Izrael, Mađarska, Hrvatska – Kako se (ne) čuvaju temeljne vrednote

• Naslovna fotografija: Viktor Orbán i Benjamin Netanyahu rješavaju rubikovu kocku. (GPO)
• Autor je docent na Katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci.

Izrael je jedna od država koja nema ustav kao jedinstveni dokument. U njezinim je osnovama četrnaest takozvanih temeljnih zakona, čiju se ukupnost smatra temeljnim izraelskim aktom. U jednom od njih, Izrael se definira kao „demokratska i židovska država“. Time se u temelje izraelskog poretka upisalo dva prioriteta. Na jednoj je strani onaj demokratski, koji zahtijeva da se državu organizira kao zajednicu ravnopravnih državljana koji će moći slobodno sudjelovati u političkom životu države. S druge strane, atribut židovske države nalaže neku vrstu posebne skrbi o židovstvu.

Isključivi konstitucionalizam i represivna uključivost

Prema Mazenu Masri, teoretičaru posebno posvećenom izraelskom ustavnom pravu, rezultat interakcije dvaju ciljeva je „isključivi konstitucionalizam“. Masra ga prepoznaje u načinu na koji izraelsko pravo ostvaruje dva ustavna atributa. U nizu područja, kao što su upravljanje prirodnim resursima, prostorno planiranje, dodjela i uređivanje državljanstva, reguliranje statusa imigranata te propisivanje pravila igre u predizbornim kampanjama, ostvarivanje „demokratskog“ karaktera države ulazi u trvenja s načinom na koji se artikuliraju zahtjevi židovstva. Ta je interakcija snažno oblikovana korištenjem izvanrednih stanja kako bi se uvele iznimke koje se zatim postupno normalizira, pa i putem izmjena temeljnih zakona. Na taj se način provodi i ono što Reynolds naziva „represivnom uključivošću“, koja u konačnici tvori osnovu za represiju i nesmiljeno uništenje koje se provodi naspram palestinske populacije. Dva ustavna termina tako su tekstualni trag dubljih procesa. Njima pravo daje određeni oblik, ali istodobno im ne daje konačno razrješenje.

Prema nekim autorima, pogotovo Garyiju Jacobsohnu, upisivanje određenih vrijednosti u temeljne akte može postati osnovom „ustavnog identiteta“, spoja počesto suprotstavljenih impulsa koji se razvijaju međusobnom interakcijom i tako tvore jezgru jednog ustavnog poretka. U ovom tumačenju, ustavni identitet je nešto što tvori srž jednog ustava, ali je jednako tako nešto potencijalno podložno promjeni koja nije niti pravocrtna niti nepovratna.

U ustavnom pravu, mogućnost promjene ustavnog identiteta ostaje kontroverzno pitanje. Ako identitet više nije isti, ne čini se jasnim što od ustavnog poretka opstaje u vremenu, a što je podložno političkim mijenama. Za pravo, koje traži određenu dozu stabilnosti i pouzdanosti, takva je fluidnost ustavnog identiteta popriličan problem. Jacobsohn i Roznai naknadno su objavili knjigu o ustavnim revolucijama kojima su nastojali dati veću jasnoću promjenama ustavnog identiteta i mapirati ih. Iako njihova teorija nije sasvim doskočila izazovu, pokazala je da su u igri dva problema. Jedno je pitanje kada i kako nastupa promjena srži ustavnog poretka, a drugo kako se i kada odražava u formalnom smislu, kao ustavna promjena ili novi ustav. O ovim je pitanjima u domaćem kontekstu posebno iscrpno pisala profesorica Horvat Vuković. Treba voditi računa i da se formu ustava ne smije poistovjetiti s djelovanjem države. U nekim slučajevima, kao što je Mjanmar, građanstvo koristi formu kako bi pisalo alternativne ustave, što prikazuje Melissa Crouch u svojoj teoriji ustava kao palimpsesta. U svjetlu svih ovih složenosti, zapisati „židovstvo“ i „demokraciju“ u istom mahu otvara polje mogućnosti da se ustavnim vokabularom pruži smisao političkom djelovanju. Izrael u tome nije usamljen, iako su posljedice načina na koji se njegove središnje vrijednosti ostvaruju u mnogočemu tragične.

