Je li moguće u virtualnoj stvarnosti živjeti moralan i smislen život? Problemi u Chalmersovim argumentima

U drugom djelu prikaza knjige Reality+ Davida Chalmersa, Ljudevit Hanžek prolazi kroz preostala poglavlja, raspravlja moralno i pitanje smisla u virtualnim svjetovima, a zatim neke autorove tvrdnje i argumente podvrgava detaljnoj kritici. Na kraju na pitanje je li Reality+ dobra knjiga odgovara nedvojbenim: Da!

• Naslovna fotografija: Prizor iz filma The Matrix Reloaded (2003.) (Warner Bros. Entertainment)

• dr. sc. Ljudevit Hanžek, docent je na Odsjeku za filozofiju, Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Splitu

• Prethodni tekst o knjizi Reality+: Virtual Worlds and the Problems of Philosophy: Ne možemo biti sigurni da ne živimo u simulaciji. Suočenje filozofije s virtualnim svjetovima

U prethodnom sam tekstu objasnio Chalmersov stav o simulacijskoj hipotezi, njegove argumente u prilog tezi da ne možemo znati da nismo u simulaciji, i analizu argumenta simulacije, prema kojemu postoji nezanemariva vjerojatnost da zaista jesmo u simulaciji. Posebno je važna točka bila Chalmersova tvrdnja da – čak i da jesmo u simulaciji, da je sav svijet koji opažamo računalno generiran, i time virtualan – to ne znači da ne znamo ništa o svijetu. Naše znanje većine svakodnevnih, pa čak i brojnih znanstvenih tvrdnji, bilo bi očuvano. Razlog je tome to što bi se te tvrdnje, i termini kojima ih formuliramo, odnosili na virtualne predmete unutar simulacije, uzorke bitova na računalu koje pokreće simulaciju. Znali bismo da mačke i stabla postoje, zato što bi naši termini i pojmovi za mačke i stabla referirali na virtualne mačke i virtualna stabla, a to su stvarni predmeti. Ako smo u simulaciji, naš je svijet virtualan, ali nije nestvaran.

Ono što ipak jest dramatično drugačije u simulaciji naspram normalne fizičke realnosti temeljna je narav svijeta. Svijet koji doživljavaju simovi u svojoj biti nije fizički svijet, rasprostrt u fizičkom prostoru, već je virtualan i temeljna je narav tog svijeta digitalna. Nije tako da u simulaciji nema mački, već su mačke digitalne. Chalmers smatra da to nije nešto što bi ikoga trebalo previše uznemiriti, i da bi takav rasplet bio prilično analogan scenariju u kojem su ljudi, kroz par stoljeća, sve bolje upoznavali narav fizičkog svijeta. Ljudi su otkrili da u svijetu ne postoje BOJE, shvaćene kao primitivna svojstva predmeta potpuno identična tome kako ti predmeti izgledaju svjesnim subjektima, i ne postoji PROSTOR, definiran kao euklidski spremnik fizičkih predmeta, i da ne postoji VRIJEME, shvaćeno kao nešto svugdje ravnomjerno i usporedivo bez obzira na udaljenosti.

Ne, u našem svijetu postoje neka druga svojstva, koja igraju neke teorijske uloge ovih prethodno spomenutih. Ta su svojstva: boje, kao fizička svojstva predmeta koji uzrokuju različita svjesna iskustva u subjektima, i prostor-vrijeme kao ono što objašnjava interakciju predmeta i njihovo kretanje, i pokazuje da se ne može govoriti o apsolutnoj simultanosti događaja, već samo o simultanosti u odnosu na neki inercijski okvir. Istina je da u simulaciji ne postoje BOJE; ali nema ih ni u fizičkoj stvarnosti. U fizičkoj stvarnosti postoje boje, kao svojstva koja redovito uzrokuju takva-i-takva iskustva u svjesnim subjektima. Ali to postoji i u simulaciji, dakle i u simulaciji postoje boje. Istina je da boje nisu BOJE, i da prostor-vrijeme nije isto što PROSTOR i VRIJEME; ali boje objašnjavaju dovoljan broj onih pojava koje smo prethodno objašnjavali navodeći BOJE, i opravdano je reći da se naš predteorijski pojam izražen riječju ”boja” zapravo odnosi na boje, a ne na BOJE. U tom pogledu simulacijska hipoteza (SH) nije bitno drugačija, ili bitno radikalnija, od standardne znanstvene slike svijeta kako se ta razvila u zadnjih par stoljeća.

Teoretički fizičar John Archibald Wheeler smatra se začetnikom it-from-bit teorije, koja pretpostavlja da su temeljni procesi u fizičkom svemiru informacijski, a ne fizikalni. (Flickr)

Metafizičke implikacije SH ne staju samo na ovim tvrdnjama. Chalmers objašnjava kako bi SH bila dobar primjer it-from-bit teorije (stvar-iz-bita, u slobodnom prijevodu). It-from-bit metafizička je teorija prema kojoj su temeljni procesi u fizičkom svemiru informacijski, a ne fizikalni. To je poprilično spekulativna teorija čijim se začetnikom obično smatra John Wheeler (makar Chalmers naglašava da nije posve jasno koju je on verziju te teorije zastupao), a koja tvrdi da se temeljni fizikalni procesi i zakoni u našem svemiru daju posve objasniti, i svesti na, informacijske procese sasvim slične onima koji se odvijaju u računalima. Računala informaciju čuvaju u obliku niza bitova, koji su obično zapisani kao 0 ili 1, a u računalima realizirani kao razlike u naboju ili magnetiziranosti. Informacijski su procesi onda oni koji su opisani kao operacije na bitovima, bez obzira na to kako ti bitovi bili realizirani ili koju sadržajnu informaciju kodirali.

It-from-bit teorija kaže da su bazični procesi našeg svemira, oni koji utemeljuju i objašnjavaju bazične fizikalne procese upravo takvi informacijski procesi, definirani nad bitovima, i da fizikalni procesi kakve proučava prirodna znanost na neki način nastaju kao posljedica tih informacijskih procesa (ili su objašnjeni njima). Chalmers uočava da bi SH bila jedan način na koji je it-from-bit teza istinita: fizika koja bi opisivala svijet simova, dakle fizika simulacije, na koncu bi bila utemeljena u informacijskim procesima koji se odvijaju u računalu koje pokreće simulaciju. Doslovno, fizika simulacije bila bi svodiva na algoritme simulacije, definirane isključivo kao operacije nad bitovima.

Još jedan zanimljiv metafizički aspekt SH njena je bliskost strukturalnom realizmu, ili strukturalizmu, kao metafizičkoj teoriji fizičkog svijeta. Strukturalni realizam termin je koji se prvo počeo koristiti u filozofiji znanosti, kao kompromisna pozicija između znanstvenog realizma i antirealizma. Znanstveni realizam teza je prema kojoj znanstvene teorije reprezentiraju svijet, tj. njihovi termini referiraju na entitete u svijetu, i onda se znanstveni napredak očituje u tome što su nove znanstvene teorije sve bolje u reprezentiranju svijeta, tj. sve bliže istinitom opisu svijeta.

Prema znanstvenom antirealizmu, ne treba misliti da znanstvene teorije reprezentiraju svijet, posebno ne treba misliti da neopažajni entiteti (elektron npr.) referiraju na stvarne predmete u svijetu. Znanstvene su teorije instrumenti, sredstva za računanje odnosa među opazivim pojavama (promjenu boje tekućine, promjenu položaja kazaljke na insturmentu…) i znanstveni razvoj znači da su novije teorije sve uspješnije u preciznom predviđanju empirijskih pojava, a ne da bolje opisuju mikroskopska stanja materije. Strukturalni realizam, ili strukturalizam, teza je prema kojoj se napredak u znanstvenom razvoju sastoji od očuvanja matematičkog sadržaja starih uspješnih teorija i uklopljenosti tog sadržaja u nove, još uspješnije teorije. Ne radi se o tome da su stare uspješne teorije bile u pravu u pogledu postojanja entiteta o kojima su govorile, već se radi o tome da su bile u pravu u pogledu tvrdnje da određene matematičke relacije jesu oprimjerene u svijetu, i to je ono što nove teorije preuzimaju. Misao vodilja cilja na to da je očuvana struktura starih teorija, a ne njihov sadržaj (shvaćen kao skup entiteta koje postuliraju).

