Izgradnja bihevioralne ekonomike, dva prijateljstva i jedno neprijateljstvo.

U povodu smrti nobelovca Daniela Kahnemana Goran Mihelčić prikazuje njegov znanstveni doprinos izgradnji i razvoju bihevioralne ekonomike, prijateljstvo sa Amosom Tverskim i Richardom Thalerom ali i neprijateljstvo s Gerdom Gigerenzerom. Uz nesaglediv doprinos razumijevanju ljudskog ponašanja Kahnemanova znanstvena djelatnost imala je i svoje duboke padove

• Naslovna fotografija: Daniel Kahneman na WEF summitu u Davosu 2013. (WEF / CC BY-NC-SA 2.0)

Pionir bihevioralne ekonomike Daniel Kahneman, nobelovac i  “najveći živući psiholog” po riječima Stevena Pinkera iz 2014.,  preminuo je 26. ožujka 2024. godine, tri tjedna nakon što je navršio 90 godina. Kahneman je bio član jednog od legendarnih znanstvenih dvojaca u znanosti (poput Watsona i Cricka u biologiji ili Tooby i Cosmides u evolucijskoj psihologiji). Tim Kahneman i Tversky utabao je put širokom prihvaćanju bihevioralne ekonomike zahvaljujući čemu je opetovano proglašavan ne samo jednim od najutjecajnijih svjetskih psihologa, već i ekonomista te globalnih mislilaca. Često se previđa da su Kahnemanova otkrića i teorije duboko inkorporirani u suvremeni svijet putem prilagodbe digitalnim uslugama poput online trgovina, ili u metode za obučavanje velikih jezičnih modela umjetne inteligencije (LLM-ova). No, njegov znanstveni opus, koji je urodio stvaranjem cijelog jednog interdisciplinarnog polja – bihevioralne ekonomike, može se rekontekstualizirati kroz priču o dva prijateljstva i jednom neprijateljstvu.

• Rani život

Daniel Kahneman rođen je 5. ožujka 1934. u Tel Avivu za majčinog posjeta obitelji koja je živjela u Britanskoj Palestini. Njegovi roditelji emigrirali su iz Litve u Francusku nakon Prvog svjetskog rata. Njegov materinski bio je francuski: odrastao je u Parizu gdje je njegov otac bio kemičar u L’Oréalovoj tvornici. Francuski poraz na početku Drugog svjetskog rata ugrozio je Kahnemanovu obitelj. Oca su mu privele su okupacijske vlasti već u prvom progonu francuskih Židova, no oslobođen je nakon šest tjedana pritvora intervencijom njegovog poslodavca koji je bio donator francuskim fašistima.

Kahnemanova obitelj morala se skrivati od njemačke okupacije na jugu Francuske, a njegov je otac 1944. preminuo od dijabetesa. Nakon završetka Drugog svjetskog rata (točnije 1948.) Kahnemanova obitelj iselila je u Britansku Palestinu. Mladi Kahneman zainteresirao se za psihologiju, shvativši da ga više zanima zašto ljudi vjeruju u Boga od pitanja da li Bog postoji. Završio je studij psihologije i matematike, a nakon toga je godinu dana služio kao vojni psiholog u pješadiji i razvio strukturirani intervju za vojne novake koji se nastavio koristiti desetljećima. Doktorirao je psihologiju na kalifornijskom sveučilištu Berkeley 1961. godine. Po povratku u Izrael iste godine postao je predavač na odsjeku za psihologiju Sveučilišta u Jeruzalemu,

Kahneman je bio poznat kao profesionalni pesimist i profesor čiji je ured bio u stalnom neredu. Rano se ustajao i po čitave dane bi se brinuo o tome što bi moglo poći po zlu. Vječito je bio nesiguran u ishode vlastitih istraživanja i često bi na samom kraju rada objavio suradnicima da je pronašao kritični nedostatak koji će poništiti rezultate. Katkad je bio u pravu, ali obično se radilo o njegovom oprezu. Kao što kažu mnogi pesimisti tako je i Kahneman tvrdio da se onaj tko očekuje najgore nikad ne može razočarati.

• Srodne duše suštih suprotnosti

Daniel Kahneman upoznao je svojeg budućeg najboljeg prijatelja Amosa Tverskog na Odsjeku psihologije Sveučilišta u Jeruzalemu. Iako su obojica bili uspješni mladi psiholozi, njihovo legendarno buduće prijateljstvo bilo je malo vjerojatno. Za početak, bavili su se različitim poljima. Kahneman je proučavao psihologiju vida, a Tversky donošenje odluka. Dok je Kahneman bio ranoranilac, Tversky je bio noćna ptica. Tverskyjev besprijekorno čisti ured bio je sušta suprotnost Kahnemanovom kaosu. Za razliku od vječito pesimističnog Kahnemana, Tversky je bio optimist. Jednom je prilikom rekao kako pesimisti proživljavaju loše stvari dvaput – jednom kada se brinu o njima i jednom kada se dogode. Tversky je bio i ratni heroj, padobranac u izraelskoj vojsci koji je aktivno služio u vrijeme Sueske krize 1956. i Šestodnevnog rata 1967., dosegnuvši čin satnika.

Čak su i njihovi rani pogledi na ljudsko ponašanje bili različiti. Tversky je bio matematički psiholog koji je donošenje odluka promatrao preko matrica točnih i netočnih odluka, držeći se stare paradigme o čovjeku kao homo economicusu, racionalnom biću koji donosi točne odluke u vlastitom interesu. Kahneman je bio naviknut razmišljati o čovjeku kao onome tko stalno radi pogreške kao kod vizualnih iluzija. Dok su Tverskyja zanimale točne informacije, Kahnemana su zanimale pogreške: jednom je kazao da pamćenje možeš razumjeti samo ako proučavaš zaboravljanje.

Suradnju s Tverskyjem započeo gotovo slučajno, pozvavši ga 1969. da bude gostujući predavač na njegovom seminaru. Tversky je studentima pričao o najnovijim eksperimentima u području učenja novih informacija. Njima je htio ilustrirati da su obični ljudi prirodno gotovo uvijek racionalni. Nazivao ih je “intuitivnim statističarima.”