Ustavne vrijednosti i smisao političkog djelovanja

Izraelsko definiranje vrijednosti države može se razumjeti kao izraz pravilnosti ustavnog žanra. Ustavi, a posebno oni usvojeni u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, u svoj temelj postavljaju niz vrijednosti. Time su njihovi tvorci reagirali na rizik da se pravna forma, pa i ona ustavna, koristi za svaku svrhu koju diktira politička potreba. Takva tanka, vrijednosno neopredijeljena vladavina prava, u stanju bi bila podržati svaki politički projekt, bez ikakvog ograničenja ili otpora. Zato suvremeni temeljni akti polaze od toga da se svako pridavanje smisla pravu, svako njegovo tumačenje, mora uskladiti s nizom temeljnih vrednota. Tako i hrvatski ustav predviđa sljedeće vrijednosti kao osnovu svojeg tumačenja: „sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav“. Vrijednosti uz koje hrvatski temeljni akt pristaje trebaju djelovati poput sidra. Kao i u slučajevima srodnika hrvatskog ustava, ustavni se tekst fiksira za nešto što ga nadilazi, ne bi li se njegove tumače spriječilo da ustavne odredbe usmjeravaju potpuno prema nahođenju političke potrebe.

Iako formalno nedvojbene, vrijednosti nisu jednostavno primjenjive. Njihova apstrakcija je izazov, i nužna utoliko što su vrijednosti takve da moraju prožeti svako ustavno i svako drugo pravno pitanje koje se može postaviti. Imajući u vidu raznovrsnost tih pitanja, broj aktera koji u njima mogu sudjelovati, kao i činjenicu da mnoga pitanja barem jednim dijelom mogu biti politička, dakle lišena jednog jasnog odgovora, vrijednosti su formulirane na razini apstrakcije koja ih treba učiniti relevantnima za svaki problem, za sve aktere koji u njega mogu biti uključeni i za različite načine na koje se vrijednosti može oživotvoriti. Ovo istovremeno znači da vrijednosti same po sebi nisu u stanju razriješiti neko pitanje. Naprotiv, njihova svrha upravo jest da pruže putokaz u pružanju odgovora na svako pravno pitanje, a da se taj jedan odgovor ne može definitivno poistovjetiti s cjelinom ustavne vrijednosti. Vrijednost slobode, primjerice, može voditi Ustavni sud u ukidanju ustavnosti zakona bez da to jedno tumačenje bude jedino što „sloboda“ znači u ustavnom poretku. Tako se značenje vrijednosti može mijenjati u vremenu i razvijati od slučaja do slučaja. Apstraktnost vrijednosti stoga jamči i njihovu stalnu relevantnost, ali ujedno otvara prostor njihovog oživotvorenja i promjene koji pravna forma ne može sasvim jednostavno zahvatiti.

Definiranje smisla političkog djelovanja pomoću ustavnih vrijednosti bitno je iz dva razloga. Prvo, vrijednosti su u ustavnom poretku motor koji treba pokretati ostatak ustava, ali i prava. U mjeri u kojoj se političke prakse usklađuju s vrijednostima, sva će shvaćanja temeljnog akta, čak i ako međusobno nisu uvijek pomirljiva, u konačnici doprinositi aktualizaciji vrijednosti pretapati se s temeljnim aktom. Ako se političko djelovanje odvaja od vrijednosti, utjecaj takve političke prakse na temeljni akt može dovesti u pitanje utjecaj koji ustav treba imati na politička zbivanja, što može postati posebno vidljivo kada država uđe u razdoblja izraženih ustavnih sukoba, koji nikada nisu rijetka pojava.

