Injekcije feminizma u literaturu. Poniranje u prazan prostor, intimu očišćenu od društvenosti

Prevelik broj žena i muškaraca koji sebe vide kao feministe/kinje smatraju da je dobro svako pisanje, koje i ne zna što bi s feminizmom, ali koje ga nesmiljeno rauba kao frazu, piše Đurđa Knežević. Feminizam je danas sveden na jednu temu - nasilje među ženama - a svi drugi aspekti položaja žena u društvu, ne tako drastični kao fizičko nasilje, ispadaju prekomplicirani i padaju u drugi i sve udaljenije planove bavljenja.

• Naslovna fotografija: Annie Ernaux na potpisivanju knjiga 2011. godine. (Lucas Destrem / CC BY-SA 3.0)

• Đurđa Knežević je književnica, publicistkinja i historičarka. Jedno od posebnih područja interesa su joj problemi rodne ravnopravnosti, o čemu je objavila niz eseja i knjigu te vodila Ženski informacijsko-dokumentacijski centar (Infoteku). Kao književnica objavila je šest romana, kao urednica u Infoteci objavila je nekoliko desetaka knjiga prijevodne i domaće literature o problematici rodne ravnopravnosti i feminizma.

Da je feminizam, ili, bolje reći, teme kojima je u žiži interesa položaj žena u društvu, kroz, dakako, pisanje autorica, posljednjih par decenija doživio svojevrsnu ugradnju u književnost, to više i nije novost. Da je produkcija knjiga koje se naziva feminističkima izvanredno velika, napokon, postoje već i izdavačke kuće koje gotovo ekskluzivno objavljuju literaturu (i uglavnom autorice) sa ženama u centru interesa u svoj njihovoj mnogoobraznosti, kraće rečeno feminističku literaturu, pa i do mjere u kojoj se već može govoriti o žanru, to također nije novost. Isto tako, nije novost niti to da je odnos broja uradaka i njihove kvalitete obrnuto proporcionalan, pa se pitamo gdje su poteškoće u tom odnosu? Na primarnoj, literarnoj razini ne nalazimo ništa po čemu bi se taj odnos količine i kvalitete u osnovi razlikovao od odnosa književnog stvaralaštva uopće unutar bilo kojeg žanra posebno, bio to kriminalistički, ratni roman, znanstvena fantastika i sl. Drugim riječima, ni feminizam, niti uopće senzibilitet za prava žena, ili na tom tragu drugačija autorska percepcija, nisu odgovorni za loš literarni proizvod.

Prije će biti da mjesto poteškoće u literarizaciji nije u onome o čemu se govori/piše, već kako je napisano. U ovom kontekstu osobito treba imati na umu kakvoću odnosa; sadržaj o kojem se piše, naspram feminističke percepcije i narativa. Kada govorimo o autorskoj percepciji, valja napomenuti da za sve netom spomenute (i nespomenute) žanrove vrijedi pravilo da bi o tome autori/ce morali/e nešto znati, biti relativno dobro upućeni, kako bi stekli neophodan uvid u ono o čemu i/ili na temelju čega govore. To im daje osnovu za dublju promišljenost o onom što im služi pri pisanju kao spoznajni alat. No moguće je i bez toga, pri čemu nije neophodan niti, pomalo mistični, “senzibilitet žene” (ili kriminalca, marsijanca i već nešto drugo, žanrovski odgovarajuće), već uvid i duboka promišljenost mnoštva nijansi društvenih odnosa, unutar toga osobito žensko-muških.

Tolstoju ili Flaubertu zasigurno rođenjem nije bio dodijeljen “senzibilitet žene”, bilo je dovoljno njihovo razumijevanje svojih heroina.

