Izgubiti se u Materi. Čudo među čudima i pitanje među pitanjima

Matera izgleda kao izmišljen, imaginarni grad koji je slikar reducirao na pročelja, piše Slađana Bukovac u eseju o trećem najstarijem gradu na Zemlji. Matera nije gradnja u klasičnom smislu riječi, ona je otisak, interakcija s krajolikom, „organska arhitektura“ u potpunoj simbiozi s prirodom. Njezini kontrasti fascinantni su prikaz „južnog pitanja“ - sveprisutne misterije bez odgovora koji bi otkrio zašto unutar iste zemlje ili iste regije nastaju tako ekstremne razlike u mogućnostima, sudbinama i mentalitetima.

• Naslovna fotografija: Matera. (Maxima / CC BY-NC 4.0)

• Slađana Bukovac (1971.) povjesničarka je umjetnosti i autorica. Suradnica je Arheološkog muzeja Istre u Puli.

• Sve fotografije su vlasništvo autorice, osim gdje je drugačije navedeno.

„Svi su oni utopljeni u svijetu, koji živi uvijek jednako neodređeno, u svijetu, gdje se čovjek ne razlikuje ni od svog tla, ni od svoje životinje, ni od svoje malarije.“

Carlo Levi, „Krist se zaustavio u Eboliju“

Nikada se nisam uspjela izgubiti kao u Materi. Premda je moj osjećaj za prostor izrazito loš, takva gubljenja gotovo da nisu vjerojatna u naseljenim mjestima u  kojima su označene ulice i kreću se ljudi, izgubila sam se kao što se ljudi izgube u šumi; toliko je bilo viška, prepunjenosti, da se je sve zavrtjelo oko mene jednako kao da ne vidim ništa.  Nakon pola sata brzog hoda kroz grad u kojem se ama baš ništa nije ponavljalo nego je svaki trg i svaka ulica izgledala potpuno različito od prethodne, morala sam uzeti taksi, to jest zamoliti lokalnog vlasnika kombija da me vrati na adresu na kojoj je stajao turistički autobus. Osjećaj velikog labirinta, prostornog, vremenskog i pojmovnog, bio je moj posljednji, ujedno stresan i duboko simboličan, doživljaj tog mističnog i zaprepašćujuće neobičnog grada gdje se čovjek ne razlikuje od tla, upravo kao u citatu iz knjige Carla Levija, niti se od tla razlikuje išta drugo, a dodatna je nevolja da nije ni sigurno što tlo zapravo jest, kao što nije jasno ni što je dolje a što je gore, a vrlo je, barem na prvi pogled, neizvjesno i što su proizvele ljudske ruke a što prirodne pojave koje ruku nemaju a djelovanje im podrazumijeva proces, a ne rezultat.

Matera dobrim dijelom nema ulice, onoga što smatramo urbanizmom; barem ih nemaju drevni dijelovi grada.

Izgubiti se u Materi nije zapravo neobično jer u njoj ne rade aplikacije za kretanje, nema nikakve koristi ni od Google mapa ni od interneta, jedino prema čemu se moguće kretati je karta koja vjerojatno iz toga razloga leži otisnuta u turističkoj zajednici. Matera dobrim dijelom nema ulice, onoga što smatramo urbanizmom; barem ih nemaju drevni dijelovi grada, Sasso Caveoso i Sasso Barisano. Što je dulje trajalo moje brzo i nervozno hodanje, sve mi se više činilo da počinjem viđati pomalo sulude stvari; kao na primjer crkveno pročelje kojim su dominirali reljefni kosturi i mrtvačke lubanje. Kasnije sam ustanovila da ništa nije suludo, nego je i to Matera; kao što ima benediktinsku Kriptu izvornog grijeha (tzv. „Sikstinsku kapelu pećinske umjetnosti), jednako tako ima i baroknu Crkvu čistilišta, prvu crkvu podignutu u stilu baroka u regiji Basilicata. U toj se crkvi, koja je i danas vrlo aktivna, naravno moli za pokojnike čije su duše zaglavile u limbu.

