Ivo Bićanić: Pismo namjere je “neopisivi škandal”. Molba Plenkoviću i Vujčiću – da nas ne vrijeđaju. Tko će sad jamiti

Vujčić i Plenković u srži nisu demokrati, ali sasvim sigurno imaju vrlo dobro mišljenje o sebi i vjerojatno nekakav osjećaj 'manifest destiny'. Vjerojatno misle da su prosvijećeni i gdje bi im bio kraj da nema te vražje demokracije. Lijepo bismo ih molili da nam ne objašnjavaju da promjene iz Akcijskog plana radimo zbog sebe. Vrijeđa zdrav razum onih srednje dobrog sjećanja što nisu smislili novu mantru.

Naslovna fotografija: Plenković, Vujčić, Marić (HDZ)

Prije nekoliko dana Hrvatska je napravila važan korak u procesu uvođenja eura i postajanju članicom Eurozone. Trebao je to biti tehnički korak, predaja i prihvaćanje molbe, ali s naše strane je ispalo daleko više od toga. Marić (ministar financija) i Vujčić (guverner HNB-a) službeno su predali ECB-u (Evropskoj središnjoj banci, danskom guverneru …) i EK (Evropskoj komisiji) molbu da dozvole pokretanje procesa za uvođenje eura kao službenog novca u RH. Oni su to primili na znanje i postavili svoje uvjete. Kao i u svakom klubu postoji postupak učlanjenja gdje se ocjenjuje je li kandidat dovoljno dobar da bude član. To je vrijeme u kojem član in spe dokazuje da je prihvatljiv članovima i da neće talasati i biti izvor nestabilnosti. Javnost je znala da je uvjet tečajni mehanizam ali nije nam se detaljno objašnjavalo Pismo namjere te Akcijski plan ispunjavanja uvjeta za članstvo koji navodi ciljeve, odgovorne resore i datume provedbe raznolikog skupa mjera.

E, zbog tog Pisma namjere i Akcijskog plana stvar nije tehnička, nije se molba za članstvo urudžbirala kao na šalteru. Dvije su vrste problema, i ne zna se koja je važnija. Prvo je kako je do tog Pisma došlo, a drugo su dijelovi Pisma.

To je morao biti jedan inkluzivni dokument iza kojeg stoje svi. O njegovom sadržaju se nije raspravljalo, ni u javnosti, ni u stručnoj javnosti a ni u predstavničkim tijelima. Izostao je svaki oblik njihovog demokratskog prihvaćanja. Prvorazredna svinjarija

Do Pisma namjere i Akcijskog plana došlo je na skandalozan način za jednu zemlju koja se predstavlja i misli o sebi da je demokratska. Javnost o tim dokumentima i njihovom sadržaju nije ništa znala nego ih je mogla pročitati na stranici EK tek jednom kada su papiri predani i postali službeni. To su dokumenti koji govore o koracima procesa gubljenja monetarne suverenosti i neopisivi je škandal da se o tome nije raspravljalo. To su detalji (‘small print’) uvođenja eura. Takav dokument je trebala iznjedriti široka i ozbiljna rasprava i na koncu je morao biti stvar društvenog konsensusa (ako već ne referenduma), to je morao biti jedan inkluzivni dokument iza kojeg stoje svi (inkluzivnost je omiljena riječ buduće guvernerice ECB-a i sadašnje voditeljice MMF-a Christine Lagard). O njegovom sadržaju se nije raspravljalo, ni u javnosti, ni u stručnoj javnosti, a ni u predstavničkim tijelima. Izostao je svaki oblik njihovog demokratskog prihvaćanja. Neki očito jesu o tome sve znali jer su ga pisali i odobrili van očiju javnosti, ‘na crno’.

Nije to samo prvorazredni škandal u pogledu načina kako je donešen nego i važni pokazatelj koliko je Vujčiću i Plenkoviću (mislim da bi njegov podređeni Marić bolje i pametnije postupio) stalo do demokracije. To im je nepotrebna gnjavaža koju treba izbjeći kada se može a ako već mora postojati treba je svesti na bezzubi postupak papirnatih tigrova. Vujčić i Plenković u srži nisu demokrati, ali sasvim sigurno imaju vrlo dobro mišljenje o sebi i vjerojatno nekakav osjećaj ‘manifest destiny’. Vjerojatno misle da su prosvijećeni i gdje bi im bio kraj da nema te vražje demokracije koja ih sputava. Guverneru se donekle može oprostiti ta neosjetljivost jer guverneri nisu nigdje poznati po demokratskim sklonostima, dapače neke poslove moraju po prirodi stvari raditi u tajnosti. No ovdje je Vujčić trebao pokazati svoje demokratsko perje i razumjeti da uspjeh ovisi o javnoj prihvaćenosti projekta a zbog svoje važnosti u cijelom poslu imao je prilike i moć da to pokaže i inzistira. Što se nepostojanja Plenkovićih demokratskih sklonosti tiče to više nije sporno. Obojica su razočarali jer su zajedno izrežirali korak nazad u demokratizaciji zemlje.

