Infiltracija kršćanske desnice u politički mainstream. Sekularni diskurs za klerikalizaciju društva

Kršćanska desnica u Europi usvaja retoriku lišenu teologije i spaja se s moćnim oligarsima iz Rusije i Amerike, piše Sofija Kordić. Pod plaštem tradicionalnih vrijednosti, u formi udruga civilnog društva, širi ograničenja reproduktivnih prava i slabi liberalnu demokraciju, dok se ultrakonzervativne ideje sve lakše probijaju u politički mainstream.

• Naslovna fotografija: Povorka u organizaciji udruge Hod za život u Osijeku. (Ivica Galović / PIXSELL)

• Autorica je novinarka i književnica koja živi u Pragu

Kršćanska desnica u Europi postaje značajna snaga koja prekraja politički krajolik kontinenta. Dovoljno je spomenuti čvrstu integraciju kršćanskih desničarskih ideologija u koalicijske vlade u Italiji, Slovačkoj i Austriji, i izazove s kojima se sučeljavaju umjereni demokršćani u Njemačkoj. Kršćanska desnica bez sumnje postaje ključna podstruja unutar europske krajnje desnice. Ovo je teza eseja pod nazivom „Uspon kršćanske desnice u Europi“ napisanog krajem prošle godine iz pera Gionathana Lo Mascole, politologa, novinara i aktivista i sociologinje Kristine Stoeckl.

U eseju se spominju sličnosti između kršćanske desnice u Europi i Americi; suprotstavljanje sekularizmu i promicanje tzv. tradicionalnih vrijednosti. Slične su im strategije i narativi, ali naglašavaju se i ključne razlike poput neuobičajenih denominacijskih i transnacionalnih saveza koje sklapa europska kršćanska desnica kako bi učvrstila svoj utjecaj na sekularnom kontinentu. Osim toga, kršćanska desnica u Europi često djeluje tajno, zaobilazeći povijesne tabue o suradnji između kršćanskih crkava i krajnje desnih političkih stranaka.

Koliko je stvar daleko odmakla svjedoči i primjer Češke koja vrijedi za vrlo liberalnu i jednu od najateističkijih zemalja u Europi, gdje još uvijek nije ratificirana Istanbulska konvencija upravo zbog uspješnog lobiranja i utjecaja ultrakonzervativnih kršćanskih organizacija. Posljednji u nizu neuspješnih pokušaja izglasavanja konvencije u parlamentu dogodio se prošle godine.

Romana Bělohlávková iz češke stranke KDU-ČSL priznala je da je ideja stavljanja upozorenja na testove za trudnoću došla iz ultrakonzervativnog Pokreta za život. (Dominik Hejbal / CC BY-SA 4.0)

Nedavno je nekoliko čeških zastupnika podnijelo amandman na Zakon o zdravstvenom osiguranju, prema kojem bi testovi za trudnoću trebali imati obavezno upozorenje, odnosno kontakt na web stranice organizacija koje podržavaju očuvanje trudnoće, (čitaj koje se protive pobačaju) a sve pod izlikom pravno-ekonomske pomoći i savjetovanja. U protivnom slijedila bi kazna proizvođačima od oko 80.000 eura.

Jedna od predlagateljica, Romana Bělohlávková iz demokršćanske stranke KDU-ČSL, članice vladajuće koalicije, priznala je da je ideja proizašla iz ultrakonzervativnog Pokreta za život. Ostalih dvoje predlagača, također iz stranaka vladajuće koalicije povuklo je svoja imena ispod prijedloga nakon oštrih kritika i pritiska javnosti. Zabrinjavajuće nije bilo samo to što je u prijedlogu sudjelovao ultrakonzervativni pro-life pokret, već i zato što je amandman dio širih strategija i politika protiv pobačaja koje se valjaju Europom.

Pokret za život (u Hrvatskoj ih znamo pod imenom Hod za život) ima kontakte s organizacijom Agenda Europe, koja je povezana i s Rusijom i s Amerikom, odnosno tamošnjim ultrakonzervativcima i milijarderima.