Prijateljima i studentima bilo je teško razumjeti kako su Kahneman i Tversky postali srodne duše. (Barbara Tversky)

Iako je Kahneman bio impresioniran Tverskyjevim govorničkim vještinama i dosjetljivosti, smatrao je da su eksperimenti o kojima je govorio “samo iznimno glupi”, a svi zaključci izvedeni iz njih potpuno pogrešni. Teško je kritizirao Tverskyjevo izlaganje i prisilio ga da prizna da su prosudbe ljudi itekako podložne pogreškama baš kao i percepcije osjeta. Kasnije je Tversky vidno uznemiren objašnjavao prijateljima da nije mogao vjerovati što mu se dogodilo. Njegovu “briljantnu prezentaciju” Kahneman je poklopio izjavom da ne vjeruje ni u jednu njegovu riječ. Suprotno onome što bi mnogi napravili na njegovom mjestu, Tverskyju se to jako svidjelo. Kahneman i Tversky počeli su se redovito družiti. Svaku priliku na fakultetu bi koristili za privatne razgovore te su počeli planirati zajednička istraživanja. Njihov tok misli postao je toliko integriran da ni sami nisu mogli reći gdje je misao jednog prestajala, a misao drugog počinjala.

Njihovim prijateljima i studentima bilo je teško razumjeti kako su Kahneman i Tversky postali srodne duše. Tversky je vjerovao da je uvijek u pravu, a Kahneman da je uvijek u krivu. Tversky je uvijek bio uvjeren da je bolji od drugih za razliku od poniznog Kahnemana. Kako je takav dvojac mogao uopće završiti bilo kakvo istraživanje?

No, u stvarnosti je Kahneman cijenio Tverskyjevu aroganciju jer se i on osjećao bolje u njegovoj prisutnosti. Duhovitost Tverskyja izmamila bi osmijeh i na licu inače rezerviranog Kahnemana. Dok bi Kahneman tipkao Tversky bi neprestano prepravljao njihove misli. Prema Kahnemanu, Tversky je imao “savršen ukus za odabir problema i nikad nije trošio vrijeme na bilo što nevažno. Imao je i uvijek točni kompas koji ga je gurao naprijed.”

Kahnemana je promijenio trenutak kada mu je Tversky dao esej švicarskog ekonomista Bruna Freya čija je tema bila utility theory. Frey je uvodno tvrdio da je “agent ekonomske teorije racionalan, sebičan, i njegovi se ukusi ne mijenjaju”. Prema njemu, ljudski odabiri su stalni i racionalni, zasnovani na vrijednosti odnosno korisnosti koje ljudi pretpostavljaju o različitim ishodima. Ljudi u svakodnevnom životu u uvjetima nesigurnosti nastoje maksimalizirati korisne ishode odnosno, vode se sebičnim interesom.

Utility theory bila je pretpostavka o homo oeconomicusu, odnosno uvjerenju da je čovjek u postupcima ponajprije racionalan, što se pogotovo odražavalo na ekonomsku znanost, ali i druge društvene znanosti. Kahneman je izjavio da na svu sreću nije znao ništa o tome, pa ga poštovanje za tu paradigmu nije moglo zaslijepiti. Odmah je primijetio desetke primjera u kojima se ljudi ponašaju suprotno svom racionalnom sebičnom interesu te je s Tverskyjem raspravljao o Freyevom radu dugo u noć. Kasnije je izjavio da je taj esej odredio njegovu buduću karijeru. Uslijedila je plodonosna suradnja rijetka u znanosti kojoj je, prema Kahnemanovim riječima, bio cilj “ustanoviti kako ljudi zapravo donose rizične odluke, bez pretpostavljanja bilo čega o njihovoj racionalnosti.”

• Nobelovske sedamdesete

Kahneman i Tversky su između 1971. i 1979. objavili osam izvanrednih radova. Njihovi kolege proglasili su to razdoblje najoriginalnijim periodom njihova rada čiju kvalitetu nikad kasnije nisu dosegli. U radu su bili potpuno ravnopravni. Da bi odredili čije će se ime pojaviti prvo na njihovom prvom radu („Belief in the law of small numbers“) bacili su novčić, a potom su izmjenjivali redoslijed u svakom sljedećem radu.

Štoviše, upravo to istraživačko razdoblje donijelo je Kahnemanu 2002. Nobelovu nagradu za ekonomiju za “integraciju uvida iz psihologijske znanosti u ekonomsku znanost, pogotovo što se tiče ljudske prosudbe i donošenja odluka u okolnostima nesigurnosti”. Nobelovu nagradu nije podijelio s Tverskyjem koji je preminuo 1996. godine. Kahneman je, zauzvrat, preminulog prijatelja spomenuo gotovo stotinu puta u svojem biografskom tekstu za Nobelovu fondaciju.

Jedan od radova Kahnemana i Tverskog, koji su pisali cijelu godinu, Judgment Under Uncertainty: Heuristics and Biases uveo je prve tri velike poznate heuristike i pristranosti:  reprezentativnosti, dostupnosti i sidrenja, te  je za svaku ponudio temeljita objašnjenja. Mnogo važnije, naglasili su da su heuristike i pristranosti korisne, predvidljive i sustavne. Rad je imao iznimno veliki odjek i potaknuo generacije istraživača da otkrivaju nove heuristike i pristranosti, kojih je danas na stotine.

Između 1972. i 1978., dvojac Kahneman i Tversky radio je na članku Prospect Theory: An Analysis of Decision under Risk, čiji su konačni tekst objavili 1979. godine. Iako su u javnosti poznatiji po radu na heuristikama, na znanost je najveći utjecaj imala njihova teorija očekivanja (eng. prospect theory). Bila je jedna od prvih teorija u ekonomici zasnovana na rezultatima eksperimentalnih istraživanja. Pojednostavljeno rečeno, teorija očekivanja pobijala je prethodnu teoriju očekivane koristi koju su razvili polimat John von Neumann i ekonomist Oskar Morgenstern 1944.