Matera je treći najstariji kontinuirano naseljen grad na svijetu, iza Alepa i Jerihona.

Matera, posljednjih godina najpoznatija kao Europska prijestolnica kulture 2019. (titulu je dijelila s bugarskim Plovdivom), treći je najstariji kontinuirano naseljen grad na svijetu, iza Alepa i Jerihona. Za razliku od njih, u Materi ljudi žive ne samo na istom mjestu već u istim kućama u kojima su živjeli, kako se tvrdi, od paleolitika, što se prema nekim izvorima proteže na 10 000 godina prije naše ere. Ipak, paleolitsko „stanovanje“ treba uzeti s ozbiljnom rezervom: ljudi prije neolita nisu živjeli na jednom mjestu, tako da su im pećine Matere mogle služiti kao što su služile bilo gdje drugdje, za privremeni zaklon od nevremena, obradu mesa i ritualne obrede. Jasno je zašto je u neolitu Matera postala privlačno „stambeno“ rješenje: bilo je vode a „kuće“ su oduvijek postojale, nad kanjonom rijeke Gravine s jedne i druge se strane u vapnencu nalazi bezbroj prirodnih pećina.

Bila je to metoda „ključ u ruke“, nije trebalo nabavljati građevni materijal, niti ga obrađivati. U pećinama je bilo toplo zimi i hladno ljeti. Vlažno je bilo uvijek, ali to nije navelo stanovnike da odustanu od ove neobične vrste smještaja: kroz stoljeća su prirodne pećine produbljivali, modelirali, i spajali, u njima su gradili crkve, samostane, prostorije stambene i gospodarske namjene. Interijeri u koje danas ulazimo u Materi nisu „pećinski“ u prapovijesnom smislu, oni su ljudskom rukom proizvedeni, uklesani su. Čuđenje koje to dugo, duboko i virtuozno klesanje izaziva možda je manje ako se uzme u obzir da je riječ o vrlo specifičnoj vrsti kamena velike mekoće: jednako kao što je grad Lecce, najveći u peti talijanske čizme, iz istog razloga prepun kamenih fasada koje izgledaju kao da su napravljene od marcipana. Kamen Leccea intenzivno žute boje, carparo, nosi nadimak „mramor siromašnih“. Siromaštvo nije samo socijalna povijest, ono je u svakom aspektu dio identiteta južne Italije. Kamen Matere je tuffo, vapnenac kalkarenit, „karbonatna stijena u kojoj prevladavaju zrna kalcita veličine pijeska“, kaže internetski dostupan rječnik geologije.

Enigma Matere, a Matera je upravo to, grad-enigma, nije u tome što ljudi u njoj tisućama godina žive u pećinama, enigma je što nije moguće pronaći dovoljno jasno objašnjenje zašto ih barem u jednom trenutku nisu napustili, dok nisu iseljeni prisilno, pedesetih godina prošlog stoljeća.

Kada pogledamo bilo koju panoramu Matere, vidimo nelogično i kaotično raspoređene kuće, gdje je ono što je jednoj građevini krov drugoj dvorište ili pod.

„Sasso“ znači kamen. Dva materanska sassa, Caveoso i Barisano, dvije su gradske četvrti u obliku prevrnutih lijevaka, prirodnih usjeka u kanjonu, u kojima su na dvanaest etaža naslagane kuće-pećine. Fotografije Matere u tom smislu ne pomažu mnogo jer su već u srednjem vijeku pred pećinama građene fasade, a vanjski dijelovi građevina imaju čak i crijepom pokrivene krovove (kojih u Apuliji, doslovno preko rijeke, gotovo uopće nema). Kada pogledamo bilo koju panoramu Matere, vidimo nelogično i kaotično raspoređene kuće, gdje je ono što je jednoj građevini krov drugoj dvorište ili pod. Zapravo vidimo sliku divlje gradnje, što struktura sassija zapravo i jest, a ono što je vizualno neobično je da taj potpuni i veliki kaos bez zelenila savršeno uklopljen u pejzaž: uslijed fizikalnih zakona, između neumoljivosti padine i određena pozadinskim pećinama, Matera izgleda kao izmišljen, imaginarni grad koji je slikar reducirao na pročelja.