Epistemički strukturalni realizam tvrdi kako možemo opisati, primjerice, fotone samo kao skup relacija prema ostalim fizikalnim entitetima i našim osjetilima, da možemo otkriti strukturu svijeta, no ne i njegovu intrizičnu narav. OSR tvrdi kako ništa osim struktura niti ne postoji. (NASA Goddard Space Flight Center)

Chalmers razlikuje Ontički Strukturalni Realizam (OSR) od Epistemičkog Strukturalnog Realizma (ESR). ESR tvrdi da je struktura svijeta, shvaćena kao skup relacija među predmetima naše percepcije, i tih predmeta prema nama, krajnji doseg onoga što o svijetu možemo znati znanstvenim istraživanjem. Znanost može otkriti kako predmeti u svijetu djeluju na naše osjetilne receptore, i u kojim relacijama sličnosti, razlike i uzročnosti stoje jedni prema drugima. Foton je ono što zadovoljava određene logičke i matematičke relacije kojima ga opisujemo u fizici, i ono što na naša osjetila djeluje na određeni način. Taj logički i matematički sadržaj iz fizike naprosto je skup relacija u kojima foton stoji prema ostalim fizikalnim entitetima, kao što je i djelovanje na naša osjetila neka relacija u kojoj foton stoji prema nama kao svjesnim subjektima. I to je sve što o fotonu možemo znati znanstvenim istraživanjem.

Na prvi se pogled čini da to ne iscrpljuje sva pitanja koja se o fotonu mogu postaviti: što je foton u svojoj biti, po svojim intrinzičnim svojstvima, neovisno o tome kako djeluje na druge predmete u svijetu i neovisno o tome kako ga ijedan svjesni subjekt percipira? Na to pitanje nikakvim znanstvenim metodama ne možemo odgovoriti; znanost otkriva strukturu svijeta, ali ne otkriva narav onoga što je to što tu strukturu ima, a koja se ne očituje u samoj strukturi. Shvatimo li svijet kao mrežu odnosa među predmetima, znanost nam otriva strukturu te mreže, relacije koje predmeti imaju jedni prema drugima – ali ne otkriva nam što u tim relacijama stoji, što su čvorovi u toj mreži. To je ESR, teza da je struktura svijeta (ili materije) ono što nam je spoznajno dostupno, a ne i intrinzična narav tog svijeta, tj. materije. OSR je snažnija tvrdnja, i kaže da je struktura sve što postoji – nema ničega čega bi to bila struktura, svijet se sastoji od relacija, nema razloga ni potrebe misliti da išta u tim relacijama stoji. Foton je skup relacija, a ne nešto što stoji u tim relacijama. It’s relations all the way down, što bi se reklo.

Chalmers ističe da je upitno je li OSR koherentna tvrdnja – čini se da pojam relacije nužno zahtijeva nešto što u toj relaciji stoji – ali ne isključuje mogućnost da se to na kraju ipak pokaže najboljim objašnjenjem naravi fizičkog svijeta. Ono što je sasvim jasno jest to da je ESR teorija veoma slična, ili čak identična, nekima koje su zastupali poznati filozofi, u prvom redu Kant. Kant je branio tezu po kojoj ljudi mogu znati samo pojave, tj. fenomene, a koji nastaju tako što podražaji nastali interakcijom s predmetima u svijetu prođu intepretaciju ljudskog perceptualnog i konceptualnog aparata. I jedino su ti rezultati spoznajne interpetacije ono što može biti predmet našeg znanja, to je ono što znanost otkriva. Kakva je stvar po sebi, tj, kakvi su predmeti neovisno o tome na koji su način opaženi i onda intelektualno klasificirani, to je nešto što nam zauvijek mora ostati skriveno.

Chalmers vidi snažne paralele tih metafizičkih teza i SH. Ako je SH istinita, onda je i it-from-bit teorija istinita, jer fizika simulacije doslovno bi bila realizirana bitovima računala koje pokreće simulaciju. I da, *fizika* simulacije doslovno bi bila fizika, jer bi entiteti koje takva *fizika* opisuje bili fizikalni entiteti i procesi. Prema strukturalizmu, fizikalni je entitet ono što stoji u odgovarajućim matematičkim i uzročnim relacijama prema drugim fizikalnim entitetima, i prema iskustvima svjesnih subjekata. Ako je SH točna, postoje entiteti koji zadovoljavaju matematičke i uzročne relacije u kojima prema drugim entitetima stoji onaj entitet kojega zovemo ”foton”, i taj entitet stoji u izvjesnim relacijama prema našim svjesnim iskustvima. Dakle, taj entitet jest foton, kakva god bila njegova intrinzična narav – bitovi, nekakva svijest druge vrste (ukoliko je idealizam istinit) ili nešto nama posve neshvatljivo. Intrinzična je narav tog fotona uistinu stvar po sebi, kantovskim rječnikom kazano, i budući da se razlika u toj naravi ne bi očitovala u razlikama unutar našeg iskustva, ona nije predmet mogućeg znanja, ni nešto što na bilo kakav način utječe na istinitost naših znanstvenih teorija.

Ako smo u simulaciji, opravdano bi bilo simulatore smatrati bogovima, ili Bogom. Iz naše bi perspektive bili blizu atributima svemoći i sveznanja, kontrolirali bi naš svijet na način sličan onome kojim se standardno smatra da Bog svijet kontrolira providnošću

SH također baca novo svjetlo na tradicionalnu teističku priču o odnosu svijeta i Boga. Ako smo u simulaciji, opravdano bi bilo simulatore (bića koja su pokrenula i nadziru simulaciju) smatrati bogovima, ili Bogom. Iz naše bi perspektive bili blizu atributima svemoći i sveznanja, kontrolirali bi naš svijet na način sličan onome kojim se standardno smatra da Bog svijet kontrolira providnošću. Jasno, takva bića bila bi bitno različita od Boga klasičnog teizma, ne bi ih se moglo smatrati kozmičkim božanstvom (jer i sami bi mogli nenužno postojati i biti stvoreni od nekog drugog bića), već nečim sličnijim Platonovom Demijurgu, ali teško je ne uvidjeti te elemente božanstvenosti koji bi im pripadali. Chalmers naglašava, međutim, da ne vidi nikakav razlog da se ta bića smatra vrijednima štovanja, kakvo se inače drži prikladnim za kozmičkog Boga.

• Nisu sve virtualne stvarnosti jednake (poglavlja 10-13)

Chalmers jasno tvrdi da SH nije prijetnja svakodnevnom znanju simova koji su dio simulacije. Međutim, to vrijedi u prvom redu za hipotezu savršene, globalne simulacije, koja traje čitav subjektov život – baš zato što su subjektova iskustva oduvijek bila uzrokovana određenim digitalnim predmetom, ta iskustva reprezentiraju taj predmet, i termini kojima subjekti (simovi) opisuju svoja iskustva, referiraju na te predmete. Međutim, stvar se mijenja razmotrimo li virtualne stvarnosti koje nisu cjeloživotne, već privremene. Trenutno su komercijalno dostupni kompleti za virtualnu stvarnost, npr. Oculus Rift, koji se prikače na glavu i putem posebnih leća ili naočala projiciraju slike koje su usklađene sa subjektovim micanjem glave i na taj način u subjektima stvaraju dojam da se nalaze u virtualnoj okolini. Unutar takve virtualne stvarnosti, subjekt također može imati iskustvo opažanja cvijeta, baš kao i sim u savršenoj, cjeloživotnoj simulaciji.