Suprotno njoj, ljudi matematički ne maksimiziraju potencijalnu korist prilikom odlučivanja u nesigurnim (odnosno svakodnevnim) situacijama. Umjesto toga, ljudi donose relativne, a ne stabilne apsolutne procjene očekivane koristi. Konkretno, Kahneman i Tversky su pokazali da su ljudi prirodno skloni izbjegavanju gubitka pa će tako odabrati i manji dobitak ako je sigurnija opcija od one koja ima potencijalni gubitak. Umjesto da se vode racionalnosti ili matematikom, ljudi se vode izbjegavanjem neugodnog iskustva gubitka. Oba spomenuta rada revolucionirala su društvene znanosti i svaki od njih je citiran više od 20.000 puta.

Srž rada Kahnemana i Tverskog bilo je istraživanje heuristika, takozvanih kognitivnih prečica koje je najbolje opisati kao “jednostavne procese kojima se pronalaze prikladni, ali često nesavršeni odgovori na teška pitanja”. Kako je razmišljanje spor i zahtjevan proces ljudi se koriste prečicama da bi uštedjeli vrijeme i trud.

Primjeri heuristika je pristranost potvrđivanja prema kojoj tražimo ili tumačimo informacije koje će potvrditi naša prethodno utvrđena mišljenja te pristranost kongruencije odnosno sklonost da testiramo hipoteze koje se slažu s našim stavovima, a ne i alternativne hipoteze. To znači da će ljudi na primjer automatski prihvaćati vijesti o korupciji ili moralnoj pokvarenosti neprijateljske skupine a da ne razmatraju je li ta informacija točna ili uopće vjerojatna. Za te heuristike ponovno je narastao interes u posljednjih desetak godina nakon porasta zabrinutosti oko polarizacije, pristranosti medija i netočnih vijesti.

Drugi primjer je efekt uokvirivanja, pri čemu je moguće izvući različite zaključke iz istih informacija ovisno o tome na koji način se informacija prezentira. Primjerice, liječnici će preporučiti pacijentima da ne pristaju na operaciju ako je vjerojatnost smrtnog ishoda 10%, no istu operaciju preporučit će ako se podaci o njenoj učinkovitosti sroče kao vjerojatnost preživljavanja od 90%.

Na to su se prirodno nadovezivale spoznaje teorije očekivanja koja je postala poznata i kao teorija izbjegavanja gubitaka. Ljudi se više boje gubitka nekog iznosa nego što ih privlači dobitak istog iznosa, a na procjenu vjerojatnosti nekog događaja može utjecati uokvirivanje opcija ili usredotočivanje na neku referentnu informaciju umjesto na dugoročnu vjerojatnost.

Ako se ljudima ponudi 80% šanse da osvoje 500 eura ili 100% šanse da osvoje 400 eura, većina će odabrati drugu opciju, iako je matematički vjerojatnost koristi ista, ali se bira sigurnu korist kojom izbjegava rizik. No, ako se situacija obrne i ljudima se ponudi 80% šanse da izgube 500 eura ili 100% šanse da izgube 400 eura, većina će se sada preorijentirati na opciju u kojoj postoji šansa da ne bude nikakvog gubitka, iako je opet matematički gledano vjerojatnost vrijednosti gubitka jednaka u obje opcije.

U okvirima Neumannove i Morgensternove teorije do ovoga ne bi trebalo dolaziti, jer bi se kod računanja vjerojatnosti u obje opcije dobila ista vrijednost pa bi ljudi odabirali jednu od tih opcija nasumično ili se dvoumili između njih kao Buridanov magarac.

 

Zbornik Judgement Under Uncertainty bio je zbir njihovog rada te ujedno i jedna od prvih velikih knjiga o heuristikama i kognitivnim pristranostima.

Iako je izbjegavanje gubitka bitan čimbenik u donošenju odluka, teorija očekivanja je kompleksnija u očitovanju u svakodnevnom životu. Primjerice, kockari često nastavljaju kockati nakon niza gubitaka da „nadoknade“ gubitke jer im je to referentna točka, a ne svijest o ukupnim gubicima, dok će ljudi koji su i malo toga osvojili oklijevati riskirati gubitak dobivenog.

Rad Kahnemana i Tverskyja pretvoren je u zbornik “Judgement Under Uncertainty: Heuristics and Biases” objavljen 1982. koji je uredio Paul Slovic. Predstavljao je zbir njihovog rada te je ujedno bio i jedna od prvih velikih knjiga o heuristikama i kognitivnim pristranostima. Na žalost to je bila koda njihovom slavnom razdoblju.

• Kraj zlatnog razdoblja

Intenzivna bliskost Kahnemana i Tverskog koju su imali sedamdesetih nije mogla potrajati. Jedan od razloga bio je što je, usprkos njihovoj ravnopravnoj suradnji, Tversky zbog svoje karizme i samouvjerenosti smatran ključnim tvorcem njihovih radova, iako je Kahneman bio glavni tvorac ideja. Kada su odlučili napustiti Izrael obojica su prvo završila na Stanfordu (ali u različitim institucijama), no Tversky je počeo primati ponude prestižnijih sveučilišta, kao i počasne doktorate s Yalea i čikaškog Sveučilišta. Kahneman se morao skrasiti sa svojom suprugom na kanadskom sveučilištu British Columbia u Vancouveru.

Kahneman je 1983. počeo objavljivati radove i s drugim autorima osim Tverskog (za suautoricu je uzeo svoju suprugu), a objavljivao je i sve više samostalnih radova i poglavlja. Možda najveći incident dogodio se 1984. kada je Tversky dobio MacArthur stipendiju poznatu kao “genius grant”. Kahneman zapravo nije mogao biti niti kandidat jer je živio u Kanadi, no kada se nekoliko godina kasnije preselio u Berkeley u Kaliforniji MacArthur fondacija nije ga nagradila kao i Tverskog.

