Jagode i krv. Ili, predstavlja li politika vrhunac ljudske kreativnosti? 

Politika je gotovo općeprihvaćena kao (moralni, ali i intelektualni) negativum, kao oznaka supstancijalne ugroze slobode i dobrote, jednakosti i osobnosti, piše Žarko Puhovski. Jedan od političkih "krimena" je tzv. ignoriranje struke. Političko polje je, međutim, ograničeno tek "stvarima koje ljudi ne mogu sami mijenjati". Ignoriranje pak tog principa sužava političko polje, odnosno širi prostor autoritarnosti

To da je politika najviša razina ljudskoga djelovanja može se dokazivati barem na četiri načina:

a) na trivijalnoj razini (truizmom, dakle), polazeći jednostavno od toga da (barem ključne) političke odluke realno pogađaju sve ljude u danoj zajednici (gdjekada i u cijelome svijetu), pa su, dakle, važne za sve. Nijedna druga vrst odluka nema takav domašaj, dapače: s pojedinim političkim odlukama mogu se uspoređivati samo neki prirodni fenomeni (katastrofe najčešće);

b) sadržajno, polazeći kako od klasične, ali i moderne političke teorije koja, svim razlikama unatoč, političko djelovanje razumije kao ono koje, uspostavljajući, pa održavajući zajednicu, predmnijeva razinu kompleksnosti kakvu ne potrebuje nikakva druga djelatnost – riječ je o djelovanju koje (u najkompleksnijim situacijama) zahtijeva pripravu (strategiju) koja se po razini apstrakcije može takmičiti sa svakim spekulativnim filozofiranjem, ali i izvedbu (taktiku) usporedivu s najpreciznijim znanstvenim eksperimentiranjem, pa i tehniciranjem;

c) važnost je političkih odluka u izvanrednim situacijama nadasve egzistencijske naravi; one, doslovce, markiraju razmeđe života i smrti. Opće je mjesto da u ratnim uvjetima ili u iliberalnome prakticiranju politike političke odluke dovode do likvidiranja stotina, tisuća, ili stotina tisuća ljudskih života.  ‘Ali, „s druge strane“, posljedice takvih odluka nerijetko se iskazuju i u spašavanju brojnih života, pa mogu imati i blagotvorniji učinak od konsekvencija djelovanja i najistaknutijih liječnik(c)a, ili humanitaraca/ki. I u posve mirnodopskim, pa i liberalno-demokratskim uvjetima, a ne samo u ratu, političko odlučivanje može imati fundamentalne posljedice po opstanak ljudi – svaka stavka budžeta može to značiti (npr. odluka da se financira kupovina klavira za glazbenu školu u jednome, umjetno inkubatora za dječju odjel bolnice u drugome gradu). Utoliko, bavljenje je politikom svagda (višestruko) krvav posao;

d) ustanovni koloplet bez kojega suvremena politika nije zamisliva javnost najčešće doživljava kao „birokratiziranost u odlučivanju“. No, ta kompleksna institucionaliziranost zahtijeva niz sofisticiranih obrazaca postupanja (koji uzimaju u obzir i univerzum pravnih propisa, i odnose moći među dionicima političkih procesa, ali i osobne karakteristike onih s kojima se surađuje). Sve to, naravno, dovodi do kompliciranih, dugotrajnih i nerijetko neproničnih postupaka, ali i do poopćivosti političkih procesa za koje su kvalificirani prije svega oni s posebnim kvalitetama. Dobro to pokazuje činjenica da je svijet je prepun doista briljantnih intelektualaca (nešto manje intelektualki, jer ih još uvijek nema puno na najvišim razinama odlučivanja), ili poslovnih gurua, koji su doživjeli teške političke neuspjehe, jer njihove (ma kako briljantne) osobine nisu dostajale za političku utakmicu (katkada im je nedostajao killer instinct, katkada sposobnosti komuniciranja, uobrazilja, i sl.).

