Deset godina od prosvjeda za kurikularnu reformu (5)
Hoće li neki budući ministar i neki budući premijer smoći političke snage da reformu obrazovanja dovedu do kraja, pita se Josip Šarić u posljednjem nastavku serijala o (ne)uspjelom pokušaju reforme hrvatskog školstva.
Hoće li neki budući ministar i neki budući premijer smoći političke snage da reformu obrazovanja dovedu do kraja, pita se Josip Šarić u posljednjem nastavku serijala o (ne)uspjelom pokušaju reforme hrvatskog školstva.
Trg bana Jelačića nema pamćenje, ali ima raspored. Pozornica se obično postavlja na istom mjestu, ozvučenje se proba istim „jedan, dva”, a ljudi se slijevaju iz Praške, Ilice i iz Jurišićeve istim smjerovima. Prvog lipnja 2016. na tom je trgu, prema policijskoj procjeni, stajalo oko 25.000 ljudi. Bilo je tu nastavnika, roditelja, studenata i djece na ramenima. Netko je donio kredu, netko kartonsku ploču, a netko samo ono što se u Hrvatskoj nosi na prosvjede kad se ništa ne zna: nadu da će ovaj put biti drukčije. Poruka je stala u tri riječi, „Hrvatska može bolje”. Zahtjevi su bili konkretniji. Prvi je bio da se Cjelovita kurikularna reforma nastavi onakvo kako ju je javnost već vidjela u nacrtima. Drugi je bio da se izvuče iz saborskih odbora i stranačkih računica. Treći je bio da obrazovanje napokon postane ono što se u svakoj predizbornoj kampanji obećava i nikad ne isporučuje, nacionalni projekt.
Devet godina kasnije na Trg su se vratili ljudi iz sustava. Sredinom travnja 2025. ondje je stajalo nekoliko stotina odgojiteljica i odgojitelja iz cijele Hrvatske, pod sloganom „Nevidljivi smo sustavu”. Tražili su provedbu zakona koji je već donesen i plaće koje im taj zakon već jamči. Upozoravali su i da u vrtićima nedostaje oko 7.000 odgojitelja. Na jednom je transparentu pisalo da vrtići nisu čuvališta već početak obrazovanja. Nekoliko tjedana kasnije, 9. svibnja, na isti su trg obrazovni sindikati doveli tisuće prosvjednika.
Između ta dva trenutka stane cijeli ovaj serijal. U prvom smo tekstu stajali na Trgu 2016. U drugom smo pratili troje ministara, dva prosvjeda i jedan eksperiment. U trećem smo pitali učenike i nastavnike kako im je u školi danas. U četvrtom smo brojali beton i tablete. Ostalo je pitanje na koje se ne može odgovoriti brojem: gdje je hrvatska škola danas i ima li razloga za optimizam? Odgovor nije ni „sve je propalo” ni „nikad više nije uloženo”. Oba su previše jednostavni, a hrvatska škola nije.
Počnimo s onim što se ne može poreći. Plaće nastavnika danas su nominalno znatno više nego 2016. Do toga su dovela dva štrajka, jedna nova uredba o plaćama i predizborna kampanja za parlamentarne izbore. Ali tu je i inflacija koja je dobar dio povišice pojela prije nego što je stigla na račun. U školama se proširila digitalna infrastruktura: tableti, bežične mreže, e-Dnevnik i e-Matica. Ušle su i navike iz pandemije, kad se nastava preko noći preselila na ekrane, a Hrvatska otkrila da to zna kad se mora. Postoje novi kurikulumi za sve predmete, nastali iz dokumenata koje je napisala Jokićeva skupina. Prepravljali su ih, rezali i usvajali u etapama, ali postoje.
Postoje, međutim, prije svega na papiru. Kurikulum je u Hrvatskoj postao poput ustava u nekim zemljama: svi ga citiraju, malo tko ga provodi, a nitko ne mjeri koliko se razlikuje od onoga što se doista događa u razredu. Nacionalni ispiti, koji bi trebali pokazati što djeca znaju, za sve četvrte i osme razrede redovito se pišu tek posljednjih nekoliko godina. Školski zakoni, koje Ministarstvo godinama najavljuje kao temelj nove škole, ni ove jeseni neće stići u javnu raspravu.
