In memoriam Alvin Goldman. Čovjek koji je epistemologiju otvorio svijetu

Nedavno preminuli analitički filozof Alvin Goldman pretvorio je epistemologiju u disciplinu relevantnu za svakodnevnu praksu, piše Hana Samaržija o "ocu društvene epistemologije". Povezao je epistemologiju s društvenim i kognitivnim znanostima, jačajući joj relevantnost analizom stvarnih uvjeta spoznaje.

• Naslovna fotografija: Alvin Goldman, detalj s naslovnice knjige Goldman and His Critics (Amazon UK)

• Autorica je magistrirala filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorska je studentica na Sveučilištu u Warwicku.

Dok na uvodnim kolegijima upoznavaju osnovne grane filozofije, studentice i studenti epistemologiju nerijetko dožive kao jednu od njezinih apstraktnijih zanimacija. Epistemologiju ili teoriju spoznaje – filozofiju načina na koji stječemo, mijenjamo ili napuštamo vjerovanja – laici često reduciraju na atavističku rođakinju psihologije i neuroznanosti, suvremenijih znanosti koje preciznijim empirijskim alatkama utvrđuju mehanizme ljudske spoznaje. Unutar same filozofije, no u istom duhu, mnogi je smatraju normativističkom disciplinom koja odveć rigoroznim teoretiziranjem iz naslonjača određuje uvjete znanja, opravdanja ili istine. Zbiljska vrijednost ove lijepe discipline koja se bavi prirodom naših intelektualnih napora i odgovornosti leži u procjepu između radikalnog naturalizma i jednako radikalnog normativizma. Uobičajeni kurikulumi podučavanja povijesti filozofije u gimnazijama i na preglednim kolegijima, međutim, često ne nude ni sveobuhvatnu ni nijansiranu sliku epistemologije. Unutar empirističke tradicije, Locke je postavio okvir koji ujedno pokriva i razumijevanje i normiranje mehanizama spoznavanja, a novovjekovlje je epistemologiju premjestilo u središte svih filozofskih napora, jer ispitivanjem dosega onoga što možemo znati predstavlja preduvjet svakog daljnjeg promišljanja. Međutim, moderna epistemologija filozofa poput Descartesa i Kanta ljudsku spoznaju razlaže u za mnoge hermetičkim kategorijama, a inovativnost Descartesovog fundacionalističkog pristupa temeljima znanja ili Kantovih heurističkih procesa uokvirivanja spoznaje i dalje se doima kao intelektualna igra davnih učenjaka teško spojiva s jezikom suvremene psihologije.

Odmaknemo li se u dvadesete godine prošlog stoljeća, program racionalne rekonstrukcije Bečkog kruga analitičke filozofije održao je dojam da je epistemologija istoznačna s skolastičkim naporima intelektualne kreme da shvati kompleksne procese ljudskog rasuđivanja. Racionalna rekonstrukcija pretpostavljala je spekulativno teoretiziranje iz naslonjača: posvećene filozofkinje i filozofi nisu nastojali razumjeti temporalni slijed i heurističke mehanizme stjecanja znanja, nego poglavito nedostižne uvjete logički rigorozne spoznaje.  S razvojem psihologije, filozofi frustrirani udaljenošću epistemoloških teorija od mogućnosti njihove primjene na stvarne epistemičke prakse i agente otvoreno su kritizirali skolastiku ondašnjih epistemoloških teorija, koje su se uporno opirale referiranju na saznanja novih znanosti koje su svoje zaključke o spoznaji zbilja temeljile na empirijskim dokazima. U kanonskom članku Naturalizirana epistemologija (Epistemology Naturalized), američki analitički filozof i proslavljeni logičar Willard Van Orman Quine šezdesetih se godina prošlog stoljeća usprotivio normativnoj i dokazno nepoduprtoj rekonstrukciji uvjeta stjecanja znanja te epistemologiju ovog oblika prozvao teoretskom prethodnicom psihologije, koja dokazane psihološke zaključke može samo prevoditi u irelevantni jezik filozofije.