Također je nužna osjetljivost za manje vidljivo, društveno drugorazredno. Napokon, Tolstoju ili Flaubertu zasigurno rođenjem nije bio dodijeljen „senzibilitet žene”, i nije im padalo na pamet da su, eto, napisali ponajbolje feminističke romane uopće, bilo je više nego dovoljno njihovo razumijevanje svojih heroina, Ane Karenjine, odnosno, Eme Bovary u svim njihovim životnim situacijama, shvaćanjima i osjećajima, perspektivama (i diskretno suosjećanje s njima). Želja da se piše o položaju, problemima žena, pa onda još i iz feminističke perspektive, čak i kad je u pitanju štivo pisano na temelju osobnog iskustva, naprosto nije dovoljna. Naime, kad se likovima u pripovijesti nešto događa, bili to i najintimniji događaji i najskrivenije misli, to je u odnosu s okolinom. Društveni okoliš (od najbližeg nadalje) je kontekst neophodan za razumijevanje. Da se u nedostatku te vrste promišljenosti i autorskog uvida u predmet o kojem se piše može upasti u nevolju, govore i primjeri autorica kojima se literarni talent teško može osporiti, a kojima se upravo u posezanju za feminizmom dogodio neugodan faux pas. Moda je zao suradnik u poslu stvaralačkom, jednako kao što je opasna i njezina zavodljivost, jer, konačno, eto, otvoreno je jedno tematsko polje, objektivno društveno suviše važno da bi bilo izostavljeno, moramo o tome  govoriti…, pa se prelako desi da se, i prije no što se (ako uopće ikad) izgradi informiran, promišljen, literarno proživljen stav.

Opasnost otklizavanja književne obrade u površnost, plakativnost i žalosne klišeje pojavljuje se kad neke teme postaju trend, pa onda i načini pisanja o njima. I dok su u kreacijama iz kojih je trend krenuo autorice i autori nastojali prepoznati kritične odnose među ljudima i re-kreirati ih u svojem tekstu, u trendovskom pisanju previše toga se jednostavno počne podrazumijevati. U pomodnom  pisanju nastojanje oko teksta slabi ili nestaje, jer se podrazumijeva da neke stvari naprosto pripadaju žanru pa ih ne treba uvijek iznova stvarati nego samo posegnuti za gotovim predodžbama, izvaditi ih s police i ugraditi. Uvjerljiv stvaralački tekst pođe od toga da se ništa ne zna i da bitan odnos nije ponuđen već na površini, nego se od običnih vidljivih odnosa pomalo, kroz konkretne situacije i djelovanje, gradi novo viđenje odnosa u kojem se pomalja i ono skriveno.

No prije no što pobliže pogledamo o čemu se radi, treba reći da je i sam feminizam, koji već duže vremena doživljava srozavanje, pridonio tome, postavši nešto kao znameniti DijaMat, to jest, uglavnom neukim (tim više veoma marnim) interpretima pojednostavljen, do svođenja na golu, propagandnu frazu. Teme kojima su se bavile feminističke znanstvenice, primjerice iz područja ekonomije, političke i pravne teorije, filozofije i tako redom, marginalizirane su, ili je ostalo malo, suviše sažeto, kako bi se valjda zadovoljila publika, samim time je nužno iskrivljeno, pa počesto i obesmišljeno. No što je ostalo? Nira Youval Davies je jednom prilikom, a bilo je to prije četvrt stoljeća, započela svoje izlaganje riječima: „Uz dužno poštovanje i sve duboko razumijevanje i suosjećanje, bojim se da je feminizam danas sveden na jednu temu, nasilje nad ženama.” I bila je u pravu, nasilje (najružniji i prostom oku i umu najvidljiviji oblik potlačenosti žena) bilo koje vrste smjesta okupira pažnju, navodi na suosjećanje, bijes, žalost, potrebu da se djeluje smjesta. Stoga ne iznenađuje potreba da se, i literarnim stvaralaštvom, na nasilje neodložno reagira.

Međutim, svi drugi aspekti položaja žena u društvu, ne tako drastični kao fizičko nasilje, ispadaju prekomplicirani i padaju u drugi i sve udaljenije planove bavljenja, promišljanja, djelovanja. Tako se, dakle, svi drugi oblici uskrate prava ženama i sustavno bavljenje tim problemima odlažu na neodređen rok. Feminizam je pretvoren u frazu, a odlika je fraze da je prihvatljiva, neškodljiva, pitka i lako probavljiva, ne traži mnogo znanja niti razmišljanja, gotovo da ima autoritet objave i nevoljko se, ako ikako, propituje njezinu aktualnu valjanost. Ono što nas ovdje zanima je upravo preuzimanje feminističke fraze i njezino ubrizgavanje u literaturu.