Od školske godine 2025./2026. hrvatsko školstvo ima novu reformu. U strukovne škole, osim zdravstvenih programa, uvedena je modularna nastava. Usvojeno je 147 novih strukovnih kurikula, a predmete su zamijenili moduli, projektno učenje i učenje temeljeno na radu. Ove jeseni modularna nastava obuhvaća prve i druge razrede, a stručni radovi upozoravaju da joj je pedagoška komponenta slabo razrađena i da škole moraju same domišljati ono što sustav nije stigao napisati. Prvu evaluaciju, kao i obično, tek ćemo vidjeti.
Dok se jedan dio sustava reformira, drugi se ruši pod vlastitom težinom. Predškolski odgoj od 1993. uglavnom financiraju gradovi i općine, i to prema svojoj snazi. Država tek odnedavno dodaje novac za fiskalnu održivost vrtića. U bogatom gradu vrtić je obrazovna ustanova, u siromašnom je sretna okolnost. Zakon o predškolskom odgoju propisuje da plaće u vrtićima ne smiju biti niže od plaća u osnovnim školama. Mnogi osnivači tu odredbu ne poštuju, pa odgojitelji u Puli, Rijeci i drugdje štrajkaju zbog toga. Skupine su pretrpane, Državni pedagoški standard iz 2008. u mnogim je sredinama mrtvo slovo, a nestručne osobe popunjavaju mjesta koja nema tko popuniti. Početni dio obrazovanja, onaj za koji sva istraživanja kažu da najviše vraća uloženo, ostao je najsiromašniji. Hrvatska je, ukratko, zemlja koja uvijek nešto reformira. Rijetko koju reformu dočeka dovršenu, a još rjeđe evaluiranu.
Nijedan ministar ne dolazi na to mjesto zato da bi nešto namjerno pokvario ili unazadio. Radovan Fuchs, preuzimajući 2020. resor od Blaženke Divjak, rekao da je ponovio mnogo puta tu frazu, i vjerojatno je točna. Problem je u tome što je ministara bilo zbilja mnogo. Od 1990. Hrvatska je imala 22 ministra obrazovanja i znanosti. Do kraja 2003. ta su dva resora bila odvojena, pa su istodobno postojali ministar za školu i ministar za znanost. Ako brojimo samo one koji su vodili školstvo, dolazimo do trinaest ljudi u četrnaest mandata. Prosječni ministarski mandat traje nešto više od dvije i pol godine, dok jedna generacija u školi provede dvanaest.
Znanost je do spajanja resora imala devet svojih ministara: Osmana Muftića (1990.–1991.), Antu Čovića (1991.–1992.), Juru Radića (1992.), Ivu Sanadera (1992.–1993.), Branka Jerena (1993.–1995.), Ivicu Kostovića (1995.–1998.), Milenu Žic Fuchs (1999.–2000.), Hrvoja Kraljevića (2000.–2002.) i Gvozdena Srećka Flegu (2002.–2003.). Od Dragana Primorca naovamo jedan ministar vodi i školu i znanost. Prvi ministar za školu bio je Vlatko Pavletić, koji je od 1990. do 1992., u ratnim godinama, vodio napuštanje Šuvarova usmjerenog obrazovanja i prijelaz škole iz jugoslavenskog u hrvatski sustav. Naslijedila ga je Vesna Girardi-Jurkić. Ona je vodila resor do 1994., u vrijeme kad su škole primale prognanu i izbjeglu djecu, a sustav se postavljao na nove zakonske temelje. Ljilja Vokić (1994.–1998.) zalagala se za devetogodišnju školu i izborni dio u gimnazijama, kako bi rasteretila učenike. Otišla je 1998. uz poruku da nikome nije stalo do školstva. Slijedila su dva kratka mandata. Božidar Pugelnik (1998.–1999.) nije ostavio reformu koja bi se pamtila, a Nansi Ivanišević resor je vodila manje od četiri mjeseca, do smjene vlasti 2000.
Vladimir Strugar (2000.–2003.) predložio je dosad najradikalniju reformu, devetogodišnju školu s opisnim ocjenjivanjem, koja nikad nije provedena. Dragan Primorac (2003.–2009.) pokrenuo je HNOS i Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje te pripremio državnu maturu, svoj najtrajniji trag. Prvu maturu 2010. proveo je njegov nasljednik Radovan Fuchs, u svom prvom mandatu, koji je trajao do 2011. Željko Jovanović (2011.–2014.) uveo je zdravstveni odgoj, a u njegovu je mandatu Sabor u listopadu 2014. usvojio Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije. U mandatu Vedrana Mornara (2014.–2016.) Jokićeva skupina počela je pisati Cjelovitu kurikularnu reformu.