Matera je jedini takav grad na svijetu, i to se ne može dovoljno puta ponoviti.

Piazza Vittorio Veneto prostrana je i skladna; njome dominira građevina sa satom, Palača navještenja.

S glavnog gradskog trga s kojeg kreću turističke ture, kao ni iz bilo kojeg drugog smjera dolaska u grad, ne vide se sassi.  Piazza Vittorio Veneto prostrana je i skladna; njome dominira građevina sa satom, Palača navještenja, nekadašnji samostan Dominikanki a danas regionalna knjižnica (nigdje nema toliko baroka na tri metra od podzemlja, siromaštva i katakombi kao u Materi). Anegdota kaže da se ne vide s razlogom, da je svijet bogatog Piana ogradio trg kako ga ne bi nagrđivao pogled na pećine. Kako bi se vidjeli sassi, potrebno je sići u otvor u zemlji, pogled na pećinski grad odozgora ne otvara se penjanjem nego silaskom, i u svojim najvišim točkama drevna je Matera ispod i podzemno, nerijetko uspoređivana s krugovima Danteovog pakla. Giuseppe Isnardi, talijanski geograf i povjesničar i stručnjak za jug koji se intenzivno bavio talijanskim „južnim pitanjem“, prozvao je arhitekturu Matere „arhitekturom negativa“, jer ona ne nastaje dodavanjem, nego oduzimanjem, nije izgrađena gomilanjem građevnog materijala nego njegovim uklanjanjem. Matera nije gradnja u klasičnom smislu riječi, ona je otisak, interakcija s krajolikom. Naravno, ona je prije svega „organska arhitektura“, gradnja u potpunoj simbiozi s prirodom, samo u mnogo doslovnijem smislu nego što je to činio Frank Lloyd Wright.

Romanička Crkva sv. Ivana Krstitelja najstarija je izvan gradskih zidina.

Križni svodovi su gotički, s kapitela se krevelji bizantski bestijarij.

Priručnik povijesti Matere su crkve, na tijesnom području više ih je od 155, od onih pećinskih s freskama u bizantskom stilu do onih iz 19. stoljeća. Njihov broj nije ni blizu impresivan kao njihova umjetnička kvaliteta, zapravo je dovoljno ući u bilo koju da se vidi zadivljujući interijer, a pritom se ekstremno i po starosti i stilski razlikuju jedna od druge. Prva crkva u koju sam ušla nije bila u sassima, nego mi je doslovno bila usput i imala je otvorena vrata; to je romanička Crkva sv. Ivana Krstitelja, najstarija izvan gradskih zidina. Križni svodovi su gotički, s kapitela se krevelji bizantski bestijarij. U gradu koji je kroz povijest varirao između 15000 i 55000 stanovnika, na svakom se koraku otvara jedan od ovakvih veličanstvenih prostora.

