Je li ‘masni praščić’ Boris Johnson uopće podnio ostavku?

I poslije Johnsona Johnson. Tako bi se mogao sažeti duhoviti i inspirativan članak Nataše Babić o političkoj situaciji u Velikoj Britaniji nakon neeksplicitne 'ostavke' Borisa Johnsona. Iako je javno glasala za opstanak Velike Britanije u EU, glavna kandidatkinja za premijerku Liz Truss u provedbi Brexita zagovara radikalne stavove

• Naslovna ilustracija: Screenshot iz jedne od rasprava pretendenata na mjesto nasljednika Borisa Johnsona (Izvor: Youtube video)

• Autorica je nekadašnja novinarka nekadašnjeg Radija 101; trenutačno živi u Londonu

Početkom srpnja Boris Johnson podnio je ostavku i učinilo se da je “masnom praščiću” konačno odzvonilo (Cameronov nadimak za Johnsonovo umijeće izvlačenja iz nemogućih situacija). Međutim, skoro mjesec dana kasnije, stanje na britanskoj političkoj sceni i status privremenog premijera nisu baš kristalno jasni.

Je li Johnson uopće podnio ostavku? U govoru pred Downing Streetom 10, odakle se tradicionalno pozdravljaju premijeri na odlasku, nije ni jednom riječju spomenuo riječ “ostavka”. Svakako, rekao je da odlazi i pričekat će da članovi Konzervativne stranke izaberu novog lidera, ali da se njega pita… Uslijedilo je nizanje navodnih uspjeha vlade; od Brexita, do pandemije i cjepiva,  gospodarskog rasta.., ali eto, “psihologija krda” je neumoljiva, članovi vlade i kolege nisu zadovoljni njegovim vodstvom i on zato odlazi. Ni riječi o beskonačnom akumuliranju skandala, besramnom izigravanju pravila, ignoriranju zakona i parlamentarnim istragama. Poslanici Konzervativne stranke, njegovi ministri i pomoćnici – svi ti nezahvalnici – odlučili su da više nemaju povjerenja u čovjeka koji im je omogućio parlamentarnu većinu od 80 glasova i proveo Brexit u djelo. Johnsona su bezrazložno defenestrirali i on ne odlazi svojom voljom. Došlo mi da ispustim suzu – tko ga ne zna, skupo bi ga platio.

Izbor novog šefa stranke/premijera krenuo je čim je Johnson objavio “defenestraciju” i do sada se sveo na dvoje članova Johnsonove vlade. U igri su bivši ministar financija Rishi Sunak, koji je podnošenjem ostavke zabio Borisu “nož u leđa” – najnovija verzija događaja koju pedaliraju Johnsonu lojalni sljedbenici – i Liz Truss, ministrica vanjskih poslova, koju mnogi, s pravom ili ne, smatraju političkom igračicom “pero” kategorije.

Sve bi više-manje bilo po “pravilima službe” da se dio članstva Konzervativne stranke u međuvremenu nije angažirao da Johnsona “institucionalnim i vaninstitucionalnim sredstvima” zadrži na mjestu predsjednika stranke i prvog ministra vlade Njezinog veličanstva. Sredinom devedesetih Konzervativci su promijenili pravila izbora predsjednika pa umjesto parlamentarnih poslanika šefa bira članstvo – oko 160,000 registriranih članova. Kako je Konzervativna stranka momentalno na vlasti, u ovom slučaju članovi biraju i britanskog premijera, što god da o tome misli ostatak nacije od 67 milijuna ljudi. Konzervativno stranačko članstvo većinski čine stariji, bijeli i imućniji ljudi koji uglavnom žive na jugu zemlje. Da kuriozitet bude veći, članovi stranke ne moraju živjeti u Ujedinjenom Kraljevstvu pa čak ne moraju biti ni britanski građani s izbornim pravom. (Kasno je da se sad učlanite i uključite u izbornu odluku, jer članovi morate biti barem tri mjeseca prije izbora.) Dodatno ih spaja to što su ogromnom većinom glasali za Brexit.

