Je li moguća evolucija kulture suradnje

Miljenko Cimeša prikazuje knjigu Prosocial: Using evolutionary science to build productive, equitable and collaborative groups  Paula W.B. Atkinsa,  Davida Sloana Wilsona i Stevena C. Hayesa, u kojoj se temeljem istraživanja dobitnice Nobelove nagrade za ekonomiju Elinor Ostrom ispituju uvjeti pod kojima je moguća evolucija kulture suradnje u grupama, organizacijama i društvu. Pri tome, dakako, nije ispušten razvoj kulture suradnje na razini pojedinca

• Fotografija: Hayes s knjigom Prosocial, zatim Atkins i Sloan Wilson

U gotovo svim analizama krize izazvane pandemijom ukazuje se na važnost suradnje na svim razinama:  od pojedinaca (‘ostanimo odgovorni’)  do globalne zajednice.  No, ‘posrtanja’  EU u formuliranju zajedničkih politika još jednom potvrđuju tezu o (ne)sposobnosti suvremenih društava za suradnju. U fokusu nedavno objavljene knjige Prosocial: Using evolutionary science to build productive, equitable and collaborative groups  Paula W.B. Atkinsa,  Davida Sloana Wilsona i Stevena C. Hayesa pitanje je o kulturi i mehanizmima suradnje koji mogu osigurati ostvarivanje i individualnih i grupnih i društvenih interesa.

Termin ‘prosocijalno‘ proizlazi iz dvije latinske riječi: ‘pro‘ – u korist; ‘socialis‘ – saveznički, prijateljski (od socius – saveznik, prijatelj). Riječju – u korist prijatelja. Fraza ‘prosocijalno ponašanje’ znači slagati se, surađivati, djelovati u korist drugih članova grupe, grupe u cjelini ili u korist zajednice.

Knjiga je podijeljena u dva dijela. U prvom su predstavljeni koncepcije i principi, a u drugom prosocijalne metode.

•  Koncepcije i principi

Oslanjajući se na područja evolucijske antropologije, organizacijske psihologije i kontekstualne bihevioralne znanosti knjiga integrira  teorijska dostignuća, te razrađuje višerazinski pristup evolucijskim procesima. Višerazinski pristup znači da se evolucijski procesi odvijaju  na razinama prirodne ali i društvene organizacije. Primjerice, pojedinac je član radnog tima, koji je dio poduzeća, koje je smješteno u općini, koja je dio županije …

Evolucijski procesi započinju nastankom varijacija u obilježjima i ponašanju  neke jednice. Naredni je korak u evolucijskom procesu odabir novonastalih obilježja i ponašanja. Pri odlučivanju o odabiru, pojedinac, grupa ili organizacija (ovisno o tome o kojoj razini društvene organizacije  je riječ) suočen je sa ‘socijalnom dilemom’: djelovati u vlastitom interesu ili u interesu drugih (ili cjeline).  Odabir u korist vlastitih interesa (tj. sebično ponašanje) nižih jedinica otežava ili onemogućuje ostvarivanje prosocijalnih ciljeva jedinica na višim razinama društvene organizacije. Sukladno tome, ključna poruka teorije višerazinske selekcije glasi (Wilson, Wilson , 2007): Sebičnost pobjeđuje altruizam unutar grupe. Altruistične grupe pobjeđuju sebične grupe. Sve ostalo je stvar interpretacije.

Primjerice, sebično ponašanje uprava (pr. u vidu izvlačenja novaca), tijekom vremena, dovodi do konkurentskog zaostajanja, a često i do propasti poduzeća. I obratno, prosocijalno ponašanje uprava omogućuje njihovo uspješno poslovanje i uz istovremno ostvarivanje pozitivnih učinaka na zaposlenike, potrošače, lokalnu zajednicu i okoliš (Wilson i sur. 2016).