Iako je Kahneman o tome šutio, mnogi njegovi prijatelji primijetili su da je bio ogorčen što je samo Tversky nagrađivan za njihov zajednički rad. Iako nisu prekinuli razgovarati svakog dana njihovo intenzivno prijateljstvo izgubilo je strast. I Tversky se promijenio. Kahneman je kasnije izjavio da je Tversky prestao biti oduševljen njegovim novim idejama.

Na stranu profesionalne zavisti, suradnja Kahnemana i Tverskog morala se ohladiti jer su živjeli u različitim gradovima i nisu mogli više provoditi noći zajedno. Nastavili su objavljivati zajedničke radove, ali ni jedan nije bio toliko revolucionaran kao prvih osam. Osim toga, suradnja više nije mogla biti spontana već strogo planirana unaprijed.

Kahneman se okrenuo suradnji s drugim perspektivnim znanstvenicima. Osamdesetih i devedesetih bavio se proučavanjem subjektivnog doživljavanja više oblika koristi. Jedan od rezultata bilo je razvijanje modela pamćene i predviđene koristi, koji je formulirao s američkom socijalnom psihologinjom Barbarom Frederickson. Njega je objašnjavala heuristika pravila vrhunca i kraja, odnosno procjenjivanja iskustva na temelju doživljaja njegova vrhunaca i kraja, a ne prosjeka ili sume doživljaja za cijelog trajanja iskustva. Ovo pravilo proizlazi iz heuristike reprezentativnosti, jer trenuci vrhunca i kraja predstavljaju prototipne trenutke za neko iskustvo. Ova razmatranja razvila su se do kraja stoljeća u Kahnemanovo shvaćanje da je ljudima važniji dio uma koji se prisjeća nego onaj koji doživljava sadašnjost. Prisjećanje živi kroz i oblikuje priču o životu, odnosno stvara identitet. Dio uma koji živi u sadašnjosti samo opaža i ne stvara narative.

Odnos s Tverskyjem nastavio se hladiti, iako su morali nastaviti surađivati kako bi branili svoje postojeće nalaze. Kahneman je sredinom devedesetih nakon svađe izjavio Tverskyju da više nisu prijatelji. Samo tri dana kasnije Tversky ga je nazvao da mu kaže da mu je dijagnosticiran maligni melanom i da ima možda pola godine života. Preostale mjesece Tverskyjeva života Kahneman je proveo pružajući mu potporu i radeći s njim na pisanju uvoda u zbornik posvećen njihovom radu. Tversky je Kahnemana ohrabrivao da uvod završi sam i nakon njegove smrti. Naposljetku, nakon četvrt stoljeća suradnje Kahneman je morao znati što bi mu Tversky rekao.

• Prijateljstvo koje je preobrazilo ekonomiku

Za bihevioralnu ekonomiku značajno je i jedno drugo Kahnemanovo prijateljstvo.  Mladi profesor ekonomike, Richard Thaler, u drugoj polovici sedamdesetih popisivao je oblike ponašanja u kojima ljudi odudaraju od racionalnog ponašanja pretpostavljenog u ekonomiji. Igrom slučaja, na jednoj znanstvenoj konferenciji jedan od bivših studenata Kahnemana i Tverskog (Baruch Fischhoff) preporučio mu je da prouči njihove radove. Thaler je bio iznenađen da je netko već istražio ono što ga je zanimalo i oduševio ga je njihov rad o heuristikama i pristranostima iz 1974. Kasnije je u svojoj knjizi zapisao da mu je trebalo 30 minuta da pročita njihov rad, ali se zato njegov život promijenio zauvijek.

Thaler je zaključio da u ekonomiku mora uvesti obraćanje pozornosti na greške u odlučivanju, jer su predvidljive i sustavne te se ne mogu ignorirati u ekonomskom modeliranju. Prema vlastitim riječima, proždirao je sve što su Kahneman i Tversky napisali, a domogao se i radne verzije članka o teoriji očekivanja koji su u konačnom obliku objavili tek 1979. godine. U radnoj je verziji prepoznao da “otkriva široku rupu u ekonomskoj teoriji koja otvara put ulasku psihologije”, a radu je posvetio čitavo poglavlje u svojoj knjizi iz 2015. godine, „Misbehaving: the making of behavioral economics“ (prevedenu 2020. na hrvatski kao Nerazumno ponašanje: stvaranje bihevioralne ekonomije). Idući Thalerov korak bio je doći do Kahnemana i Tverskog za koje je znao da će boraviti na Stanfordu u akademskoj godini 1977/1978. Putem poznanstva uspio se sresti i početi se družiti s njima.

­ ­

Kahneman je bio daleko više zainteresiran za mladog Thalera nego Twersky. Počeli su se šetati Stanfordom i razgovarati o znanosti. Kahnemana je oduševilo što nije znao ništa o ekonomici, a Thaler ništa o psihologiji, no imali su iste interese. Zbog toga su mogli neopterećeno upoznavati jedan drugoga o postignućima svojih profesija. Međusobno su se podučavali, a posebice su vrijedni bili uvidi u razlike u razmišljanja ekonomista i psihologa, te su mogli  planirati kako promijeniti njihov način razmišljanja spoznajama iz druge discipline.

Kahneman je postao cjeloživotni prijatelj Thaleru i njegov mentor. Zajedno s Tverskyjem, pomogao mu je da počne objavljivati radove o tome kako dolazi do odstupanja od standardne ekonomske teorije putem spoznaja iz psihologije. Thaler je počeo istraživati ograničenja racionalnog ponašanja, a cilj mu je bilo ne samo pokazati kako ona utječu na ponašanja pojedinaca, već i na tržišne ishode, te da ih je stoga važno uvažiti u ekonomskom planiranju i modeliranju.

Richard Thaler je danas poznat kao jedan od najvećih živućih ekonomista i nagrađen je Nobelovom nagradom za svoj rad u bihevioralnoj ekonomici 2017. godine upravo za “uključivanje psihološki realističnih pretpostavki u analize donošenja ekonomskih odluka.” U intervjuu danom nekoliko dana nakon objave dobitka Nobelove nagrade za ekonomiku, na pitanje o tome što je njegovo najveće otkriće izjavio je da je to bilo “otkriće rada Dannyja Kahnemana i Amosa Tverskyja.”

