Iznimna vremena i iznimne vođe. Diktatori i demokrati koji su oblikovali modernu Europu

Britanski povjesničar Ian Kershaw kroz dvanaest eseja o fascinantnim političkim ličnostima 20. stoljeća pokušava pronaći odgovor na pitanje stvaraju li društvene okolnosti lidere i koji preduvjeti određuju vrstu vlasti kojom će vladati, piše Zdenko Duka u osvrtu na knjigu "Osobnost i moć". Od Lenjina do Kohla, preko de Gaullea, Franca, Tita i Thatcher, Kershaw se pita bi li ostavili traga u povijesti da je kontekst u kojem su došli na vlast bio drukčiji.

• Naslovna fotografija: Detalj naslovnice knjige Osobnost i moć Iana Kershawa (Fraktura, 2024.)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

Koliko ekonomske, društvene i političke okolnosti utječu na krucijalna zbivanja i kroje povijest a koliko na te događaje i njihov tok i rezultat ključno utječu vodeće ličnosti? Koliko okolnosti stvaraju lidere i dovode ih na vlast? Koji društveni i politički preduvjeti određuju vrstu vlasti koje te ličnosti utjelovljuju i čine ih autoritarnima ili demokratskima? To su pitanja na koje se, vjerojatno, ne može precizno odgovoriti a čini se pouzdanim i čestim da se u iznimna vremena pojavljuju i iznimni vođe. Pogoduju im krize, oni ih onda rješavaju, nerijetko i s katastrofalnim posljedicama.

Poznati, višestruko nagrađivani, utjecajni britanski povjesničar i pisac Ian Kershaw (rođen 1943.), jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za Treći Reich i Adolfa Hitlera, u knjizi „Osobnost i moć“, s podnaslovom „Graditelji i razaratelji moderne Europe“ portretirao je dvanaest europskih političara 20. stoljeća za koje smatra da su najvažniji jer su obilježili europsku pa i svjetsku povijest prošlog stoljeća. Nisu to biografije, ističe Kershaw, on te tekstove zove „interpretacijskim esejima“ o stjecanju i obnašanju vlasti „izvjesnog broja fascinantnih političkih ličnosti“. Kershaw je izdvojio jedanaest muškaraca i jednu ženu. To su Vladimir Iljič Lenjin (1870-1924), Benito Mussolini (1883-1945), Adolf Hitler (1889-1945), Josif Staljin (1878-1953), Winston Churchill (1874-1965), Charles de Gaulle (1890-1970), Konrad Adenauer (1876-1967), Francisco Franco (1892-1975), Josip Broz Tito (1892-1980), Margaret Thatcher (1925-2013), Mihail Gorbačov (1931-2022) i Helmut Kohl (1930-2017).

Kershaw se bavi osobinama ličnosti i uvjetima koji su pogodovali da baš takva ličnost stekne vlast.

Knjiga je u Britaniji izdana 2022. a u prijevodu Vuka Perišića objavila ju je Fraktura 2024. godine. Na početku tekstova o državnicima, Kershaw se bavi osobinama ličnosti i uvjetima koji su pogodovali da baš takva ličnost stekne vlast. Onda piše o načinu obnašanja te vlasti a svako poglavlje završava vrednovanjem nasljeđa tog političara.

Kershaw ističe da promjene kojima svjedočimo u svojoj epohi dokazuju da ni najmoćniji političari ne mogu utjecati na procese dugotrajne društvene preobrazbe. I smatra da „povijest nudi vrlo malo, ako uopće nudi, uvjerljivih uputa za postupanje u budućnosti“. „Osobno bih radije izbjegavao „karizmatične“ ličnosti i odabrao one političare, premda možda bezlične, koji nude odgovornu i učinkovitu vlast, utemeljenu na kolektivnom donošenju racionalnih odluka čija je svrha poboljšanja života svih građana“, piše autor.