Knjiga ističe uvide trećeg vala kontekstualne bihevioralne znanosti prema kojima se mogućnosti ljudi za suradnju unutar i između grupa povećavaju posredstvom osnaživanja psihološke fleksibilnosti i promjenom perspektiva. Psihološka fleksibilnost se odnosi na sposobnost odabira u skladu s vrijednostima – čak i u prisustvu negativnih misli i osjećaja. Primjerice, unatoč negativnim osjećajima (pr. ljutnje), osobe s visokom  psihološkom fleksibilnosti nude konstruktivna rješenja i demonstriraju spremnost na suradnju.  Pojam ‘perspektiva’ označava gledište,  stav u odnosu na neki problem (glede njegovih obilježja, uzroka ili mogućih rješenja).  U kontekstu ‘suradnje’ posebno je bitna sposobnost  širenja perspektive. Sužena perspektiva (tj. usmjerenost samo na sebe i/ili svoju grupu, te kratki vremenski horizont) smanjuje mogućnosti za suradnju. I obratno, proširena perspektiva (tj. usmjerenost ne samo na osobne interese, nego i na interese ostalih članova grupe ili društva, te dugački vremenski horizonti) povećavaju mogućnosti suradnje. Osnaživanje sposobnosti psihološke fleksibilnosti utječe na širenje perspektive.

U fokusu istraživanja Elinor Ostrom (2010.)  bilo je pitanje: Kako grupe koje upravljaju javno dostupnim, ograničenim resursima koji su podložni iscrpljivanju, mogu izbjeći zamku binarnih rješenja u vidu državne regulacije ili  privatizacije? Odgovor na to pitanje formuliranjem početaka  alternativne vizije čovječanstva u vidu policentričnog sustava upravljanja temeljenog na ključnim principima dizajna, donio joj je 2009. godine Nobelovu nagradu za ekonomiju.  Ključni principi dizajna predstavljaju okosnicu prosocijalnog procesa koji omogućuje ostvarivanje i individualnih i grupnih i društvenih interesa.

Elinor Ostrom, izbjeći privatizaciju i državnu regulaciju zajedničkih dobara razvojem sustava policentričnog upravljanja

• Prosocijalne metode

U drugom dijelu knjige prezentiraju se dvije prosocijalne metode.

Prva se odnosi na ACT Matricu (eng. acceptance and commitment matrix; matrica prihvaćanja i predanosti). ACT Matrica polazi od uvida kako su psihološki problemi posljedica nesklada između naših vrijednosti i ponašanja, kada  želimo jedno – a radimo nešto drugo. Suština ACT Matrice je u osvješćivanju i prihvaćanju svojih misli i osjećaja, kao i u predanom djelovanju na ostvarivanju vrijednosti (tj. onog do čega nam je istinski stalo). Disciplinirano korištenje ACT matrice omogućava osnaživanje psihološke fleksibilnosti, tj. nuđenja (i prihvaćanja) konstruktivnih, prosocijalnih rješenja vezno uz korištenje ključnih principa dizajna. Riječju, razvoj sposobnosti za suradnju.

Drugu metodu sačinjava osam ključnih principa suradnje (riječ je o redizajniranim principima Elinor Ostrom). Princip zajedničke svrhe i identiteta odnosi se na otkrivanje zajedničke svrhe i vrijednosti (na razini grupe ili organizacije), a zatim na njihovo korištenje pri donošenju odluka. Dosljedna provedba ovog principa rezultira kohezijom (tj. razvojem dobrih odnosa u grupi), privrženosti članova zajedničkoj svrsi, kao i osjećaju pripadnosti. Dobri odnosi i zajednička svrha stvaraju kontekst koji omogućava i potiče suradnju.

