Iz prava glasa u cezarizam. Postoji li unutarnji slijed propasti demokracija?

Nacionalnost spaja demokratski autoritet s prošlošću, a prošlost s mitološkim početkom svih pripadnika zajednice, piše Nataša Babić u petom dijelu prikaza knjige Helen Thompson "Poremećaj - Teška vremena u 21. stoljeću" . U poglavlju posvećenom demokraciji, Thompson traga za izvorima rizika zastranjivanja predstavničkih demokracija, i temeljnim pitanjem - jesu li one demokratski ili aristokratski oblik vladavine?

• Naslovna fotografija: La Liberté guidant le peuple, Eugène Delacroix, 1830. Ulje na platnu.

• Autorica je nekadašnja novinarka Radija 101, suvlasnica Prague College, britanskog sveučilišta u Pragu.

• Prethodni nastavci: Vodič Helen Thompson kroz nesigurna vremena. Energija, geopolitika, sudbine demokracija, Europa i svijet nakon raspada SSSR-a. Uloga NATO-a i politika nafte u vrijeme frackinga, Kraj Bretton Woodsa i njegove posljedice. Od eurodolara do sporazuma iz Maastrichta, Financijske i gospodarske krize 21. stoljeća. Odnosi Kine, Amerike i podijeljene Europe

Na početku trećeg dijela knjige “Poremećaj: teška vremena u 21. stoljeću”, autorica Helen Thompson podsjeća da demokracije postoje na određenim mjestima i u određenom vremenu. Vrijeme je izvor nestabilnosti za svaki politički poredak pa tako i za demokraciju.

Devedesetih godina prošlog stoljeća, politički, akademski i medijski svijet počinje govoriti o liberalnoj demokraciji kao o univerzalnoj i bezvremenskoj ideji, a to je tijekom nekoliko desetljeća preraslo u diskurs koji iskrivljuje političku analizu. Nacionalnost se označuje kao prijetnja demokratskim normama, a sama demokracija predstavljena je kao uređenje koje stremi univerzalnom napretku. Takvim se poimanjem predstavnička demokracija odvaja od historijskih složenosti pojedinačnih verzija demokratskog političkog uređenja i zato se Thompson, za potrebe analize, kratko osvrće na povijesne odnose demokracije i nacionalnosti, kao i na problem vremena u politici.

Nakon revolucionarnih previranja, krvoprolića i ratova, novo-stari konzervativni establišment tijekom 19. stoljeća napada ideju legitimizacije političkog autoriteta kroz nacionalnost. (CC0)

“Zamišljene zajednice” Benedicta Andersona i riječ “nacija”, postojale su mnogo prije predstavničke demokracije, a zajedničko povijesno iskustvo uglavnom su, iako ne uvijek, prenosile kroz jezik. Francuska revolucija uvodi ideju političkog naroda, a nakon revolucionarnih previranja, krvoprolića i ratova, novo-stari konzervativni establišment tijekom 19. stoljeća napada ideju legitimizacije političkog autoriteta kroz nacionalnost. Unatoč antagonizmu, nacionalna država opstala je i još opstoji kao jedina funkcionirajuća ideja za legitimiziranje političke vlasti. Prema knjizi “Rat i nacionalna država” povjesničara Michaela Howarda, ni komunističke revolucije nisu uništile nacionalne države, a kraj Hladnoga rata pozdravljen je isticanjem nacionalnosti nasuprot sovjetskom imperiju. Europska unija je pokušaj da se uime multinacionalnog kontinenta konstruira politički autoritet izvan nacionalne države, ali oni koji su izabrani u izvršnu vlast unutar EU-a, birani su iz/od biračkog tijela nacionalnih država.

Predstavničke demokracije nisu postojale bez nacionalnosti. Konceptualno, nacionalnost služi kao “narod“ u predstavničkoj demokraciji. Antičke demokracije pretpostavljale su narod koji je u stanju vladati sam sobom, a predstavničke demokracije pretpostavljaju narod koji bira svoje predstavnike i kolektivno odobrava ustav. Demokratska politička nacija nije uvijek odgovarala kulturnim zahtjevima za nacionalnošću. Neke demokracije, poput švicarske, povijesno su funkcionirale bez ideje zajedničke kulturne nacionalnosti ili zajedničkog jezika. Ali da bi nacija služila kao narod u predstavničkoj demokraciji, ona mora biti definirana prema kriterijima za “uključivanje” i “isključivanje” pojedinca ili/i grupe. U praksi tu ulogu obavlja državljanstvo. Državljanstvo i pripadnost političkoj zajednici smanjuje rizik razaranja autoriteta države u procesu političkog natjecanja koje je svojstveno predstavničkoj demokraciji. Za njen opstanak nužno je raspolagati političkim sredstvom koje uvjerava “gubitnike” da prihvate izborni rezultat i privremeno prihvate volju većine. Pripadništvo naciji pruža povijesni odgovor na ovaj ključni politički problem. U vremenima krize i oštrih unutrašnjih podjela, pozivi na nacionalno jedinstvo manje su izraz političkog kiča, a više pokušaj samoočuvanja zajednice.