Iskustva u trenutno dostupnim kompletima virtualne stvarnosti, poput Oculus Rifta, mogu biti iluzije, jer stvaraju dojam da postoji neki predmet koji ima određeno svojstvo. Taj predmet uistinu postoji, ali nema to svojstvo. (Flickr)

Međutim, Chalmers misli da takvi virtualni predmeti ne zadovoljavaju kriterije stvarnosti na isti način kao što ih doživljavaju virtualni predmeti u simulaciji. Chalmers je jasan oko toga da su virtualni predmeti uistinu predmeti subjektove percepcije unutar takve virtualne stvarnosti, stoga se ne može govoriti o tome da bi takva iskustva bila halucinacije (u halucinacijama se subjektu čini da postoji nekakav predmet, ali tog predmeta uopće nema). Prema kauzalnoj teoriji percepcije, predmeti naše percepcije oni su predmeti koji u nama uzrokuju perceptualna iskustva. Prilikom doživljavanja takve, čak i privremene virtualne stvarnosti, virtualni su predmeti ti koji u subjektu uzrokuju perceptualna iskustva, stoga je prikladno reći da ih subjekt percipira. Veći je izazov pitanje jesu li takva iskustva iluzorna – u iluzijama se subjektu čini da postoji neki predmet, koji ima određeno svojstvo, i taj predmet uistinu postoji, ali nema to svojstvo. Iskustva u trenutno dostupnim kompletima virtualne stvarnosti mogu biti iluzije.

Posebno je to slučaj kad se radi o neiskusnom korisniku takvih kompleta, koji bi nekakavu scenu koju opaža dok je spojen na taj komplet perceptualno interpetirao kao scenu iz fizičke stvarnosti. U takvoj situaciji subjektu se čini, recimo, da je ispred njega crveni predmet. To iskustvo u subjektu uzrokuje neki virtualni predmet, neka struktura bitova. Međutim, budući da u subjektu takvo iskustvo tipično nije uzrokovano takvim predmetom, već fizičkim predmetom, može se reći da taj predmet subjektu ne izgleda onako kakav jest. Dakle, to je iskustvo iluzorno. Uočimo kontrast ovakvog scenarija naspram scenarija cjeloživotne simulacije – u cjeloživotnoj bi simulaciji virtualni predmet bio redoviti uzrok nekakvog tipa perceptualnog iskustva, stoga je tu opravdano reći da subjekt vidi predmet onakvim kakav on jest kad ima takvo iskustvo uzrokovano tim predmetom; u scenariju privremene virtualne stvarnosti uzrok nekog subjektovog perceptualnog iskustva nije ono što je tipični uzrok takvog iskustva (neki fizički predmet), već je to sada virtualni predmet, stoga u ovom slučaju subjekt ne vidi predmet onakvim kakav on jest. Dakle, virtualni predmeti unutar privremenih virtualnih stvarnosti ne bi zadovoljili četvrti kriterij sa popisa kojim je Chalmers dokazivao da su virtualni predmeti unutar cjeloživotne simulacije stvarni.

Međutim, zaključak da su iskustva korisnika kompleta za virtualnu stvarnost iluzije nije neizbježan. Chalmers ističe da vješti korisnici takvih sredstava mogu, i često zaista razviju dojam virtualnosti scene koju opažaju. Kad bi im se činilo da vide zeleni predmet ispred sebe, to bi iskustvo bila iluzija – no njima se ne čini da vide zaista zeleni predmet, već im se čini da vide virtualni zeleni predmet. Čini im se da su predmeti u virtualnom prostoru oko njih, a ne fizičkom, i čini im se da su predmeti virtualno obojeni, i virtualnih dimenzija, a ne fizički obojeni i fizičkih dimenzija. Percepcija je složen proces, i subjektova vjerovanja i pozadinsko znanje mogu utjecati na perceptualne dojmove, a to se upravo događa u ovom slučaju – temeljem svog znanja da su spojeni na komplet virtualne stvarnosti, subjekti razvijaju dojam virtualnosti, i njihova perceptualna iskustva doživljena tijekom spojenosti na takve strojeve ne reprezentiraju svijet kao da je fizički nekakav, već kao da je virtualno nekakav. Posljedica je toga da su takva iskustva mahom točna, točno opisuju stvarnost, stoga nisu iluzije. Dakle, pitanje o iluzornosti iskustava ljudi koji su privremeno u virtualnoj stvarnosti nema tako jednoznačan odgovor kao pitanje o iluzornosti iskustava simova u savršenoj simulaciji.

• Simulirana svijest (poglavlja 14-16)

U svim točkama koje su dosad spomenute, radilo se o simulaciji fizičkih predmeta i pitanju može li se vjerne simulacije takvih predmeta nazvati stvarnima. No pitanje o simulaciji agenata, ili inteligentnih bića, složenije je, jer osim pitanja o naravi simulirane materije, otvara i pitanje o naravi i postojanju simulirane svijesti.

Problem svijesti upravo je ono čime je David Chalmers ušao u akademsku filozofiju. Njegova knjiga The Conscious Mind, koja je nastala na temelju njegove doktorske disertacije, detaljna je kritika materijalizma u pogledu svijesti. Chalmers u toj knjizi razlikuje teški problem svijesti od lakog problema svijesti. Laki problem svijesti sastoji se od pitanja poput: koje su tipične kategorije u kojima ljudi perceptualno diskriminiraju podražaje? Kako pozornost utječe na percepciju? Kako sjećanje i znanje o svijetu utječu na interpretiranje trenutnih osjetilnih podražaja? Koji su neuralni korelati pojedinih mentalnih stanja? Koja je uloga mentalnih stanja u objašnjenju ponašanja…itd. To su sve pitanja kojima se bavi psihologija, ili kognitivna znanost, i odnose se na funkcionalna svojstva mentalnih stanja, tj. na njihove relacije prema perceptualnim podražajima, drugim mentalnim stanjima i efektima na ponašanje. Ta su pitanja laka u relativnom smislu – laka su zato jer ih je načelno moguće rješavati empirijskim metodama i vjerojatno je da će biti riješena, ili barem da će se ostvariti znatan napredak, nakon par stoljeća znanstvenog istraživanja. Teški problem svijesti svodi se na pitanje: zašto su neka mentalna stanja uopće popraćena subjektivnim iskustvom?

Chalmersov The Conscious Mind je vrlo dugačak argument u prilog tvrdnji da se qualia ne mogu reducirati na fizičke činjenice o živčanom sustavu, dok u Reality+ argumentira kako ih je moguće producirati u savršeno simuliranim mozgovima.

Subjektivno iskustvo, ili svjesno iskustvo, ono je što je Thomas Nagel nazvao what it feels like, onaj doživljaj bivanja u nekom stanju. Kad kušam kavu, puno se toga u meni događa što se može elegantno opisati fizikalnim i fiziološkim rječnikom – kemijske tvari u kavi reagiraju s mojim osjetilnim i taktilnim receptorima u ustima, proizvode električne signale koji živcima putuju do mozga, u kojem se pak događa vrlo složen uzrok paljenja moždanih vlakana… ali osim svega toga što se može opisati savršeno objektivnim rječnikom, postoji i još jedna činjenica: postoji to kako je biti u tom stanju, u stanju kušanja kave, postoji nekakav subjektivni doživljaj kave, koji je drugačiji od subjektivnog doživljaja kušanja čilija ili grilanog odreska. Taj se subjektivni doživljaj u filozofiji uma naziva quale, a plural je qualia. Teški problem svijesti onda je: što su qualia, i mogu li se reducirati na fizičke činjenice o živčanom sustavu subjekta koji ih doživljava?

Chalmersova je knjiga (The Conscious Mind) vrlo dugačak argument u prilog negativnom odgovoru na to pitanje – ne, qualia se ne mogu reducirati na fizičke činjenice o subjektovu organizmu, i nikada se neće moći na njih reducirati. Ovo nije mjesto u kojem treba detaljno taj odgovor obrazlagati, niti ga sam Chalmers obrazlaže u Reality+, ali recimo da je srž tog argumenta u ovome: fizičke činjenice strukturalne su, i fizički opisi opisi su strukture i dinamike nekog procesa. Qualia su, međutim, intrinzična svojstva mentalnih stanja, i nije ih moguće objasniti isključivo strukturalnim i i dinamičkim procesima. Stoga ni nikakvo buduće fizikalno objašnjenje nema šanse za uspjeh – osim, naravno, u slučaju radikalne promjene u shvaćanju fizike kao znanstvene discipline.