Naredna dva principa zasnivaju se na vrijednosti pravednosti. Princip distributivne pravde odnosi se na pravednu raspodjelu doprinosa i koristi. Pojam ‘doprinos‘ odnosi se na različite oblike sudjelovanja članova u ostvarivanju zajedničke svrhe grupe. Najčešće je riječ o radu (mjerenom duljinom trajanja, intenzitetom i kvalitetom radnog procesa), kao i o inovacijama. Tehnološke, ekonomske i socijalne promjene  utječu da sve veću važnost u ostvarivanju zajedničke svrhe dobijaju inovacije. Jedan od ključnih preduvjeta za nastanak inovativnih inicijativa članova grupe su dobri međuljudski odnosi (odnosno provedba prvog principa). Pojam ‘koristi’  odnosi se na različite oblike intrinzičnih i ekstrinzičnih nagrada (pr. mogućnosti učenja, osobnog i profesionalnog razvoja, plaće, javna priznanja i sl.).

Princip proceduralne pravde odnosi se na pravedno i inkluzivno donošenje odluka. Pojam ‘inkluzivnost’ odnosi se na uključivanje članova grupe u proces donošenja odluka koje na njih utječu. Pojam ‘pravednost’ odnosi se na to da članovi grupe znaju da se u procesu odlučivanja vodilo računa o njihovim interesima i stavovima. Korištenje ovog principa omogućuje otklanjanje nedostataka prevladavajućih modela odlučivanja. Prednost centraliziranog modela odlučivanja je brzina donošenja odluka. Svi ostali elementi za evaluaciju tog modela (pr. kvaliteta odluka i kvaliteta njihove provedbe) obično imaju negativne predznake. S druge strane, model (tradicionalnog) decentraliziranog odlučivanja često nema nikakve prednosti, dok su nedostaci brojni.  Odluke se donose sporo, kvaliteta odluka predstavlja minimalni zajednički nazivnik koji odražava odnose snaga u danom trenutku, dok je provedba tako donijetih odluka obično slaba (jer nijedna strana nije njima zadovoljna). Nasuprot tome, model decentraliziranog odlučivanja zasnovan na principu  pravednosti (kao i principu zajedničke svrhe)  donosi prednosti u vidu unapređenja angažiranosti članova grupe u procesu odlučivanja. Unapređenje angažiranosti članova grupe rezultira povećanjem kvalitete donijetih odluka; rastom razumijevanja i prihvaćanja usvojenih odluka; povećanjem predanosti njihovoj provedbi; unapređenjem grupne kohezije; povećanjem otpornosti grupe na pritiske koji dolaze iz okruženja; unapređenjem osobnog i profesionalnog razvoja ljudi; te jačanjem potencijala za demokratski razvoj društva.

Četvrti princip odnosi se na praćenje dogovorenog ponašanja. Nakon donošenja odluka bitno je osigurati sustav praćenja njihove provedbe. No, za razliku od tradicionalnog sustava u kojem nadzor obavlja jedna osoba (tj. šef), u prosocijalnom pristupu nadzor obavljaju članovi grupe. U tradicionalnom sustavu primarni cilj nadzora je ocjena učinka (te penaliziranje svih ponašanja koja negativno utječu na njegovo ostvarivanje).  U prosocijalnom procesu primarni  cilj nadzora je učenje i poticanje svih ponašanja koja pozitivno utječu na ostvarivanje učinka. Sekundarni cilj odnosi se na ocjenu ostvarivanja učinka, kao i eventualno sankcioniranje negativnih ponašanja. Dok se u tradicionalnom sustavu povratne informacije distribuiraju u uskim krugovima, u prosocijalnom procesu one su transparentne (tj. svima dostupne). Prosocijalno dizajniran sustav nadzora donosi brojne koristi: učenje (koje omogućuje unapređenje efektivnosti i efikasnosti grupe); poboljšanje međuljudskih odnosa, tj. razvoj klime međusobnog uvažavanja i povjerenja iz čega proizlazi rast spremnost na suradnju; jačanje osjećaja zajedničkog identiteta i sl.