Onda su došle 2016. i 2017. Predrag Šustar ostao je devet mjeseci, dovoljno da se reforma raspadne i da ljudi izađu na Trg. Pavo Barišić imenovao je novo vodstvo reforme koje nikad nije proradilo i tako potaknuo drugi prosvjed, znatno manji od prvoga. Blaženka Divjak (2017.–2020.) uvela je Školu za život, s kojom su novi kurikulumi i tableti ušli u sve škole, i vodila prijelaz na nastavu na daljinu. Od 2020. resor ponovno vodi Radovan Fuchs, najdugovječniji ministar obrazovanja u hrvatskoj povijesti. Njegov mandat obilježili su obnova nakon potresa, škologradnja, eksperimentalna cjelodnevna škola, modularna nastava i nacionalni ispiti.
Popis pokazuje dvije stvari. Prva je da gotovo svaki ministar ima svoju reformu ili barem njezin početak. Druga je da je rijetko koji ministar vidio kraj reforme koju je pokrenuo, a još je rjeđe netko izmjerio je li uspjela. Vokić je zamišljala devetogodišnju školu. Strugar ju je napisao. Jokić ju je ugradio u CKR. Nema je ni danas. Aktualnog ministra Radovana Fuchsa pozvali smo na razgovor za ovaj serijal. Na poziv nije odgovorio.
Oni koji su 2016. bili djeca danas su maturanti i studenti. Oni koji su tog lipnja završavali prvi razred osnovne škole, u petom su razredu dočekali Školu za život, s novim kurikulumima i tabletima u torbi. U ožujku 2020. pandemija im je preselila nastavu na ekrane. Kroz cijelo to vrijeme njihovi su nastavnici dvaput štrajkali, a ministri su se mijenjali brže od udžbenika. Bili su eksperiment, samo bez laboratorija koji bi bilježio rezultate. Hrvoje Debeljak, danas novinar portala Srednja.hr, upisao je gimnaziju u jesen 2018. Njegova škola nije bila među pokusnima, pa je dvije godine učio po starim programima, a onda je reforma stigla i po njega. „Nakon dvije godine gimnazije po starim kurikulumima preko noći smo prešli na nove kurikule. Neke moje kolege učile su po novim kurikulumima od prvog razreda, mi smo u Školu za život ušli tek u trećem. A maturu smo svi pisali po novome. Nije mi bilo jasno kako je to pravedno,“ rekao nam je u trećem tekstu ove serije.
Njegov je razred u trećem srednje u novom udžbeniku ponovno dočekala Sofoklova Antigona, koju su već obradili u prvom. Reforma je, ondje gdje je uspjela, uspjela zato što je neka profesorica bila spretna, a ne zato što je sustav znao što radi. Debeljakova dijagnoza zato nije ograničena na njegovu generaciju: „Uveli smo nove kurikule, a da nitko nije provjerio kako se provode u praksi. Time svaka reforma pada u vodu i nema smisla. Učenici su bili zbunjeni, profesori su se snalazili, a profitirao nije nitko.“ Isto, upozorava, vidi i u cjelodnevnoj školi i u modularnoj nastavi: eksperimenti se uvode, a analiza izostaje. „ Ako nemamo tim ljudi koji će pratiti promjene i razgovarati s učenicima, roditeljima i nastavnicima o njima, bojim se da pomaka neće biti.
Na drugom kraju tog puta, u fakultetskim predavaonicama, čekaju ih članovi Sindikata znanosti. Matija Kroflin, glavni tajnik sindikata, kaže: „ Korona je bila važna prekretnica. Predznanje s kojim mladi ljudi dolaze u sustav visokog obrazovanja dosta je narušeno, a nastavni proces na fakultetima morao se prilagoditi tim nižim kompetencijama.“ Kako je Škola za život utjecala na znanje generacije koja je kroz nju prošla, ne zna nitko. Kroflin je takve analize tražio i nije našao nijednu ozbiljnu. Ne postoji istraživanje koje bi pratilo upravo tu djecu od prvog razreda do upisa na fakultet. Imamo PISA-u, imamo maturu i imamo dojmove. Mjerenja nemamo.