Rečeno je već da je objavljeno podosta knjiga koje bismo mogli označiti kao pisane iz feminističke perspektive, pa tako imamo sve učestalije stavljanje žene/a u prvi pripovjedni plan, drugačija je perspektiva, pratimo specifičan doživljaj svijeta i odnosa sa svijetom…, u domeni smo „razuma i osjećaja” žena, da se poslužimo slavnim naslovom Jane Austen. Mnoge od tih knjiga spadaju u terapijsku literaturu, s tim da svako pisanje jest svojevrsna terapija, ali svaka terapija pisanjem nije umjetničko djelo, i to spada u stanje moderniteta uopće, reklo bi se još k tome i stanje opasne hiperproizvodnje. Nemali broj književnica od značajnog kalibra također se upustio u pisanje iz feminističke perspektive. Interesantno je napomenuti da su, grubo rečeno, do kraja osamdesetih prošlog stoljeća napisana i objavljena djela (s feminističkom perspektivom) sadržavala visoku literarnu vrijednost koju su i do danas zadržala, i kasnijom sličnom produkcijom ostala daleko nenadmašna. Spomenimo ovdje tek Christu Wolf[1] (nenadmašne Kasandru i Medeju) i  Marlene Haushofer[2] (sad već ikonični roman Zid), mada niz započinje još prije stoljeća i pol sa slavnom George Eliot[3] iz čijeg su Middlemarcha, nije pretjerano ustvrditi, svi izašli. Što se, dakle, kasnije dogodilo, promijenilo u susretu spisateljica i feminizma? Parcelacija feminizma posljednjih dvije, tri decenije, nužno praćena ispuštanjem ili sužavanjem i/ili simplificiranjem tema, time i površnošću, ponudila je laki govor „revolucionarne fraze” o teškim temama žena svakodnevice. I ta je fraza preplavila javni prostor, feminizam je postao opća poštapalica, modni detalj političke korektnosti pod koji se baš sve može podvesti. Moć široke, opće aproprijacije baš svega, bez, dakako, propitivanja, bez kritičke analize; uostalom, nedavno je, sasvim očekivano, okrunjena još jednim oksimoronom – Barbie feminizam.

No vratimo se literaturi. Spomenuto je već da su se i neke autorice svjetskog ugleda neugodno spotakle o feminističku frazu. Tako je Margaret Atwood[4], autorica kultnog romana Sluškinjina priča, odlučila feministički obraditi lik Penelope i ispričati njezinu verziju događaja iz Homerova epa. No, umjesto pripovijesti o ženama, njihovom statusu, javnom (koliko ga je uopće bilo, no upravo je to važno zamijetiti) i privatnom, njihovim mislima, osjećajima…, ili barem nečemu od toga, gledano iz samog vremena u kojem se priča odvija, Penelopa će nanizati cijeli niz problema s kojima se žene, pojedinačno ili kao grupa susreću, ali diskursom pripadnim našoj suvremenosti, nešto što, međutim, antičkoj ženi (i muškarcu) jednostavno nije moglo biti na umu. Umjesto ondašnje stvarnosti (žena), čitamo katalog suvremenih feminističkih tema.

Čak se i autorice svjetskog ugleda mogu spotaknuti o feministričku frazu, poput Margaret Atwood u Penelopeji.