Naravno, toliki broj i takva teatralna raskoš daleko premašuje potrebe stanovnika, ali Matera je u srednjem vijeku bila privlačno područje za samostane (kamo, ako ne u pećine?), stotinama je godina bila sjedište nadbiskupije, a, možda najvažnije, bila je osvajana i mijenjala je vlast bezbroj puta, pri čemu su crkve bile i simbol novih vladara. Bila  je Matera dijelom Magnae Graecie i Rimskog carstva, osvajali su je Lombardi i Arapi, Karolinzi su je zapalili, nakon što je ju je osvojio Bizant nastanili su je bizantski Grci, i taj će je utjecaj zauvijek odrediti, Bizant se pojavljuje na svakom koraku, kao što je to u južnoj Italiji i inače čest slučaj. Sarceni, Normani, Aragonci, Burbonci…popis je beskrajan. Kada se zapitamo, a nije se moguće to ne zapitati, kako je izgledao svakodnevni život Matere kroz povijest, kako i koliko se mijenjao protokom vremena i dolaskom i odlaskom bezbrojnih gospodara, najpribližniji odgovor vjerojatno daje upravo sve dublje ukopavanje, to jest međusobno povezivanje raznih objekata tunelima.

„Krist se zaustavio u Eboliju“ danas se smatra knjigom koja je promijenila povijest i sudbinu Matere.

U knjizi „Krist se zaustavio u Eboliju“, toj gotovo prvoj regionalnoj literaturi  napisanoj iz pozicije nepismenih, izmučenih i obespravljenih, opisano je kako je, zbog silnih promjena vlasti koje u pravilu nikad ne donose ništa dobra, u selima Basilicate odnos prema državi uvijek odnos skepse, opreza i otpora. Pojam „državnosti“ u toj je mjeri apstraktan da u selu u kojem autor boravi, Alianu nedaleko od Matere (u knjizi je ime neznatno izmijenjeno) svaka kuća na zidu drži sliku Bogorodice i američkog predsjednika Franklina Roosevelta; jedini je to državni predsjednik prema kojem su lokalni stanovnici uspostavili bilo kakav odnos, iz čije zemlje stižu dolari, motike, sjekire, škare i šivaći strojevi koje šalju iseljenici. Levi piše i kako su jedina naoružana sila koja je seljacima bliska briganti, banditi. „Krist se zaustavio u Eboliju“ danas se smatra knjigom koja je promijenila povijest i sudbinu Matere, premda je i to, na kraju krajeva, jedan amerikanizirani mit, a privlačnim ga čini ideja o direktnoj, operativnoj moći literature.

Carlo Levi, liječnik, slikar i član pokreta otpora, bio je 1935. prognan u Lukaniju (Basilicatu),  i zatočen najprije u Grassanu a potom u Alianu. Premda su oba sela blizu Matere, Levi se nije smio kretati izvan granica sela u kojima je boravio, tako da je nekoliko stranica prikaza same Matere napisao prema dojmovima sestre, također liječnice, koja mu je stigla u posjet zgrožena sanitarnim i ekonomskim uvjetima u „prijestolnici civilizacije seljaka“. Treba napomenuti da uvjeti u selima u kojima je živio Levi i koje opisuje izravno, kao ni uvjeti u cijeloj onodobnoj južnoj Italiji nisu bili nimalo bolji: svugdje je vladala neishranjenost i malarija, višečlane obitelji živjele su u jednoj derutnoj prostoriji s magarcima, kozama i kokošima, teško se dolazilo do pitke vode, smrtnost djece bila je tolika da je umiralo gotovo svako drugo.

U samoj Materi Mussolini jest uveo neka poboljšanja, popločavale su se ulice i, najvažnije, vratio je gradu status pokrajinskog središta. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je Levijeva knjiga doživjela uspjeh i prevedena je na nekoliko jezika (u Jugoslaviji je objavljena u izdanju Zore 1951. godine), aktualizira se nikad riješeno „južno pitanje“, questione meridionale, koje zapravo glasi: zašto je jug Italije siromašniji od sjevera? U svojoj posjeti Materi u travnju 1948. godine, gotovo u dan 77 godina prije nego što se ja gubim među sassima, predsjednik talijanske Komunističke partije Palmiro Togliatti izlazi održati govor na Piazzi Vittorio Veneto, i izgovara rečenicu koja će uistinu promijeniti sudbinu Matere: proglašava grad nacionalnom sramotom, „I Sassi sono una vergogna nazionale“.