Drugo, vrijednosti mogu poslužiti definiranju opsega ustava naspram politike. Zbog svoje apstrakcije, pomoću njih je tumačenje ustava moguće proširiti na sve moguće političke probleme, dovodeći do razvoja „totalnog ustava“, ili je moguće suziti tumačenje ustava na uži spektar pitanja, povezanih s funkcioniranjem institucija ili zaštitom jezgre ljudskih prava. Nadalje, ovisno o tome kako se vrijednosti poima, može ih se izjednačiti s djelovanjem Ustavnog suda ili ih se može promišljati kao predmet šireg tumačenja, ne samo u zakonodavnoj vlasti, već i u građanstvu, posredstvom različitih oblika političkog aktivizma ali i u umjetnosti i kulturi uopće. U tom se smislu ustav i njegov identitet mogu shvaćati kao pravna kreacija i kao širi, društveni fenomen.

Rijeka protiv nacizma, EU protiv mađarskog anti-LGBT zakona

U suvremenoj realnosti europskih ustavnih demokracija, ali i same Europske unije, bitan problem nije samo apstrakcija vrijednosti, već i potreba da se promisli i pronađe mjesto za različite načine na koje se ulazi u interakciju s njima te različite sadržaje kojima se njih razrađuje, mijenja ili poriče. Nedavni akt predstavničkog tijela Grada Rijeke, kojim su se institucije te jedinice lokalne samouprave obvezale onemogućiti promicanje fašističke i nacističke simbolike u prostorima i na javnim površinama na prostoru Grada, odraz je ovih problema. Odluka Suda Europske unije u predmetu Komisija protiv Mađarske, u kojoj je utvrđeno da država može biti odgovorna za neposredno kršenje najviših vrednota Unije, tvori drugi primjer. U tom je slučaju bilo sporno takozvano „anti-LGBT“ zakonodavstvo Orbanovog režima, koje je pred Sudom ocijenjeno nespojivim s nekima od zaglavnih vrednota koje je dužna ostvarivati svaka država članica.

Riječki i mađarski primjer poučni su jer, s jedne strane, pokazuju nastojanja različitih institucija da odrede mjesto i kanale artikuliranja različitih vrijednosti. Osim toga, dijele i institucionalnu perspektivu. U oba se slučaja radi o tijelima koja odozgo prema dolje nastoje odrediti konture vrednota. Dok riječki slučaj uključuje predstavničko tijelo u jednom gradu, koje kao politička institucija može utjecati na to kako će jedinica lokalne samouprave raspolagati svojim ovlastima, odluka Suda Europske unije bliža je klasičnom scenariju definiranja vrijednosti i njihove promjene. Obično su sudska tijela ta koja imaju izraženu ulogu, pri čemu je problem što njihovo pravno tumačenje ne mora odgovarati percepcijama i stavovima drugih aktera koji se postavljaju naspram istih vrijednosti. Perspektiva jednog (ustavnog) suda ili pak nadnacionalnog tijela Unije može samo djelomično zahvatiti u različite načine na koje se vrijednosti može ostvariti. Politička tijela, kao što je jedno gradsko vijeće, u tom smislu imaju veći prostor artikulacije suprotstavljenih vizija, ali niti ona nisu sasvim nevezana određenim institucionalnim granicama i očekivanjima.

Izazovi i perspektive

Pojednostavljujući za svrhe ovog teksta, možemo razlikovati tri načina na koja se vrednotama ustavnog poretka i ustavnom identitetu uopće može podariti smisao: doktrinarni, narativni i afektivni. Kada govorimo o sudovima i institucijama države, doktrinarni pristup najbliži je jeziku prava kao načina uređivanja društvenih odnosa. U njemu se vrijednosti pretače u interpretacije koje se može vezati za formalne strukture ustava i koje se često može poopćiti tako da dobivaju patinu univerzalnosti. Primjerice, tvrdnja da neka vrijednost čini sveopće dobro čovječanstva najlakše je održiva ako se poistovjeti s kreacijom pravnog jezika koja se upravo putem njega može uvoditi i mijenjati. Opća deklaracija o ljudskim pravima tako počiva na ideji da su ljudska prava univerzalna, što ovisi o mjeri u kojoj se pravni jezik na kojem počivaju može učiniti univerzalnim i približiti svakodnevnom životu građanstva. Antropolozi, a posebno Michael Goodale, već su kritizirali tu pretpostavku.

