Je li rast od 3,9 posto znak zaokreta? Možemo znati tek za koju godinu, no vjerojatno nije, iz nekoliko ključnih razloga

Teško bi se našlo nešto opipljivo što ukazuje na novu političku ekonomiju, piše Ivo Bićanić. Pokloni (a EU fondovi jesu pokloni) ne vode do zaokreta prema rastu, ali ima primjera da su vodili do onog što se u prošlom stoljeću zvalo 'aid dependency'. Je li došlo do promjene odnosa velikih sektora i na tržištu rada još ne možemo znati. Odlukama koje bi ukazivale na 'samopokretanje' još nismo svjedoci

• Naslovna ilustracija blog Svjetske banke o političkoj ekonomiji

Prema najnovijim podacima službene statistike Hrvatska je u prvom tromjesečju 2019. rasla po stopi od skoro 4%. (Ne može se to tako točno računati kako nam daju misliti statističari i kakav dojam ostavljaju analitičari i političari. Oskar Morgenstern, to je onaj koji je s Johnom von Neumannom napravio teoriju igara, govorio je da su sve ekonomske veličine na ±10%; to bi za stopu rasta od 3.9% bio raspon 3.51% – 4.29%).

Pa što onda? Kako objasniti tu stopu? To ne može biti loše, ali koliko je dobro?

Za razjašnjavanje je najvažnije u sirovim podacima prepoznati dvije statističke osobine. Prvo, moguće je prepoznati ciklus, lijeva strana slike, i drugo, moguće je prepoznati sekularni trend, desna strana slike.

Slika 1: ciklus i trend

Da se naglasi da slika služi samo kao ilustracija, osim sirovih podataka, zelene crte, ostale su crte napravljene ručno (više od toga zahtijevalo bi rezultate istraživanja kakvima sada ne raspolažemo). Ručno crtanje je izabrano i zato da odagna ikakvu primisao lažne ozbiljnosti koju dopuštaju današnji računalni programi i ‘analiza guranjem miša’.

U oba slučaja sirovi podaci su zeleni, to su podaci stvarnog svijeta kako ih je iznjedrila statistička služba. Na lijevoj je strani oko zelenih podataka plavom crtom narisan ciklus. Nekom formulom za cikluse sirovi su podaci preračunati (masirani) da prepoznaju cikluse. Ako je Hrvatska u uzlaznom dijelu ciklusa onda se stopa rasta povećava i postoji ubrzanje. To je stvar ciklusa i ubrzanje je privremeno jer će proći kada dođe nova faza ciklusa, usporavanje ili recesija. Na desnoj je strani iz zelenih podataka nekom formulom izračunat sekularni trend koji je narisan crvenom crtom i koji, opet prema nekoj formuli, statistički prepoznaje točku prekida.

Sada stvari postaju malo kompliciranije. Ako se iz nekog razloga trend prekine i sekularna stopa poveća onda će ona povećati i stvarnu stopu iz zelene crte. To je tako. Napredna deskriptivna statistika (koja ide korak, dva dalje od ‘gore-dolje’ analize i ‘elevator economics‘) može prepoznati ciklus, trend i točke prekida.

Međutim, između lijeve i desne strane postoji jedna ozbiljna razlika. U kojoj smo fazi ciklusa možemo prilično precizno i odmah ustanoviti i objasniti ciklus i šokove ekonomske politike s kojima je povezan. Je li došlo do točke prekida sekularnog trenda znat ćemo tek za koju godinu, svakako se to ne da utvrditi sada i posve sigurno ne iz kvartalnih podataka.

Ciklus

Znači ubrzanje i rast stope rasta stvar su ciklusa. Stopa se povećala jer je kapitalističko gospodarstvo ciklično a ne jer je netko radio pametne stvari. Zasluge za ubrzanje si ne može pripisati nitko (osim svih nas na planetu jer smo napravili ciklus i svih nas građana Hrvatske jer smo ga prilagodili lokalnim prilikama). O tome što uzrokuje krize, je li uzrok uvijek isti i koliko traju postoji opsežna literatura izvan okvira ovog komentara, valja samo naglasiti da među ekonomistima o tome ne postoji konsensus.