Svaka nacija dijeli mit o zajedničkom početku u vremenskom kontinuumu. (CC0)

Nacionalnost spaja demokratski autoritet s prošlošću, a prošlost s mitološkim početkom svih pripadnika zajednice. Bez obzira na to bili to Romul i Rem u Rimu, Tuga i Buga (Vuga) s braćom na obali Jadrana ili Puritanci koji u Savezu s Bogom naseljavaju američki kontinent, svaka nacija dijeli mit o zajedničkom početku u vremenskom kontinuumu. Budući da Europa nije bila teritorijalno podijeljena na kohezivne skupine ljudi sa zajedničkim jezikom, mitom i povijesnim pamćenjem, nacije su stvorene politički, kroz postupke država i često uz pomoć nemitoloških priča. Tako je primjerice, Bismarck koristio državnu moć da novoujedinjenim njemačkim građanima osigura određenu ekonomsku zaštitu putem socijalne države. Umjesto posezanja za lijepom Lorelaj ili teutonskim vitezovima, Bismarck je njemačke građane pretvarao u sadašnju zajednicu koja dijeli materijalnu sudbinu.

Irci nisu nikada postali Britanci, a Ukrajinci neće nikada postati Rusi

Tamo gdje su postojeće kulturne zajednice bile slabe, stvaranje političke nacije iziskivalo je da država homogenizira stanovništvo i oblikuje kolektivni pogled na prošlost. Ti su procesi često bili nasilni; zabrane ili nametanja jezika, fizičko nasilje, progoni, transferi stanovništva i genocid. Jačanje osjećaja nacionalnog pripadništva tamo gdje je bilo slabo ili ga stvoriti tamo gdje ga nije bilo, zahtijevalo je razinu prisile kakvu demokratska država često ne tolerira, a nije jednostavna ni u nedemokratskim režimima. Tako Irci nisu nikada postali Britanci, a Ukrajinci neće nikada postati Rusi.

S druge strane, kada nacija treba služiti kao izvor jedinstva, može se dovesti u pitanje trebaju li svi podložni autoritetu države imati ista politička prava? Oni koji pokazuju nenacionalne ili nadnacionalne identifikacije ili ih se sumnjiči za odanost tuđinu, mogu biti isključeni. Primjera je previše. Privrženost Komunističkoj internacionali, lojalnost Vatikanu, manjinske nacije, inovjerci, raspolaganje “rezervnom domovinom”, antisemitizam po kojem Židovi nisu lojalni naciji u kojoj “stanuju”… Takva je retorika često izborno oružje koje se veže uz sasvim konkretne političke zamjerke i time izlaže demokraciju egzistencijalnom riziku. Usklađenost između države i stanovništva koje je spremno politički se identificirati sa zamišljenom zajednicom ne ostaje konstantna i s vremenom se mijenja. Prema pisanju povjesničara Johna Pococka u knjizi “Makijavelistički trenutak: Firentinska politička misao i Atlantska republikanska tradicija”, ideja vremena predstavlja dimenziju nestabilnosti u politici i ona je nekoć bila uobičajena u političkom promišljanju.

Prema Pococku, ideja vremena predstavlja dimenziju nestabilnosti u politici i ona je nekoć bila uobičajena u političkom promišljanju.

“Sve postojeće stvari podložne su propadanju.“, podsjeća Polibije, grčki povjesničar iz 2. st. pr. n. e., koji je pisao o usponu Rimske republike. “U početku uvijek vlada kaos, uzrokovan nekom kataklizmom.“, kaže on. Jednom uspostavljena, svaka država sklona je propasti iz dva izvora; jednog vanjskog, a drugog unutarnjeg. Za vanjsku propast nema uočljivog obrasca, ali unutarnje propadanje uvijek ima pravilan slijed. Nakon kaosa dolaze monarhija, onda kraljevstvo, tiranija, aristokracija, oligarhija, demokracija i ohlokracija – vladavina rulje. Iz kaosa opet neki demagog grabi vlast i tako ciklus počinje iznova.