Ova razlika u naravi lakog i teškog problema svijesti sugerira da ti problemi tematiziraju dva bitno različlita shvaćanja svijesti. Svijest shvaćena kao predmet lakog problema može se nazvati kognitivnom ili funkcionalnom sviješću – to je ono što se proučava u psihologiji i srodnim disciplinama (kognitivnoj znanosti, neuroznanosti) i tiče se uloge mentalnih stanja u čitavoj kognitivnoj strukturi inteligentnih subjekata. Svijest koja je predmet teškog problema fenomenalna je svijest, i referira na intrinzična svojstva mentalnih stanja, koja se ne daju adekvatno opisati funkcionalnim rječnikom. Da, bol je tipično posljedica izvjesnih podražaja, popraćena je raznolikim fiziološkim procesima i uzrokuje izvjesna ponašanja kod subjekata koji je doživljavaju, ali osim svega toga, i možda bazično u odnosu na sve to – bol boli. Postoji izvjesna osjetilna kvaliteta boli, nekakav subjektivni doživljaj boli, koji se ne može u potpunosti objasniti fizikalnim procesima koji se događaju u subjektovu tijelu. Jer sasvim je moguće (Chalmers misli na metafizičku mogućnost) da su takvi fizički procesi bili popraćeni posve drugačijim subjektivnim doživljajem. A ako je to moguće, bol nije svodiva na te procese.

Kazavši sve to, Chalmers ne misli da je fenomenalna svijest sasvim nepovezana sa fizikalnim procesima. U više je svojih tekstova zastupao poziciju naturalističkog dualizma – smatra da su qualia primitivna svojstva svijeta, poput električnog naboja ili mase, i koja stoje u primitivnim korelacijama s fizikalnim ili funkcionalnim procesima. Prirodni je zakon, recimo to tako, da će svi organizmi čiji je mozak u određenom fizičkom stanju doživljavati određeno fenomenalno stanje, kao što je prirodni zakon da će tijelo određene mase u određenom gravitacijskom polju padati točno određenom brzinom. Metafizički je moguće da postoje fizikalna stanja ljudskog mozga bez ikakvih fenomenalnih stanja, u kojem slučaju imamo posla sa zombijima – bićima fizički identičnima ljudima, ali bez ikakvog svjesnog iskustva. Ali zombiji nisu prirodno mogući, jer postoje prirodni zakoni, ili prirodne korelacije fizičkih i fenomenalnih stanja, koje priječe postojanje takvih bića. Prirodno je nužno da su određene konfiguracije mozga popraćene svjesnim isksustvima.

No što je sa simuliranim mozgovima? Vrijedi li takva prirodna nužnost i za njih? Ili je to nešto što važi samo za biološke mozgove, sastavljene od organskih tvari? Da, takva prirodna nužnost vrijedi i za simulirane mozgove, i savršena bi simulacija mozga bila u istom mentalnom stanju kao i mozak kojega simulira. To je zato što Chalmers smatra da su fenomenalna stanja primitivnim korelacijama zapravo povezana ne sa fizikalnim stanjima, već sa funkcionalnim stanjima, bez obzira u kojem fizikalnom supstratu ta stanja bila realizirana. Ono što definira kognitivni sustav (um) njegova je struktura, skup relacija između podražaja, internih stanja i bihevioralnih efekata, i svi će kognitivni sustavi identične strukture biti u istim fenomenalnim stanjima. Dakle, u slučaju SH, i čisti simovi bit će fenomenalno svjesni, jer će do najsitnijih detalja biti simulirani njihovi mozgovi i čitavi živčani sustavi; takvi će simovi biti digitalni umovi, svjesna bića realizirana u strukturama bitova.

Ako sam u pravu, simulirani mozgovi mogu biti svjesni. Preciznije, ako je sustav s biološkim mozgom svjestan, sustav sa savršenom simulacijom tog mozga bit će također svjestan, s istom vrstom svjesnih iskustava. (Reality+, str. 287)

Osim generalne funkcionalističke intuicije, Chalmers nudi i jedan detaljniji argument u obliku misaonog eksperimenta u prilog svojoj tezi. Zamislimo proces postupnog učitavanja ljudskog mozga u računalo – na način da se u svakom koraku tog procesa simulira rad jedne stanice ljudskog mozga na računalu, i da se podese prikladne uzročne veze te simulirane stanice s ostalim biološkim stanicama ljudskog mozga (i tijelom), dok se stanica koju simuliramo isključi ili na neki način uništi. Neka taj proces počne s jednom stanicom, i neka traje relativno dugo, tako da se u svakom koraku ne intervenira u više od nekoliko stanica. Na početku će procesa biti normalni ljudski mozak, a na kraju će procesa biti na računalu simulirani ljudski mozak. No, što se događa tijekom procesa? Konkretno, što se događa sa ljudskom fenomenalnom sviješću?

Dvije su opcije: ili je tako da a) ljudska fenomenalna svijest poptuno nestane uništenjem jedne stanice mozga ili b) ljudska fenomenalna svijest postupno slabi, blijedi. Prva je opcija neuvjerljiva, Chalmers tvrdi, jer bi počivala na neočekivanom diskontinuitetu, dok je druga opcija neuvjerljiva jer bi implicirala postojanje jake pogrešivosti ljudske introspekcije. Naime, u toj bi drugoj opciji čovjek u svakom koraku tog procesa učitavanja imao očuvana vjerovanja o svojoj svijesti – jer se ni u jednom trenu ne bi promijenila struktura njegova uma – ali to bi značilo da bi čovjek u nekim trenucima vjerovao da je njegova svijest normalna, dakle istog intenziteta i naravi kao i prije, dok ona to ne bi bila (jer bi, po pretpostavci, stalno slabila). To pak povlači za sobom prevelik stupanj pogrešivosti u pogledu našeg znanja o vlastitim mentalnim stanjima, koji nije uvjerljiv.

Stoga je najuvjerljivija opcija ta da bi ljudska fenomenalna svijest ostala nepromijenjena u svakoj fazi tog postupnog učitavanja. Ali onda bi ostala nepromijenjena i na kraju tog procesa, što znači da bi na kraju tog procesa čovjekova svijest bila realizirana u posve simuliranom mozgu. Čovjek bi postao digitalni um (što sa tijelom? Ili bi bile podešene prikladne uzročne veze stanja mozga s perifernim živčanim sustavom, ili bi i čitavo tijelo bilo učitano u računalo). Eto i načina za osobnu besmrtnost, na digitalni način. Jasno, ne bi se radilo o besmrtnosti poput one kakvu naučavaju religije, jer čovjekov opstanak nakon smrti u religijskim doktrinama tipično ovisi o božanskom održavanju u postojanju, koje nije podložno prijetnjama poput onih koje mogu ugroziti rad simulacije (npr. nestanak struje, ili nekog drugog energenta, u svijetu u kojem je simulacija pokrenuta, da malo karikiram), ali čini se izglednim da bi se tu radilo o načinu postojanja koji u nekom smislu nadilazi krhkost biološke egzistencije (već se i danas kaže da ništa ne nestaje s interneta).

• Smisao i moral u virtualnoj stvarnosti (poglavlja 17-19)

Teze o simuliranoj svijesti šlagvort su Chalmersu za kraću raspravu o vrijednosnim pitanjima koja se nameću refleksijom o virtualnim svjetovima. Je li moguć smislen život u virtualnoj stvarnosti? Bi li ikada bilo racionalno odlučiti se za stalni boravak u virtualnom svijetu, umjesto interakcije s fizičkom okolinom? Poprilično je jasno, iz svega dosad rečenog, da će Chalmersov odgovor na to pitanje biti potvrdan. Ako virtualne stvarnosti nisu iluzorne (barem ne nužno), ako su radnje u njima stvarne, boravak u takvima ni po čemu nije inferioran boravku (doživljaju) fizičkog svijeta.