Naslov teksta o Titu je „Neokrunjeni kralj socijalističke Jugoslavije“. Stekao je međunarodni ugled kao „nesavladivi vođa partizana, koji su, što je jedinstven slučaj, s malo savezničke vojne pomoći oslobodili svoju zemlju“. Odolio je snažnom Staljinovom pritisku i u Hladnom ratu je mudro manipulirao suprotstavljenim interesima Sovjetskog saveza i Sjedinjenih Država. Bio je presudan u osnivanju Pokreta nesvrstanih zemalja, a kod kuće je uspio održati jedinstvo u državi kojoj su prijetile snažne centrifugalne sile. Bio je ključan za opstanak Jugoslavije, što je postalo jasno, piše Kershaw, kada su ju relativno brzo poslije njegove smrti razorili nacionalistički i etnički sukobi.

Churchill je pred kraj rata Titu rekao: “Važna je samo vlast, opet vlast i vlast jednom zasvagda!”

Posljednjih godina Tito se prisjetio što mu je Churchill rekao pred kraj rata: „Važna je samo vlast, opet vlast i vlast jednom zasvagda“, tako Kershaw prenosi citat iz knjige Jože Pirjaveca: „Tito i drugovi“. Kershaw piše da su u Kočevskom rogu u svibnju 1945. partizani po kratkom postupku ustrijelili oko 10.000 kolaboranata a deseci tisuća, pretežno ratnih zarobljenika, ubijeni su do kraja te godine. Prvih poratnih godina nije žalio ni „unutarnje neprijatelje“ „zatočene u koncentracijskim logorima koje je uspostavio novi režim“, a kad bi naslutio da je potrebno, smjenjivao bi i bliske suradnike bez velike rasprave. Tako su ‘pali’ Đilas i Ranković.

Navodi sve Titove supruge i neke ljubavnice. Privlačile su ga znatno mlađe žene, „nemoguće je reći jesu li mu ‘trofejne žene’ godile taštini, je li iza sklonosti mlađim ženama stajao neki dublji psihološki razlog ili je na djelu bila tek tjelesna privlačnost mladih i senzualnih žena“. Navodi i kako se Tito 1936. drugi put oženio, taj put za njemačku komunisticu Elsu Johannu Konig (poznatiju kao Lucie Bauer) koja je lažno optužena kao agentica Gestapoa i pogubljena, a Tito, tada vatreni staljinist, nikad je više nije spominjao. Oslanjajući se na tekstove Marie-Janine Čalić i Jože Pirjavca, Kershaw piše da je Tito priznao „da nije bio dovoljno budan kad joj je poklonio povjerenje i da je to njegov veliki grijeh“.

U siječnju 1939. potvrđen je za generalnog sekretara KPJ-a, u lipnju 1941. poveo je partizanski rat, bilo je 150.000 partizana 1943. godine, a rat je Jugoslavenska armija završila s oko 800.000 boraca. Tek u studenom 1943. Saveznici su priznali narodnooslobodilačku vojsku za saveznicu. Kershaw piše o sukobu sa Staljinom i da je u svom pisaćem stolu čuvao Titovu poruku koja je pronađena nakon Staljinove smrti: „Ako ne prestaneš slati ubojice, ja ću u Moskvu poslati jednoga i neću trebati slati drugoga“.

U Jugoslaviji je smijenjeno više od 55.000 sovjetskih pristaša, na Golom otoku je od 1949. do 1956. bilo 13.000 zatvorenika na „prisilnom radu u paklenim uvjetima“. Za vrijeme Hrvatskog proljeća uhićeno je oko 200 ljudi, nekoliko stotina isključeno iz SK. U Srbiji je malo poslije „u medijima i gospodarstvu preko 5.000 liberala primorano na ostavku“. Sredinom sedamdesetih godina u Jugoslaviji je bilo oko 5.000 političkih zatvorenika, piše Kershaw, a izvor je gospođa Čalić.

Prevoditelj Vuk Perišić napisao je opasku na Kershawljevu tvrdnju da je odmah poslije rata Tito uselio u jednu od kraljevskih palača. Perišić piše da nije živio u kraljevskoj palači nego u vili bivšeg beogradskog poduzetnika, a Beli dvor je služio za susrete sa stranim državnicima. Također demantira i to da je Milovan Đilas zbog vrlo kritičkih tekstova koje je 1953. i do siječnja 1954. objavljivao u „Borbi“ smijenjen sa svih dužnosti, isključen iz partije i proveo u zatvoru devet godina. Perišić piše u opasci da nije isključen iz SK nego je odstupio sam, a nije procesuiran zbog „Borbe“ nego zbog „niza naknadnih političkih i publicističkih aktivnosti“. Činjenica je da je Milovan Đilas prvi put bio zatvoren početkom 1957. godine „zbog antijugoslavenske djelatnosti“ zapravo, konkretno, zbog tekstova koji su mu objavljivani u inozemstvu i intervjua stranim medijima.

