Je li Milanovićeva pobjeda opovrgnula da je Hrvatska većinski desno orijentirana? Ili je nemoguće zbrojiti koliko ima desničara i ljevičara

Ljudi koji su lijevo orijentirani posljednjih godina nastupaju s a priori 'manjinske' pozicije: „nas prosvijećenih i civiliziranih je manje, većina je zatucana, zalupana, primitivna itd.“ Tu se, naravno, onda otvara i pitanje demokracije koja po definiciji radi u korist 'zatucane većine'. Može li se Milanovićeva pobjeda tumačiti kao usporavanje desnog populizma, piše Karlo Jurak

• Autor je doktorand na studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

U ovom se članku  analiziraju neke teze koje su isticane u javnosti prije prvog i između dvaju krugova predsjedničkih izbora – 1.) da slabija izlaznost u drugom krugu odgovara Milanoviću; 2.) da je Grabar-Kitarović ostala favoritkinja nakon prvog kruga jer joj zbroj njezinih i Škorinih (navodno desnih) glasova daje prevagu nad Milanovićem; 3.) da su biračka tijela više-manje nepromjenjiva i  diskretno ideološki odrediva; 4.) da u ‘normalnoj situaciji’ ljeviji kandidat ne može pobijediti.

Također se nastoji pokazati koja su područja donijela potrebnu prevagu i bila presudna za pobjedu Zorana Milanovića. Radi se o velikim gradovima (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek) zbog broja glasova te o područjima koja su u dosadašnjim izborima bila vrlo kolebljiva i izjednačena – uglavnom područja u okolici Zagreba, većina mjesta u Zagrebačkoj te Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.

Konačno, Milanovićevu je pobjedu moguće promatrati, na prvi pogled paradoksalno, i kao svojevrsni izraz bunta protiv ‘sistema’ – onog koji je na drugim izborima, a ovdje u prvom krugu donio glasove Miroslavu Škori, Mislavu Kolakušiću, Daliji Orešković, Dariju Juričanu … Teza je da takvo preoznačavanje bunta i protesta može biti rehabilitirajuće za naš politički i društveni prostor.

Što se tiče izlaznosti, moguće je uspoređivati izlaznost u prvom i drugom krugu, te izlaznost  u drugom krugu ovih s drugim krugom prethodnih predsjedničkih izbora. Nešto bolja izlaznost u drugom u odnosu na prvi krug (55% naprama 51%) ojačala je Milanovićevu prednost pred Grabar-Kitarović, što se vidi iz povećane izlaznosti u onim županijama u kojima je Milanović premoćno pobijedio (Varaždinska, Krapinsko-zagorska) te u činjenici da je od novih birača (onih koji nisu glasali u prvom krugu) njih oko 56% glasalo za Milanovića, a 44% za Grabar-Kitarović.

Više je razloga zašto je jača izlaznost u drugom nego u prvom krugu išla u korist pobjednika.  Obično je (ne uvijek) slabija izlaznost na različitim izborima išla u korist HDZ-a jer on ima snažnu mašineriju, terensku premreženost, mnoštvo članova i članova njihovih obitelji, koje se može nadglasati tek jačom izlaznošću ‘običnih’ ljudi. Drugo, Milanović je izazivač, Grabar-Kitarović braniteljica mandata, a uspjeh izazivača često ovisi o tome koliko će birača mobilizirati da ‘opozovu’ aktualnog nositelja predsjedničke dužnosti. Dakle, jača izlaznost uključuje i one koji na drugi krug izbora gledaju kao na svojevrsni referendum protiv aktualnog nositelja te dužnosti. K tome, obično kandidati aktualne vlasti gube. Dogodilo se da su se mobilizirali i brojni koji su apstinirali u prvom krugu.

Ipak, na prošlim se predsjedničkim izborima dogodilo drugačije – tada je u drugom krugu bila značajno veća izlaznost (59% naprama 47%), ali je išla u korist HDZ-ovoj kandidatkinji Grabar-Kitarović, a ne Josipoviću. Njen je uspjeh u dobroj mjeri bio uvjetovan  prije svega time što je bila izazivačica i aktualnom predsjedniku Josipoviću i aktualnoj SDP-ovoj vlasti. U tom je slučaju faktor ‘izazivanja vlasti’ nadjačao faktor izlaznosti. Osim toga, oko Grabar-Kitarović se mobilizirala i homogenizirala praktički cijela desnica – od centra do njezinih ekstrema, što je rijetkost da jedna politička strana, bilo lijeva ili desna, toliko unisono podrži jednog kandidata, tj. kandidatkinju. I uz sve to, Grabar-Kitarović je dobila izbore s tek malo više od 30 000 glasova prednosti, od čega samo cca 2000 u Hrvatskoj. Na ovim izborima nismo imali koliziju između faktora izlaznosti i ‘izazivanja vlasti’, pa veća izlaznost nego u prvom krugu i pobjeda izazivačkog kandidata idu ruku pod ruku.