Agenda Europe je mreža više od 400 ultrakonzervativnih organizacija iz Europe i SAD-a, koje se bore protiv prava na pobačaj, istospolnih brakova, razvoda, kontracepcije, umjetne oplodnje, seksualnog obrazovanja u školama, gender tematike…. Europski parlamentarni forum za seksualna i reprodukcijska prava svojedobno je objavio podatak da je od 2009. do 2018. na račun europskih ultra konzervativnih organizacija pristiglo preko 80 milijuna dolara iz Amerike, i 180 milijuna iz Rusije.

­­

Lo Mascolo je pronašao kako su stranke krajnje desnice značajno utjecale na institucije i ušle u politički mainstream. (Gionathan Lo Mascolo / X)

Gionathan Lo Mascolo u travnju prošle godine objavio je knjigu „The Christian Right in Europe: Movements, Networks, and Denominations“. Motivaciju za pisanje pronašao je istražujući dva fenomena u posljednjem desetljeću. Prvo, sekularne stranke krajnje desnice značajno su utjecale na političke institucije i ušle u politički mainstream usvajanjem kršćanskih simbola i jezika. Srž njihove retorike svodi se na to da kršćanskoj Europi prijeti liberalizacija morala s jedne, i islam s druge strane.

Drugo, dok je radio kao istraživač i organizator političkih kampanja, svjedočio je politizaciji i radikalizaciji u mnogim kršćanskim zajednicama diljem Europe. Bez obzira na nacionalni kontekst, povijest ili denominaciju, nailazio je na nevjerojatno sličnu retoriku od strane propovjednika, pastora, svećenika i kršćanskih aktivista bilo za vrijeme propovijedi u crkvama ili na internetu. Svi su upozoravali na opasnosti koje prijete kršćanima i zapadu od islamizma, muslimanskih izbjeglica i LGBTQ+ zajednice. Naposljetku, vrlo je indikativno odbacivanje demokratskog sistema kao društvenog okvira i sloboda koje on jamči.

U razgovoru koji je prošle godine vodio s Kristin Kobes Du Mez, američkom profesoricom povijesti i rodnih studija, Lo Mascolo je objasnio transformaciju kršćanske desnice u Europi koja se očituje u tri oblasti: ideologiji, institucijama i strategiji.

Ideološki, europska kršćanska desnica prihvatila je kulturne ratove, žestoko se protiveći reproduktivnim i pravima na rodni identitet, zalažući se za povratak na tzv. patrijarhalne, tradicionalne obiteljske strukture. Ovaj se zaokret pokazao djelotvornim kad je u pitanju transnacionalna suradnja i pronalaženje strateškog mjesta unutar krajnje desne scene. Supremacija kršćanstva, nacionalizam i antimuslimanski rasizam središnji je narativ, ističe Lo Mascolo i dodaje da  teološki gledano prihvaćanje religijskog nacionalizma, svirepost i mržnja prema LGBTQ+ zajednici i njihova obespravljenost predstavljaju odstupanje od kršćanskih vrijednosti.

U institucionalnoj sferi, smatra Lo Mascolo, kršćanska desnica pokazuje dvije značajke dosad neviđene u Europi. Prvo, intenzitet njihovog transnacionalnog umrežavanja povijesno je neuobičajen, imajući u vidu u kontekst djelovanja krajnje desnice gdje inače prevladava tradicionalni nacionalni šovinizam.

Iznenađujuća je međukonfesionalna suradnja između aktera kršćanske desnice, što je značajan odmak od ponašanja u prošlosti kada su sukobi među različitim denominacijama oblikovali europsku povijest. Suradnja između ultrakonzervativnih katolika, pravoslavnih kršćana i protestanata, koji su stoljećima bili protivnici i na crkvenom tlu i na ratištima, sada stvara ono što se naziva ekumenizam mržnje, naglašava Lo Mascolo.