­
Tito je opisan kao impresivna osoba i kao komunistički autokrat, čiji se međunarodni ugled ogledao na sprovodu kad su mu počast odali državnici iz 128 zemalja.

Titov međunarodni ugled ogledao se na sprovodu kad su mu počast odali državnici iz 128 zemalja. „Ostaje mitska predodžba o Titu kao simbolu izgubljenog jedinstva, ali samo manjina osjeća takvu nostalgiju. To je sve što je ostalo od jednog političkog diva koji je stvarao povijest, ali čije je nasljeđe bilo kratkog vijeka“. Kershawljev tekst o Titu čini nam se sasvim objektivnim. Opisan je kao impresivna osoba, kao ratni i karizmatični vođa svjetskog značaja. Katkad nemilosrdan. I komunistički autokrat.

Pišući o Titu, Kershaw se poziva na knjige Vladimira Dedijera, Milovana Đilasa, Marie-Janine Čalić, Jože Pirjavca, Fitzroya Macleana, Edvarda Radzinskyog, Richarda Westa, Jaspera Ridleya, Geoffreya Swaina.

Vladimir Iljič Uljanov Lenjin stigao je u Rusiju iz desetogodišnjeg egzila u Švicarskoj u travnju 1917. preko njemačkog teritorija, Nijemci su mu to (svjesno) omogućili, premda je Rusija bila u ratu s Njemačkom. Mjesec dana ranije izbila je Februarska revolucija s kojom Lenjin nije imao ništa. Car Nikola II je abdicirao, stvorena je Privremena vlada s ciljem stvaranja temelja za građanske slobode i ustavnu vladavinu. Lenjin je bio uvjereni marksist, živio je za politiku, bio je govornik koji raspaljuje strasti. Vlast je osvojena u toku jednog jedinog dana 25-26. listopada (6-7. studenog) 1917., praktički bez krvoprolića, Privremena vlada se predala. Sveruski kongres sovjeta dao je suglasnost na sastav revolucionarne vlade, tu su osim boljševika bili i menjševici i eseri, ali su ih boljševici izigrali i sami preuzeli vlast. U izborima za Ustavotvornu skupštinu od 41milijun glasova, boljševici su imali manje od četvrtine, ali su vlast uzimali i čuvali terorom tako da je svaka nada u pluralnu demokraciju brzo skršena.

­
Kershaw navodi kako Lenjin po okrutnosti nije bio baš puno bolji od Staljina.

Tako Lenjin po okrutnosti nije bio baš puno bolji od Staljina za kojeg Kershaw navodi da je u godinama Velikog terora 1937. i 1938. odgovoran za smrt 700.000 ljudi a milijun i pol ih je bilo uhićeno. Poslije Drugog svjetskog rata u radnim logorima bilo je zatočeno pet milijuna ljudi, od toga milijun onih koji su u ratu bili u njemačkom zarobljeništvu. Kershaw ocjenjuje: „Čini se da Staljinovu diktaturu ne treba tumačiti kao zaseban „sustav“, već kao samo jednu od mogućnosti koja je već bila sadržana u boljševizmu, ali je stekla ekstreman, radikalan oblik u uvjetima permanentnog izvanrednog stanja (strah od unutarnjih i vanjskih neprijatelja, sve veća opasnost od rata)“

Tekst o Charlesu de Gaulleu ima naslov „Obnovitelj francuske veličine“. Ostavio je neizbrisiv trag na Francusku i na Europu od 1940. pa do smrti 1970. Kao general je iz ratnog izgnanstva u Londonu preko BBC-a pozvao Francuze da mu se pridruže, te da će konačna pobjeda biti njihova. Prošao je 26. kolovoza 1944. kroz pariški Slavoluk pobjede kao pobjednik. Zanimljivo je da je još kao učenik 1905. napisao da će „Francusku spasiti general de Gaulle.“! Uskladio je 1958. kao tadašnji francuski premijer francuski Ustav sa svojim autoritarnim sklonostima pa je onda u siječnju 1959. postao predsjednik Republike. Tako je uspostavljena peta francuska republika i traje do danas. Iako francuski nacionalist, zaustavio je Alžirski rat tako da je Alžir postao samostalan. De Gaulle je vladao do 1969. kada mu nije prošao referendum kojim je predlagao reformu Senata i lokalne uprave. Referendum je zamislio kao provjeru povjerenja u svoje vodstvo, pa je odstupio.