Uslijedit će velika politička i medijska reakcija, i nekoliko godina kasnije, 1952. godine, sassi se organizirano iseljavaju, 15 000 stanovnika preseljava se u novosagrađeno naselje u blizini, u čvrste objekte sa svim blagodatima civilizacije. To nije, generalno gledajući, baš posve uspješna priča: stanovnici Matere imaju problem s radikalno promijenjenim okolišem; u starom je zavičaju naime cijeli grad bio vrsta dnevnog boravka, živjelo se kada su to godišnja doba dopuštala na otvorenom, prostor je uvjetovao vrlo tijesne međuljudske odnose, a ponegdje se navodi da nisu dobili sve što im je bilo obećano: projekt je bio orijentiran na smještaj, a ne toliko da zemlju koju bi mogli obrađivati. (U svojoj knjizi „Matera,1945–1960: the history of a ‘national disgrace’“, Patrick McGauley spominje kritičare koji su smatrali da je ovaj projekt imao obilježja anti-ruralnog, od poljoprivrednog stanovništva stvarao se marginalizirani subproletarijat. McGauley se s tim ne slaže, kaže da je projektu jednostavno nedostajalo koordinacije i jasne političke vizije).

Još je gore što je medijska kampanja donijela neželjenu stigmu: ovi su ljudi postali „ljudi iz pećina“ (u većini jezika nema razlike između pećina nastalih prirodnim putem i ljudskom aktivnošću), oni su se sami osjećali kao vergogna nazionale, postali su žrtve poniženja. To je išlo toliko daleko da su ljudi odbijali javno priznati da dolaze iz sassija, a mnogi među njima više se nikada nisu vratili čak ni pogledati mjesto na kojem su odrasli, premda su od njega stanovali na nekoliko minuta vožnje.

Prava bajka o Materi mnogo je predvidljivija, i očekivanija, od uistinu vrlo rijetke i iznimne situacije kada literatura popravlja život: streloviti ekonomski i turistički uspjeh Matere započeo je nakon što je grupa intelektualaca lokalnog porijekla pokrenula inicijativu da grad dospije pod zaštitu UNESCO-a, što se i događa 1993. godine. Desetljećima napuštena, leglo kriminala, ovisnika i bjegunaca od zakona, Matera postaje ono što vidim danas, mjesto diskretnog luksuza i specijaliziranih dućana, te brojnih smještajnih jedinica u kojima turisti snimaju video uratke u kojima demonstriraju kako je kupaonica smještena između dvije kamene gromade i kako su jeli u autentičnom ambijentu pećinskog restorana. (Koliko god se turizam Matere smatra „održivim“, turizam uvijek sa sobom donosi jednu vrstu banalizacije i trivijalizacije lokaliteta). Nekadašnji kamenolom u Sasso Barisano koji je kasnije bio odlagalište otpada danas je Casa Cava, kongresni centar u kojem je kada sam kroz njega prolazila neka britanska tvrtka držala seminar o svom proizvodu baziranom na tehnološkim  otkrićima, a vani su konobari pripremali raskošan domjenak kako bi sudionici mogli užinati s pogledom na nezaboravnu vizuru grada.

Osim što je bila nevidljiva iz kojeg god smjera se dolazilo, u Materi, simbolički govoreći, nikad nije bilo putokaza.