Teze da slabija izlaznost ide u Milanovićevu korist mogle su biti točne pod uvjetom da se iz kalkulacije izbace oni koji nisu glasali u prvom krugu, s pretpostavkom da neće ni u drugom. Drugi je problem te teze ono shvaćanje kompleksnog Škorina biračkog tijela prema kojem bi se njegovi glasovi u drugom krugu pribrojili HDZ-ovoj kandidatkinji, slijedom  pretpostavke da je sve to ‘desno biračko tijelo’.

No, svi Škorini glasovi nisu nužno glasovi (krajnje) desnice – tu je mnoštvo ‘protestnih’ glasova koje nisu uzele neke druge ‘protestne’, tzv. ‘antisistemske’ opcije, poput Kolakušića i Pernara; tu su u određenoj mjeri glasovi mnogih ‘neodlučnih’, ‘ni lijevo ni desno’, ideološki nedefiniranih itd., kojima je Škoro bio ‘novo lice’, protiv elita, a što je dio europskog i svjetskog trenda.

Da je nezanemariv udio takvih glasača u Škorinu biračkom tijelu, pokazalo je i jedno istraživanje prije prvog kruga izbora. Također, mnogim ‘protestnima’, ali i ideološkim desničarima više nije odgovarala Grabar-Kitarović jer im ne odgovara Plenković, pa je ‘projekt Škoro’ i krenuo kao rušenje Plenkovića preko Grabar-Kitarović. Ne treba zaboraviti ni da je navečer na dan prvog kruga izbora Škoro izjavio da je 75% građana, dakle oni koji nisu glasali za Grabar-Kitarović, glasalo za, kako je rekao za ‘promjene’.

Glasanje je kod određenog broja ljudi uvjetovano i ‘neideološki’, odnosno nemoguće je biračko tijelo striktno i diskretno svrstati u ‘lijevo-desno’ ideološke kutije: 1.) jer veliki dio ljudi nije jasno i dosljedno ideološki određen kako se to često zamišlja među politički obrazovanom manjinom; 2.) jer ne postoji uvijek direktna veza između nečije ideološko-vrijednosne preferencije i odabira političara ili političke stranke. Upravo je zbog toga nemoguće zbrojiti koliki je postotak desničara i ljevičara među nama. Neki čak na toj bazi definiraju da  je ‘normalna situacija‘ ona u kojoj lijevi kandidat ne može pobijediti jer je, očito, Hrvatska većinski desna i konzervativna. Problem je s time što je ta ‘normalna situacija’ bila iznimka, a ne pravilo na predsjedničkim izborima – zadnjih dvadeset godina desni je kandidat samo jednom pobijedio, a izbora je bilo pet.

Općem stavu da Grabar-Kitarović ima veće šanse za pobjedu u drugom krugu pridonijela je i rasprava o opreci ‘radikalnog nacionalizma’ i ‘građanske demokracije’. Članak na poveznici odiše pesimizmom koji se godinama primjećuje među ljudima koji su jasnije lijevo ideološki-vrijednosno orijentirani, a ogleda se u nastupanju s a priori ‘manjinske’ pozicije – „nas prosvijećenih i civiliziranih je manje, većina je zatucana, zalupana, primitivna itd.“ Tu se, naravno, onda i otvara pitanje demokracije koja po definiciji radi u korist ‘zatucane većine’.

Iako je postala opća mantra da je većinska Hrvatska konzervativna, predsjednički izbori opet ukazuju na drugačije – tamo gdje je bitna samo „masa glasova“, a ne razmjerna mandatna raspodjela, kandidat koji nije desni biva obično uspješniji. To je činjenica koja odudara od slavodobitnosti populističke desnice kao predstavnice ‘autentičnog naroda’ i rezignirane, pomalo i folksfobične ljevice koja je prešutno prihvatila desničarsku artikulaciju ‘većine’.

Karta rezultata izbora 2015. godine po županijama (sivo – Josipović, plavo – Grabar-Kitarović)

Karta rezultata izbora 2020. godine po županijama (crveno – Milanović, plavo – Grabar-Kitarović)

Za Milanovićevu su pobjedu bili ključni veliki gradovi i kolebljiva područja u okolici Zagreba, ponajprije u Zagrebačkoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Kada pogledamo kartu izbornih rezultata od prije pet godina kada je Grabar-Kitarović pobijedila Ivu Josipovića, možemo primijetiti da je u drugom krugu osvojila dvije županije koje je on dobio u prvom krugu – upravo dvije spomenute. Također, kada pogledamo rezultate prvog kruga ovih izbora, vidimo da u tim županijama te u gradovima manje i srednje veličine nailazimo na gotovo izjednačene rezultate Milanovića, Grabar-Kitarović i Škore – to su gradovi poput Velike Gorice, Zaprešića, Siska, Karlovca, Bjelovara, Daruvara, Kutine itd. Moguće je da je Milanovićev izborni stožer to uzeo u obzir, pa su se odlučili na odličan potez samo dva dana prije izborne šutnje – otići u Bjelovar.