• Rat s drugima devedesetih godina

Nasuprot velikom i pozitivnom utjecaju Kahnemana i Tverskog na područje bihevioralne ekonomike, manje je poznata tamnija strana. Dinamični i popularni duo izraelskih istraživača imao je jednu manu, a ta je bila da su potpuno prezirali svoje kritičare. Pojednostavljeno, novije generacije bihevioralnih istraživača zamjerali su Kahnemanu i Tverskom što su popularizirali ideju ljudskih bića kao beznadno iracionalnih. Kao posljedica se u javnosti uvriježilo razmišljanje da ljudi nikad nisu racionalna bića. Rezultat je bila velika intelektualna bitka s još jednim velikanom bihevioralne ekonomije, Gerdom Gigerenzerom. On je od kasnih 1980-ih počeo objavljivati radove koji su kritizirali rad Kahnemana i Tverskog na heuristikama i pristranostima, optužujući ih da je njihov pogled na ljudsku racionalnost previše fatalistički.

Gerd Gigerenzer smatrao je da su Kahneman i Tversky nanijeli štetu bihevioralnoj ekonomici postavljajući paradigmu da je racionalno ponašanje nedostižno. (Heinrich Böll Stiftung / CC BY-SA 2.0)

Gigerenzer je poznat po svojem proučavanje ograničene racionalnosti, a smatrao je da su Kahneman i Tversky nanijeli previše štete bihevioralnoj ekonomici postavljajući paradigmu da je racionalno ponašanje nedostižno. U svojim radovima, od čega su najvažniji How to Make Cognitive Illusions Disappear: Beyond “Heuristics and Biases” iz 1991. godine te The bounded rationality of probabilistic mental models iz 1993. godine teško je napao saznanja Kahnemana i Tverskog. Gigerenzerove kritike snažno su ih pogodile. Tversky je prema riječima svojih bivših studenata prezirao Gigerenzera i želio ga “uništiti.” Kahneman je bio umjereniji i htio se usmjeriti na dobre stvari u Gigerenzerovim kritikama, ali i on je brzo zamrzio Gigerenzera.

Njihov sukob bio je kompleksan, ali se ukratko može opisati time da je Gigerenzer smatrao da se nalazi Kahnemana i Tverskog oko postojanja heuristika i pristranosti uglavnom mogu poništiti ako se njihovi eksperimenti preoblikuju tako da traže procjene frekvencija, a ne vjerojatnosti događaja. Naravno, to bi značilo da je čitav istraživački opus Kahnemana i Tverskog beskoristan. Primjer za to je sukob oko varke povezanosti (eng. conjunction fallacy). U jednom od najslavnijih eksperimenata Kahnemana i Tverskog (iz 1983.), od ispitanika se tražilo da za sljedeći opis procijene što je vjerojatnije od dvije tvrdnje koje bi slijedile nakon teksta:

Linda ima 31 godinu, živi sama, voli izražavati svoje mišljenje i vrlo je bistra. Studirala je filozofiju. Kao studentica bila je duboko zabrinuta pitanjima diskriminacije i društvene pravde, a sudjelovala je i u prosvjedima protiv nuklearne tehnologije.

Sudionici istraživanja imali su ponuđene dvije tvrdnje o Lindi. Prva je bila da je Linda bankovna službenica, a druga da je Linda bankovna službenica i aktivna feministica.

Kahneman i Tversky su dobili rezultate prema kojima je 85% sudionika odabralo drugu tvrdnju kao vjerojatniju. No, ovo je osnovna statistička pogreška – događaj koji je uvjetovan drugim, ne može biti vjerojatniji od događaja kojim je uvjetovan.

Gigerenzer je u svojoj varijaciji eksperimenta sudionike pitao da umjesto procjene za jednu osobu (Lindu) je li bankovna službenica ili bankovna službenica i aktivna feministica,  procijene koliko je od stotinu osoba kao Linda bankovnih službenica ili – bankovnih službenica aktivnih u feminističkom pokretu. Pokazalo se da su sudionici točno procjenjivali da će manjina od stotinu biti i bankovne službenice i aktivne feministice.

Drugi je primjer prepirka oko varke zanemarivanja osnovne vjerojatnosti (eng. base-rate neglect odnosno base-rate fallacy). Kod nje ljudi ignoriraju statističke informacije o vjerojatnost događaja u korist informacije vezane uz specifičnu situaciju.

Suvremeni primjer za to je zaokupljenost dijela stanovništva tijekom pandemije korone informacijom da je većina hospitaliziranih pacijenata prethodno bila cijepljena. Budući da je velika većina stanovništva bila cijepljena, samim je time logički slijedilo da će većina ljudi koja oboli od korone prethodno biti cijepljena. No, formulacija problema koja je tada osobito brinula bihevioralne ekonomiste bila je ona koja je pokazivala da ni liječnici i sestre zbog iste varke ne razumiju podatke o točnosti dijagnostike. Klasični primjer je pitanje iz istraživanja o donošenju odluka iz 1978. Casscellsa i suradnika.

Ako neki test za bolest čija je učestalost 1 na 1000 ljudi ima stopu pogrešnih pozitivnih dijagnoza od 5%, koja je zapravo šansa da osoba koja dobije pozitivni rezultat na dijagnostičkom testu za tu bolest zaista ima taj medicinski problem?

Većina ljudi odgovorit će da će test biti točan 95%, jer se usredotočuju na podatak da je stopa pogrešnih dijagnoza 5%, pa je 100% – 5% = 95%. No, pritom se ignorira zapravo ključan podatak, a to je da je relevantan podatak prevalencija bolesti koja iznosi 1 na 1000 ljudi. Podatak da nam test daje 5% pogrešno pozitivnih dijagnoza zapravo znači da će na 1000 testiranih ljudi 50 ljudi imati pozitivnu dijagnozu. Budući da je prava prevalencija bolesti tek 1 oboljeli na 1000 ljudi, za rezultat treba podijeliti stvarnu prevalenciju bolesti s brojem ljudi koji će primiti pozitivnu dijagnozu, odnosno 1 / 50 = 2%. Dakle, razlika između najčešćeg odgovora i točnog odgovora je čak 93%!