U zbilji, ono što se kolokvijalno naziva politikom nije drugo do stalno politiziranje društvenih danosti, njihovo predstavljanje na razini općeg, zajednički prihvatljivog komunikacijskog koda. Praksa koja je pritom na djelu polazi ponajprije od prenošenja različitih (posebnih i pojedinačnih) interesa u političku arenu, od njihova uvođenja u prostor usporedivosti. Za to je pak potrebna sloboda odlučivanja aktera političkoga djelovanja (u idealnim uvjetima to su svi pripadnici zajednice), a ta sloboda pak znači da su, na osnovi prihvaćanja temeljnih prava sudionika, u političkome procesu zadana samo formalna (proceduralna), a ne svjetonazorska (sadržajna) pravila.

Svemu ovome unatoč, ovdje (u Hrvatskoj) i sada (više-manje posvuda u suvremenome svijetu) politika je gotovo opće prihvaćena kao (moralni, ali i intelektualni) negativum, kao oznaka supstancijalne ugroze slobode i dobrote, jednakosti i osobnosti. Jedan je popularni lokalni političar (koji sebe smatra reformatorom školstva) godinama ponavljao („humanističku“) parolu: „Čovjek ispred politike, a ne politika ispred čovjeka“. I premda to, na prvi pogled, nekako gordo zvuči, realnost bi ove parole (u eventualnoj provedbi) značila puki klijentelizam, privatizaciju javnih poslova, gubitak općih interesa pred očima, itd. Drukčije rečeno, sve što se ionako često zbiva u političkim poslovima, ovakvim bi se programskim naglašavanjem samo intenziviralo, pa i legitimiralo, što je svakako još opasnije od danoga stanja stvari.

Maruška Vizek, ravnateljica Ekonomskog instituta Zagreb

Uobičajena fraza koja se doista svakodnevno može čuti/pročitati: „sve je išlo dobro dok se nije umiješala politika“ obilježava ne tek „opću javnost“, nego, sve više, i „ugledne stručnjake“. Dobro to pokazuje komentar Maruške Vizek kojemu je nosiva teza, u aktualnome povodu, koliko jednostavna, toliko i dvojbena: „afera Hotmail je paradigmatski primjer koji zorno demonstrira do koje mjere je politika u stanju ignorirati savjete i upozorenja stručnjaka te na takav način pregaziti jednu struku (u ovom slučaju pravnu) i sve što ona predstavlja“. Ponajprije, „ignorirati savjete“ ne znači nužno i „pregaziti struku“, jer, po svojoj biti, savjet dopušta i ignoriranje; savjet koji se ne bi smjelo ignorirati bio bi, dakako, naredba.

Činjenica da nisu uvaženi stavovi Petra Miladina i Jasnice Garašić ne znači – ni u personalno siromašnoj hrvatskoj stručnosti – nužno i gaženje struke. Sama gdja. Vizek smatra otegotnim čimbenikom kod Miladina to što je „u tajnosti savjetovao“ (iako savjetovanje nikako ne implicira nužnu javnost), pa je, barem dijelom, struka bila zastupljena i unutar procesa odlučivanja. Radi li se pak o javnome „savjetovanju“ dospijeva se do onoga što se u tekstu opisuje kao situacija u kojoj „stručnjaci žele problematizirati političke odluke“. A ne treba puno razmišljanja da bi se pojmilo kako je svako „problematiziranje političkih odluka“ genuino političko djelovanje, s time da je utemeljenje ovakve političke pozicije u struci, a ne u izborima. Da bi se zaista moglo govoriti o političkim intervencijama struke nužan je prethodni konsensus unutar struke, inače je političarima/političarkama dano da odlučuju među ponuđenim opcijama, jer samo oni koji su sustavski ovlašteni (u demokraciji – izabrani) smiju donositi konačne odluke (uz, objektivno rijedak, izuzetak kada se – referendumom – izjašnjava čitav narod/puk).