Tu je i pobjeda u velikim gradovima poput Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka koji, sami po sebi, donose masovnost glasova. Općenito, Milanović je pobijedio u onim sredinama koje su gusto naseljene, koje su urbane i u kojima koliko-toliko postoji privredna aktivnost – osim standardnih svojih utvrda, poput Istre, Primorja, Zagorja, Zagreba i Međimurja, to je još i nezanemariv dio dalmatinskih naselja – dosta po otocima, u Splitu, makarskom primorju i Zadru. Grabar-Kitarović je pak pobijedila u ruralnijim područjima, a Škoro, kada gledamo prvi krug, dominirao je slavonskim naseljima iz kojih je proces iseljavanja najjači. To sa Škorom, osim što je sâm otamo, dio je i svjetskog trenda da opustošena područja glasaju za desne populiste (dobar je primjer uspjeh AfD-a na rubovima bivše Istočne Njemačke), a tî su glasovi često, unatoč početnoj predodžbi, ‘neideološki’. U drugom krugu u tim krajevima Grabar-Kitarović dobila je većinu glasova, ali znatno manje uvjerljivo nego što je Milanović pobjeđivao u svojim utvrdama (primjerice, ni u jednoj županiji nije prešla 60 posto).

Karta rezultata izbora prvog kruga 2019. godine po općinama i gradovima (crveno – Milanović, tamnoplavo – Grabar-Kitarović, svjetloplavo – Škoro)

Karta rezultata izbora drugog kruga 2020. godine po općinama i gradovima (crveno – Milanović, plavo – Grabar-Kitarović)

Iz podjele Hrvatske na županije se, prilikom ‘bojanja’, može zaključiti o dominaciji poražene kandidatkinje. Dalmacija, kada je nacrtana samo na razini županije, ispada kao da je sva pod dominacijom Grabar-Kitarović, no kad bi cjelinu činili gradovi uz more i otoci slika bi bila drukčija. Ovako Milanović ispada vrlo loš u Splitsko-dalmatinskoj županiji, iako je najjači u Splitu, makarskom primorju te na otocima Visu, Šolti, Braču, Korčuli i Lastovu. Osim toga, Milanovićeva je dominacija jasna i u svim mjestima (uglavnom općinama) koja su većinski naseljena srpskim stanovništvom.

Konačno, valja članak zaokružiti navođenjem glavnih razloga Milanovićeve pobjede i mogućim daljnjim očekivanjima na našoj političkoj sceni. Milanovićeva je pobjeda u najvećoj mjeri katalizirana buntom protiv vladajuće stranke i svega onoga što se može smatrati ´establišmentom´ u najužem i najvidljivijem smislu. Tome je mnogo pripomogla i Milanovićeva ´nadstranačka´ kampanja – iako službeno kandidat SDP-a, bio je i dovoljno neovisan o njemu i na toj djelomičnoj neovisnosti gradio cijelu priču koja nije obećavala brza i laka rješenja nego ‘normalnost’, što se može tumačiti kao jedan tip reseta sustava na odgovarajuće postavke, a ne njegovo eksperimentalno radikalno mijenjanje ili održavanje („nenormalnog“) statusa quo. U tom je smislu znatno bolje što je jedan mainstream političar, koji je čak bio premijer, pobijedio ‘sistemskog’ kandidata, nego da je taj prostor ispunilo neko ‘novo lice’ sklono teorijama zavjere, zabavljač ili pjevač, čovjek iz svijeta biznisa ili sl., koje se lažno predstavlja kao borac protiv establišmenta. Iako sâm, naravno, dio političkog mainstreama, pa i famoznog establišmenta, Milanovićeva se pobjeda može tumačiti i kao usporavanje desnog populizma i ‘antipolitičkog’ raspoloženja za što se pokazalo da itekako postoji plodno tlo u Hrvatskoj. To ograničavanje desnog populizma i ´antipolitičkog´ raspoloženja daleko je od dovršenja – tek predstoji vidjeti kako će se promjena vlasti na Pantovčaku odraziti na najjaču oporbenu stranku, frakcijske borbe u vladajućoj stranci te na formiranje političkog bloka oko Miroslava Škore, kao i na moguće izazove koje mogu ponuditi novi politički akteri. Primjerice, za ljevicu u najširem smislu važno je pitanje može li i kako Milanovićeva pobjeda utjecati na okrupnjavanje potencijalne koalicije od centra nalijevo.

U jednoj je mjeri izvjesno je da se opet politička scena okrupnjava, da su neki ‘antipolitički političari’ (Kolakušić, Živi zid, Pernar) doživjeli drastičan pad, da populistička i krajnja desnica bez HDZ-a ne mogu na vlast, a i to da je jedina mogućnost da bilo koji oblik desnice ne osvoji vlast na sljedećim parlamentarnim izborima ta da se okrupni šira lijeva, lijevocentristička i centristička koalicija. Drugačiji tip ´antipolitičke politike´, kakvu vidimo npr. u Juričana, a koja se ogleda u ukidanju granice između ironije i realnosti, ima očito svoju budućnost, no i za nju je pitanje koji su joj krajnji dometi i ciljevi te kojim doista rezultatima ona može završiti. U svakom slučaju, trebat će mnogo razbora i pameti među svim političkim akterima, ali i među tako neodredivim i heterogenim ‘narodom’ kojega se olako određuje u koordinatama kako kome i kako kada odgovara.