Svrgavanje Borisa Johnsona dubinski je nedemokratično. Lord Cruddas

Bivši stranački rizničar i izdašni donator Lord Cruddas u tekstu objavljenom u Mailu Online, piše da je više od deset tisuća članova (svježiji izvor navodi 14,000 članova) potpisalo peticiju kojom od vodstva stranke traži da se Johnsona vrati/zadrži na mjestu premijera. “Svrgavanje Borisa Johnsona od strane manjine konzervativnih parlamentarnih poslanika dubinski je nedemokratično. To prkosi volji zemlje i članova Konzervativne stranke koji su ga izabrali. To je ravno državnom udaru… Pod Johnsonovim vodstvom, Konzervativci su izborili većinu od 80 glasova u Poslaničkom domu… Četrnaest milijuna glasalo je za njega… i odvratno je da 30-40 urotnika  iz Westminstera to može preokrenuti.” Vodu im drže Daily Mail i neki novinari iz Daily Telegrapha. Johnson je od prosinca 2019. do te mjere iskušavao norme i konvencije koje čine nepisani britanski ustav da najnovija vratolomija lojalnih članova stranke zapravo ne iznenađuje.

Jacob Rees-Mogg, Johnsonov ekscentrični ministar jednako ekscentričnog “Ministarstva za Brexit mogućnosti i vladinu učinkovitost”, nekoliko je puta posegnuo za argumentom od 14 milijuna birača koji su navodno birali Johnsona osobno (!), kako bi opravdavao uvođenje elemenata predsjedničkog sustava u britansku parlamentarnu praksu.

Nije bez vraga bivši premijer John Major odmah po objavi pada Johnsonove vlade tražio od stranačkog vodstva da se Johnsona promptno ukloni iz sjedišta vlade i na njegovo mjesto postavi “privremeni upravitelj”. Dobar dio Twitter komentarijata također je izrazio sumnju da Johnson doista namjerava napustiti Downing Street i mnogi se pribojavaju da će mjesec-dva koliko traje izbor novog lidera stranke, iskoristiti za ustavni salto-mortale i zadržavanje položaja.

Trajalo je puna dva dana i ukupno 62 ostavke, što ministara što ostalih dužnosnika, da se Johnsona natjera da prizna da više ne uživa povjerenje suradnika^[1]. Samo dva tjedna ranije, preživio je izglasavanje povjerenja od strane konzervativnih poslanika koje su iz samo njima znanih razloga glasanje tempirali tjedan dana prije lokalnih izbora (koje su potom izgubili). Najnoviji u nizu živopisnih skandala koji je potresao stranku odmah nakon lokalnih izbora ticao se Chrisa Pinchera, konzervativnog “biča” – utjerivača stranačke discipline – i notornog seksualnog predatora. Unatoč upozorenjima Johnson ga je imenovao povjerenikom kojemu se, između ostalog, članovi stranke trebaju požaliti ako ih netko seksualno uznemirava. Pinchera prati mračna reputacija napastovanja mlađih kolega, a najnoviji slučaj tiče se “pipanja” nekog mladića za šankom u ekskluzivnom Carlton klubu gdje stariji konzervativci čitaju novine i prisjećaju se Britanskog carstva. Johnson je Pinchera odbio smijeniti – poznata je Borisova doskočica: “Štipaljko imenom, štipaljko po prirodi” – pinch je štipnuti, a kada je izbila bruka, opet se izvlačio da on pojma nema da Pincher ima ‘štipavu’ prošlost.

‘Praščić’ i ‘Štipaljko’, Johnson i Pincher (Izvor: osobna stranica Chrisa Pinchera)

Na to je visoki dužnosnik državne administracije objavio dokaze da su Johnsona blagovremeno upozorili na Pincherovu reputaciju pa je u znak protesta prvi podnio ostavku ministar zdravstva Sajid Javid, a desetak minuta kasnije i pretendent na prijestolje, Rishi Sunak. Nakon ove dvojice teškoligaša, uslijedila je lavina ostavki, jer je valjda dosegnuta famozna točka preokreta. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju kontinuirano opadanje popularnosti kako Johnsona osobno, tako i Konzervativne stranke. Na lokalnim izborima gube jednu po jednu izbornu jedinicu, a ministrima je dosta ponižavajućeg hodanja po TV studijima gdje iz dana u dan moraju braniti Johnsonove svinjarije i ponavljati laži.