Francisco Franco, general, vrlo sposobni i okrutni vojni zapovjednik „bio je ličnost koja u drugačijoj epohi i drugačijim okolnostima ne bi ostavila traga u povijesti“. Ali okolnosti su mu pogodovale i u Španjolskom građanskom ratu (1936-1939) na čelu nacionalista, kao Caudillo, srušio je na izborima 1936. vlast lijeve Narodne fronte. Više od milijun žrtava, u zemlji od 25 milijuna stanovnika, bačeno je u zatvore i radne logore. Osobno je pregledao i potpisao brojne smrtne presude. Divio se Hitleru i Mussoliniju a kad je bilo očito da Saveznici pobjeđuju, to je oduševljenje pragmatično splasnulo. Francov grob u bazilici u Dolini Palih bio je odredište godišnjih hodočašća njegovih pristaša i bivših falangista dok to socijalistička vlast 2007. nije zabranila, a 2019. Francovi posmrtni ostaci preseljeni su u obiteljsku grobnicu. „Španjolska je ostala odana europskim vrijednostima, dijametralno suprotnim svemu u što je vjerovao Franco“, piše Kershaw.

Mussolini je zagovarao Italiju kao veliku silu s tim da će oružano osvajanje i teritorijalno širenje biti dokaz njezine veličine. (Marion Doss / CC BY-SA 2.0)

Mussolini, duce, bio je u mladosti socijalist, ali je 1914. kao urednik dnevnika „Avanti“ objavio da su mu stavovi bili pogrešni, zagovarao ulazak Italije u rat na strani Britanije, Francuske i Rusije, zagovarao Italiju kao veliku silu s tim da će oružano osvajanje i teritorijalno širenje biti dokaz njezine veličine. Poslije pariškog mirovnog sporazuma 1919. nacionalisti i fašisti prosvjedovali su da je Italija prevarena. Mussolini je 1921. osnovao Nacionalnu fašističku stranku (PNF), kralj ga je 1922. imenovao premijerom i diktatorski je vladao do kapitulacije Italije u rujnu 1943. Nijemci su ga spektakularno oslobodili iz zatočeništva u jednom apeninskom skijalištu, pa je vraćen na vlast u gradić Salo na jezeru Garda odakle je kao njemačka marioneta vladao Republikom Salo, onom polovicom Italije koju još nisu zauzeli Saveznici. U travnju 1945. njegovu ljubavnicu Claru Petacci i njega strijeljali su i objesili talijanski partizani.

„Vjerojatno nijedan europski demokratski političar nije u svojim rukama koncentrirao toliku moć kao Winston Churchill od 1940. do 1945. Zasigurno nijedan nije toliko slavljen. O njemu se u pravilu piše kao utjelovljenju povijesne veličine, kao o spasitelju nacije, štoviše, kao o spasitelju slobode zapadnog svijeta“, piše Kershaw o Churchillu. S Churchillom kao premijerom Britanija se jedina od zemalja zapadne Europe herojski suprotstavila Hitleru. Ali su Churchillovi konzervativci 1945. ipak izgubili izbore, a onda je on od 1951. pa do 1955. opet bio premijer. Visokom vrednovanju Churchillove odlučujuće uloge u povijesti 20. stoljeća doprinio je i sam svojim ratnim memoarima u šest svezaka, a 1953. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