Oboje su navedenih stručnjaka insistirali na potencijalnoj neustavnosti zakona koji se je bavio Agrokorom, no Ustavni je sud presudio drukčije. Formalno, time je stvar završena tako da su prigovori (barem dijelom) ispali pogrešni; sadržajno pak treba tek vidjeti hoće li rečena presuda biti osporena nekim ekspertnim autorskim radom, makar pro futuro. Uostalom, „afera Hotmail“ je, nedvosmisleno, pokazala (u najmanju ruku) sukob interesa, ali njezino razotkrivanje ne odgovara na pitanje tko je – pravno, ekonomijski, pa i politički – u pravu.

Da bi dokazala svoju tezu M.V. poseže za rječničkom definicijom struke, ali joj ne pada na pamet latiti se i definiranja politike – o kojoj, pojmovno, očito malo zna. Nekako, ispada – takorekuć zdravorazumski – da je politika ono (uglavnom: zlo) što političari/ke dnevno rade. Autorici se čini da bi integritet struka trebala braniti „akademska zajednica“ i zbog toga što „dobiva javni novac“. No, to bi značilo da struke koje nemaju univerzitetsku (ili sličnu) „nadgradnju“ nemaju ni zaštićeni integritet, a, s druge strane, da se načelno ne jamči integritet onih koji djeluju na privatnim visokim učilištima (što je u oštrome protuslovlju s brojnim ranijim intervencijama M.V. u prilog privatizacije većine društvenih djelatnosti).

U podjednako oštrome protuslovlju s njezinom emfatičkom obranom struke jest činjenica da je rečena ekspertica, primjerice, najprije bila protiv uvođenja poreza na nekretnine („tportal“, 21. 8. 2012), da bi ga u novije vrijeme posve jednoznačno podržala („tportal“, 15. 8. 2017.). Ne bi to bila sramota da je gdja. Vizek osjetila potrebu opravdati promjenu svojega stava, no njoj se je, izgleda, učinilo dostatnim konstatirati da je prijašnji pokušaj „neslavno propao“, pa je, u najmanju ruku moguće, zaključiti da je njezino stručno djelovanje u intimnoj vezi s promjenom vladajuće većine u međuvremenu.

Hannah Arendt: Politika je ograničena onim stvarima koje ljudi ne mogu mijenjati svojom voljom

Prije pola stoljeća Jürgen Habermas je uvjerljivo upozorio na proces „oznanstvenjenja“ („Verwissenschaftlichung“) koji ne važi samo za tehniku i industriju, nego i za svođenje politike na puku „društvenu tehnologiju“: „propagandističko upućivanje na ulogu tehnike i znanosti objašnjava i legitimira gubitak funkcije demokratskoga odlučivanja o praktičkim pitanjima i funkcijama“ („Technik und Wissenschaft als ‘Ideologie’“, Suhrkamp, Frankfurt 1968, S. 81). S odgovarajućim zakašnjenjem, danas se tek u Hrvatskoj postulira neupitni autoritet znanosti („struke“) koji, svojim jednoznačnim iskazima, ne dopušta političko (pa ni demokratsko) odlučivanje, nego ga tendencijski nadomješta.

Znanstvena argumentacija teži zasjeniti usustavljenu, pravilima predodređenu igru moći (i interesa), a to se može – s obzirom na socijalnu realnost – samo ograničavanjem političkoga polja. Što je političko polje uže, što je uža i legitimacija (sustavno) izabranih naspram onih (izvansustavno) odabranih (stručno, „stručno“, ili na neki treći način), širi je prostor za autoritarnost

„Politika je“, piše H. Arendt, “ograničena onim stvarima koje ljudi ne mogu mijenjati svojom voljom” („Truth and Politics“, „The New Yorker“, February 25, 1967). Jedna je od tih „stvari“ svakako istina (nastavlja se u istoj raščlambi), a posebice znanstveno ustanovljena istina – pokušaj da ju se proširi u političko područje i tamo gdje takva istina nije moguća (zbog interesnih, ili drugih ograničenja) u osnovi reducira političko polje u smislu na koji je Habermas odavno uvjerljivo ukazao.