Tako Penelopa, uostalom sasvim točno, govori o svojoj udaji kao o ugovoru: „I tako sam Odiseju predana kao komad mesa”. To je, međutim, govor i razumijevanje pripadno našoj suvremenosti, jer da bi Penelopa tako u svom vremenu samo i pomislila, trebala je biti naprednija od svoje okoline za najmanje dva i pol milenija. Etika, društvena svijest onog vremena, odnos prema braku (o ljubavi kao osnovi za brak govori se tek u recentna vremena, 19., 20. st…) donekle se i mijenja, no ugovorna forma kao osnova braka ostaje i dalje, dan-danas na snazi, bilo tu ljubavi ili ne. Penelopa i sve Penelope duboko u povijesti jednostavno nisu opažale (nisu to mogle) baš nikakve moralne poteškoće u braku sklopljenom ugovorom, jednako kao što to nisu vidjele (niti smatrale spornim) niti obje strane za koje se sklapao ugovor, roba kojom se trgovalo – žene i muškarci. Osim što su muškarci „supružničkim pravom stekli sva politička prava”. Žene ih nisu izgubile, nisu imale što, samo su promijenile gospodara.[5] K svemu, prvi značajniji tragovi društvene pobune protiv patrijarhalnih odnosa pojavljuju se, odgovarajuće općem društvenom razvoju, tek u 17. stoljeću. Atwood cijelo vrijeme i sama ostaje u patrijarhalnom konceptu, pa će njezina Penelopa kazati kako je odmah po povratku iz Troje, nakon dvadeset godina, prepoznala Odiseja, ali mu to ne kazuje, ostavljajući ga s mišlju da on, muškarac, vodi igru. Nad ovom, tipično „ženskom” manipulacijom ne bi trebalo likovati, budući da se, na žalost, radi o, među ženama njegovanom, stereotipu da su lukavošću zapravo nadjačale suprotnu stranu. No ovo, ovakvo „lukavstvo” nije ništa drugo no odustajanje od ravnopravnosti povlačenjem u sakrivenu poziciju usprkos istim, pa možda i većim kapacitetima. Time, dakako, i dalje prepuštajući muškarcima vodeću ulogu u javnosti.

Jedna druga autorica također je inspiraciju potražila u Ilijadi, naslovom ambiciozno najavljujući prekid šutnje žena onog vremena, i, kako se to danas već popularno kaže, s namjerom da im „dade glas”. Pat Barker[6] u knjizi Šutnja djevojaka nastoji, dakle, ispuniti „prazninu” koju ostavlja Homer u Ilijadi, a odnosi se na izostanak pripovijesti (i) o ženama, odnosno, žena samih. Glas je dodijeljen Brisaidi[7] da bi govorila o – muškarcima. Barkerina Brisaida, naime, propušta pripovijedati o šutnji djevojaka i uzima u fokus svoj odnos s Ahilejem. Time zapravo tek slijedi ep, ne nadišavši okvire Homerove ljubavne priče. Za obećanu pripovijest o onome o čemu šute djevojke, u ondašnjim normalnim okolnostima drugorazredna bića – u zarobljeništvu dehumanizirane, sustavno silovane, ponižavane, iskorištavane kao radna snaga za najprljavije poslove…, čitatelji/ce ostaju zakinuti/e. Traumu silovanja, primjerice, otpravit će trima problematičnim rečenicama, dvjema prostim i jednom prosto-proširenom: ”Što mogu reći. Nije bio okrutan. Čekala sam to i čak očekivala, i ništa se takvo nije dogodilo i barem je brzo završilo.” Toliko o traumi, koja svaku silovanu ženu prati godinama, najčešće i cijeli život, i koja je dobrim dijelom formira; traumi, koja osim fizičke povrede sadrži i onu nevidljivu, psihičku povredu, a ta je jednako teška i traje mnogo duže od fizičke.

Pritisak takvog nepromišljenog feminizma, zadatak da se razriješi šutnju djevojaka, ostao je tek na paroli koja sa sadržajem nema nikakve veze. Tu i tamo ubačene rečenice/parole, nepovezane s pripovijedanjem, tek neugodno štrče, kao recimo, „Ja, ponovo ja, osoba koja ima obitelj, prijatelje, ulogu u životu. Žena a ne stvar.” Čitajući to,  požalimo što ništa od toga nismo u  knjizi našli, o obitelji, prijateljima, ulozi u životu. Ili rečenica: „Preživjet ćemo, naše pjesme, naše priče. Nikada nas neće moći zaboraviti.”, potom koju stranicu kasnije kliče: ”Potrebna nam je nova pjesma.” Ukratko i nažalost, što se tiče romana Šutnja djevojaka, ništa od nove pjesme. Djevojke su ostale nijeme.