Ključna pogreška tradicionalne epistemologije bila je njezina nedruštvenost

Međutim, stav da epistemologija može ponuditi isključivo translaciju psiholoških saznanja u filozofski vernakular danas je iscrpno pobijen. Iako se mnoge epistemologinje i epistemolozi i dalje bave bezvremenskim pitanjima poput uvjeta znanja, teorija opravdanja, definicija istine i precizne elaboracije ovih središnjih epistemoloških pojmova, oni više ne konstituiraju jedinu ni srednju struju epistemološke proizvodnje. Ključna pogreška tradicionalne epistemologije bila je njezina nedruštvenost. Epistemički agent zamišljan je kao osoba neograničenih logičkih i argumentativnih sposobnosti zarobljena u društvenom vakuumu, gdje prosuđuje isključivo dokaze koji mu se osjetilno podastiru. Međutim, osobna osjetilna spoznaja jednostavno nije način kako dolazimo do presudnih informacija ni kako učimo o svijetu. Naše je razumijevanje svijeta suštinski društveno, naučeno iz knjiga, svjedočanstava profesorica i profesora koji su nas podučavali u školama ili na fakultetima te praćenjem medijskih sadržaja o predmetima naših interesa. Zbiljski epistemički agenti također nisu idealna bića koja rasuđuju isključivo temeljem strogih logičkih derivacija, nego nesavršeni pojedinci protkani predrasudama, heuristikama i intrinzičnim psihološkim pristranostima. Racionalna rekonstrukcija nije podrazumijevala i racionalnu rekonstrukciju našeg pristupa tuđim izjavama ni ostalim sporednim izvorima informacija, iako nam iscrpno znanje o svijetu gotovo nikad nije dostupno iz prve ruke. Devedesetih godina prošlog stoljeća, američki analitički filozof koji se proslavio svojom inovativnom teorijom opravdanja, relijabijalizmom ili teorijom pouzdanosti, nepovratno je promijenio suvremenu epistemologiju prihvaćanjem inherentne društvenosti ljudske spoznaje.

Američki analitički filozof Alvin Goldman u dobi od osamdeset i pet godina preminuo je 4. kolovoza ove godine. Iako ga vjerojatno nećete pronaći u hrvatskim udžbenicima povijesti filozofije, koji analitičku filozofiju sažimaju ili sustavno isključuju, njegov je epistemološki rad utro put najplodnijim te danas sve popularnijim ograncima suvremene epistemologije, socijalnoj i političkoj epistemologiji. Goldman je svoje međunarodno priznanje isprva ostvario sudjelovanjem u raspravama o mehanizmima spoznaje koji neko vjerovanje čine opravdanim. Vodeće teorije njegovog vremena, fundacionalizam i koherentizam, zalagale su se za suprotna tumačenja opravdanja utemeljenjem na osnovnim i neospornim vjerovanjima ili na skladu s ostatkom naših spoznajnih korpusa. Goldman je opravdanje vjerovanja eksternalizirao na proces njihovog stjecanja, a njegova je teorija relijabilizma tvrdila da je vjerovanje opravdano ako je stečeno pouzdanim (eng. reliable) mehanizmima spoznaje. Primjerice, traženje savjeta o svakodnevnim pitanjima od uspješne prijateljice koja prolazi kroz slične dileme ili utvrđivanje svojeg stava o znanstvenim raspravama razmatranjem relevantne i nepristrane akademske proizvodnje pouzdani su mehanizmi usvajanja vjerovanja o spomenutim temama.

Za razumijevanje značaja Goldmanove teorije opravdanja, nužno je shvatiti da opravdanje nije sinonim za istinitost. Opravdanje je jednostavno razložan temelj usvajanja novog vjerovanja pod pretpostavkom da ga njegovi izvori vjerojatno čine istinitim. Iako ovom teorijom opravdanja nije eksplicitno progovorio o društvenoj uvjetovanosti spoznaje, mogući spektar Goldmanovih pouzdanih mehanizama neosporno je uključivao i pouzdane izvore svjedočanstava, druge ljude.