Računica se svela na relativno jednostavno pitanje – je li ovakav Johnson i dalje izborna premija ili će ih koštati vlasti? Hoćemo li voditi ozbiljnu politiku ili se baviti Pincherima, zlatnim tapetama, i skandaloznim otkrićima koja tek slijede? (Johnsonovo druženje s ruskim agentima kada je bio ministar vanjskih poslova u vladi Therese May, nepoštivanje sigurnosnih protokola i šira tema višegodišnjeg financiranja Konzervativne stranke od Moskve). Samo nekoliko dana prije ‘defenestracije’, Johnson se hvalio da razmatra ne samo drugi, već i treći mandat, a prethodno je izjavio da će ga iz Downing streeta izvući samo gola sila. Dok su ostavke pljuštale sa svih strana, a Johnson imenovao zamjenike od kojih su neki već za par sati i sami podnosili ostavke, netko je duhovito primijetio da više ne čekamo muškarce u sivim odijelima koji poslovično rješavaju probleme, već momke u bijelim bolničkim ogrtačima.

Domic Cummings, bivši savjetnik, potvrdio je strahovanje Johna Majora – “Ne ostavljajte ga na “privremenom” položaju”, upozorio je, “Poznajem čovjeka, on ne misli da je gotovo…, bit će krvoprolića”. Netko je iz arhiva iskopao stari Johnsonov tekst pisan za Telegraph 2010. u kojem komentira pokušaje Gordona Browna da uspostavi koalicijsku vladu. “Cijela je stvar nevjerojatna”, piše novinar Johnson. “Dok pišem ove redove, Gordon Brown je i dalje zavučen u rupi u Downing Streetu. Poput ilegalnog doseljenika u sinajskoj pustinji koji se vezao za radijator ili kao David Brent koji opsjeda The Office u onoj mučnoj epizodi kada odbija priznati da je dobio nogu. Je l’ postoji netko – Kraljičin privatni tajnik ili fini policajac na vratima broja 10 – čiji je posao da mu kažu da je igra završila?”

Bizarno je bilo i Johnsonovo obraćanje parlamentu kada je već bio premijer u ostavci. Nakon dvanaestogodišnje (!!!) vladavine Konzervativne stranke, on je optužio opoziciju da priprema “deep state” urotu, čija je namjera vraćanje Britanije u Europu – veleizdaja!  U posljednjem pozdravnom govoru Parlamentu pred ljetno zatvaranje, nazočne je pozdravio: “Hasta la vista, baby!”. Vidimo se kasnije!

Dakle, BJ je otišao, ali i nije. Hoće li se priča razvijati poput Alisinog pada u zečju rupu – kako britansku situaciju opisuje Annette Dittert, ARD-ova dopisnica iz Londona, ili će novog premijera uredno izabrati prema utvrđenoj proceduri? Kruži priča da Johnsonu traže sigurnu izbornu jedinicu, jer u dosadašnjoj vjerojatno više ne prolazi. U međuvremenu i dalje traje istraga o laganju u parlamentu, pa ako ga parlamentarna komisija proglasi krivim, nisam sigurna kako će to utjecati na buduće izborne planove.

Novi kandidati za lidera stranke ovih dana okončavaju javna sučeljavanja na televiziji. U sljedećih nekoliko tjedana konzervativno članstvo će glasati za novog vođu, a novi će premijer ući u Downing Street početkom rujna. Odgledala sam samo jedno od sučeljavanja i jest, bilo je žestoko, ali nisu se sukale sablje i nije frcala krv, kako su tu raspravu opisali neki komentatori. Javna bitka “plavih na plave” (borba unutar Konzervative stranke), navodno je štetila ugledu stranke, jer su se kandidati obrušili jedni na druge i iskritizirali konkretne poteze i politiku vlastite vlade. Dvoje koji ulaze u finale ministri su iz Johnsonovog kabineta – Sunak financije, a Liz Truss vanjski poslovi.

Bio je među najpopularnijima, a onda su u javnost ‘plasirane informacije’. Rishi Sunak (Foto: Rishi Sunak Biography)