Radi li se možda o Homerovom propustu? Takvo što je jednostavno nemoguće, naime, Homerova je pozicija jasna, on piše u svom vremenu, o svom vremenu – njegovim običajima i normama, društvenim vrijednostima koje jedine poznaje i dijeli. U tom smislu valja uvijek imati na umu da njegovo vrijeme ima drugačiji odnos prema ženama, veoma drugačiji no što je danas, stoga bi bilo nerealno očekivati da se Homerovo pripovijedanje, njegov svjetonazorski stav, razlikuje od vremena u kojem je živio. Njemu su, shodno svjetonazoru temeljenom na običajima i društvenim normama vremena u kojem je živio, žene drugorazredna bića, i u priči će poslužiti samo u onoj mjeri koliko mu je potrebno da bi pisao o događajima uopće i svijetu kojim potpuno dominiraju muškarci. Žene su tek onaj neophodni minimum, pomoćni materijal za glavnu konstrukciju i naraciju, i dakako, dekoracija. Homeru se, gledano iz današnje perspektive, takvo viđenje nikako ne može zamjeriti (mada ima i onih koji zamjeraju), niti izbaciti iz lektire (takvih također ima). Iz perspektive onog vremena, izostanak žena, ili  njihova prisutnost tek u skici, uopće neće biti percipiran, a kamoli viđen kao praznina. Ona se akutno pojavljuje tek čitanjem iz današnje perspektive.

Drugim riječima, suvremene spoznaje, etika i moral, nužno utječu na perspektivu iz koje promatramo klasični tekst, drugačije čitanje je moguće (pa donekle i neizbježno), no treba biti oprezan kad se u pisanju poseže za njim. Mnogi/e autori/ce, koji su klasični tekst uzimali kao predložak (Homera i/ili druge tekstove klasične epohe) imaju, naravno, vrlo dobre razloge za to; napokon, univerzalnost klasične literature uopće, a ta je i danas čini neizostavnim štivom, gotovo da poziva na ogled, uspoređivanje pa i odmjeravanje između prošlosti i suvremenosti. Mnogima je to uspjelo, jednostavno stoga što nisu „nadopunjavali” predložak današnjim uvidima, suvremenom etikom, i pažljivo su se klonili „gotovih rješenja” i naknadne pameti suvremenosti.

Najbolje to pokazuju knjige Christe Wolf, Kasandra i Medeja, literarna remek-djela, koje se itekako čita (i) kao feminističke knjige. Radi se naime o tome da je feminizam u njezinu pisanju imanentan, tako Kasandra i Medeja neće objašnjavati same sebe, žene kao grupu, niti svoje vrijeme nekom frazom importiranom iz suvremenosti. Wolf nije njima dala suvremeni „ključ čitanja”, u tom smislu one čvrsto ostaju u svom vremenu. Međutim, autorica će sve ono što je o njima znano i napisano u klasičnoj literaturi, njihova postupanja,  ljutnje, poraze, dvojbe… ekstrahirati, i postaviti u prvi plan pripovijedanja. Istovremeno će pomaknuti likove koji su dominirali pričom (velike junake, kraljeve itsl.), izjednačiti ih sa ženskim likovima, ili, kad treba, staviti ih u drugi plan; oni će, jednako kao i žene, postati onaj, prije spomenuti gradivi materijal za glavnu konstrukciju i naraciju. Stavljajući na taj način žene, njihovo biće/bivanje u središte pripovijedanja daje im punu ljudsku dimenziju, a čitateljima onaj famozni „ključ”. I to bi bio taj, doista tako potreban, feminizam u literaturi, koji će ponuditi reviziju, ne i falsifikat.

Sve dok Ernaux piše o svojoj intimi, samoj sebi, ima literarni potencijal, ali nesnalaženje s kontekstualiziranjem nadomješta umetanjem pukih feminističkih fraza.