Polibijeva ciklička shema akumuliranja demokratskog ili aristokratskog “viška” ili “zastranjivanja”, iako neprimjenjiva u svim slučajevima, pomaže pri razumijevanju zašto oblici vlasti postaju nestabilni tijekom vremena. Pitanje gdje leži rizik zastranjivanja u predstavničkim demokracijama temeljno je pitanje o njima samima – jesu li one prvenstveno demokratski ili aristokratski oblik vladavine? S obzirom da funkcioniraju u sklopu moderne države, one od samog početka raspolažu prisilnom moći da oporezuju bogate, bez obzira koriste li tu moć ili ne.

Predstavničke demokracije najčešće nisu sklone ekonomskoj redistribuciji i koegzistiraju s oblicima ekonomske organizacije koji proizvode visoke razine nejednakosti. Povijesno gledano, bio je to rat, a ne izborno pravo, koji je stvorio uvjete za pravednije porezne sustave i povećanje dohotka za rad. Predstavnička demokracija sklona je porastu tzv. “aristokratskog zastranjivanja” na puno načina; izvršna vlast može uzurpirati ovlasti koje su pripadale zakonodavnoj vlasti ili su njome bile ograničene. Dominantna ekonomska klasa može preuzeti obje grane vlasti, izvršnu i zakonodavnu. Ustavni suci mogu donijeti sudsku odluku o politički spornim pitanjima tražiti političko rješenje. Izbori mogu postati sredstvo kupovine zastupnika putem financiranja njihovih kampanja.

Predstavničke demokracije nisu posve bez demokratskih značajki, počevši od jednakog prava glasa za sve građane. Ali i demokratski procesi mogu destabilizirati demokracije i izazivaju potrebu za korektivima. Zakonodavna tijela mogu onemogućiti izvršnoj vlasti da vlada, što je bio slučaj s Britanskim parlamentom i vladom Therese May nakon referenduma o Brexitu. Predstavnici izbornih većina mogu imenovati suce koji tumače zakon u stranačke svrhe. Vlade mogu prisvojiti imovinu, ne isplatiti dugove i suspendirati ustavnu zaštitu manjina. U potrazi za glasovima, stranke mogu davati obećanja koja ne mogu ispuniti ili pozivati ​​birače na nasilje. Max Weber je tvrdio da predstavnička demokracija osigurava trajnu demagogiju; svaka demokracija, nakon što prihvati široko pravo glasa, tendira prelasku u cezarizam, jer se na izborima bira vođu.

Povijesno gledano, primarni uzrok demokratskog zastranjivanja i kraja demokracija bio je problem prezaduženosti. I sam dug je stvar vremena; kamate se plaćaju za raniji pristup budućim prihodima. Potrošnjom sve većeg udjela sadašnjeg dohotka, teret prezaduženja vremenom raste. Neka drevna društva propisivala su oprost duga u redovitim intervalima kako bi spriječili prenošenje dugovanja s jedne generacije na drugu i koncentraciju vlasništva. U drevnoj Ateni, prisilno otpisivanje duga smatralo se neizbježnim dijelom demokracije. U 19. stoljeću, kritičari demokracije izjednačavali su demokraciju s demagogijom zato što su Francuska i Američka revolucija uvele papirnate valute i otkazale dugovanja.

U Britaniji je proširenje prava glasa u 19. stoljeću prekinulo prethodni odnos između parlamenta i vjerovnika, prema kojem se vjerovnicima moglo vjerovati da glasaju za poreze potrebne za servisiranje državnog duga. Shvaćajući da bi širi krug birača mogao predstavljati problem, vlade su počele raspoređivati nacionalni dug među što više birača putem građanskih štednih računa i izdavanja građanskih obveznica. Abraham Lincoln je to obrazložio: “Ljudi shvaćaju da dug koji duguju sami sebi ne tlači previše”. Ipak, i građanin-vjerovnik uveo je mjere protiv prezaduženosti koja dugoročno destabilizira predstavničke demokracije.

­
Kad su Merkel i Macron predstavili prijedlog osnivanja EU Fonda za oporavak, nisu spomenuli poreze iz kojih će se servisirati dug.