Gigerenzer je napao Kahnemana i Tverskog da je frekventistički pristup opet eliminirao ovu pristranost. Rezultat rasprave bio je ustupak Kahnemana i Tverskog da su možda pretjerano isticali neizbježnost ovog krivovjerja, no i poraz Gigerenzera koji je tvrdio da ono ne postoji. Gigerenzer je imao brojne frekventističke zamjerke na nalaze Kahnemana i Tverskog, no oni su redovito upozoravali da su proučavali utjecaj frekvencija ali ih nisu smatrali važnima jer se ljudi u svakodnevnom životu susreću s pojedinim događajima, a ne skupinama događaja. Gigerenzer je s druge strane navodio primjere u kojima je ljudima prirodnije procjenjivati frekvencije događaja, a ne pojedinačne vjerojatnosti događaja jer ljudi nisu imali evolucijske potrebe da zaključuju o matematičkoj vjerojatnosti izoliranih događaja.

Gigerenzer je namjeravao natjerati Kahnemana i Tverskog na priznanje da brojne heuristike i pristranosti ne postoje jer ih se može eliminirati frekventističkim formulacijom pitanja. Kahneman i Tversky nisu popustili i formulirali su varijacije eksperimenata koji su pokazivali da su njihove heuristike prisutne i kad bi trebale nestati prema Gigerenzeru (iako se pokazalo da su inicijalne implikacije Kahnemana i Tverskog bile presnažne).

 

Kahneman je u svojoj knjizi Gigerenzerovom opusu posvetio tek jednu fusnotu, iako je nastojao napisati povijest bihevioralne ekonomike.

Sukob je bio prilično ružan jer su obje strane pripisivale drugoj stajališta koje druga strana nije zastupala, ali Kahneman i Tversky su otišli korak dalje u iskrivljavanju riječi i teorija Gigerenzera. Kahneman je nakon smrti Tverskog počeo ignorirati Gigerenzera koji je nastavio kritizirati njihov rad do ranog početka 21. stoljeća. U svojoj kasnijoj knjizi. Kahneman je Gigerenzerovom opusu posvetio tek jednu fusnotu iako je zapravo nastojao napisati povijest bihevioralne ekonomike.

Krajnje gledano, sukob između Gigerenzera te Kahnemana i Tverskog svodio se na filozofsku interpretaciju implikacija bihevioralne ekonomije. Gigerenzer je bio možda najžešći kritičar gledišta prema kojemu je ljudsko razmišljanje prožeto iracionalnim pristranostima (što Kahneman i Tversky nisu izvorno namjeravali tvrditi, ali takvu interpretaciju nisu obeshrabrivali i čak su je podupirali radi popularizacije svog rada). Umjesto toga, on je htio naglasiti da je ljudska racionalnost adaptivna i ne može se samo ograničiti na račun vjerojatnosti.

Možda je bolje objasniti njihov sukob time da su Kahneman i Tversky otkrivali načine na koji su ljudi iracionalni, ali se nisu usredotočivali na to zašto uopće postoje kognitivne prečice i varke, te kada one daju točne zaključke (pogotovo u nedostatku informacija potrebnih za racionalno zaključivanje).

Iako je neupućenim u bihevioralnu ekonomiku ova razlika u stajalištima nerazumljiva, lansirala je desetke, ako ne i stotine visoko kvalitetnih radova koji su nastojali razjasniti čije stajalište je u pravu i proširili su spoznaje o prethodnim nalazima. Rat s Gigerenzerom unaprijedio je bihevioralnu ekonomiku i danas se za razumijevanje racionalnosti, pogotovo njene evolucijske uloge i primjene u svakodnevnom životu, više cijene Gigerenzerovi radovi i nalazi. Usprkos tome, Kahneman je ostao u javnosti poznatije ime.

Čovjek koji je dvama snažnim prijateljstvima izrazito unaprijedio bihevioralnu ekonomiku, isto je učinio dubokim neprijateljstvom prema jednom svojem kritičaru.

• Kruna karijere

Dugogodišnje prijateljstvo s Tverskyjem okončala je njegova smrt od raka kože 1996. godine. Tversky je bio vječiti oslonac Kahnemanu no, na njegovu sreću, Kahneman je našao novi oslonac u svojem drugom najboljem prijatelju Thaleru. On mu je postao novi izvor emocionalne i intelektualne potpore, te ga je stalno morao uvjeravati da nastavlja sa svojim radom i ne odustaje zbog bojazni od neuspjeha.

Nakon smrti Tverskyja, Kahneman se potpuno posvetio proučavanju sreće, odnosno hedonističkoj psihologiji. Zanimali su ga nalazi da su bogatiji ljudi rijetko sretniji od siromašnijih ljudi, jer je to narušavalo pretpostavku da novac kupuje sreću. Kahneman je zaključio da ljudi doživljavaju sreću ne na temelju nekih objektivnih pokazatelja već na temelju narativa koje formuliraju o svojem životu.

No, ljude je nastavila zanimati bihevioralna ekonomika koja je postala pravi hit u akademskoj znanosti devedesetih godina, a potom i u široj javnosti u 21. stoljeću.

Kahneman je 2011. objavio knjigu Thinking, Fast and Slow, prevedenu na hrvatski 2013. kao „Misliti brzo i sporo“. Knjiga je postala jedan od bestselera i predstavljala je sabiranje Kahnemanove karijere, ali i spoznaja iz bihevioralne ekonomike te je bila njegov pokušaj da napiše povijest discipline čijem je stvaranju izravno pomogao.

Osnovica Kahnemanove knjige bila je da ljudi imaju dva sustava razmišljanja. Sustav jedan je automatski, baziran na dojmovima, instinktivan, brz, no i lijen te odbacuje nesigurnosti i sumnju. Njime ljudi vide svijet urednim, predvidljivim i jednostavnim. Sustav dva je kompleksan, skeptičan, oklijevajući i refleksivan. Upravo sustav dva svi znanstvenici proglašavaju ljudskim umom i razlogom ljudske dominacije nad prirodnim svijetom, no Kahneman je upozoravao da su ljudi često skloni koristiti sustav jedan.