Strateški gledano, kršćanska desnica revidirala je taktiku. Ona uključuje uspostavu i profesionalizaciju njezinih nevladinih udruga, usvajanje pravnih taktika za postizanje političkih i društvenih promjena, korištenje sekularnog jezika za prikrivanje vjerske agende i korištenje „astroturfa“,  prakse usmjerene na zamagljivanje pravog podrijetla i financiranja pokreta kako bi se obmanula javnost. Novac, naime, najčešće dolazi od američkih i ruskih oligarha. Lo Mascolo ističe da su ove strategije bez sumnje usvojene od američke kršćanske desnice i da odražavaju globalizaciju američkih kulturnih ratova.

Svjetski kongres obitelji (World Congress of Families) ključni je igrač globalne kršćanske desnice i najbolji je primjer globalizacije američkih kulturnih ratova. Osnovali su ga 1997. američki i ruski akteri civilnog društva. Djeluju iz  Amerike u okviru Međunarodne organizacije za obitelj (International Organization for the Family). U Europi djeluju putem poznatih godišnjih samita, normalizirali su marginalnu kršćansku desnicu i antigender aktiviste i spojili ih s konzervativnim i ekstremno desnim političarima u usponu. Domaćini ovih događaja bili su, među ostalima, predstavnici vlada Italije i Mađarske.

WCF preuzima od američke kršćanske desnice međukonfesionalnu suradnju, korištenje retorike lišene teologije i bliske veze s biznisom i milijarderima, kao što su ruski oligarsi Vladimir Jakunin i Konstantin Malofejev. Ova su dvojica u  bliskim vezama s Kremljom i Ruskom pravoslavnom crkvom, (obojica su trenutačno pod zapadnim sankcijama zbog svoje umiješanosti u rusku agresiju na Ukrajinu, op.a.), a WCF i slične organizacije koriste za prikriveno financiranje nedemokratskih, antigender organizacija, koje se javno predstavljaju kao grassroots pokreti, a ideološki podržavaju stranke krajnje desnice. Koristeći takve financijske i političke veze, Svjetski kongres obitelji značajno je utjecao na zakone protiv LGBTQ+ u Rusiji, Nigeriji i Ugandi tijekom proteklih desetljeća i otežao je aktivizam tamošnjeg civilnog društva.

Dvojica ruskih oligarha i njima slični stvorili su ono što stručnjaci zovu “tvornice utjecaja” koje imaju za cilj oblikovati zapadne političke, društvene i ekonomske elite u korist proruske agende. Rusija se predstavlja kao branitelj “autentičnih europskih kršćanskih vrijednosti”.

Uspjeh desničara i kršćanske desnice u posljednjem desetljeću nezamisliv je bez digitalnih i društvenih medija. Lo Mascolo spominje poljski slučaj iz 2016. kada je nakon intenzivne kampanje na internetu parlament značajno srezao proračun poljskog pravobranitelja za djecu, jer je vladajuća stranka PiS optužila taj ured za promicanje „rodne ideologije”. Zastupnici PiS-a odluku su branili riječima da „parlament neće financirati rodna pitanja“. Akcija je potaknuta peticijom pokrenutom na CitizenGO platformi, osnovanoj 2013. g u Španjolskoj.

CitizenGO je višejezična platforma koja koristi peticije kao oblik internet-aktivizma za promicanje konzervativnih vrijednosti. (CitizenGO)

U pitanju je ultrakonzervativna, višejezična platforma za peticije sa sjedištem u Madridu s podružnicama u petnaest zemalja. Platforma koristi peticije kao oblik internet-aktivizma za promicanje konzervativnih vrijednosti i mobiliziranje pristaša širom svijeta. S regionalnim verzijama na dvanaest jezika, CitizenGO je pokrenuo peticije o različitim pitanjima – od protivljenja pravu na pobačaj u Brazilu do kritiziranja televizijskih programa u Sloveniji. Sve ovo naglašava transnacionalnu i međukonfesionalnu prirodu kršćanske desnice koja koristi moć društvenih medija za mobilizaciju, novačenje i širenje njezine ideologije diljem Europe i izvan nje.

Osnivač Europskog parlamentarnog foruma za seksualna i reprodukcijska prava Neil Datta prije tri godine je u razgovoru za češki tjednik Respekt izjavio da je na snazi faza kada se konzervativni aktivisti prebacuju iz sfere građanskog društva u svijet politike.