Kada su u proljeće 2020. Angela Merkel i Emmanuel Macron predstavili zajednički prijedlog za osnivanje EU Fonda za oporavak, utemeljenog na sredstvima koja će Europska komisija pozajmiti u ime EU, nisu spomenuli poreze iz kojih će se servisirati novi dug. Kasniji formalni prijedlog naveo je porez na dobit poduzeća EU, vezanih uz pristup jedinstvenom tržištu i digitalni porez na tvrtke, ali nikakvu obvezu usklađivanja nacionalnih poreznih stopa na korporacijsku dobit. Nemogućnost EU da se dogovori o zajedničkom pristupu porezu na dobit samo je jedan od problema s kojima se Unija suočava oko oporezivanja. Tijekom rasprave o Fondu za oporavak niti jednom nije spomenut prijedlog da se građani EU oporezuju kao građani. Dapače, Thierry Breton, donedavni francuski europski povjerenik, pohvalio se na društvenim mrežama da se upravo to neće dogoditi: ”Prvi put Europa pozajmljuje novac za Europu i Europljane. Za financiranje ovog povijesnog zajma, nema poreza za naše europske sugrađane. Poreze ćemo uvesti na granicama našeg zajedničkog tržišta.”

Što se tiče povijesnog odnosa između poreza, duga i demokracije, EU samu sebe briše iz tog poglavlja. Demokratsku poreznu državu nalazimo samo na nacionalnoj razini. Biti građanin EU-a ima značenje potpuno odvojeno od duga ili poreza. Kako je došlo do ovog rascjepa i kakve su njegove implikacije za demokratsku politiku izvan EU-a, Thompson objašnjava tako da nas vraća u poratnu zapadnu Europu i SAD i iznosi kako su se neke značajke ekonomske politike, vezane uz oporezivanje, počele mijenjati sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

­
Zapadnonjemački ustav nametnuli su Saveznici. Snažno je štitio individualna prava i uspostavio moćan ustavni sud.

Nakon Drugog svjetskog rata europske demokracije su reformirane. Referendumi su legitimirali uspostavljanje Prve Republike u Italiji i Četvrte Republike u Francuskoj. Zapadnonjemački ustav nametnuli su Saveznici, a sadržavao je snažne zaštitne mjere protiv demokratskog zastranjivanja i nije dopuštao referendume osim o redefiniranju konstitutivnih regionalnih država. Snažno je štitio individualna prava i uspostavio moćan ustavni sud kakav nema ni jedna druga demokracija u Europi. Njemački Savezni ustavni sud ima isključivo pravo proglasiti stranke neustavnima pa je pedesetih zabranio neonacističku i komunističku stranku. Svaka pravna ili politička odluka može biti predmet sudske revizije, a suci Ustavnog suda u Karlsruheu odlučuju o mnogim političkim pitanjima, poput javnog duga i ugovora EU-a. Država je u ime nacije, preuzela odgovornost za osiguranje zaposlenosti, kontrolu inflacije i pružanje materijalne sigurnosti od nesreće. Poslijeratni zapadnoeuropski političari obraćali su se biračima kao građanima nacije koja im je davala formalna i neformalna ekonomska prava te su se uglavnom natjecali oko toga kako ta prava praktično ostvariti.

Vlade su vodile gospodarstva u nacionalnim okvirima, s nacionalnim računima i nacionalno mjerenim rastom. To, naravno, nije značilo da su blagodati ekonomske nacionalnosti bile ravnomjerno raspoređene, ali ono što je država ekonomski poduzimala stvaralo je dojam da nacija kao politička zajednica dijeli zajedničku materijalnu sudbinu. U tome je bilo ključno da su europske demokracije bile manje sklone fiskalnim krizama tijekom poslijeratnog razdoblja nego je to bio slučaj u dvadesetim godinama. Vlade su nakon 1945. uglavnom uspjele pretvoriti ratne režime visokih poreza u mirnodopske države blagostanja. U tome im je pomagala kontrola kapitala koja je otežavala izbjegavanje i utaju poreza. Nisu se morale boriti s plaćanjem kamata na prošle dugove, zahvaljujući američkoj pomoći. Marshallov plan smanjio je dug, posebno Zapadnoj Njemačkoj. Za razliku od Prvog svjetskog rata, Nijemci su nakon 1945. bili zaštićeni od zahtjeva za otplatu vanjskog duga i klasnih sukoba oko toga. Zapadne demokracije uglavnom nisu gomilale ni nove dugove. Sve do američke odluke o financiranju Vijetnamskog rata, poslijeratne vlade su uglavnom vodile uravnotežene proračune. Ono što su potrošile, prikupile su porezima od vlastitih građana i poduzeća.