Goldman je svoj magnum opus, djelo Znanje u društvenom svijetu (Knowledge in a Social World) objavio 1999. godine. Goldman djelo započinje postavljanjem temelja socijalne epistemologije: odabiranjem relevantnih teorija istine i opravdanja. Vjeran analitičkoj filozofskoj tradiciji, obrazloženo najavljuje da ćemo se u ostatku teksta pridržavati korespondencijske teorije istine, stava da je propozicija istinita ako njezin sadržaj odgovara stvarnom svijetu neovisnom o našoj spoznaji te argumentirano pobija post-modernističku relativizaciju postojanja jedinstvene istine. Goldman jednostavnim i nepretencioznim jezikom tumači zašto je epistemologija oduvijek trebala društvenost. Većinu svojeg znanja o svijetu, naime, ne stječemo osjetilnim uvidima moderne filozofije ili racionalne rekonstrukcije. Iako su osjetilni uvidi neosporno korisni za utvrđivanje da u ruci držimo jabuku, a ne limun, da je boja našeg namještaja skladna s bojom zidova ili da je glazba koju upravo slušamo melankolična, ovakva su vjerovanja vrlo lokalna i ne konstituiraju širi spektar znanja o svijetu. Još kao djeca, svijet upoznajemo vjerujući svjedočanstvima svojih roditelja te učiteljica i učitelja, koje smatramo vjerodostojnim sugovornicima i primjerenim izvorima informacija o svijetu oko sebe. Dok se naše službeno obrazovanje tijekom čitavog života nastavlja temeljiti na povjerenju da naše predavačice i predavači poznaju svoju nastavnu građu, dodatne informacije o svijetu i ljudima stječemo putem medija i neformalne komunikacije. Goldman u knjizi razlaže temu svjedočanstva te progovara o utjecaju medija i političkih institucija na spoznavanje, time utirući filozofske temelje daljnjih istraživanja koji će izniknuti u višedesetljetne te i dalje plodne epistemološke rasprave. Kako bi dodatno potaknuo interes za socijalnu epistemologiju i otvorio primjeren raspravni forum, Goldman je utemeljio znanstveni časopis Episteme, publikaciju iznimno strogih profesionalnih kriterija koja i danas uživa mjesto jednog od najutjecajnijih filozofskih znanstvenih časopisa.

Iako je Goldman bio prvi analitički filozof koji je izravno i strukturirano izjavio da je individualna epistemologija žanra racionalne rekonstrukcije mentalna gimnastika ograničene primjene, rana je socijalna epistemologija imala dvije odvojene grane. Kontroverzni filozof Steve Fuller također je inzistirao na društvenosti spoznaje, no njegovo se zanimanje odnosilo prvenstveno na društvene uvjete znanstvenih saznanja, začinjući Studije znanosti i tehnologije. Bliski Fullerovim interesima, sociolozi edinburškog Strogog programa David Bloor i Barry Barnes u nekoliko su ekstenzivno citiranih filozofskih djela odveć metaforičnim jezikom i suštinskim nepoznavanjem filozofskih pojmova uz nepotrebne kontroverze i višedesetljetne akademske prepirke nastojali potkrijepiti stav da čak i znanstveni zaključci, koje laički smatramo proizvodom stručnih istraživanja u gotovo laboratorijskim uvjetima, značajno ovise o društvenim preduvjetima istraživanja. Držeći se načela simetričnog razmatranja osporenih i neosporenih znanstvenih zaključaka, sociolozi znanja Bloor i Barnes otvorili su raspravu o otvorenosti društvenog epistemičkog habitusa saznanjima koja se kose s ustanovljenom istinom, uplivu ne-znanstvenih interesa u znanstvena istraživanja i značaju financiranja za količinu našeg znanja o određenoj temi.

Kritike Strogog programa temeljile su se na odveć doslovnom shvaćanju Bloorovog pjesnički slobodnijeg sociološkog diskursa: kad je izjavio da znanstvenice i znanstvenici nisu mogu identificirati elektrone prije uvođenja pojma elektrona, dakako da nije želio reći da su se elektroni iznebuha materijalizirali nakon odluke znanstvene zajednice da se oni trebaju nalaziti u atomima, nego da diskurs o elektronima kao o elektronima koje danas poznajemo nije mogao postojati prije uvođenja službene nomenklature koja je služila kao okvir daljnjim rasprava. Značajnije, činjenica da su Bloor i Barnes kao sociolozi vidno utjecali na razvitak epistemoloških rasprava o znanosti i tehnologiji potakla je svijest o vrijednosti interdisciplinarnosti, kao i o sad očitoj istini da zbiljska interdisciplinarnost podrazumijeva suradnju disciplina koje moraju biti upoznate s jezikom i preokupacijama svoje suradnice, kako se ne bi odveć olako razbacivale pojmovima koje druga disciplina shvaća vrlo ozbiljno. Fuller je uskoro utemeljio časopis Social Epistemology, koji je tijekom desetljeća izgubio svoj inicijalni adolescentski bunt i postao drugi najznačajniji filozofski časopis posvećen socijalnoj epistemologiji.