Znanstvena argumentacija, drukčije formulirano, teži zasjeniti usustavljenu, pravilima predodređenu igru moći (i interesa), a to se može – s obzirom na socijalnu realnost – samo ograničavanjem političkoga polja. Što je političko polje uže, što je uža i legitimacija (sustavno) izabranih naspram onih (izvansustavno) odabranih (stručno, „stručno“, ili na neki treći način), širi je prostor za autoritarnost, koja politiku „oznanstvenjuje“ u skladu s paradigmom (tehnificiranog) disponiranja objektima (po glasovitu Engelsovu, paradoksalno: utopističkome, dictumu iz „Anti-Dühringa“: „Na mjesto vladanja nad osobama stupa upravljanje stvarima“ – „Herrn Eugen Dührings Umwälzung der Wissenschaft“, MEW 20, S. 262).

U Hrvatskoj je posebice zaoštreno upravo pitanje o vjerodostojnosti eksperata (kako pokazuje – možda i neosviješteno autokritički – komentar Maruške Vizek). Jednostavno rečeno, mnogo je političarskih gluposti moguće naći u svim političkim zajednicama; amerikanski izbori, na primjer, svagda iznova, iole pažljivim domaćim pratitelji(ca)ma relativno popravljaju mišljenje o hrvatskoj političkoj klasi. No, količina neznanja koju pokazuju hrvatska „ekspertska zajednica“ pada ispod svake dopustive (a u pristojnim sredinama nazočne) razine.

Zbivanja u povodu ratifikacije Istanbulske konvencije pokazala su da je Rimokatolička crkva u Hrvatskoj – kada se odvaži za neposredno političko djelovanje – metodički u mnogome nalik JNA; jaka kada izvanjski prijeti, ali čim se, kao jedna od sudionica, uplete u zbiljski sukob pokazuje se tigrom od papira

Npr., predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić je u svojim komentarima u povodu Istanbulske konvencije (u razgovoru za emisiju „Znakovi vremena“, Hrvatskoga katoličkog radija) govoreći von oben – kao da je u danome trenutku doista „duhovni pastir“, a ne tek jedan (dapače: neuspješni) sudionik političkoga procesa koji komentira – pokazao i frapantno neznanje, ali i nepripravnost da iole osvijesti (ponajprije spoznajnu, ali i moralnu) upitnost vlastite pozicije, tako što:

• u rečenome interviewu očito i višekratno brka Evropsku uniju (koja nema formalnu vezu s Istanbulskom konvencijom) i Vijeće Evrope, simbolički: Bruxelles i Strasbourg, a to je sramota po sebi,
• prigovara zbog toga što je Hrvatska ušla u obvezu spram Konvencije „ne pod prisilom, nego više pod nekim protokolom“, što je, dakle, nesamostalna spram Bruxellesa (koji, u njegovim očima, diktira i potpisivanje konvencija Vijeća Evrope), no čini to kao vjerski funkcionar postavljen iz Rima u ime konferencije koju čine drugi jednako tako izvana postavljeni crkveni funkcionari (!?);
• implicitno polazi od toga da je kršćanstvo autohtoni hrvatski proizvod – to stajalište zastupa inače desnica okupljena u protimbi spram Konvencije – a zapravo je predstavnik ideologije koja je u Hrvatsku došla izvana (pa i nasilno – baš je Zadar, uostalom, povijesni locus koji na to uvjerljivo upućuje);
• konačno, uopće ne pokazuje potrebu sagledavanja drečećega paradoksa – Zadarska nadbiskupija, koja je dala aktualnog predsjednika HBK, jedina je u (današnjoj) Hrvatskoj pod izravnom jurisdikcijom Vatikana (gdje, očito, još nisu načistu s ostacima II. svjetskoga rata, ili tetoše gubitničku stranu), pa je posve nejasno kako njezin ordinarij uopće može biti članom HBK, a kamoli njezinim predsjednikom – i, uz to, prigovarati vlastima sa „suverenističke“ pozicije.