No nisu davna prošlost sa svojim drugačijim društvenim shvaćanjima i normama, i glomazni Homer krivi za književna poskliznuća. Imamo pritom na umu neke suvremene tekstove „s feminističkom tezom” koje odlikuje praktički isti, već opisani nesporazum. Pisati nije lako, rečeno je već da je jednostavno nužno nešto znati da bi se moglo misliti o svijetu, makar i tek o nekim segmentima ljudskog bivanja. Jedan od možda najupečatljivijih primjera književnog poskliznuća je pisanje Annie Ernaux[8]. Sve dok piše o svojoj intimi, samoj sebi, onom što u najužem smislu ima veze  samo s njom, ima literarni potencijal, no s takvim situacijama, pa i kad se radi o silno ružnim ili pak prekrasnim, svejedno, ne znamo što bismo, naime, u domeni smo evidencije, ne i interpretacije, to jest literarne obrade. Nevolja s njezinim pisanjem nastaje kad iz tako čvrsto, gotovo hermetički zatvorenog mjesta/pisanja (samog događaja) nastoji uspostaviti poveznicu s vanjskim svijetom, odnosno, uglaviti priču u društvenu okolinu, shvaćajući (doduše, izgleda nevoljko) da to daje pripovijesti neophodnu stvarnosnu dimenziju. Nesnalaženje s kontekstualiziranjem nadomješta umetanjem pukih feminističkih fraza. Napisat će, primjerice: „One u meni tvore nevidljivi lanac koji uvezuje umjetnice, spisateljice, junakinje romana ili žene iz mog djetinjstva. Osjećam da je moja priča s njima.” Ili pak, jednako neugodno suha rečenica-parola: ”A ako ne ispitam do kraja to iskustvo, doprinosim prikrivanju ženske stvarnosti i svrstavam se na stranu muške dominacije.” I tako u pravilnim razmacima tkivu teksta mehanički dodaje dijelove nepodudarne stilu, koji pak nimalo ne doprinose (zatečenoj) naraciji. Klišeji su to i fraze (kao da su) preuzete iz feminističkih programa, priručnika samopomoći ili prepisane s aktivističkih letaka. Ovakve plakativne, deklamatorno programatske intervencije jednostavno ne funkcioniraju dobro unutar teksta, literarno plošne naružuju ga, i u stvari mu veoma štete.

Nesnalaženje pak u razumijevanju društvenog okoliša, vidjeli smo ne samo da osiromašuje literarnost, već u pravilu dovodi još i do toga da se namjesto željene (u ovom slučaju progresivno feminističke, valjda) pozicije, probije liberalno-konzervativna. Ni to nije rezervirano samo za Ernaux, dijele ga veoma mnoge autorice a da toga nisu niti svjesne. Tako će Ernaux, pri kraju knjige Događaj, opisati svoja razmišljanja pred udaju. Ona nosi očevo prezime Duchesne, koje smatra „drečavim”, nasuprot majčinom djevojačkom prezimenu koje smatra „nježnim”. Piše: „Olako, možda čak i s olakšanjem, prezime Duchesne izgubit ću za šest godina kod matičara u Rouenu i u isti mah potvrditi i vlastiti prijelaz u građanski svijet.” Udajom će se, dakle, odreći „drečavog” očevog prezimena, no neće ga zamijeniti „nježnim” majčinim, već će uzeti muževo.

U smislu upravo detektirane liberalno-konzervativne naravi njezinih stavova ovdje smo suočeni s dvjema poteškoćama; jedna je, nimalo feministička, naprotiv, zamjena očeva prezimena muževim, što nije ništa drugo no premještanje žene ispod egide jednog muškarca (oca) pod egidu drugog. Druga je poteškoća na granici trasha: imamo pravi „ljubić”, naime, čitamo o sretnom kraju gdje je dobila muža s prezimenom (koje uzima) i s dobrim građanskim pedigreom, te je time konačno ušla u žuđeno građansko društvo. Nezgodno je to što Ernaux samu sebe smatra feministkinjom. Teško je na ovom mjestu ne prisjetiti se romana Zid, Marlene Haushofer, kao svojevrsnog kontrapunkta. Pripovijest je to o ženi, koja je ujedno i jedini lik u knjizi, čitamo o potpunoj usredotočenosti na promjene kroz koje prolazi (prilično okrutnom nužnošću) i, paradoksalno, u nemogućim okolnostima svjedočimo njezinom oslobođenju, knjiga čiji i sam zaplet nosi simboliku ženskog bivanja u svijetu…, i sve to bez ijedne rečenice, slutnje, ničega niti nalik paroli, bez deklamatorne poruke, bez klišeja. „Samo” vrhunska promišljenost, izvanredna senzibilnost i majstorska naracija.