­­

Goldmanov status oca socijalne epistemologije nikad nije bio sporan.

Iako Goldman više neće napisati djelo značaja Znanja u društvenom svijetu, njegov status oca socijalne epistemologije nikad nije bio sporan, a potvrdio ga je i nekolicinom izvrsnih zbornika o socijalnoj epistemologiji danas neophodnih pri podučavanju spektra njezinih interesa. Uz prisutnost u gotovo svakom zborniku iole vezanom uz socijalnu epistemologiju, uključujući i uvodni tekst Routledgeovog službenog Priručnika za socijalnu epistemologiju (The Handbook of Social Epistemology), Goldman će se u kasnijim godinama vratiti temi koju je nastojao kanonizirati prije adventa socijalne epistemologije: interdisciplinarnoj epistemologiji koja surađuje s psihologijom, sociologijom, kognitivnim znanostima i neuroznanošću. U često previđanom djelu Veze: Filozofija upoznaje društvene i kognitivne znanosti (Liaisons: Philosophy Meets the Social and Cognitive Sciences), Goldman se zalaže za inačicu naturalizirane epistemologije koja epistemologiju nihilistički ne reducira na nešto sušu artikulaciju psiholoških zaključaka.

Premda rijetko izričito spominjano, ovo će razumijevanje epistemološke interdisciplinarnosti postaviti temelj znanstvene neovisnosti danas vodećih filozofskih grana institucijske i političke epistemologije. Isti će stav omogućiti razvoj primijenjene epistemologije, koja se posljednjih godina istaknula kao primjeren okvir ne-idealne epistemologije posvećene istraživanju zbiljskih epistemičkih praksi. Politička epistemologija i njezina prijeko potrebna grana epistemologije demokracije, primjerice, nisu tek ekstenzije politologije pod drugim imenom i podučavane na drugim fakultetima, nego primjene politoloških zaključaka ili normativna istraživanja otvorenih politoloških pitanja kroz prizmu pojmova istinitosti i opravdanja.

Goldmanova se škola socijalne epistemologije gotovo smjesta pokazala iznimno plodnom. Isprva jednostavne rasprave o svjedočanstvu počele su detaljno razlagati uvjete koji nečije svjedočenje čine vjerodostojnim i pouzdanim izvorom znanja, diskusije o stručnjacima prelile su se u živ diskurs o mogućim rješenjima neslaganja istorazinskih stručnjaka ili načinima kako laici neupoznati s ezoteričnim sadržajem određenih znanstvenih disciplina mogu odabirati kojoj će stručnjakinji ili stručnjaku podati svoje povjerenje. Britanska filozofkinja Miranda Fricker začela je provokativnu te i danas vrlo relevantnu temu epistemičke nepravde. Epistemičku nepravdu podijelila je na testimonijalnu i hermeneutičku nepravdu. Dok se kod testimonijalne nepravde radi o zakidanju potencijalno kvalitetnih sugovornica ili sugovornika za povjerenje zbog predrasuda spram njihovih identiteta, apstraktnija se hermeneutička nepravda javlja kad je određena identitetska skupina toliko zakinuta za sudjelovanje u oblikovanju javnog diskursa da ne barata pojmovima kojima bi mogla razumljivo progovoriti o svojim problemima. Na drugom kraju Atlantskog oceana, američka filozofkinja Jennifer Lackey usmjerila se na svjedočenja i primijenjenu socijalnu epistemologiju, a filozof Michael Hannon napisao je nekoliko temeljnih djela o političkoj epistemologiji.

Alvin Goldman nije bio samo filozof koji je epistemologiju otvorio svijetu. Bio je čovjek koji je epistemologiju pretvorio u epistemologiju primjerenu zbiljskim spoznajnim uvjetima te osoba koja se najglasnije založila za filozofsku interdisciplinarnost koju filozofiju ne reducira na sporednog komentatora, nego njezine vlastite teme i zaključke dodatno podupire konkretnim empirijskim dokazima. Kad je upoznala socijalnu epistemologiju, epistemologija je konačno postala filozofska disciplina po mjeri nesavršene zbilje koju nastoji protumačiti.