Kada je riječ o pobačaju, središnjoj temi ultrakonzervativnih organizacija, njihov cilj nije samo puka zabrana pobačaja, njima je to nedovoljno. Pravi cilj je doći do stadija gdje će cjelokupno društvo odbaciti ideju pobačaja kao neprihvatljivu, kao što se neprestano ponavlja da je nasilje nad ženama i djecom neprihvatljivo, premda je teza upitna kad se analiziraju sudske presude za nasilje u obitelji ili za silovanja u postkomunističkim zemljama.

Širom Europe pojavljuju se razne organizacije i platforme koje se prikazuju građanskim, jer računaju da će preko nečeg pozitivnog kao što je građanski aktivizam širiti pro-life ideju u javnosti. Shvatili su da argumenti vjere i tipični katolički argumenti o grijehu pobačaja dovoljno dobro ne funkcioniraju, već malim koracima žele doći do tabuizacije pobačaja. U Mađarskoj, npr. žena prije pobačaja mora poslušati srce ploda, uvelo se i razdoblje za razmišljanje itd.

Slovenski sociolog Roman Kuhar prije nekoliko godina izjavio je da je Katolička crkva sekularizirala svoj diskurs kako bi klerikalizirala društvo. U izrazito katoličkoj i tradicionalnoj Slovačkoj, npr., pro-life pokreti uspjeli su izlobirati zabranu istraživanja na embrijima i blokirati narodni program za zaštitu seksualnog zdravlja.

Zahvaljujući promjeni imidža prije desetak godina češki Pokret za život od krajnje marginalne organizacije besprizornih sada većini neupućenih odaje dojam savjetodavne i dobrotvorne organizacije koja pomaže ljudima, posebno ženama u nevolji. Vrlo promišljeno su promijenili strategiju, iskrojili je po mjeri liberalnog i ateističkog češkog društva i na prvi pogled potpuno sekularizirali svoj marketing.

Izostavili su kršćansku ideologiju, izbacili negativne emocije; krvave fetuse i križeve zamijenili su pozitivnim porukama i slikama nasmijanih mladih žena i obitelji, rasporedili su širom Češke billboarde s natpisom „ne prosuđujemo, pomažemo“. U potpunosti su preuzeli imidž građanskih aktivista i izgradili utjecaj u društvu.

Svojedobno je nekoliko čeških parlamentarnih zastupnika opisalo kako izgleda lobiranje ultrakonzervativaca: „Želio bih da svi vrhunski menadžeri imaju tako sposobne prodavače i pregovarače, jer način kako uspostavljaju komunikaciju, verbalnu i neverbalnu, kako se nose s prigovorima, protuargumentima, kako znaju kad treba stati, ne upuštati se daljnju diskusiju, udžbenički je besprijekoran… Osoba neupućena u situaciju i pozadinu tih organizacija nije u stanju prepoznati što te udruge promoviraju, jer oni ne razgovaraju o pobačaju direktno već o ekonomskoj situaciji obitelji… Znatno su organiziraniji, aktivniji i sposobniji od drugih lobista, čak i od onih iz velikih korporacija, oni su u Zastupničkom domu svakodnevno i vrlo su dobro pripremljeni.“

Ono što im je svima zajedničko jest da se obraćaju zastupnicima s temama koje prilagode stručnosti i interesima pojedinog zakonodavca, bilo da se radi o socijalnom pitanju ili prijevozu, sadržaj dogovorenog susreta bit će uvijek dobro  prilagođen konkretnom političaru.

Osim što lobiraju u parlamentu, prodrli su izravno unutra kao asistenti zastupnika, prodrli su i u lokalne vlasti, a već više od desetljeća surađuju s tvrdokornim i konzervativnim dijelom češke Katoličke crkve što je rezultiralo izbacivanjem nekoliko liberalnih teologa s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Karlovog sveučilišta.

­
U prilog konzervativnim organizacijama idu i predviđanja da će u Češkoj na jesenskim izborima trijumfirati populisti bivšeg premijera Babiša i krajnja desnica.