Osim što je bila nevidljiva iz kojeg god smjera se dolazilo, u Materi, simbolički govoreći, nikad nije bilo putokaza, nikad nije postojala nikakva vrsta mape po kojoj se moglo znati u kojem smjeru se može kretati i gdje će izaći osoba koja je ušla u neki od otvora u stijeni. To je znanje oduvijek bilo rezervirano samo za one trajno nastanjene u sassima. Ekonomski je grad stajao nekad lošije a nekad bolje, a čini se da je najgori period uslijedio u 19. stoljeću, nakon ujedinjenja Italije. U to su vrijeme seljaci iz okoline grada počeli ostajati bez zemlje koju su koristili dok je bila u crkvenom vlasništvu, i zajedno s obiteljima i domaćim životinjama, gonjeni bijedom, počeli su se sklanjati u grad. Neprestano proširivanje i prokopavanje stambenih jedinica ugrozilo je ingeniozan sustav opskrbe pitkom vodom, koja se s jedne na drugu podzemnu etažu grada slijevala kroz sustav preljevnih cisterni. Na trgu Vittorio Veneto ostala je sačuvana jedna od najvećih takvih struktura, 18 metara visoka „katedrala vode“, Palombaro Lungo.

Između katedrale vode i rupestrijskih crkava, crkava u stijeni, u ambijentu nema osobite razlike. „Ovdje je svaka stvar samo zasebna sila, koja neosjetno djeluje. Između pojave i pojave nema te granice, kroz koju ne bi odnekud probio neki magičan utjecaj sa strane.“ Tako piše Levi, pritom prvenstveno govoreći o ljudima, čini se da je specijalnost Basilicate da je svejedno govori li se o ljudima ili o pejzažu, ali možda i nije. Možda je uvijek tako, samo što to ne primijetimo jer nije tako drastično kao u Materi. Najveća rupestrijska crkva Matere impresivna je, premda ni približno velika kao „katedrala vode“. Srednjovjekovni San Pietro Barisano restauriran je u 18. stoljeću, vjerojatno su tada kameni blokovima poravnati zidovi i stropovi pa je trobrodna crkva izgubila „pećinski ugođaj“, osim u podzemnom dijelu, u koji se silazi klaustrofobičnim i vrlo uskim prolazom s uklesanim stepeničicama: dolje je kripta u kojoj se nalazi putridarium, tijesno mjesto gdje su tijela svećenika bila odlagana u svečanoj odjeći da sjede u zidnim nišama dok ne bi istrunula, a potom bi kosti bile sahranjene na groblju (običaj „dvostrukih pogreba“ osobito je čest u južnoj Italiji, i teško je vjerovati da je povoljno utjecao na sanitarne uvjete gradova).

Možda slučajno, a možda i ne, čak dvije vrlo upečatljive crkve u stjenovitom gradu nazvane su po stijeni – pietru.

Toranj crkve dominira Sassom Barisanom. Možda slučajno, a možda i ne, čak dvije vrlo upečatljive crkve u stjenovitom gradu nazvane su po stijeni – pietru: druga je također srednjovjekovni San Pietro u Sasso Caveoso, koju zovu i Sveti Petar i Pavao. Pa ipak, nije tako doslovno; zaštitnik grada nije sveti Petar već rimski vojskovođa i svetac Eustahije i Madonna della Bruna.

Iznad drugog Svetog Petra, onog u Sasso Caveoso, morfološki je najupečatljivija struktura Matere i jedna od njezinih najpoznatijih vizura: ugrađeni u kamenu gromadu i na vrhu stijene, međusobno spojeni i isprepleteni San Giovanni Monterrone i Santa Maria de Idris nalikuju na okamenjenu glavu Josepha Merricka, Lynchevog „Čovjeka – slona“. U svom kaotičnom i nimalo planskom kretanju gradom upravo u ove građevine nisam stigla ući. Na fotografijama se u njima vide freske u bizantskom stilu, među njima vrlo upečatljiv Krist Pantokrator, Svevladar, Svemogući, iz 12. stoljeća.