Peti princip odnosi se na postupno sankcioniranje korisnih i štetnih oblika ponašanja. Praćenje dogovorenog ponašanja ukazuje na eventualna odstupanja u odnosu na ono što je  dogovoreno. U skladu s principom zajedničkog identiteta u procesu sankcioniranja odstupanja koristi se postupni pristup. To znači da su poticaji za pozitivna ili kazne za negativna odstupanja u početku male. No, tijekom vremena, ako se uočeni trendovi ponašanja nastave, slijedi postupno povećanje poticaja (ili kazni). Dizajn sustava postupnog povećanja sankcioniranja bi trebao osigurati promjenu ponašanja – bez rizika narušavanja osjećaja zajedničkog identiteta.

Šesti princip odnosi se na brzo i pravedno rješavanje sukoba. Svakodnevno iskustvo nas uči kako su sukobi neizbježni i normalni dio života (kako u obitelji, tako i na radnom mjestu). No, razlike između uspješnih i neuspješnih grupa, među ostalim, proizlazi iz njihove sposobnosti da brzo i pravedno rješavaju sukobe (jer se na taj način smanjuje rizik negativnog utjecaja na osjećaj zajedničkog identiteta).

Principi 1-6 predstavljaju okvir za uspostavljanje suradnje unutar grupe. No, društveni sustavi su ugniježđeni sustavi (eng. nested systems).To znači da je niži sustav (pr. team) dio šireg sustava (pr. odjela u poduzeću), koji je dio još šireg sustava (pr. poduzeća), koji je dio još šireg sustava (pr. gospodarstva u općini), koji je dio…  Stoga se sedmi princip odnosi na pravo grupe na samostalnost. Da bi grupa razvila osjećaj zajedničkog identiteta, ostvarila principe distributivne i proceduralne pravde, transparentnosti, sankcionirala korisna i štetna ponašanja, te osigurala brzo i pravedno rješavanje sukoba među članovima ona mora imati pravo na samostalnost. Pravo na to da samostalno, bez vanjskog uplitanja, upravlja svojim poslovima – u skladu s principima 1-6.

Osmi princip se odnosi na uspostavljanje suradnje između grupa (u skladu s principima 1-7).  Kompleksnost izazova s kojima smo suočeni (od klimatskih promjena, preko ekonomskih nejednakosti, do globalne pandemije)  sve više zahtijevaju suradnju grupa – kako unutar iste organizacije, tako i između različitih organizacija; kako unutar, tako i između nacija. Potreba za suradnjom između grupa rezultira razvojem novog, mrežnog načina organiziranja. Riječju, tradicionalni hijerarhijski model organizacije se sve više zamjenjuje s mrežnim modelom organiziranja.

Iz opisa pojedinih principa proizlazi kako proces prosocijalnosti omogućuje i potiče razvoj kulture suradnje. Bez skladnog funkcioniranja svih sustava na svim razinama društvene organizacije, čovječanstvo neće moći odgovoriti na najvažnije izazove s kojima se suočava. Iskustva s globalnom pandemijom to uvjerljivo dokazuju.

Naslovnice knjiga Elinor Ostrom (prevedena u Hrvatskoj) i Charlesa Eisensteina

Ključna poruka knjige sadržana je u naslovu zaključnog poglavlja: Ljepši svijet za koji naše srce zna da je moguć  (riječ je o naslovu knjige Eisenstein C., 2013.). U tom poglavlju Atkins i sur. citiraju Eisensteina koji postavlja slijedeće pitanje:  Je li previše tražiti da živimo u svijetu gdje naši talenti služe za dobrobit svih? Gdje naše svakodnevne aktivnosti doprinose iscjeljivanju biosfere i blagostanju drugih ljudi?  Atkins i sur. smatraju  kako čovječanstvo posjeduje dovoljno znanja i alata da počne smanjivati sebičnost, pohlepu i apatiju, te razvijati kulturu suradnje i stvarati ‘ljepši svijet’.