Mladom i relativno nepoznatom parlamentarnom poslaniku Rishi Sunaku nasmiješila se Fortuna kada je iznenada imenovan za ministra financija, jer se u pravom trenutku našao na pravom mjestu. Popularnost je stekao uspješnim programom financijske pomoći građanima za vrijeme pandemije i slovi za jednog od najkompetentnijih članova Johnsonove vlade. Potiče iz useljeničke indijske obitelji koja je marljivim radom odškolovala djecu u skupim privatnim školama, a djeca su se pobrinula za dalje. Sunak je nekadašnji bankar, oženjen je za lijepu Akshatu, kćer indijskog multimilijardera Narayantu Murthya, utemeljitelja Infosysa. Donedavno je slovio za jednog od najpopularnijih političara u zemlji, no onda je ‘nepoznat netko’ plasirao informaciju da Rishijeva supruga nema domicilni status u Ujedinjenom Kraljevstvu, drugim riječima: Sunakovi ne plaćaju porez u Britaniji, a povrh toga – Rishi ima zelenu kartu u SAD-u. To znači da nije potpuno posvećen britanskoj budućnosti jer drži američku alternativu. Popularnost je krahirala preko noći, a nije pomoglo ni kada je oglobljen kaznom za nezakonito slavljenje Johnsonovog rođendana za vrijeme totalnog lockdowna i zabrane okupljanja. (Za razliku od prethodnog slučaja, tu se Sunak našao na krivom mjestu u krivo vrijeme – došao je na sastanak vlade, a oni taman režu tortu!) Rekla bih da je Sunak iz roda kalifornijskih libertarijanaca iako to donekle prikriva, jer Ayn Rand i Peter Thiel nemaju dugoročnu prođu među britanskim biračima. Veliki je pobornik “slobodnih gradova” i “slobodnih luka” na britanskom teritoriju.

Mjesecima prima poduku da govorom, manirima i načinom odijevanja što više podsjeća na Maggie Thatcher. Liz Truss (Wikimedia Commons)

Njegova rivalka Liz Truss, također je zanimljiva kandidatkinja za šeficu Konzervativne stranke. Liz potiče iz obitelji radikalno-lijeve sveučilišne inteligencije. Kao djevojčica 80-ih godina hodala je s majkom-aktivisticom po antiratnim i antinuklearnim protestima. Prije pristupanja Konzervativnoj stranci bila je članica Liberalnih demokrata. Za vrijeme Brexit kampanje, zagovarala je ostanak Velike Britanije u Europskoj uniji da bi danas zagovarala najekstremniji hard Brexit i odstupanje od Sjeverno-irskog protokola. Obavljala je raznorazne dužnosti u vladama Davida Camerona i Therese May, a kasnije je prešla u Johnsonov tim. Protivnici je uzimaju za primjer nekoga tko u životu ne pada ‘dolje’ nego ‘gore’, ne smatraju je posebno talentiranom i ne uživa veliko poštovanje u javnosti. Njena je najveća politička kvaliteta ta da nikakvoj ideji ili principu nije predana do te mjere da je u oportunom trenutku ne bi zamijenila oprečnom opcijom. Mjesecima prima poduku da govorom, manirima i načinom odijevanja što više podsjeća na Maggie Thatcher.

Kandidati se najviše razilaze u pitanju porezne politike. Sunak zagovara fiskalnu disciplinu i rezanje poreza kada se riješi problem inflacije, a Truss obećaje rezanje poreza odmah i pokretanje gospodarskog rasta. Ekonomisti njezin plan proglašavaju lošim; riskira još višu inflaciju i rast kamata na stambene kredite što u pravilu pogađa mlade, a ne većinsku gerontokraciju Konzervativne stranke. Sunak zasada vodi na nacionalnom planu, ali je Truss daleko ispred njega među članovima stranke pa su sve prilike da će bivša ljevičarka i nekadašnja Remainerica preuzeti ured britanskog premijera.

Kako je Liz Truss začarala Konzervativnu stranku?

Jedna teorija o Trussinom izboru za premijerku tiče se glavnog britanskog Brexit pregovarača Davida Frosta, danas Lorda Frosta. Iznijet ću je jer mi zvuči uvjerljivom, a u velikoj mjeri predviđa buduće poteze britanske vlade. Od zatvaranja Brexit pregovora pa sve do nedavne ostavke na položaj posebnog Johnsonovog savjetnika, jer ne odobrava kompromis s Bruxellesom, Lord Frost izgradio je svojevrstan kultni status među članovima Konzervativne stranke i pobornicima tvrdog Brexita. U tjednoj kolumni koju piše za stranačko glasilo, Daily Telegraph, ovaj bivši diplomat i promotor škotskog viskija koji je za dobar honorar nekoć hvalio prednosti zajedničkog tržišta, iznosi svoj svjetonazor o budućem razvoju zemlje. Zagovara tvrdu igru s Europskom unijom, odstupanje od Sjeverno-irskog protokola koji je osobno dogovorio i supotpisao te vjeruje u sudbinsku misiju Ujedinjenog Kraljevstva na globalnom planu. U manevarskom prostoru sputava ga činjenica da je i sam jedan od “neizabranih birokrata”, kako se u ovdašnjem žargonu etiketira briselska administracija. Frosta je u Dom lordova imenovao Johnson, prethodno je bio službenik državne administracije, a ne izabrani političar. Kako nije sudjelovao u izbornom procesu, nema politički legitimitet pa nije u stanju realizirati svoj novostvoreni kult-status u formalnoj stranačkoj hijerarhiji. Priča se da mu prijatelji traže sigurnu izbornu jedinicu kako bi ušao u Predstavnički dom, odakle može pikirati na položaj šefa Konzervativne stranke i jednog dana, boguhvala, možda postane britanski premijer!