U Materi ih, čini mi se, nema baš mnogo. Čest na bizantskim slikama i pravoslavnim ikonama, Pantokrator je sličniji drevnim grčkim i rimskim božanstvima; nadmoćan je a ne kršćanski bolećiv. U pravilu je sam, nema oko njega ni evanđelista ni drugih protagonista, njegova je pojava više simbolična nego deskriptivna, dok desnom rukom blagosilja u lijevoj drži Evanđelje. Kad Maljevič postavlja crni kvadrat na mjesto ikone, jedino što je posve moguće zamijeniti bilo kojim drugim tijelom a da pritom ne izgubi značenje upravo je Apsolut, Krist Pantokrator. Posljednje fotografije koje snimam u Materi prije nego što potražim taksi (koji to zapravo i nije, na kraju ću zamoliti vlasnika dostavnog kombija da me odveze na dostavljenu adresu) upravo je dramatična glava kompleksa Monterrone. Ima u tome svojevrsne simetrije, Pantokrator iz te točke, sa svoje uzdignute pozicije, vlada podzemnim gradom.

Prema nekim mišljenjima pad Matere započeo je u 16. stoljeću kada su se na uzvišenom i ravnom dijelu grada koji se zove Civita počele podizati raskošne palače.

U okomitom gradu društveni su staleži postavljeni okomito. Prema nekim mišljenjima pad Matere započeo je u 16. stoljeću kada su se na uzvišenom i ravnom dijelu grada koji se zove Civita počele podizati raskošne palače čija je gradnja narušila genijalan i vrlo precizan sustav opskrbe vodom. U tom se dijelu grada, i još na povišenom platou, nalazi romanička katedrala u čijim su temeljima ostaci Crkve sv. Eustahija. Ogromna romanička građevina posvećena zaštitnici i zaštitniku grada još ima i 52 metra visok zvonik, a barokna unutrašnjost toliko bliješti od pozlate da je teško primijetiti bilo kakve detalje osim oslika stropa. Enormna raskoš katedrale ne znači da u interijeru vlada nesklad nego upravo obrnuto, to je vrhunski sklad jednog bogatstva koje je upravo neizmjerno, i valja imati u svakom slučaju naviknute oči, ili barem oči vrlo naviknute na barok, da se promatrač u ovakvom prostoru ne bi dezorijentirao kao u sassima, samo što si plutajući između zlata, pozlaćene bjeline, fresaka , stucco dekoracija opet bijelih i zlatnih i fresaka i zidnih oslika postavljamo najbanalnije moguće pitanje, koliko je bogat jedan zapravo nevelik grad da bi imao prvostolnicu u kojoj vjernici prisustvuju misama kao da sjede na dnu roga obilja mamutskih dimenzija.

Ono što je inače gotovo nemoguće, a to je s ateističke pozicije uistinu razumjeti kršćanstvo moguće je u Materi.

Questione meridionale. Južno pitanje. Na uzvišenju gdje stoji katedrala sunce je intenzivnije i direktnije nego tridesetak metara niže, pred ulazom u pećinski kompleks smješten između dvaju Sassija. Ako se pogled podigne prema gore na intenzivnom se svjetlu presijava katedralni zvonik, kamenim vrhom para oblake. Sunce se zaustavilo u četvrti Civita, ali u ovom slučaju, za razliku od Levijeve knjige, Krist se spušta znatno niže od područja svjetla, do mračnog pećinskog kompleksa u kojem se nalazi crkva San Nicola dei Greci. Od trodijelne freske u lijevoj niši najbolje je sačuvan sam titular, raskošno odjeven sveti Nikola blagosilja na grčki način, formirajući prstima Kristovo ime (ICXC). U sredini je sveta Barbara, a desno sv. Pantaleone, spada u “anargyroi” svece, one koje su liječili ljude bez naplate. Sveci iz dalekih krajeva, Mire i Nikomedije,  izbijaju iz stijene koja je pozelenjela od vjekovne kiše i vlage. U nišama koje djeluju kao da su ih izdubili divovski kukci, unutar tog asketskog minimalizma i teško razaznajući razliku između onog što je nastalo prirodnim procesima i ljudskim rukama, djeluje kao da freske nisu naslikane na zidovima, nego iz njih privremeno i povremeno izranjaju, kao iz Torinskog platna. Ono što je inače gotovo nemoguće, a to je s ateističke pozicije uistinu razumjeti kršćanstvo, razumjeti ga intuitivno kao što ga razumiju vjernici, moguće je u Materi.