• Umjesto zaključka

Prosocijalno je izvanredna knjiga. Knjiga koja postavlja solidne teorijske osnove razvoja suradnje na svim razinama organizacije društva kao temeljni preduvjet za rješavanje ključnih izazova s kojima smo suočeni. U usporedbi s nekim drugim modelima procesa društvenih promjena predložena metodologija se čini jasnijom i jednostavnijom.  Stil pisanja je čitljiv. Knjiga je namjenjena svima onima koji bi željeli sudjelovati u razvoju ‘ljepšeg svijeta’.

Knjiga nudi dva značajna teorijska uvida, kao i niz praktičnih ideja o razvoju suradnje. Prvi  uvid odnosi se na to da prosocijalni proces omogućuje ostvarivanje transformativnih promjena na razini pojedinca, grupe i društva.  U brojnim analizama i izvještajima o provedbi Ciljeva održivog razvoja (COR-ova) ukazuje se na nužnost ostvarivanja transformativnih promjena. Primjerice, u izvještaju Transformations to Achieve the Sustainable Development Goals (TWI 2050, 2018:12) zaključuje se kako ostvarivanje COR-ova do 2030. zahtijeva „duboku transformaciju“ na svim razinama i u svim područjima čovjekovih aktivnosti, te usvajanje novih društvenih vrijednosti i normi. No, pojam ‘transformacija’ u ovom, kao i nizu drugih tekstova, još nije definiran na primjeren način. Stoga se u ovom članku pri definiranju tog pojma polazi od ‘modela ledenjaka’  (Scharmer, Kaeufer, 2013: 4).  Prema tom modelu  najdublji uzroci ključnih izazova s kojima smo suočeni (a koji zapravo predstavljaju simptome problema)  leže u strukturi (društvenih) sustava,  mentalnim modelima (odnosno načinu razmišljanja i sustavu vrijednosti), te kvaliteti svijesti. Iz ovako postavljene hijerarhije uzroka proizlazi kako se pojam ‘transformacija’ odnosi na promjene svijesti (od sebične prema nesebičnoj svijesti) i načina razmišljanja (pr. promjene polit-ekonomske paradigme). Razvoj nove svijesti i načina razmišljanja ostvaruje se tijekom vremena discipliniranim korištenjem ACT Matrice u primjeni ključnih principa suradnje. Razvoj nove svijesti i  načina razmišljanja, odnosno razvoj ‘kulture suradnje’, predstavlja preduvjet za redizajn (reforme) političkog, ekonomskog, socijalnog i obrazovnog sustava.

To znači da bi oblikovanje reformi političkog, ekonomskog, socijalnog i obrazovnog sustava na postojećoj razini svijesti i načina razmišljanja rezultiralo korištenjem rješenja koja otklanjaju simptome a ne najdublje uzroke problema. Prema sistemskoj teoriji (Senge, 2001:65), mnogi „današnji problemi potječu od jučerašnjih ‘rješenja’“. Zasnivanje programa društvenih reformi na novoj (prosocijalnoj) svijesti i novom načinu  razmišljanja (pr. u vidu nove polit-ekonomske paradigme)  omogućilo bi ostvarivanje zahtijeva Ostrom (2010:25) prema kojem bi temeljni cilj javne politike treba biti razvoj institucija koje iz ljudi izvlače ono najbolje.

Naredni uvid odnosi se na to da prosocijalni proces omogućuje razvoj novog mehanizma koordinacije ekonomskih aktivnosti. Dominantni mehanizmi koordinacije ekonomskih aktivnosti u svijetu danas su državna regulativa i tržište. Tijekom svojih istraživanja Ostrom je zaključila kako ti mehanizmi, pored prednosti imaju i nedostatke. Stoga je predložila razvoj ‘policentričnog sustava upravljanja’  koji bi se trebao bi se zasnivati na primjeni ključnih principa suradnje. Sustav policentričnog upravljanja, zbog uvažavanja lokalnih potreba, znanja i autonomije malih grupa, kao i potrebe da se moderna društva organiziraju na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini, predstavlja mehanizam koordinacije koji je komplementaran državnoj regulativi i tržištu. Predloženi sustav ima sličnosti s neokorporativističkim modelom upravljanja ekonomijom  (Scharmer,  Kaeufer, 2013: 121-128) u smislu zagovaranja suradnje između predstavnika poslodavaca, zaposlenika i državnih institucija.