Puljić očito nema nikakve svijesti o višestrukoj fragilnosti vlastite pozicije, i time se razotkriva kao biskup-neznalica, no javnost mu, eto, dopušta da djeluje kao – izvanpolitički (!?) – ekspert za politička pitanja – to jest temeljni problem.

Zbivanja u povodu ratifikacije Istanbulske konvencije pokazala su da je Rimokatolička crkva u Hrvatskoj – kada se odvaži za neposredno političko djelovanje – metodički u mnogome nalik JNA; jaka kada izvanjski prijeti, ali čim se, kao jedna od sudionica, uplete u zbiljski sukob pokazuje se tigrom od papira. Aktualni referendum o promjenama izbornoga modela trebao je, u nekoj vrsti političkoga revanša, pokazati da ta strana političke scene ipak ima više moći no što se je bilo pokazalo. U zbrzanoj nakani da se ta zadaća realizira, inicijatori/ce su – po strani od veoma ozbiljnih moralnih i političkih konsideracija – demonstrirali i potpuno nepoznavanje (ustavne) materije u koju bi željeli intervenirati (vidi ovdje).

No, pravi se doseg, već žalosno tradicionalne, moralno-intelektualne inkompetencije hrvatske desnice modelski pokazao programatskom obranom referendumskoga pokušaja u tekstu notornoga Jure Vujića „Dekonstrukcija partitokracije i manjinskog reketarenja“ („Narod“, 22. 5. – prenijeli su i neki drugi sličnoobrazni portali). Podržavajući referendumsku inicijativu – kao i svi pravi patrioti, izgleda – Vujić, međutim, smjera i dalje, teži postaviti u pitanje sam koncept „liberalne parlamentarne demokracije“, jer ona dovodi do „apatridskog ponašanja“, pa on stoga zastupa potrebu „uspostave novoga, proporcionalnog izbornog sustava za sve lokalne i parlamentarne izbore“ (kao da se nedostaci razmjernoga modela već i do sada nisu jasno pokazali, baš u Hrvatskoj, pogotovo stoga što sada samo ona u Evropi ima takav model i na najnižim razinama odlučivanja, kao što su vijeća četvrti, itd.).

No, bio bi to tek jedan od prijedloga u javnome prostoru da Vujić, dosljedan sebi, ne „argumentira“ radikalnim neznanjem. Jer, to da je posredna demokracija „istrošen model“ Vujić dokazuje tvrdnjom da je riječ o „prosvjetiteljskome projektu“ (a za hrvatski vjernički puk jedva da postoji nešto groznije). Taj projekt, čini se Vujiću, „prvi put spominju Paine, Condorcet i Sieyes još 1790“. No, nasuprot prosvjetiteljima-revolucionarima predstavničku demokraciju „još“ mnogo prije u osnovi poznaje već rimska republika, Simon de Montfort pak uvodi parlamentarno predstavništvo (uglavnom za zemljovlasnike, doduše, ali i za građane) ni manje niti više nego 1265., itd. Naravno, Vujić to ne zna, ili za to ne mari – njemu je do plašenja baukom prosvjetiteljstva.

Ostave li se po strani neke druge nesuvisle ocjene (o Paretu ili Nozicku), pustopašno tumačenje međunarodnoga prava, itd., ključno je stajalište, neprijeporni biser političke teorije, Vujić sačuvao za sam kraj. Da bi osnažio argumentaciju protiv većinskoga robovanja manjinama on poentira filozofijskim adutom: „Na kraju, često i sami zaboravljamo filozofsko značenje riječi manjina, koje je najbolje sažeo Kant: ‘To je nesposobnost služenja vlastitim umom bez upravljanja drugog’“.