Kad je počeo rat u Ukrajini Pokret za život se razotkrio jednim bizarnim statusom na Facebooku o silovanim Ukrajinkama. Izgubili su tada podršku nekih javnih osoba, ali kako svijet globalno ide u desno sad su opet u usponu. U prilog im idu i previđanja da će u Češkoj na predstojećim jesenskim izborima trijumfirati populisti bivšeg premijera oligarha Andreja Babiša i krajnja desnica.

Otkako je njegova stranka ANO u frakciji Patrioti za Europu u Europskom parlamentu (skupina desničarskih i krajnje desnih stranaka poput Orbanovog Fidesza, Kicklovih austrijskih slobodnjaka i francuskog Nacionalnog okupljanja Marine le Pen) dosadašnji pridjev populistička se čini preblagim.

Prošle godine Francuska je postala prva zemlja koja je zaštitila pravo na pobačaj u ustavu, dok je npr. Jugoslavija pravo na pobačaj upisala u svoj ustav još 1974. Češka organizacija Consent pokušava to pravo izlobirati u Češkoj, upravo zbog bojazni da će na vlast doći stranke koje će imati više sluha za ultrakonzervativne ideje poput ukidanja prava na pobačaj.

Prošle godine zagrebačke Novosti pisale su o komunikaciji između članova Agende Europe u kojoj je sudjelovao i predsjednik češkog Pokreta za život, Radim Ucháč. On se 2020. distancirao od Agende Europe, tvrdio da njegov pokret nema veze s tom organizacijom, ali je u javnost procurila komunikacija u kojoj se spominje kako su uspjeli izlobirati da država ginekolozima financira savjetodavno odgovaranje žena od pobačaja, i njegov plan za kampanju protiv pobačaja. Kao jedan od dugoročnih ciljeva naveo je uvođenje obaveznog registra za žene koje žele pobaciti.

“Ovo rješenje će poštivati slobodu izbora, ali će u isto vrijeme odvojiti zle žene od ostalih. Mali broj prijavljenih u registar i prezir društva postat će argument za potpunu zabranu pobačaja”.

Sociologinja Eva Svatoňová stručnjakinja za antigender pokrete nedavno je u razgovoru za Češki radio izjavila da Pokret za život u okviru promjene imidža želi ostaviti dojam „single issue“ organizacije koja štiti ljudski život od začeća, ali da javnost zna da je njihov predsjednik Radim Ucháč surađivao s ekstremno desnim organizacijama, da je radio s udrugom Exodus na izdanju knjige čiji je cilj „liječenje homoseksualizma i lezbijskog sindroma“ i u kojoj piše da će žene prestati dizati nos nad kućanskim poslovima i prihvatiti svoju ulogu u društvu.“

Češki ogranak Amnesty Internationala vidi prijedlog amandmana o testovima za trudnoću s označenim kontaktima na organizacije koje podržavaju očuvanje trudnoće, a koji se mnogima na prvi pogled može činiti bezazlenim, kao prvi korak u daljnjim mjerama za ograničavanje pristupa pobačaju i označavanje žena koje se tome podvrgnu kao lošim i zlim.

„Često se govori da je Češka ateistička zemlja i da u njoj ne može biti zabranjen pobačaj, ali, eto, ni Istanbulska nije još prošla. Imajući u vidu globalnu političku situaciju gdje ekstremno desne i konzervativne ideologije uzimaju maha ne bi me čudilo da se to jednom dogodi i u Češkoj“, upozorava sociologinja Svatoňová.

Da ultrakonzervativci ne sjede skrštenih ruku svjedoči i riječi Neila Datte iz Europskog parlamentarnog foruma za seksualna i reprodukcijska prava koji najavljuje u svibnju 2025. novo izvješće pod naslovom „The Next Wave : Religious Extremist Funding in Europe.“ Preliminarni rezultati pokazuju da su se financiranja vjerskih ekstremista između 2018. i 2022. više nego udvostručila u odnosu na prethodno razdoblje.