Nakon uspostavljanja alžirske neovisnosti, Peta Republika bila je stabilnija od prethodnice iako se i dalje suočavala s naslijeđem imperijalne prošlosti. (Gnotype / CC BY-SA 3.0)

Predratne podjele po pitanju nacionalnosti ostale su neriješene u francuskoj Četvrtoj Republici. Priča o ratnom otporu kao primjeru “francuske nacije u akciji” predstavljala je samo jedan aspekt francuskog ratnog iskustva. Država je zastupala imperijalni pojam francuske nacije kao jedinstvene političke unije koja je uključivala francuske prekomorske teritorije s punim pravom građanstva. Međutim, Alžirci su o tome mislili drugačije i upravo je Alžir uništio Četvrtu Republiku. Nakon uspostavljanja alžirske neovisnosti, Peta Republika bila je stabilnija od prethodnice iako se i dalje suočavala s naslijeđem imperijalne prošlosti. Tijekom 1950.-1970., znatno se povećao broj useljenika iz sjeverne Afrike, a postimperijalno shvaćanje francuske nacionalnosti teško je integrirao strance koje nije zanimala francuska revolucionarna povijest. Dok su neki raniji migranti postali francuski državljani kroz vojnu službu u Prvom svjetskom ratu, Peta Republika rođena je iz rata vođenog za očuvanje carstva. Masovna imigracija također je reaktivirala stare podjele – za desnicu, francuska nacija nije postojala bez kršćanstva, dok je ljevica inzistirala da je upravo sekularnost temelj francuske republike. Za treće, francuska nacionalnost podrazumijevala je religijski multikulturalizam.

Za poslijeratnu zapadnonjemačku demokraciju, ekonomska nacionalnost nije bila dovoljna za definiranje njemačkog naroda. Prvi kancelar, Konrad Adenauer, inzistirao je da Savezna Republika bude jedini predstavnik njemačke povijesne nacije koja uključuje i istočne Nijemce. Međutim, Adenauerova ideja prizivala je i mučna pitanja o nacističkom razdoblju: što je Holokaust značio za njemački nacionalni identitet? Višedecenijska javna debata ilustrira koliko je Nijemcima – i ne samo njima – teško odlučiti čega se sjećati, a što zaboraviti. Istovremeno demonstrira da ni kolektivno zanemarivanje prošlosti nije ni moguće ni poželjno. Nijemci su se sjećali tko su bili kao narod prije Holokausta i prepoznali su svoje grijehe kao dio tekuće povijesti. Kao narod imali su moralnu obvezu prepoznati Auschwitz kao točku kraja jednog nacionalnog identiteta i početak sasvim drugačijeg. Nijemci su dakle, bili narod na temelju specifične njemačke povijesti, ali to je otežalo asimilaciju turskih i drugih radnika koji su nakon rata pozvani u zemlju.

Kraj imperija otvorio je i dodatno pitanje – je li britanski politički identitet dovoljno jak da nadjača stare škotske, velške i engleske narodne identitete?

Što se tiče Britanaca, njima je Drugi svjetski rat omogućio vrlo pojednostavljenu priču. Tijekom rata, mobilizirani građani borili su se kao građani-vojnici, radili kao građani-proizvođači i pozajmljivali novac državi kao građani-vjerovnici. Nacionalnu priču je iznosio Winston Churchill u svojim nadahnutim ratnim govorima. Prema toj priči, Britanci su se pod Churchillovim vodstvom i uz podršku Laburističke stranke, odlučili boriti iako je politički establišment 1940. bio spreman odbaciti nacionalnu neovisnost. Ova je priča dobrim dijelom uključivala i Britanski imperij koji je u poratnim godinama počeo nestajati. Migracijski valovi iz bivših kolonija unosili su zabunu, iako su i mnogi useljenici dijelili britansko ratno iskustvo. Kraj imperija otvorio je i dodatno pitanje – je li britanski politički identitet dovoljno jak da nadjača stare škotske, velške i engleske narodne identitete? Škotski nacionalisti smatrali su da je anglo-škotska unija nepotrebna bez imperijalne ekonomske dobiti koju je nekoć nudilo Britansko carstvo. Početkom sedamdesetih, Sjeverna Irska je potonula u nasilje, a slanje britanske vojske da uspostavi red samo je intenziviralo mržnju prema sustavu koji je marginalizirao katolike.

Sjedinjene Države su u Drugom svjetskom ratu također mobilizirale građane kao vojnike, proizvođače i vjerovnike, no Amerikanci su vodili rat s rasno segregiranom vojskom. Weberova pretpostavka da oni koje država regrutira u nacionalnu vojsku moraju imati pravo glasa pokazala se netočnom. Afroamerikanci nisu imali politička prava na Jugu i tek je šezdesetih savezna vlada uspjela nametnuti puno izborno pravo. Povijesna koegzistencija ropstva i američke republike i rasna hijerarhija opterećuju SAD do danas.