Razlog tome je što ljudski mozak ne koristi stalno svoje kapacitete za duboko razmišljanje i analizu već se oslanja na niz alata: heuristika, pristranosti, varki i slijeposti da bi donosio dovoljno dobre i brze odluke. Na žalost, ljudi nisu svjesni koliko su iracionalni u svakodnevnom životu i nastavljaju voditi život misleći da donose sve svoje odluke na temelju jasne unutarnje logike.

Kahnemanova knjiga nije koristila samo njegova istraživanja, već i sva relevantna istraživanja koja su podupirala njegove teze o iracionalnosti, uključujući mnoga iz socijalne psihologije. I ovdje se pojavio problem.

Jedan od popularnih trendova u bihevioralnoj ekonomici devedesetih godina dvadesetog stoljeća bila su istraživanja o udešavanju (eng. primingu) čemu je posvećeno čitavo četvrto poglavlje njegove knjige. No, istraživanja o udešavanju pokazala su se jednima od prvih žrtava replikacijske krize u psihologiji. Kahneman je godinu dana nakon objave svoje knjige uputio otvoreno pismo svojim kolegama da pažljivo repliciraju svoje nalaze.

To je bio tek početak problema, jer je projekt Replicability Index analizirao replikabilnost nalaza na kojima su utemeljena pojedina poglavlja i došao je do zaključka da poglavlja 3, 6, 7, 11, 14 i 16 treba izbaciti jer je vjerojatnost replikabilnosti nalaza na kojima su se temeljila bila manje od slučajne šanse odnosno 50%. Čak i tada RI je upozorio da su neka od empirijski kvalitetnijih poglavlja isto možda prenapuhane replikacijske kvalitete, jer se zasnivaju na samoizvješćima.

No, čak ni to nije bio jedini problem s Kahnemanovom knjigom. Usprkos stotinama uspješnih replikacija i studija koje su išle u prilog njegovim tezama, Kahneman je pribjegao i iskrivljavanju tuđih nalaza. Britanski psihijatar, neuroznanstvenik i komparatist Ian McGilchrirst je, pišući svoj magnum opus The Matter with Things iz 2021., uočio da je Kahneman u svojoj knjizi krivo predstavljao rezultate tuđih istraživanja. Primjerice, za jedan rad koji je pokazao da su revizori u prosjeku bili dosljedni 80% vremena u svojem radu, Kahneman je iskrivio rezultate u suprotnom smjeru i ustvrdio da su bili u krivu 20% vremena. Tako je i sam velikan otkrivanja pristranosti uokvirivanja pribjegao njoj da bi podupro svoje teze.

• Neočito nasljeđe Kahnemanova rada

Mnogima je promaklo da je rad Kahnemana, Tverskyja i njihovih sljedbenika imao dugoročne posljedice i na dijelove njihovog svakodnevnog života osim pukog razumijevanja kako ljudi razmišljaju.

Jedan od primjera za to je gurkanje odnosno teorija poticaja  (eng. nudge theory) koja je izrasla iz bihevioralne ekonomije, a pogotovo su je popularizirali Richard Thaler i Cass Sunstein u svojoj knjizi iz 2008. Nudge: Improving Decisions About Health, Wealth and Happiness prevedenu 2009. na hrvatski kao Poticaj: Moguće je donositi bolje odluke o zdravlju, bogatstvu i sreći. Ona zagovara uređivanje postojećih institucija malim ili mekim intervencijama da bi se ljude navelo da svojom voljom donose bolje odluke.

 

Gurkanje, ili teoriju poticaja, popularizirali su Thaler i Sunstein u svojoj knjizi iz 2008. godine.

Poticanje je odjeknulo među mnogim mlađim političarima te su osnovani razni odjeli za primjenu spoznaja bihevioralne ekonomike u Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Japanu i drugim zemljama, kao i na razini međunarodnih organizacija kao što su Europska komisija, Svjetska banka i UN. Jedan primjer poticaja je preoblikovanje programa donacija tako da ljudi po osnovnim postavkama postaju kontinuirani, a ne jednokratni donatori osiguravajući tim stalni priljev donacija organizacijama.

No, danas je manje poznati podatak da je bihevioralna ekonomika izravno integrirana u algoritme umjetne inteligencije. Primjerice, poznati algoritmi za preporučivanje srodnih proizvoda u digitalnim trgovinama manipuliraju kupce da kupuju više proizvoda nego što im treba upozoravanjem na potencijalni gubitak popusta (izbjegavanje gubitka). Tek 2021. pojavili su se prvi radovi koji su upozorili da su velike korporacije objeručke prihvatile bihevioralno poticanje da bi naveli potrošače da kupuju više, češće i opetovano. U njihovim strategijama uočeno je korištenje osnovnih varki i pristranosti na koje su upozorili Kahneman i Tversky kao i primjena poučaka teorije očekivanja.

Druga posljedica pionirskog rada Kahnemana i Tverskog je da se njihove spoznaje o heuristikama i pristranostima sve više koriste da bi se opravdala primjena ili bolje rečeno prodaja alata zasnovanih na umjetnoj inteligenciji koja bi zamijenila ljudsko donošenje odluka u organizacijama. Naposljetku, ako nam bihevioralna ekonomika kaže da su ljudi lako iracionalni i skloni otkrivati ono što žele čuti i vidjeti, zašto se odluke ne bi prepustile slijepim i objektivnim algoritmima?

No algoritmi nisu svjesni, oni donose svoje preporuke samo na temelju jasno mjerljivih metrika i podataka. Nekontrolirano i nekritičko prihvaćanje preporuka umjetne inteligencije jedna je od skrivenih prijetnji današnjem društvu i tržištu rada koje tek postaje aktualno budući da je pojava LLM-ova uzrokovala eksploziju popularnosti korištenja alata umjetne inteligencije.

Najmanje poznata implikacija rada Kahnemana i Tverskyja, tek se počinje nazirati ni manje ni više već u području arhitekture umjetne inteligencije.