Pećinske crkve Matere ostavljaju dojam da su znatno starije nego što zapravo jesu.

Ostavljaju snažan dojam primordijalnog ili makar ranokršćanskog: katakombe, jeka, vlaga, dramatični sudari svjetla i tame.

U sklopu u kojem se nalazi Sani Nicola dei Greci još je je, ispod nje, i Madonna delle Virtù, dio samostanskog kompleksa iz kasnijeg srednjeg vijeka i kompletna romanička bazilika, s kupolama i kapitelima, isklesana pod zemljom. Pećinske crkve Matere ostavljaju dojam da su znatno starije nego što zapravo jesu. Premda ih u gradu u vidljivom obliku zapravo nema starijih od 9. stoljeća, ostavljaju snažan dojam primordijalnog ili makar ranokršćanskog: katakombe, jeka, vlaga, dramatični sudari svjetla i tame, krivudavi prolazi, princip saća, tuneli, neravnine, starost koja je nadnaravna, geološka. Svega nekoliko desetaka metara niže od gotovo paralizirajućeg materijalnog obilja barokne unutrašnjosti katedrale a vjerojatno i ispod nje, stoji krajnje siromaštvo, redukcija, napor kopanja koje danas u znatno većem broju privlači i fascinira posjetitelje nego njezini silni svodovi i zlatim pigmentom ogrnute skulpture.

Ono što je danas fantastična raznolikost između sassija i četvrti koje stoje odmah iznad njih nekada je bila posvemašnja nepomirljivost između „napredne“ i „nazadne“ Italije.

„Južno pitanje“ Matere odnos je donjeg i gornjeg, i ono što je danas fantastična raznolikost između sassija i četvrti koje stoje odmah iznad njih nekada je bilo upravo to: posvemašnja nepomirljivost između „napredne“ i „nazadne“ Italije. „Južno pitanje“ postoji svugdje; nije nužno „južno“ kao u Italiji, nije slikovito i fascinantno predočeno kao u Materi, ali je uvijek pitanje, trajni upit na koji nitko ne može pronaći odgovor koji bi razriješio zašto unutar iste zemlje ili iste regije nastaju ekstremne razlike u mogućnostima, sudbinama i mentalitetima.

U „Krist se zaustavio u Eboliju“ Carlo Levi kaže: „Država ne može – rekao sam – riješiti problem Juga s prostog razloga, jer je ono što mi zovemo južnim pitanjem, zapravo pitanje pojma Države na talijanskom Jugu.“

Više od 70 godina kasnije, drugi pisac koji je također imao ambiciju promijeniti sudbinu talijanskog Juga, Roberto Saviano, u predgovoru izdanja „Gomore“ napisanom povodom desetljeća od objavljivanja prvog izdanja knjige piše: „…nemam nikakvog poverenja u bilo kakve institucije. Veoma mi je žao što sam ovih godina postao neka vrsta simbola, jer sebe ne prepoznajem ni u čemu drugom osim u raskazu stvarnosti, i osećam kako su mi mnogo bliži sanjari Partenapejske republike od bilo kog poslanika, ministra ili tužioca mog vremena. Ne polazi mi za rukom da verujem u jedno političko rešenje…“ (Saviano, „Gomora“, Kosmos izdavaštvo, Beograd, 2021.)

Saviano još uvijek živi pod zaštitom, isključivo u interijerima, u nekoj vrsti metaforičke pećine. U „južnom pitanju“ nikad nije bilo literarnog čuda, a teško da će ga ikada i biti. Unatoč tome, talijanski jug je čudo po sebi i za sebe. Jedan od najspektakularnijih toponima, najveće čudo među čudima i pitanje među pitanjima, upravo je grad Matera.