Narativni pristup vrijednostima u nekoj je mjeri prisutan u institucijama koje tumače vrijednosti nekog poretka. Međutim, on je izražen i izvan njih. Primjer je ovoga uloga Domovinskog rata u hrvatskoj ustavnoj demokraciji. Iako je on predmetom narativa koje se razvija u institucijama, jednako je tako prisutan u načinu na koji šira javnost prispodobljuje smisao hrvatske državnosti. Narativi sami po sebi ne mogu dobiti pravnu snagu koju imaju narativne koncepcije, ali često su s njima isprepleteni i traže njihovo priznanje.

Konačno, vrijednosti je moguće aktualizirati i afektivno. Pišući o ovome, Hannah Arendt naglasila je da nas razmišljanje o vrijednostima navodi da razmišljamo o osobama koje ih utjelovljuju, a ne o apstrakcijama. Primjerice, mnogi će vrijednosti poput milosti ili nade puno prije prepoznati u figuri za koju smatramo da ih utjelovljuje nego što će ih moći naširoko promišljati kao apstrakciju. Mirotvorstvo je, kao jedna od najviših vrednota u hrvatskom ustavu, primjer ovoga. Za njegovo ostvarenje može se naći niz primjera u hrvatskoj povijesti, čiju se ulogu zatim može nastojati razraditi narativima, u pravu i izvan njega. Afektivno ostvarivanje vrednota ne može se svesti na narative niti na doktrinarne koncepcije vrijednosti. Ono je šire od njih, jer je otvoreno svima i može se ostvariti u životima pojedinaca na načine koji nadilaze pravnu formu i stvaranje narativa o životu u zajednici. Istovremeno, afektivni modaliteti ostvarenja vrijednosti uži su i od prava i narativa, jer mogu biti izuzetno privremeni, krhki i dugoročno neuhvatljivi.

U konačnici, krize koje proživljava hrvatska ustavna vladavina, slučaj Mađarske pred Sudom Europske unije, kao i primjer Izraela s početka ovog teksta dijele jednu značajku. Nije problem tek u tome da se vrijednosti tumači selektivno, da ih se zanemaruje ili da ih se nastoji podrediti partikularnim političkim projektima. Problem je što se u njihovom oživotvorenju u konačnici zauzima samo neke od načina na koje se vrijednosti oživotvoruje. Za pravnike je najčešći i najlakši izbor onaj doktrinarni, iako on nije uvijek u stanju ući u konstruktivnu interakciju s drugima, pogotovo ne s afektivnim pristupom. Knjiga Mariette van der Töl, Constitutional Intolerance, dobro prikazuje ovaj problem.

Kao što nas uči hrvatski slučaj, doktrinarni pristup je koristan zato što se može iskoristiti kako bi se tumačenje prava ugledalo na strane uzore, posebno onaj njemački, i odredilo značenje prava prema povijesnim zbivanjima. Međutim, njegovo je ograničenje što se njegov jezik može koristiti formalistički, bez stvarne namjere da se ostvaruje njegovu suštinu. Jednakost tako može biti ostvarena samo na formalnoj razini, a da se njome ne otklanja ozbiljne nejednakosti koje imaju poguban utjecaj po živote građana. Osim toga, doktrinarni pristup može biti razumljiv samo jednoj užoj javnosti, prvenstveno onoj pravnoj, dok se narativi prisutni u građanstvu mogu odvijati po potpuno drugoj putanji, naizgled nevezanoj za jezik prava. Afektivno iskustvo, posebno kada utjelovljuje grubo kršenje vrijednosti, čemu danas posebno otvoreno svjedoči primjer Palestinaca, puno će se prije vidjeti kao podbačaj svake vrste prava nego kao potreba za drukčijim zamišljanjem njegove uloge. U tom je svjetlu neophodno razmišljati o načinima na koje se različite načine pridavanja smisla ustavnim vrednotama može povezati i aktualizirati, umjesto da se nastoji jedne žrtvovati drugima.