U virtualnom svijetu doslovno možemo raditi stvari (udariti virtualnom palicom virtualnu lopticu), u takvom svijetu možemo interagirati sa drugim agentima, bilo da su biosimovi ili čisti simovi. Dakle, u virtualnoj je stvarnosti moguća i interakcija s okolinom, i drugim svjesnim bićima; to je dovoljno da provođenje duljeg vremenskog perioda, ili čak cijelog života u takvoj stvarnosti učini smislenim. Recimo da jednog dana Zemljina površina bude opustošena nuklearnim ratom i klimatskim promjenama. Ako bi netko bio u prilici birati između teškog života u takvim uvjetima i prikapčanja na virtualnu stvarnost u kojoj bi Zemlja bila očuvana i vladalo bi društveno blagostanje, ne bi li bilo iracionalno inzistirati na doživljaju fizičke stvarnosti samo zato što nije virtualna?

Smisao svemu daje svijest, prema Chalmersu; određena su iskustva smislena, i određena egzistencija smislena zato jer ju neka svjesna biće cijene, priželjkuju. Tako je lako vidljivo zašto život u virtualnoj stvarnosti može biti jednako smislen kao i život u fizičkoj stvarnosti (tj. život u kojem netko konstantno opaža svoju fizičku okolinu). Naravno, život u virtualnoj stvarnosti može biti i besmislen, i loš, ali ne zato što je ta stvarnost virtualna, već zbog sadržaja i događaja koji se u njoj odvijaju.

Također je lako zamisliti i borbu da se simovima dodijele jednaka prava kao i običnim ljudima. Ne nudim predviđanja o tome koji će pristup na kraju prevladati. Ali ako je Martin Luther King bio u pravu kad je rekao da se dugi luk moralnog svemira savija prema pravdi, onda će se taj luk saviti prema dodjeli jednakih prava simovima. (Reality+, str. 337)

Svijest je ono što svemu daje i moralni status, Chalmers nastavlja. To ima etičke implikacije za naš odnos prema simulacijama i simovima. Recimo da smo u poziciji da jednoga dana pokrenemo detaljnu simulaciju našeg ili njemu sličnog svemira. Kakva bismo prava i obveze imali prema toj simulaciji? Ako u njoj ne bi bilo umova, bilo u obliku biosimova, bilo posve digitalnih umova (čistih simova), imali bismo pravo raditi s tom simulacijom što želimo, mijenjati je, isključivati i ponovno uključivati. No, ako bi u toj simulaciji bilo simova, našli bismo se pred određenim moralnim obvezama. Bilo bi moralno nedopustivo takvu simulaciju isključiti – taj bi čin doslovce bio ubojstvo simova (genocid, štoviše), kao što bi bilo moralno nedopustivo mijenjati je na način da simovi u njoj doživljavaju neugodna iskustva ili budu nesretni.

Kad bismo se našli u poziciji simulatora, simove bismo trebali tretirati kao osobe, sa izvjesnim neotuđivim pravima, jer oni bi i bili osobe. Bilo bi nemoralno mučiti ih, ubijati (brisati), ili im nanositi neki drugi oblik štete. U slučaju moralnih dilema, u kojima bi se trebalo izabrati između spašavanja fizičkih ljudi i simova, čija je svijest slična ljudskoj, simove i ljude trebalo bi tretirati jednako (simulirani životi vrijede, kako Chalmers to kaže, referirajući se na Black lives matter). Znači li to da je moralno dopušteno stvarati simulacije u kojima simovi vode sretne živote? U tome nema ništa intrinzično nemoralno, Chalmers misli, ali nije nešto što bi trebalo olako raditi, jer uvijek postoji šansa da se dogode nepredviđene posljedice – nije se pametno igrati Boga.

EVE Online MMORPG je poznat po stvaranju složenih političkih organizacija unutar igre, koje su po Chalmersu normalna posljedica ponašanja racionalnih agenata koji ulaze u društvene interakcije, isto kao i u fizičkoj realnosti.

Što se tiče političke organizacije virtualnih stvarnosti, Chalmers ne donosi neke posebno sadržajne naputke ili argumente, već više dokumentira razvoj određenih sustava upravljanja trenutno postojećim virtualnim stvarnostima, pa tako dokumentira promjene upravljačke strukture u MMORPG-u EVE, ili u Second Life programu. Ta se pitanja uglavnom ne razlikuju bitno od pitanja političke organizacije fizičke realnosti, budući da i jedna i druga mogu sadržavati racionalne agente koji ulaze u društvene interakcije. Detaljan mehanizam kojim se te interakcije u njihovim svjetovima odvijaju uglavnom nije relevantan za pitanja društvene pravednosti i političke strukture.

Chalmers u Reality+ spominje još i niz drugih tema – kako ne pasti pod obmanu deepfake slika i videa, kako se kvalitetno informirati u moru lažnih vijesti, koji je očekivani smjer razvoja komercijalno dostupnih kompleta za virtualnu stvarnost…itd, ali te teme nisu toliko bitne kao ove dosad navedene, niti su toliko filozofski obojene, i iscrpno ih analizirati izašlo bi izvan okvira ovog prikaza.

• Neki problemi s Chalmersovim tezama

Reality+ dosta je opsežna knjiga, s nizom zanimljivih i provokativnih tvrdnji. Jasno je da to otvara prostor za poprilično detaljnu kritiku Chalmersovih tvrdnji, međutim takva bi kritika morala i sama biti jako opsežna. Stoga ću se u ovom kraćem kritičkom osvrtu usredotočiti na problematične aspekte Chalmersovih temeljnih tvrdnji u knjizi, a neću analizirati svaku tezu kojoj bi se moglo nešto prigovoriti.

Chalmers u više navrata u knjizi ponavlja tvrdnju kako SH nije skeptička hipoteza, jer ne ugrožava mogućnost empirijskog znanja (u svakom slučaju nije globalna skeptička hipoteza). Razlog je tome eksternalizam o značenju i mentalnom sadržaju: ako sam cijelog života u simulaciji, moje će riječi referirati na virtualne predmete, bitove simulacije, i većina će mojih vjerovanja o svijetu kojeg nazivam fizičkim biti istinita. Mnogo rjeđe Chalmers spominje glavni problem s ovim argumentom,  da eksternalizam neutralizira skepticizam samo ako razmatramo scenarij cjeloživotne simulacije, ili barem simulacije koja je počela jako davno. Naime, referencija riječi i reprezentacijski sadržaj misli nešto su što zadobiva svoju semantičku vrijednost, svoje referente, stalnim asocijacijama i uzročnim vezama s tim referentima. Moja riječ ”voda” referira na onu tekućinu koja je redoviti uzrok mojih misli sadržaja ”To je voda”. Ako me se odjednom teleportira na drugi kraj svemira, na planet na kojem postoji tekućina golim okom nerazlučiva od vode, u prisutnosti te tekućine pomislit ću ”To je voda”. Ali moja misao neće biti istinita, jer moja riječ ”voda” i pojam vode u stalnoj su uzročnoj vezi s tekućinom H₂0, a ne nekom drugom, makar ta i izgledala nerazlučivo od H₂O na nekoj razini opisa.

Sasvim analogno vrijedi i za simulaciju – ako sam dosad živio u fizičkoj stvarnosti i preko noći sam onesviješten, prikopčan na žice i spojen na simulaciju, moja riječ ”voda” neće referirati na virtualni predmet unutar simulacije koji u meni uzrokuje iskustva nalik iskustvima vode. ”Voda” će i dalje referirati na stvarnu, fizičku vodu i moje vjerovanje da je ispred mene čaša vode bit će neistinito. Eventualno, protokom duljeg vremenskog perioda, moglo bi doći do promjene značenja, pa bi onda imalo smisla reći da je ”voda” u mojoj uporabi počelo referirati na virtualni predmet. To znači da svi scenariji u kojima sam tek odnedavno u simulaciji ne spašavaju moje empirijsko znanje. Chalmers tematizira taj problem, i kratko odgovara da su scenariji poput ”Jučer sam ušao u simulaciju” ili ”Tek sam nedavno ušao u simulaciju” kompliciraniji od njegove verzije SH, a koja je savršena, cjeloživotna simulacija; stoga bi u raspravi o globalnom skepticizmu trebalo odabrati jednostavnije skeptičke hipoteze, a ne one relativno komplicirane.