Ovo je, bez sumnje, dvostruki bezobrazluk. Ponajprije, nepojmljivo je da o ozbiljnim temama s filozofijskim implikacijama javno piše netko tko ne poznaje (ili hotimice falsificira) jedan od nekoliko desetka najpoznatijih citata iz historije filozofije. Kantov stav, poznat uglavnom i brucoši(ca)ma, glasi naime: „Unmündigkeit ist Unvermögen sich seines Verstandes ohne die Leitung eines anderen zu bedienen“ („Berlinische Monatsschrift“, 1784, 2, S. 481–494). Ne hajući, dakako, za Vujića, Kant, naime, tvrdi da je „nesposobnost služenja vlastitim razumom bez vodstva drugoga“ (ne: umom, kako to brblja nesretni Vujić) definicija „nepunoljetnosti“, ili nezrelosti; sve je to izvedeno u obranu temeljne Kantove teze da je „prosvjetiteljstvo izlazak čovjeka iz samoskrivljene nezrelosti (nepunoljetnosti)“. Netko tko ne zna takve stvari (a i mnoge druge, kako to Vujić uporno javno pokazuje) doista predstavlja sramotu za sve koji se bave socijalnom ili humanističkom teorijom, neovisno o svjetonazorima.

Nije ovdje riječ tek o Vujićevoj (evidentno samoskrivljenoj) nezrelosti na razini naobrazbe, radi se o dodatnome moralnom, socijalnom, pa i političkom bezobrazluku, jer se nepunoljetnost/nezrelost postulira kao „filozofsko značenje riječi manjina“. Njima bi, valjda, trebali upravljati „umnici“ à la Vujić (i to svim manjinama). Polit-horor na desnici (koja Vujića i dalje prihvaća, kako se čini) jedino je što se još može reći. Jer, svođenje manjina na trajne nepunoljetnik(c)e ne sramoti samo filozofiju (kojoj, kao takvoj, Vujić pripisuje svoju glupost), već ima i posljedice kako po politički i socijalni status manjina, tako i po samu njihovu egzistenciju. A radi se ovdje, vjerojatno zahvaljujući Vujićevoj polupismenoj nepreciznosti, o manjinama uopće (bez specifikacije); i o etničkim i o dobnim, i o obrazovnim i o regionalnim, i o intelektualnim (kojima Vujić nikako ne pripada) i o životno-stilskim manjinama…

Srećom, hrvatsko igranje politike ne sadrži samo usudno-nepismene incidente, nađe se i onih podobnih čak i za razbibrigu (barem na prvi pogled, dok se ne pokaže da se i kod njih, možda, radi o dalekosežnijim implikacijama). Objašnjavajući, tako, smisao „Hoda za život“ Željka je Markić, 19. svibnja po svim medijima rasprostrla jasnu parolu: „Ljudski život počinje začećem i sva naša ljudska prava temelje se na tome“. Precizirajući to svojevremeno u Prijedlogu udruge „U ime obitelji“ Ustavnome sudu dodatno je tvrdila kako „znanstveno nije sporno da jezgra zigote, formirana spajanjem jezgara spermija i jajne stanice, sadrži genski program koji će u interakciji s okolinom upravljati budućim razvitkom djeteta, koji se, pak, u različitim fazama života različito naziva – embrij, fetus, dijete, adolescent, zreli čovjek, starac. Oplodnja je događaj u kojem nastaje potpuno novi sklop DNK – neponovljivi i jedinstveni čovjek“ ( ovdje, str. 13)