Truss ambiciozna, ali poslušna igračica bez karizme i vlastite baze pa će bespogovorno slijediti očekivanja Johnsonova kruga. David Frost, lord Johnsonovom voljom (Wikimedia Commons)

U međuvremenu Frost podržava Liz Truss. Poput bagera uklanja prepreke koje joj stoje na putu i eliminira stranačke rivale. U pozadini Frostovog manevriranja stoji ideja da je Truss ambiciozna, ali poslušna igračica bez karizme i vlastite baze pa će bespogovorno slijediti Frostovu političku volju. Johnsonova parlamentarna ekipa također podržava Liz Truss, vjerojatno iz istih razloga. Njena bi uloga bila privremena – do obistinjenja Frostovih ambicija ili do Johnsonovog slavodobitnog povratka. Tko zna? Možda se Truss pokaže političkim genijem pa će podcijenjena i nevidljiva, izigrati velike ribe oko sebe i obilježiti britansku politiku iznenađujućim talentom? Zasada javnost od nje ne očekuje mnogo – ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da za razliku od stranačkog članstva, britansko biračko tijelo preferira Sunaka i da Konzervativci na čelu s Truss gube buduće izbore, što nakon 12 godina turbulentnih godina vlasti vjerojatno i ne bi bilo loše.

Upućeni tvrde da traje borba za ‘dušu’ Konzervativne stranke. U nedavno objavljenom eseju u časopisu “Prospect”, nekadašnji ministar vanjskih poslova Malcolm Rifkind podsjeća da je Konzervativna stranka najčešće upravljala polugama državne vlasti upravo zato što nikada nije bila opterećena ideologijom.

“Ideologije su rigidni sistemi ideja i uvjerenja… Toriji nisu nikada imali rigidno uvjerenje kako upravljati društvom i državom. Umjesto toga, oni su se vodili vrijednostima i principima koji… uključuju patriotizam, osobnu slobodu, vladavinu zakona, slobodan parlament – i vladu koja ovisi o tom parlamentu – kao i prihvaćanje odgovornosti za unapređivanje blagostanja svijh članova političke zajednice”.

Iako to nigdje izrijekom ne spominje, Rifkind upozorava da Brexit kao ideologija šteti stranci. Rješenja se trebaju tražiti u suradnji s Europom. U zaključku piše da ni jedna politička stranka nema bogom dano ‘pravo’ na status najjače političke sile pa tako ni Toriji. Nekoć su najjači bili Liberali pod Gladstoneom i Asquithom, ali su izgubili  vlast ne zbog osobnih propusta šefova stranke, već zato što su prioriteti stranke prestali korespondirati s ostatkom nacije. Premda se u aktualnom unutarstranačkom natjecanju često spominju “kriza troškova života”, “gospodarski rast”, “imigracija” i slično, dojam je da prioriteti Konzervativne stranke više ne odražavaju prioritete nacije. Thatcher hagiografija neće iznjedriti rješenja koju birači danas očekuju od političke elite. Uz dužno poštovanje prethodnicima i teškoćama njihovog doba, valja podsjetiti da je Thatcher administracija uživala blagodati sjevernomorskog plina i nafte, a baby-boom populacija bila je u punoj radnoj snazi. Izazovi današnjice su drugačiji; tehnološka revolucija mijenja pravila igre, klima se mijenja, rat je u Europi, a ne na dalekim Falklandima. Baby-boomeri su ostarjeli i ne daju se potjerati u krematorij već očekuju umjetne kukove prije odlaska na skijanje u Švicarsku. Tražimo nova rješenja i nove -izme.

^[1] Brian Bilston, pjesnik laureat Twittera, objavio je “real-time” poemu: “The Downing Street Exodus”. Pogledati na: https://twitter.com/brian_bilston/status/1544572196194066433?ref_src=twsrc%5Etfw