„Grobar Sovjetskog saveza i otac Nove Europe“ – to je za Kershawa Mihail Gorbačov koji je 1985. postao generalni sekretar Partije i krenuo u ekonomske pa i političke reforme. Na Zapadu je slavljen kao najzaslužniji za okončanje Hladnog rata, za nuklearni detant, uostalom, propašću SSSR-a, i za (privremenu?) uspostavu unilateralnog svijeta. Za stanovnike Istočne Europe, Gorbačov je onaj koji je pridonio njihovom oslobađanju od dugotrajne sovjetske hegemonije. I u SSSR-u je bio popularan u početku vladavine, pa mu je popularnost tamnila do 1990., kad je postalo jasno da zemlja ekonomski i politički propada te se 8. prosinca 1991. i raspala. Reformama koje je provodio otvorena je Pandorina kutija. Gorbačov je odstupio a Boris Jeljcin je na demokratskim izborima u lipnju 1991. zavladao Rusijom. Vojni udar protiv njih u kolovozu je propao.

Preobrazba Gorbačova od komunističkog aparatčika do skoro pa prozapadnog demokrata nije ni danas jasna. (RIA Novosti / CC BY-SA 3.0)

Preobrazba od komunističkog komformista i aparatčika pa skoro do prozapadnog liberalnog demokrata nije ni danas skroz jasna. Pa Ian Kershaw postavlja pitanja: „Zašto se tako dramatično promijenio tijekom pet godina koliko je bio na vlasti? Je li spoznao da je dotad bio u zabludi? Je li inteligentno pojmio da su temeljni nedostaci sovjetskog poretka takvi da je postao neodrživ pred vanjskim i unutarnjim težnjama za promjenom? …Ili je na djelu bio obični oportunizam, prilagodba situaciji od slučaja do slučaja?“

Konrad Adenauer („graditelj Zapadne Njemačke“) koji je 1949. postao prvi kancelar nove Savezne Republike Njemačke i vladao 14 godina, orijentirao je zapadnu Njemačku prema Zapadu i SAD-u. Ipak, rehabilitirao je mnoge ljude zloćudne nacističke prošlosti. Kershaw zaključuje: „Bez njega bi povijest Njemačke – svakako i Europe – kretala drugačijim tijekom“. Među opisanim demokratskim političarima, Adenauer i Helmut Kohl četiri puta uzastopce su pobijedili na izborima, Margaret Thatcher tri puta.

Ako su ovih 12 ličnosti doista bile tvorci povijesti, bile su zbog jedinstvenog spleta okolnosti koji im je omogućio stjecanje i obnašanje vlasti, misli Kershaw. Izvan takvog konteksta vrlo vjerojatno ne bi ostavili traga u povijesti. Osobni utjecaj na zbivanja najveći je tokom ili neposredno nakon velikog političkog poremećaja, kada se raspadaju ili su uništene postojeće strukture. Dva svjetska rata bili su snažni pokretači epohalnih promjena. Dakle, smatra Kershaw, da nije bilo Prvog svjetskog rata vrlo male su mogućnosti da bi Lenjin, Staljin, Mussolini i Hitler postali vođe svojih država. Isto tako, da se nije dogodio Drugi svjetski rat vjerojatno Churchill, de Gaulle i Tito ne bi došli na vlast.

Diktatori se pobrinu da glavne poluge njihove vlasti – stranka, vojska i sigurnosne službe – budu namirene i zadovoljne. Osobna moć političkog vođe i njegov manevarski prostor znatno ovise o institucionalnoj podršci nižih ešalona vlasti, ali i šire javnosti. Tito se koristio načelom „podijeli pa vladaj“, ističe Kershaw. „Kada je legitimitet poretka plitak i ovisan o jednom pojedincu, kao u slučaju komunističke Jugoslavije – nominalno je počivala na marksističkoj doktrini, a u praksi na Titu –  taj poredak ne traje dugo nakon vođine smrti.“

Nasljeđe političara u demokratskim porecima u pravilu je kratkotrajno jer po dolasku opozicijske stranke na vlast slijede manje ili veće promjene politike. Kershaw ističe da su s gledišta povijesne važnosti ključne ličnosti bili Lenjin, Staljin i Hitler. Lenjin je bio načelu stvaranja potpuno novog političkog i ekonomskog sustava i udario je temelje dugotrajnom ideološkom sukobu u Europi. Staljin je sustav učinio brutalnim ali je Sovjetski savez učinio industrijskim i vojnim divom, pobjednikom u ratu. A Hitler je glavni pokretač tog strašnog rata.