Ostavljajući (veoma ozbiljne) kontroverzije u povodu ovoga stajališta trenutačno po strani, interesantno je da nitko nije reagirao na to što Ž.M ovime (zaista neočekivano) širi ateističku promičbu – jer ateizam oduvijek smatra da je Isus mitska, a ne povijesna figura. Budući da vjeronauk tvrdi kako je „Isus je bio čudesno začet u Mariji, koja je u to vrijeme bila djevica“, a u Mateju (1:22-25)  stoji: “Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!“, jasno slijedi da Isus iz Nazareta nije bio čovjek nastao sljubom muške i ženske spolne stanice. Ukratko, ne može se imati jedno i drugo, barem ne u ozbiljnome političkom razgovoru, oni/e koji do tog nisu došli sami se izvrgavaju pošalicama.

Sličnu je nepromišljenost (ne prvi puta) pokazala i Kolinda Grabar Kitarović u argentinskome Rosariju 15. ožujka rekavši: „Hrvati se mogu vratiti u domovinu čak iako u njoj nisu nikada bili“. No, ma koliko moći imala (ili vjeruje da ima), ni Predsjednica republike ne može učiniti nemoguće, vratiti (u domovinu) one koji iz nje nisu ni otišli. Moguće je da se je radilo o (znatno) proširenom poimanju „domovine“ (u osnovi na iredentističkim temeljima) prema kojemu je Hrvatska svugdje gdje ima Hrvat(ic)a, ali vjerojatno je, opet, riječ o političkoj inkompetentnosti – i to na, formalno barem, najvišim razinama vlasti…

Pernar se prema proizvođaču jagoda postavio kao nekoć SK – “mi se bavimo cjelinom”

Na (za sada) nešto nižoj razini politizirani je puk (ponovno) zabavljao „Živi zid“ (iako, ovoga puta njima incident i nije bio po volji). Prosvjedujući protiv „uvoznih lobija“ i tečaja kune koji ovima odgovara, vođe „Živoga zida“ su postavili svoj štand ispred Hrvatske narodne banke i besplatno dijelili jagode, kako bi pokazali da štite domaću proizvodnju. Bio bi to samo još jedan, uglavnom efektan, performance kakvima je ova politička skupina i inače sklona, da se „na licu mjesta“ nije našao proizvođač/prodavač jagoda kojemu je njegova udruga bila dodijelila baš onu lokaciju koju je zaposjela živo-zidna politička ekipa. Oštrim prosvjedom, tvrdeći da mu je uništen cjelodnevni posao (i utržak), „ljutiti građanin“ je izazvao Pernarov jednostavni odgovor: „On ne zna gledati u širinu“.

Vjerojatno i ne znajući, Pernar je reproducirao prastari obrazac kojim politička klasa odgovara na nezadovoljstvo baš onih čije bi interese da predstavlja. Pored mnogih drugih, slično se je, u drukčijim uvjetima naravno, ponašao SK kada su mu – potiho najčešće – prigovarali da ne zastupa neke radničke interese: „Mi se bavimo cjelinom, povijesnim interesima radničke klase, u pojedinim slučajevima to može, privremeno, biti i na štetu nekih konkretnih radničkih grupacija“. Pernar, srećom, još nije došao do ovakve frazealne razine, ali problem je isti; predstavništvo se načelno odvaja od predstavljenih – kako bi ih moglo uspješno predstavljati. To jest politički paradoks, ali i čvrsta (Michels bi rekao „gvozdena“) logika predstavničkoga sustava – a ostali su uglavnom još lošiji.

Riječju, politika je ne samo enormno važan, nego i zahtjevan posao. Ono što, preliminarno, svagda zahtjeva jest barem elementarna strategija, poimanje perspektive. Ako to nije sastavinom realnih („dnevnih“) političkih dogodovština, ostaje doista tek fiskalna pedofilija, prebacivanje računâ za nedomišljene poteze na naredne naraštaje. Da bi se to nekako izbjeglo nije, međutim, dostatno, prezirati „politiku“, važno je su-misliti, a bitno su-djelovati.