Dakle, postupak kojim smo došli do naših obaveza na putu do uvođenja eura i članstva u eurozoni je prvorazredna svinjarija. No dobar sadržaj bi mogli ponuditi kao nekakvo opravdanje (posve neprimjereno iako za njih zamislivo). No ni to nije ovdje slučaj. S nekim dijelovima tog pisma ima problema.

Nema problema s time da se uskladi skupljanje statistika i depolitizira služba koja to radi (ovdje je zanimljivo da čim je HDZ imenovao novog glavnog skupljača statistika stope su počele rasti, možda je to slučajnost ali kopka dosjetka koju Mark Twain pripisuje Benjaminu Disraeliju ‘postoje, laži, proklete laži i statistika’). U jednom klubu svi moraju skupljati podatke na isti način, čak i Talijani. Nema ni problema sa time da se uskladi nadgledanje bankarskog sustava u Hrvatskoj i Eurozoni, ako se hoće biti ravnopravni član mora cijelo novčarstvo Eurozone biti ocjenjivano na isti način i suočeno sa istim pravilima.

Da činovnici imaju duhovitosti reklo bi se da se zezaju ali nemaju pa stvar nije jasna

Problem je što pismo sadrži najavu još mnogih promjena (uz jedan sumanuti dio o apotekama i njihovom radnom vremenu i fizioterapeutima i njihovim dozvolama; da činovnici imaju duhovitosti reklo bi se da se zezaju ali nemaju pa stvar nije jasna). Te se promjene tiču stvari kao smanjenje državnog portfelja, bolje proizvodnje i ponude javnih dobara i usluga uz moguću prostornu reorganizaciju i smanjenje javnog duga i mnogo sličnoga. Uz navođenje ‘velikih’ promjena nudi se i popis popratnih ‘malih’.

To sve skupa nisu nove ideje ili ciljevi (zapravo dokumenti su u pogledu novosti vrlo mršavi) ali jesu sporni na dva načina. Prvo jer su posloženi i popisani kao uvjeti i sadrže odgovorne resore i rokove do kada se promjene moraju provesti (zašto Marić priča da se ne znaju datumi kada je predao dokument u kojemu pišu rokovi i jasni cilj uvođenja eura sredinom Dvadesetih). Drugi je problem što ma koje rješenje izabrano nije jednoznačno i u ovom trenutku nikako nije nešto oko čega postoji konsensus. Na primjer, u vrijeme kada se u doglednom razdoblju može očekivati nova recesija, upitno je  je li uz gubitak monetarog suvereniteta pametno prihvatiti i provesti vrlo velika ograničenja fiskalnoj samostalnosti jer traženje smanjenja javnog duga u akcijskom planu u uvjetima dolazeće recesije zapravo eliminira prostor za aktivnu fiskalnu politiku. To nije pametno. Ili sporni su opseg i uloga privatne proizvodnje javnih dobara. Da li treba prevladati privatno zdravstvo ili ne, da li privatni zatvori ili ne, itd. Popis otvorenih pitanja mogao bi ići dalje.

Ma koje rješenje izabrano u ovom trenutku nikako nije nešto oko čega postoji konsensus. Na primjer, sporni su opseg i uloga privatne proizvodnje javnih dobara. Treba li prevladati privatno zdravstvo ili ne, privatni zatvori ili ne, itd. Popis otvorenih pitanja mogao bi ići dalje.