Ako razmatram ozbiljno hipotezu da sam u simulaciji, imam li dobre razloge da kao jedini relevantan scenarij uzmem onaj po kojemu je ta simulacija cjeloživotna?

Ne čini mi se da je to zadovoljavajući odgovor. Uzmimo skeptički scenarij ”Trenutno sam u simulaciji”. Taj se scenarij ne čini kompleksnijim od scenarija ”U savršenoj sam cjeloživotnoj simulaciji”. Dapače, izgleda jednostavniji, ako uzmemo sadržajnost opisa kao mjeru kompleksnosti. No, taj scenarij trenutne simulacije neutralan je spram toga koliko sam dugo u simulaciji, te ne možemo na njega, bez dodatnih specifikacija, primijeniti eksternalistički poučak o referenciji termina, a koji bi nam onda pružio temelj za tvrdnju da su naša empirijska vjerovanja uglavnom istinita (jer nemam razloga misliti da su trenutni uzroci mojih iskustava nalik iskustvima vode isti oni koji su redovito u meni uzrokovali takva iskustva). Moje empirijsko znanje itekako je ugroženo u tom scenariju, jer pretpostaviti da je uzročna struktura mojih iskustava normalna (tipična) nije opravdano. Ako razmatram ozbiljno hipotezu da sam u simulaciji, imam li dobre razloge da kao jedini relevantan scenarij uzmem onaj po kojemu je ta simulacija cjeloživotna?

Još je jedan problem s Chalmersovim antiskeptičkim rješenjem. Istina je da skeptičke hipoteze obično djeluju tako da opisuju scenarij u kojem je subjektova okolina radikalno drugačija od normalne, što onda većinu subjektovih vjerovanja o svijetu čini neistinitima. No to nije jedini način na koji skeptički scenariji mogu ugroziti znanje. Poznat je Mooreov primjer vojvode od Devonshirea, koji je bio na sjednici u Domu lordova, zaspao i sanjao da je na sjednici u Domu lordova (Moore 1962). Njegovo je vjerovanje unutar sna, da je u Domu lordova, istinito. Ali nije znanje. Taj je scenarij prijetnja za empirijsko znanje ne zato što bi svijet oko subjekta bio radikalno drugačiji od normalnog, već zato što je subjektova epistemička situacija bitno drugačija, lošija, od normalne, unatoč tome što ima istinita vjerovanja. San ne priječi nekome da ima istinita vjerovanja, ali mu priječi mogućnost pouzdano proizvedenih vjerovanja. Dok vojvoda od Devonshirea sanja, ima istinito vjerovanje o svojoj okolini, ali to je slučajnost (ili barem mnogo bliže slučajnosti nego što je slučaj s njegovim vjerovanjima u budnom stanju). Pouzdanost veze između događaja u mojoj okolini i mojih iskustava narušena je, ili bitno smanjena, dok sanjam, u odnosu na pouzdanost te veze dok sam budan.

Nije li tako da slično vrijedi i za SH? Ako i jesam cijeloga života u simulaciji, moguće je da moja iskustva vjerno odražavaju strukturu računalnog programa simulacije. Ali sama činjenica da je moja okolina manipulirana od strane naprednih inteligentnih bića, čije motive ne znam, izručuje me njima na milost i nemilost. Tko im brani da se igraju sa mojim sjećanjem, da mi u nasumičnim intervalima izazivaju unutar-simulacijske halucinacije (npr. da onaj uzorak bitova koji inače u meni izaziva iskustvo crvene boje sad uzrokuje iskustvo plave ili obrnuto)? Ako to i ne rade, vrlo im je lako to napraviti, kad bi tako odlučili. Pouzdanost veze mojih iskustava s njihovim redovitim uzrocima bitno je oslabljena u odnosu na normalni scenarij, u kojem sam dio fizičkog, prirodnog svijeta. I ta degradacija mog epistemičkog stanja, moje dokazne situacije, dovoljna je prijetnja mom empirijskom znanju, čak i ako mi vjerovanja o okolini jesu istinita. Mislim da je skepticizam, čak i vrlo snažni, globalni, ipak tvrđi orah nego što to Chalmers prikazuje.

Chalmersova je teza da postoji nezanemariva šansa da jesmo u situaciji, čime opravdava privilegiranje te hipoteze kao skeptičkog scenarija.

Postavlja se i pitanje o specifičnom doprinosu simulacijske hipoteze raspravi o skepticizmu, u odnosu na ostale primjere skeptičkih hipoteza, npr. mozgova u posudi, sna, zlog demona… Što je to u pogledu simulacijske hipoteze što je čini bitno drugačijom od klasičnih skeptičkih hipoteza? Chalmers navodi jednu njenu specifičnost, a to je postojanje nezavisnog argumenta u njoj u prilog, npr. onog iz Bostromova članka. Ako postoje pozitivni razlozi za vjerovanje da jesmo u simulaciji, a nema takvih za vjerovanje da nas vara zli demon ili da sanjamo, onda zaista i ima više smisla rapravljati baš o SH kao varijanti skeptičke hipoteze. No, to znači da se sva njena dodana vrijednost svodi na argument simulacije, i taj argument postaje srž čitave priče. Chalmersov zaključak analize tog argumenta svodi se na tezu da postoji nezanemariva šansa da jesmo u simulaciji (kaže da bi mogla biti čak i do 25%, makar nije posve jasna motivacija za brojeve koji ulaze u tu računicu). Nisam siguran da je to posve dovoljan razlog za privilegiranje te hipoteze kao skeptičkog scenarija, posebno u odsutnosti razloga koji bi mogli utemeljiti odabir specifične verzije simulacijske hipoteze.

Problematična je i Chalmersova teza o uzročnoj moći virtualnih predmeta. Prisjetimo se da kad donosi popis kriterija za stvarnost nečega, neke pojave, jedan je od tih kriterija i uzročna moć – biti stvaran predmet znači biti uzročno djelotvoran, moći izazvati efekte u svijetu. Chalmers je vrlo eksplicitan u tvrdnji da virtualni predmeti jesu uzročno djelotvorni, na dva načina: prvo, jedni prema drugima (virtualna bejzbol palica udara, virtualno, virtualnu lopticu), i prema simovima (virtualna bejzbol palica uzrokuje u simu iskustva bejzbol palice, ili virtualne bejzbol palice). Ti su zaključci problematični. Prvo, je  li odnos između virtualne bejzbol palice i virtualne loptice uzročni? Ili je tako da uzročni odnos postoji između fizičkih realizacija virtualne bejzbol palice i virtualne loptice?

Da pojasnim: virtualna bejzbol palica (odsad nadalje: palica) digitalni je predmet, skup bitova u nekom računalu. Međutim, ”bit” nije termin za fizički predmet, proces ili svojstvo. ”Bit” je funkcionalni termin, označava jedno od dva moguća stanja kojima se u računalnom inženjerstvu kodiraju podaci. Ta su stanja uglavnom razlike u naboju, ili nekim drugim električnim svojstvima hardvera, ali nije nužno da je tako. Bitovi mogu biti fizički realizirani u raznim drugim supstratima – linijama magnetske polariziranosti, ili simbolima upisanima u neko polje jako duge papirnate trake (jasno, govorim o primitivnoj verziji Turingova stroja). Bitovi mogu biti višestruko realizirani, sve što je za njih bitno jest da su definirani jedan u odnosu na drugoga, i da su realizirani nekim sustavom jasnih fizičkih razlika između dva stanja. Pretpostavimo da se simulacija vrti na sustavu računalne memorije koji bitove sprema u obliku nabijenosti kapacitatora – i recimo da se događa neka interakcija dijelova računalne memorije, koja je u korelaciji sa simovim opažanjem palice koja udara lopticu. Palica i loptica virtualni su predmeti, realizirani su, ostvareni, u stanju nabijenosti sićušnih fizičkih dijelova računala. Nisu im identični, jer da jesu, ne bi bili višestruko ostvarivi i ne bi bilo moguće realizirati te virtualne predmete u nekom drugačijem fizičkom mediju (npr. linijama magnetskog polariteta).