Najpopularnija od aktualnih tehnologija umjetne inteligencije je korištenje LLM-ova za generiranje željenog teksta. No, oni se obučavaju u nekoliko koraka. Prvi je takozvano pred-treniranje u kojemu se modelu daju velike količine podataka za matematičku obradu. Ovo je i najpoznatiji aspekt tehnologije obučavanja LLM-ova. Međutim važniji su idući koraci, jer pred-treniranje vodi samo do davanja neusmjerenih rezultata.

LLM je potrebno usmjeriti (eng. alignment) prema ljudskim sklonostima. Tek onda se model može dalje udešavati (eng. finetuning) i pripremiti da odgovara na ljudske upite. Za usmjeravanje LLM-a od 2017. OpenAI je uveo metodologiju za strojno učenje zvanu RLHF (eng. Reinforcement Learning from Human Feedback) koji se svodi na to da LLM uči na temelju povratnih informacija, točnije prema ljudskom rangiranju kvalitete rezultata. Na temelju tih informacija modeli se treniraju da predviđaju optimalno zadovoljstvo ljudskih korisnika putem stvaranja matematičkog modela nagrađivanja rezultata generiranja.

Modeli su obučavani preko PPO (eng. Proximal Policy Optimization) modela učenja koji je bio zasnovan na stupnjevitom pristupu učenja procesa, čije je parametre dala neuralna mreža, a koji bi iterativno ponavljao proces da bi popravio ishode. Glavna značajka PPO je bila da daje male, inkrementalne pomake.

Njih je počela zamjenjivati RLAIF (eng. Reinforcement Learning with AI Feedback) metoda koja ljudsku anotaciju zamjenjuje podacima o sklonostima koje generira umjetna inteligencija, što daleko ubrzava i pojednostavljuje proces obučavanja LLM-a. Glavni model u njemu je DPO (eng. Direct Preference Optimization) predložen 2023., čija je glavna značajka da uklanja potrebu za zasebnim modelom nagrađivanja i integrira ga izravno u proces obučavanja. Načelno, DPO stvara set odgovora, bilježi koji  preferiraju ljudi i nastoji izračunati kako davati odgovore koje su preferirali ljudski korisnici.

Ovdje konačno u priču dolaze Kahneman i Tversky. Niz stručnjaka za umjetnu inteligenciju je u prosincu 2023. predložio novu metodologiju zvanu HALOs (eng. Human-Aware Loss Functions) čije je polazište uvid da postojeće metode za usmjeravanje implicitno modeliraju neke od kognitivnih distorzija ljudskog uma, poput izbjegavanja gubitka po čemu su dobile ime. Iznjedrio se pristup za strojno učenje koji je zasnovan na teoriji očekivanja Kahnemana i Tverskyja nazvan KTO (eng. Kahneman-Tversky Optimization).  Zanimljivo je da je potekao sa Stanforda, gdje su obojica boravili pri početku karijere u Sjevernoj Americi.

Jedna od revolucionarnih promjena je da strojni modeli za učenje više ne trebaju generirati setove odgovora da bi mogli procijeniti koji odgovor prikladniji, već treba samo binarne oznake je li ishod poželjan ili nepoželjan. Ovo je nalik tome kako ljudi obično pribjegavaju procjeni je li neki ishod poželjan ili nije, a ne uspoređuju ga s alternativama (iako bi to vodilo do racionalnijih analiza). Paradoksalno, pokazalo se da primjena ovog principa iz ljudske iracionalnosti daje iste ili kvalitetnije rezultate kao prethodno spomenute metode usmjeravanja, ali koristi daleko manje podataka, što znači lakše skaliranje. KTO je jedan od najnovijih predloženih modela koji ne zahtijevaju dodatne ljudske podatke o poželjnosti odgovora, a usvajanje jednog od tih modela dovest će do kvalitativne promjene u učinkovitosti i brzini obučavanja modela. Kahneman je umro prerano da vidi kako polju umjetne inteligencije predstoji skok u učinkovitosti učenja koji je proizašlo iz teorije na kojoj je radio dvadesetak godina u dva velika rada (iz 1979. i 1992.).

• Zaključak

U američkom romanu “Govornik za mrtve” Orsona Scotta Carda postoje govornici za mrtve, profesionalni pružatelji eulogija kojima je zadaća govoriti o preminulom ne na tipičan način (tako da se naglašavaju njihove dobre strane i potiskuju njihove mane). Njihova zadaća govoriti je istinu o preminulom i stvoriti epitaf o životu koji bi se slagao s načinom života preminulog.

Prema tom pogledu Daniela Kahnemana najbolje je pamtiti kroz njegova dva velika prijateljstva i jedno suparništvo koji su stvorili bihevioralnu ekonomiku i društvene znanosti uopće. Bio je među najuspješnijim kritičarima klasične paradigme o čovjeku kao racionalnom biću koje djeluje samo u svojem samointeresu. Kahneman i Tversky nisu ubili homo economicusa, ali su ga nesumnjivo teško ranili.

No, s druge strane Kahneman je imao i svoje mane. Nije prezao od toga da iskrivljava tuđa saznanja, krivo predstavlja svoje protivnike ili ih potpuno ignorira. Čini se da je potpao pod onu staru zamku da ako je uvjeren da je njegov cilj ispravan, ne škodi malo iskriviti pravila.

Njegovi kritičari su mu zapravo najviše zamjerali da je svoj osobni pesimizma previše prelio u sliku čovjekova uma koji je ocrtao pretjerano negativnim, odnosno odvojenim od surove stvarnosti. Kahneman je sam rekao da mu nije cilj bio napasti ljudsko razmišljanje kao iracionalno već samo pokazati da ljudi nisu racionalno-optimizirajući strojevi. Upravo je čar ljudskog iskustva što se u svakodnevnom životu miješaju emocije, predrasude, duboka razmišljanja dugo u noć, intuicije i logičke analize. Krajolik ljudskog uma je šaren, a ne monotoni mehanizam urice.

Kahneman i Tversky ponovno su zajedno, iako na drugoj strani vječnog.