Prosocijalni pristup se koristi u mnogim zemljama (Norveška, Švedska, Danska, Australija, SAD, Engleska, Nizozemska…). Najčešće spominjana područja primjene  su zdravstveni sustav (najprije u procesu liječenja individualnih pacijenata s problemima mentalnog zdravlja, a zatim i u procesu razvoja zdravstvenih institucija – primjerice na unapređenju suradnje unutar i između timova); državne institucije; obrazovni sustav; lokalne zajednice; te gospodarstvo (na razini pojedinih poduzeća, kao i na razini industrija).

Na predstavljanju rezultata „Izvješća o globalnoj konkurentnosti 2009-2010“  Svjetskog ekonomskog foruma, na sjednici Nacionalnog vijeća za konkurentnost Hrvatske  ukazano je na  probleme neučinkovite javne uprave, neproduktivnih javnih rashoda, korupcije, neusklađenosti obrazovanja radne snage s potrebama gospodarstva. Glavni uzrok takvog stanja nađen je u „nerazvijenosti kapaciteta za suradnju većine dionika u hrvatskom društvu“. Novija analiza (Cimeša, Pavlović, 2019)  o toj temi pokazala je kako se u proteklih 10-tak godina ništa nije promjenilo. U tom svjetlu se može zaključivati o relevantnosti knjige za hrvatsku javnost.

Riječju, jedan od ključnih preduvjeta izlaza iz postojeće krize, te ubrzanja procesa društvenog razvoja Hrvatske predstavlja razvoj kulture  i mehanizama suradnje.

• Literatura:

Cimeša, M., Pavlović,A. (2019.) Razvoj hrvatskog transformacijskog sustava kao preduvjet provedbe Ciljeva održivog razvoja, rad za 11. Konferenciju o društveno odgovornom poslovanju

Eisenstein C., 2013,  Ljepši svijet za koji naše srce zna da je moguć https://charleseisenstein.org/books/the-more-beautiful-world-our-hearts-know-is-possible/

Ostrom, E., 2010, Beyond Markets and States:  Polycentric Governance of Complex Economic Systems, American Economic Review 100. Članak predstavlja revidiran govor  na dodjeli Nobelove nagrade održan 8.12. 2009.

Paul W.B. Atkins, dr. sc., David Sloan Wilson, dr. sc., Steven C. Hayes, dr. sc., (2019.), Prosocial: Using evolutionary science to build productive, equitable and collaborative groups,  Context Press.

Scharmer, O., Kaeufer, K., 2013, Leading from the emerging future: from ego-system to eco-system economies, Berret-Koehler Publishers. Knjiga je prevedena na hrvatski i objavljena

Senge, P. M. (2001.) Peta disiciplina, Principi i praksa učeće organizacije, Mozaik knjiga

TWI 2050 -Th­e World in 2050 (2018). Transformations to Achieve the Sustainable Development Goals. Report prepared by ­the World in 2050 initiative. International Institute for Applied Systems Analysis (IIASA) http://www.iiasa.ac.at/web/home/research/twi/Report2018.html (pristupljeno 8.8 2018.)

Wilson D. S., Wilson E. O. (2007). Rethinking the Theoretical Foundation of Sociobiology, https://www.researchgate.net/publication/5633261_Rethinking_the_Theoretical_Foundation_of_Sociobiology/link/56bf4e1708ae2f498ef7ec14/download

Wilson D. S., Kelly T.F., Philip, M.M., Chen X (2016), Doing Well By Doing Good,  An Evolution Institute Report on Socially Responsible Businesses https://evolution-institute.org/doing-well-by-doing-good/