Evo analogije: automobilski motor ima svojstvo neke snage (izražene u konjskim snagama), i ima svojstvo da je sastavljen na nekakav točno određen način (arhitektura). Snaga je realizirana u arhitekturi, ali nije joj identična: motor drugačije arhitekture može imati istu snagu. Tako je i s palicom i lopticom – u kojem god fizičkom sustavu realiziranja bitova bile ‘zapisane’, mogle su biti zapisane i u nekom drugom sustavu realiziranja bitova. Palica i loptica funkcionalne su kategorije, to su funkcionalna svojstva fizičkih stanja koja se koriste za njihovo realiziranje – i to upravo svojstva da ih netko koristi da bi njima izveo računsku operaciju i označio neke predmete. No kad se interakcija dogodi, što je točno bilo uzročno djelotvorno: bit, ili njegova fizička realizacija (npr. naboj kapacitatora)?

Bit koji kodira informaciju o virtualnoj palici nije fundamentalno fizikalno svojstvo, to je svojstvo višeg reda, za koje nije jasno da ima nezavisne uzročne moći. (YouTube)

Zamislimo scenarij u kojem imamo fizičke entitete istih svojstava (kapacitatore s nabojem), ali koji se ne koriste kao dio nekog računalnog programa i nitko ih ne koristi da bi njima proizveo iskustva palice i loptice u nekim subjektima. U tom scenariju ti kapacitatori ne bi realizirali bitove – ali čini se da bi njihovi naboji interaktirali sasvim jednako kao i u scenariju u kojem jesu realizirali bitove. Jasno, radi se o problemu uzročne djelotvornosti svojstava višeg reda, ili funkcionalnih svojstava. Prema jednom shvaćanju, uzročnost je uvijek stvar bazične fizike – fundamentalna fizička svojstva i događaji oni su koji nešto uzrokuju. Ali biti bit, koji kodira informaciju o virtualnoj palici, nije fundamentalno fizikalno svojstvo. To je svojstvo višeg reda, koje se na neki način temelji na bazičnim fizikalnim svojstvima, ali nije jasno da ima nezavisne uzročne moći.

Sasvim je analogan problem mentalnog uzrokovanja, kad se raspravlja o mogućnosti mentalnog aspekta mentalnih stanja da nešto uzrokuju, jer čini se da je uzročna priča sasvim identična ako govorimo o stanjima mozga koja realiziraju mentalna stanja, ili govorimo samo o stanjima mozga, bez ikakvog spominjanja mentalnih stanja. Uvijek je paljenje moždanih vlakana to koje nešto uzrokuje. Da pojasnim što točno ovdje tvrdim: ne tvrdim da svojstva višeg reda ne mogu biti uzročno djelotvorna. Tvrdim da je pitanje njihove uzročne djelotvornosti ozbiljan filozofski problem i da je šteta što ga Chalmers ne analizira detaljnije kad govori o uzročnoj moći virtualnih predmeta.

Drugi problem sa uzročnom moći virtualnih predmeta bolje se vidi na primjeru virtualnih stvarnosti privremenog tipa. Kad govori o kompletima za virtualnu stvarnost, Chalmers kaže da subjekti prispojeni na njih perceptualno opažaju virtualne predmete, npr. virtualnu palicu. To je zato što je virtualna palica, realizirana u bitovima (a koji su realizirani u nekim fizičkim stanjima računala), uzročno povezana sa subjektovim iskustvom palice. No, biti uzrokom subjektovog perceptualnog iskustva nije dovoljan uvjet za bivanje predmetom subjektova iskustva. Evo primjer: sjedim na kauču, i uzmem tabletu ecstasya. Neko vrijeme nakon što sam je uzeo, odjednom imam vizualno iskustvo nerazlučivo od onog kojeg bih imao da golemi tigar iskače iz zida nasuprot mene. Jasno, ta je tableta uzrok tog vizualnog isksutva.

Prema Chalmersovom shvaćanju uzročnog elementa u percepciji, trebalo bi reći da vidim tabletu ecstasya, i da izgleda kao tigar koji iskače iz zida. Ali to je pogrešno. Ne vidim tabletu ecstasya, makar ona jest uzrok mog vizualnog iskustva. Vidim one predmete koji su na prikladan način, prikladnim mehanizom, uzrokovali moje vizualno iskustvo. Koji bi to mehanizam bio? Ovdje se ne usuđujem iznositi snažne tvrdnje, ali mislim da bi trebalo ići u smjeru ovakve analize: predmet subjektova vida je ili onaj predmet koji je emitirao svjetlo koje je palo na subjektove oči ili onaj predmet od kojega se svjetlo odbilo prije nego je palo na subjektove oči. Vid zahtijeva uzrokovanje iskustva mehanizmom svjetla koje podražuje subjektove oči. To bi pak značilo da u slučaju privremenih virtualnih stvarnosti na koje se fizički subjekti spajaju, nisu virtualni predmeti ti koji su predmet perceptualnog iskustva, već je to emitirano svjetlo sa naočala tog kompleta. Kad analiziramo kako naša vizualna iskustva inače nastaju, čini se da su takvi predmeti oni koji su najbliže onome što bismo intuitivno rekli da su predmeti naše vizualne percepcije u svakodnevnim situacijama, a ne bitovi u računalu.

Chalmers je, prema mome mišljenju, previše velikodušan prema virtualnim predmetima u svojoj procjeni kriterija za stvarnost koje zadovoljavaju. Konkretno, kriterij autentičnosti (genuiness) poprilično očito nije zadovoljen u SH. Ako je virtualni cvijet nešto zamišljeno i ostvareno tako da u simovima proizvodi iskustva kakva bi imali da interagiraju s fizičkim cvijetom, jasno je da virtualni cvijet nije autentičan. Virtualni je cvijet kopija, imitacija, fizičkog cvijeta, stvarnog cvijeta. Virtualni cvijet jest stvaran predmet, kao što je i falsifikat Picassa stvaran predmet, ali nije stvarni cvijet, kao što i falsifikat nije stvarna Picassova slika.

I kriterij neovisnosti od uma problematičan je. Što znači da je nešto virtualna palica? Virtualna palica neki je skup bitova na računalu. Taj skup bitova ostvaren je u nekim fizičkim entitetima, koji su na nekoj razini opisa, slični stvarnoj palici. Možemo reći da postoji nekakvo preslikavanje sa svojstava stvarne palice na svojstva fizičkih realizacija virtualne palice – postoji nekakva strukturna sličnost, npr. realizacije bitova koji kodiraju palicu bit će u takvim uzročnim relacijama sa realizacijama bitova koji kodiraju lopticu, koje će na nekoj razini općenitosti, imati parnjake u relacijama stvarne loptice i stvarne palice. Postojat će strukturna sličnost – struktura odnosa stvarne palice i loptice bit će nekako preslikana na strukturu odnosa realizacija virtualne palice i loptice.