No nije ni to najgore. ‘Penultimativno’ (Hrvati vole i sve više koriste strane riječi i to često krivo (ultimativno se već udomaćilo pa evo još jedne istog korijena)) u svemu tome je da postoji jedan paradoks. Evropskoj središnjoj banci Hrvatska je poslala ‘bizantinski (balkanski) dokument’. Piši na sjever, a ponašaj se južnjački. Akcijski plan sadrži prepoznatljive ciljeve, ali i odgovorne resore i datume do kada što treba provesti. Misli li itko da će se stvari koje Hrvatska ne uspijeva provesti od 1991. (skoro tri desetljeća) moći provesti u dvije-tri godine kada se istovremeno provode predsjednički i parlamentarni izbori.  ‘Ma hajte molim vas!’. To su ‘bizantinski dokumenti’ (takva je i država, nije slučajna nego kao što vidimo namjerno sklepana i održavana kao sredstvo bogaćenja vođa na više razina vlasti, baš kao u Bizantu) predani sa figom u džepu kojih se nitko ne kani držati. Sigurno ne u dogledno vrijeme, a vjerojatno ni na dulji rok. Oni nisu za provedbu u napisanim rokovima nego pamflet kojim netko kani popraviti šanse za dobiti izbore. Možda i bolje da ih nitko ne provodi ‘na horuk’ jer bi nastala neopisiva zbrka ali i novi sijaset prilika i novi ciklus prilika za jamiti.

Na koncu što treba napraviti, a vjerojatno se neće. Šteta građenju demokracije je napravljena načinom sastavljanja Akcijskog plana, bizantinsko Pismo je poslano i ne može se povući. Preostaje ‘damage control’. Euro je politički projekt sa nizom ugrađenih ekonomskih mana (koje su dobro poznate i široko priznate) i dok je u magli nedovršenog projekta ne treba srljati. Bolje pričekati još nekoliko recesija da se vidi kako ide i kako je Eurozona pospremila svoje novčarstvo (u Velikoj recesiji su SAD i UK bolje i brže pospremili svoju novčarsku kuću i danas imaju solidni financijski sektor jer nisu imali euro, Evropa još  desetljeće nakon Velike recesije nije svoje novčarstvo dovela u red i postala funkcionalna monetarna unija). Osim neizvjesnosti pravila koje vlada u klubu čije se članstvo traži treba još nešto važno imati na pameti.

Ne treba imati iluzije da članstvo u Eurozoni nužno mijenja društvo na bolje i osobito da utječe na povoljne promjene političke ekonomije zemlje. U tom pogledu članstvo u eurozoni je neutralno. Zato je pitanje nije li bolje energiju trošiti na veće probleme, a s eurom kako bude. Ovo pitanje nije dio Croatocentričnog odgađanja uvođenja eura

Ideja da bi članstvo koristilo jer bi Hrvatska nešto tu imala za reći je komična (po stanovništvu je velika kao Milano a po ekonomskoj moći bitno manja). Kada već mora slušati nek sluša sa odškrinutim vratima i sa planom ‘B’. U vezi mudrosti čekanja treba i ovo imati na umu. Ne treba imati iluzije da članstvo u Eurozoni nužno mijenja društvo na bolje i osobito da utječe na povoljne promjene političke ekonomije zemlje. U tom pogledu članstvo u eurozoni je neutralno. Zato je pitanje nije li bolje energiju trošiti na veće probleme, a sa eurom kako bude. Ovo nije dio Croato centričnog odgađanja uvođenja eura koje u Hrvatskoj ima veliki utjecaj (to su dvije pogrešne analize, prva o monetarnoj suverenosti a druga o čekanju pravog trenutka kada Hrvatska bude spremna za uvođenje). Treba samo pogledati zemlju osnivačicu Italiju, zemlju Sredozemnog proširenja Grčku ili zemlju Istočnog proširenja Sloveniju (koju tako hvalimo ali ima tamo svega a postojana ucjena susjeda je konstanta). Ovo bizantsko  pismo nipošto ne garantira stvaranje bolje političke ekonomije koja je sada loša i velika prepreka, čije uklanjanje je  preduvjet za konvergenciju. Veza članstva u eurozoni i modernizacije Hrvatske nije uspostavljena.

Post scriptum: Lijepo bi molili da nas Vujčić i Plenković ne vrijeđaju kada govore o ovim stvarima. Da nam ne objašnjavaju da mi te promjene iz Akcijskog plana radimo zbog sebe a ne zbog njih i da su one dokaz naše spremnosti da ih provodimo. Svako vanjsko uvjetovanje se tako objašnjava od početka Devedestih (ne radimo to zbog MMF-a nego nas, ne radimo to zbog EU nego nas…). Vrijeđa zdrav razum onih srednje dobrog sjećanja što nisu smislili novu mantru nego se reciklira stara, to više što sigurno ni oni u to ne vjeruju.