Pisanje s tezom, a ovdje se radi o tome, jednostavnije je, lakše probavljivo, odmah i prije čitanja (pa i bez čitanja) ima svoju nezahtjevnu, u dobroj mjeri dresiranu publiku. Da je dobro svako pisanje, koje i ne zna što bi s feminizmom, ali koje ga nesmiljeno rauba kao frazu, misli neugodno velik broj žena i muškaraca, koji sami sebe vide kao feministe/kinje. I jedni i drugi/e su u krivu, nevolja je međutim što je takav stav prilično raširen, no to govori o stanju stvari uopće. Rečeno je već nešto o modi u pisanju, svako je vrijeme ima. Društvene okolnosti prostor su koji donosi, naznačuje teme, autori/ce određuju prema svom osjećaju i intelektualnom interesu hoće li o tim temama pisati, dok je do njihovih literarnih kapaciteta kako će to (u)činiti. Tek jedno od toga dvoga (tema i vještina pisanja) nije dovoljno, naime, ni veoma velika vještina pisanja (vidjeli smo to) neće nadomjestiti manjkavosti, pa i prave promašaje, ukoliko se temi prilazi površno, ili je se uopće ne razumije. Jednako kao što „atraktivna”, moderna tema bez vještine pisanja nije dobra literatura.

K svemu, čini se da je u suvremenoj književnosti uopće, veoma  moderno (svakako je prilično rašireno) pisati tako da se ponire gotovo isključivo u intimu, u osobno, u prostor prazan, očišćen od društvenosti. Pomodni feminizam se, nažalost, sjajno uklapa u taj stil, niti se ne trudeći previše da sudbinu žena sa margine društvenih zbivanja pomakne u njihovo središte. Sitne zakrpe na povijesnim rupama ili dvojbeni uspjesi u svijetu, kojim i nadalje dominiraju muškarci, bitno ne mijenjaju odnose. Moguće je to stanje pripisati posvemašnjoj društvenoj anomiji u kojoj se književnost snalazi kako zna i umije, nekada uspijevajući pronaći literarnu poveznicu sa svijetom, s društvenim okolišem, ma koliko mučan on bio, a da ne poseže nužno za zakrpama, stvarajući besmisleni patchwork.

A možda bi nam svima dobro došao povratak na početak – natrag u Middlemarch.

• Bilješke

[1] Christa Wolf, Medeja; Kasandra, prevela Štefica Martić, izd. Demetra, Zagreb 2003.

[2] Marlene Haushofer, Zid, preveo s njemačkoga Igor Crnković, izd. Leykam international, Zagreb 2020.

[3] George Eliot, Middlemarch, prevoditeljica Martina Lice, iIzd. Nova knjiga Rast, Zagreb, 2009.

[4] Margaret Atwood, Penelopeja, preveo Marko Maras, izd. Lumen izdavaštvo, Zagreb 2022.

[5] Taj je odnos sjajno rasplela i pokazala Carole Pateman u knjizi Spolni ugovor, prevela Marijana Nikolić, izd. Ženska infoteka, Zagreb 2000.

[6] Pat Barker, Šutnja djevojaka, prevela Aleksandra Barlović, izd. Petrine knjige, Zagreb 2022.

[7] Epizoda o Brisaidi govori kako joj je Ahilej pred očima pobio cijelu porodicu, kako biva odvedena u ropstvo, kako ju je, po povratku u logor Ahajaca ispred Troje, Ahilej dobio kao trofej za velike zasluge klanja. Potom je bila razmjenjivana između Ahileja i Agamemnona, u  njihovu stalnom rivalitetu oko prava na „posjed”, da bi, kao rezultat tog nadmetanja, postala i uzrokom Ahilejevog prestanka sudjelovanja u borbi, što ugrožava ratne ciljeve Ahajaca, jer, prema proročanstvu, bez Ahileja u borbi Troja ne bi pala.

[8] Annie Ernaux, Događaj, prevela Milena Ostojić, Izd. Booksa i MaMa, Zagreb 2022.; Djevojačke uspomene, prevela Vlatka Valentić, izd. OceanMore, Zagreb 2022.