Međutim, takva strukturna sličnost nije dovoljna da jedna stvar bude simulacija druge. Svaki par fizičke palice i fizičke loptice strukturno je sličan u svojim interakcijama svakom drugom paru fizičke palice i fizičke loptice – to ne znači da je jedan par fizičke palice i fizičke loptice simulacija tog drugog para. Simualcija je nešto što je ili (a) načinjeno, dizajnirano, s namjerom da se strukturne sličnosti između jedne domene, A, i druge domene, B, iskoriste tako da netko može interpretirati B kao A, ili barem zaključiti na sličnost B i A ili (b) nešto što je takvo da već postojeću sličnost između domena A i B neki agenti koriste tako da B interpretiraju kao A, ili zaključuju nešto o A temeljem promatranja B. Onda se može reći da je domena B virtualna verzija domene A, i da su predmeti B₁, B₂, B₃… zapravo virtualni A₁, A₂, A₃…

Simulacija pretpostavlja postojanje umova, ili simulatora, ili subjekata koji simulaciju doživljavaju i neke fizičke procese interpretiraju kao neke druge fizičke procese. Možda je točno da simova riječ ‘cvijet’ referira na virtualni cvijet, ali taj predmet na koji ta riječ referira jest virtualni cvijet samo zato što ga je netko dizajnirao tako da u simu proizvodi iskustva kakva bi imao da opaža stvarni cvijet. Neku realizaciju bitova virtualnim predmetom čine namjera simulatora i iskustvo simova – bez tih mentalnih stanja, ne bi se moglo govoriti o virtualnim predmetima i simulaciji, već samo o nabojima kapacitatora i praznini. Dakle, narav je simulacije takva da pretpostavlja postojanje umova, u najmanju ruku simulatora. Takva ovisnost o umu svjesnih agenata nije prisutna u fizičkom svijetu, i mislim da čini bitnu razliku u procjeni stvarnosti virtualnih predmeta naspram fizičkih. Virtualni su predmeti u osnovi artefakti – njihova narav kao virtualnih predmeta bitno je određena namjerama njihovih tvoraca i korisnika, kao što su namjere tvoraca i korisnika ono što neki komad metala i stakla čine termometrom. Bez tih namjera, dakle mentalnih stanja, to je i dalje komad metala i stakla, ali nije više termometar.

Simulacija je bitno ovisna o umu simulatora, a fizički svijet nije

Bez namjera simulatora da određeni fizički procesi ostvare strukturne sličnosti s drugim fizičkim procesima, i možda da u nekih subjekata izazovu iskustva nerazlučiva od onih koje bi imali opažajući te druge fizičke procese, svi bi virtualni predmeti bili tek skupovi naboja kapacitatora ili magnetiziranosti diskova. Simulacija je bitno ovisna o umu simulatora, a fizički svijet to nije. Čak i ako je idealizam istinit, i ako je fizički svijet u svojoj biti svodiv na mentalna svojstva ili mentalna stanja, simulacija će uvijek za jedan red veličine biti više ovisna o umu nego što je to s osnovnim stupnjem realnosti, jer će ovisiti o umovima fizičkih subjekata, kakva god fundamentalna narav fizičkog svijeta bila. Stoga bi imalo smisla fizičkom svijetu pripisati bitno veći stupanj stvarnosti nego simulaciji.

Chalmersova knjiga puna je ilustracija, a trudi se i filozofske teze dovesti u vezu s motivima poznatima u popularnoj kulturi i znanstvenoj fantastici.

Na kraju bih rekao par stvari o stilu kojim je knjiga pisana i njenoj strukturi. Chalmers i inače piše vrlo jasno, a ovo je knjiga koja nije namijenjena isključivo, možda ni primarno, profesionalnim filozofima. Zbog toga je tehnička terminologija svedena na minimum, i filozofske su pozicije pojašnjene uz pomoć plastičnih primjera. Knjiga je prepuna ilustracija (ilustrator je Tim Peacock) koje vrlo efektno dočaravaju razne misaone eksperimente i momente u filozofskim debatama. Chalmers se trudi filozofske teze dovesti u vezu s raznim motivima poznatima u popularnoj kulturi i posebno znanstveno-fantastičnoj književnosti i filmu. Ovo posljednje spomenuto vrlo je vrijedno, jer Chalmers tu često navodi prva spominjanja poznatih filozofskih ideja u znanstvenoj fantastici, što će biti zanimljiva i nova spoznaja svakome osim najozbiljnijim fanovima tog žanra.

Sve ovo spomenuto smatram vrlinom knjige, jer mislim da će je učiniti privlačnom širem krugu čitatelja, no istodobno to može biti i mana. Naime, nekad se stječe dojam kao da se svi ti elementi međusobno natječu – makar knjiga nije u prvom redu pisana za profesionalne filozofe, u njoj ima puno zanimljivih i vrlo ozbiljno razrađenih filozofskih ideja, i zasigurno će biti zanimljiva kolegama iz struke. No, za njihov bi ukus tempo knjige mogao biti malo prespor, s preširokim objašnjenjima onoga što su u profesiji opća mjesta. S druge strane, knjiga može dobro funkcionirati kao opći uvod u filozofiju, jer tematizira osnovne probleme glavnih filozofskih disciplina (izuzev možda estetike), no pomalo je preduga i preteška za potpune početnike, i ima dijelova u kojima razina rasprave dosta brzo eskalira sa objašnjavanja temeljnih ideja na relativno sofisticirane pozicije i argumente. Na takvim mjestima Chalmers u tekstu obično naznači da se rasprava nastavlja u bilješkama na kraju knjige, u kojima se obilatije služi tehničkom terminologijom. No nekada ni tu nije gotov s analizom, već upućuje na svoju web stranicu, na kojoj nudi još detaljnija objašnjenja. I makar je vrlo prikladno da je ova knjiga dijelom prisutna u posve digitalnom obliku, treba reći da zna biti frustirajuće doći do kraja takve neke bilješke i onda vidjeti uputu na web stranicu. Mislim da bi ipak bilo bolje da je svaki dio knjige prisutan u njenom ukoričenom izdanju.

Ono što svakako mislim da je nezgrapno izvedeno jest Chalmersov način pojašnjavanja određenih teza, o kojima raspravlja u različitim poglavljima, koja nisu sasvim očekivano poredana u knjizi. Recimo, u prva tri dijela knjige (poglavlja 1 do uključivo 9) raspravlja o osnovnim metafizičkim i epistemološkim idejama na kojima se knjiga temelji (skepticizam, eksternalizam, strukturalizam, argument simulacije, simulacijska hipoteza), onda prelazi na ponešto ”mekše” teme poput ontološkog statusa virtualnih predmeta u privremenim virtualnim stvarnostima, simulirane svijesti i vrijednosnih aspekata virtualnog svijeta (poglavlja 10 do uključivo 19), da bi se na kraju knjige opet vratio temama s početka, gdje ih šire razrađuje i ponavlja brojne stvari izrečene na samom početku, samo s dodatnim elementima (poglavlja 20 do uključivo 24). To zna biti zbunjujuće, i nakon čitanja knjige nije odmah jasno u kojem dijelu treba tražiti njegov konačan stav ili konačnu verziju nekog argumenta. Možda bi bilo bolje da je svaka tema bila obrađena samo jednom u knjizi.

U svjetlu ovih komentara, čitatelj ovog prikaza može se zapitati mislim li da je Reality+ dobra knjiga? Odgovor na to pitanje nedvosmisleno je: Da! Reality+ izvrsna je knjiga, vrlo zanimljiva, provokativna, pisana pitkim stilom i najvažnije od svega – vrlo relevantna. Uklapa se u širi trend filozofskog interesa za računalne tehnologije, virtualne svjetove i umjetnu inteligenciju, vrlo jasno ocrtava različite metafizička i epistemološka pitanja koja virtualne tehnologije postavljaju i jednako tako jasno pokazuje da ta pitanja nisu revolucionarna, već čvrsto utemeljena u filozofskoj tradiciji. Najvažnije od svega, teško mi je zamisliti nekoga kome bi ova knjiga bila dosadna, neovisno o tome slaže li se sa Chalmersovim tezama ili ne. Pročitajte Reality+; isprovocirat će vas, otkriti vam dosad nepoznate podatke, potaknut će vas na razmišljanje i – zabaviti.

• Bibliografija:

1. Bostrom, Nick (2003) ”Are You Living in a Computer Simulation?”, Philosophical Quarterly, Vol. 53, No. 211, str. 243‐255
2. Chalmers, David (1997) The Conscious Mind, Oxford University Press.
3. Chalmers, David (2022) Reality+: Virtual Worlds and Problems of Philosophy, W. Norton & Company.
4. Moore, George Edward (1962) ”Certainty”, u: Moore, G.E. Philosophical Papers. London: George Allen & Unwin, str. 227-­‐51
5. Putnam, Hilary (1981) ”Brains in a Vat”, u: Reason, Truth, and History, Cambridge University Press, str. 1–21