Ono o čemu se svi slažu je da si ekonomska politika može pripisati učinak dviju vrsta šoka ali ne fazu ciklusa. Prva je vrsta šoka je li uklanjala prepreke ciklusu i ubrzanju i tako mu pridonijela. Drugo, je li dodatnim odlukama pojačavala ili prigušivala ciklus. (Postoji i treći izazov koje se odnosi na to što raditi sa zgoditkom koji padne u ruke političara na vlasti.)

U slučaju Hrvatske Vlada je sigurno uklonila neke prepreke (pojednostavila neke procedure) i odlučila se na pojačavanje ubrzanja (pojednostavila uvoz radnika, prčkala s poreznim stopama, ugovorila neke velike projekte). Niti jedan izbor nije samorazumljiv. Možda nisu izabrane najvažnije prepreke (nisu, o tome postoji opsežna literatura zašto), možda izabrane prepreke nisu dovoljno spuštene  a možda nije trebalo ni poticati polet i ‘pregrijati’ gospodarstvo državnim projektima i izazivati inflacijske pritiske nego gospodarstvo spremiti za nadolazeću krizu. Kada nema jasnog odgovora (a ekonomisti ako su ozbiljni, sa svoje dvije ruke nikad nemaju jasni odgovor) onda bi da smo razumno društvo koje argumentima želi napraviti najbolji izbor to izazvalo temperamentne rasprave (a ne monologe, populizam i ‘predavanja’ stručnjaka raznih titula i razine, s vidljivom ili skrivenom povezanosti s vlastima).

Koje je šokove država izabrala je gotova stvar i može biti korisna samo kao putokaz budućim izborima. No što se ciklusa tiče važniji je u ovom trenutku zgoditak koji su dobile javne financije. Ubrzanje ostavlja dojam uspjeha javnih financija. Planirale su prihode i rashode početkom godine s manjom stopom rasta, a dogodila im se viša, pa rastu prihodi a ne rashodi (oni se možda i smanjuju) i javne financije imaju višak, bonus, s kojim mogu svašta raditi. Mogu se pripremiti za sljedeću recesiju (smanjiti dug da se kasnije lakše zaduže, smanjiti porezne stope da ih kasnije mogu povećati, sačuvati neke viškove kao rezerve), mogu se pripremiti za sljedeće izbore (pa povećati penzije i plaće onima čiji glas vabe), mogu kombinirati. Ukratko, svakakvi izbori su mogući.

Naravno, i drugi imaju koristi od tog privremenog ubrzanja. Rastu profiti, smanjuje se nezaposlenost, mogu se lakše uzeti krediti, međugeneracijske tenzije su manje i općenito se lakše živi (zanimljivo je da, ako nastaje, populizam nastaje kada je najgore prošlo).

Možda je ovo ubrzanje na koje ukazuje najnovija tromjesečna stopa rasta ‘labuđi pjev’. Dva su razloga. Prvi je što možda turizam neće generirati povećanje stope kao ranije pa će ubrzanje nestati a drugi što ima osnove očekivati recesiju svjetskog gospodarstva koja će se preliti i na hrvatsko.

Sekularni trend

Što se sekularnog trenda tiče stvari su malo složenije, ne samo zbog veće statističke neodređenosti.

Prvo, tromjesečna stopa nije jako korisna kada je u pitanju sekularni trend, potrebna je godišnja (tromjesječnu statističari vole da bi povećali broj podataka, a analitičari jer mogu neprekidno analizirati u medijima i naplatiti savjete). No recimo da to nije važno. Stopa od 4% je minimalna prihvatljiva stopa zemlji kao što je Hrvatska (zvijezde među srednje razvijenim zemljama rastu brže, a samo rijetke bitno sporije). Da je Hrvatska normalna srednje razvijena zemlja rasla bi 5%, sa srećom i 6%. Te stope nisu iz rukava nego stvar ekonomske analize, teorije i primijenjenih istraživanja. Vrlo pojednostavljeno:

• Što kaže teorija (Solowljev model je tu relevantan): postoji konvergencija pa manje razvijene zemlje, ako ih ništa ne ometa, sustižu zemlje jezgre. Što je zemlja ekonomski udaljenija od jezgre (što je manje razvijena) raste brže. Jezgra raste oko 2%, Kina i Indija su daleko od jezgre pa rastu oko 8%, zemlje koje su blizu kao Slovenija ili Češka rastu oko 4% pa je onda za zemlje između prikladno rasti između 5-6% (naravno, to sve sve može točnije odrediti).
• Što kažu primijenjena istraživanja: uglavnom su na strani postojanja konvergencije i to ne samo zbog velikog pondera Kine i Indije. Ne samo to, nego grubi račun pokazuje da je brzina konvergencije oko 2% godišnje (toliko se godišnje smanjuje zaostatak za jezgrom). Ako je jezgra oko 40.000€, a Hrvatska oko 15.000€ onda bi ona po tom pravilu trebala sustizati jezgru sa po 500€ godišnje (sve manje implicira neiskorištene prilike).
• Opaska: konvergencija je prepoznata na razini svjetskog gospodarstva (uz rast nejednakosti, ponekada dramatični, unutar zemalja), ali to ne znači da svako pojedinačno gospodarstvo mora konvergirati, uspjeh nije ni mehanički ni zagarantiran  i neka gospodarstva mogu divergirati ili konvergirati brže od pravila 2%; bogata su povijesna iskustva neuspješnih zemalja, ali i zvijezda sustizanja.

Dakle bez prepreka i poguranca Hrvatska bi trebala postojano (znači kroz dulje razdoblje, a ne na mah) rasti 5% godišnje i sada konvergirati oko 500€ godišnje (taj broj se s vremenom smanjuje). Sve manje od toga nije uspjeh, predstavlja neiskorištene mogućnosti i upućuje na prepreke (posve je pogrešno i nedopustivo pojednostavljenje da se prepreke poistovjete s opsegom tržišne arbitraže), a sve više od toga Hrvatsku uvrštava među ‘star perfomer’.

Dakle ne znamo je li došlo do točke prekida ali bi bilo dobro da jest. Razni utjecaji mogu izazvati takve prekide.

Već dugo u modi su strukturne promjene. U slučaju Hrvatske konačno je precizirano da se radi  o energetici, mirovinskom, zdravstvenom, javnim službama i javnim tvrtkama, ukratko o državi. Zapravo se radi o novom društvenom ‘ugovoru’ i zato to tako teško ide jer takva promjena podrazumijeva promjenu političke ekonomije. Bez promjene političke ekonomije neće biti ni strukturnih promjena koje mogu voditi ovom prekidu trenda.

Ima ozbiljnog razloga biti sumnjičav da su političkoekonomske promjene uzrokovale točku prekida. Teško bi se našlo nešto opipljivo što ukazuje na novu političku ekonomiju (dakle ne proklamacije i ‘topli zrak’ govora). Ono što nije dvojbeno kada se gledaju rezultati primijenjenih istraživanja je da pokloni (a EU fondovi jesu pokloni) nisu vodili točki promjene rasta trenda, ali ima primjera da su vodili točki prekida suprotnog smjera (prošlog stoljeća se to zvalo ‘aid dependency’). EU fondovi su otrovni napitak i nešto čime se ne treba previše hvaliti.

Drugi mogući utjecaj je onaj o kojemu je Kuznets mislio kada je definirao moderni ekonomski rast i povezao ga s restrukturiranjem. On je mislio na odnose ‘velikih’ sektora. U slučaju Hrvatske to bi bilo restrukturiranje vezano uz recimo pad brodogradnje, rast turizma, prelaska tržišta rada iz režima viška ponude u režim viška potražnje, tehnološki napredak, itd. Takve promjene vode točki prekida ali da bi se znao njihov utjecaj treba vremena i istraživanja.

Rast prvog kvartala: što s njime?

Dakle ubrzanje je najvjerojatnije stvar ciklusa koji država nije pokvarila, lijeva strana slike. To nije neuspjeh ali je prolazni uspjeh jer uvjerljivije izgleda ono što ukazuje da nije došlo do točke prekida. Na tome treba poraditi.

Da se radi o privremenom ubrzanju ukazuje još nešto. Uz cikluse treba se sjetiti još jedne opaske. Keynes, a osobito post-keynezijanci tipa 101 (njih je sada malo, sada su u modi tipa 104), prepoznavali su mogućnosti za samopokretanje (‘bootstraps‘ kako su to zvali). No kod njih samopokretanje nije bila stvar ambalaže (brendiranja), sijanja optimizma, izbjegavanje ‘beda’, guranja pozitive, i sličnog.

Samopokretanje nastaje kada iza povoljnih očekivanja stoje odluke poduzetnika i poslovnih ljudi (ne potrošača, rast potrošnje nema mutlipiktivni efekt), stvarne odluke iza kojih su kune. A takvih odluka nismo svjedoci.