Kad smo Borisa Jokića za prvi tekst ove serije pitali za najjače sjećanje na to razdoblje, nije spomenuo Trg, nego trenutak prije njega: „Najjače sjećanje na Cjelovitu kurikularnu reformu za mene je trenutak u kojem se od nje odustaje. Pitanje je bilo hoće li vlast podržati reformu. I odgovor vlasti bio je šutnja: nije je htjela podržati.“ Deset godina kasnije pozvali smo na razgovor današnjeg ministra. Odgovor je, kao što je već rečeno, bio isti – šutnja.
Jokić nije vjerovao ni da će ostavka nešto promijeniti, ni da će netko doći na Trg. Kladio se s kolegama da će na prosvjed doći 500 ljudi. Došle su desetine tisuća, a on među njima nije bio, jer, kako je rekao, nije htio stvarati kult ličnosti. Na pitanje bi li se njegov dokument danas mogao provesti odgovorio je jednom riječju, a zatim objasnio zašto: „Ne. Nitko nikad nije shvatio da tadašnja reforma nije dokument. Nisu to samo dokumenti i kurikulum. Planirali smo intenzivan rad sa školama. Zato je i bila drugačija: pokrenuta odozdo, bottom-up. Išla je iz zbornice, iz vrtićke skupine, iz predavaonice fakulteta. Sve ovo drugo klasičan je top-down pristup, gdje vlast diktira što će se događati dolje. A kad to diktira, baza obično reagira istrošena svim mogućim reformskim obećanjima, kojih je bilo ne znam koliko.“ U toj je rečenici sažeta cijela serija. Problem nije nedostatak dokumenata. Problem je što ljudi koji bi ih trebali provoditi više ne vjeruju dokumentima.
Danas Jokić o tom razdoblju govori bez nostalgije, ali s jasnom procjenom gubitka. „Jasno mi je da je Hrvatska propustila ogromnu priliku. Ne zbog nas i ne zbog naših rješenja, nego zbog energije koja se u tom trenutku otvorila i spremnosti sustava da napravi promjenu. Nema zemlje u svijetu gdje se prosvjeduje za reformu. Na Harvardu to izučavaju kao jedinstven primjer. Obično su ogromni prosvjedi protiv reforme. A posebno je zanimljivo da su za reformu bili ljudi iz škola.“
Zašto je onda pala? Jokić kaže da bi takva reforma bila opasna za svaku vlast, a ne samo za tadašnju. Jednako bi, smatra, postupila i ljevica. „Ona je ugrožavajuća zato što ruši strukturu moći. Dosadašnja struktura moći u obrazovanju je politika plus dio akademske zajednice, a ovi dolje su izvršitelji. Kad ove dolje osnažiš, kad im daš glas, moć ovih gore pada. Jer si dao nekom matematičaru iz Žminja ili kemičarki iz Križevaca da radi nacionalni kurikulum. I onda ti dođu i kažu: pa ne može ona to raditi, ona nema pojma. A ona ima 30 godina iskustva u zbornici, u radu s učenicima sedmog razreda, i zna točno što može, a što ne može.“ Javnu priču o reformi, kaže, preoteli su sporedni svjetonazorski sukobi, petarde „s ljevice manje, s desnice više” o tome što će se djecu poučavati. Politika je te sitnice iskoristila da uništi proces koji ju je ugrožavao. Iz perspektive djevojčice od devet ili deset godina koja ide u školu, dodaje, to su potpuno trivijalne stvari.
Blaženka Divjak sustav je vidjela s obje strane. Prosvjed 2016. podržala je kao sveučilišna profesorica, a godinu dana kasnije postala je ministrica. Nekoliko sati prije izglasavanja izjavila je da nema što raditi u Vladi ako je istina da je premijer obećao da Dijana Vican i Jasminka Buljan Culej ostaju. Ipak je ušla u Vladu, a one su još mjesecima ostale. Njezina Škola za život jedina je reforma iz ovog desetljeća koja je doista ušla u sve škole. To je ujedno i najveći argument u njezinu korist i najveća meta kritike. Danas je blaža od većine sugovornika ove serije, ali ne i optimističnija.
„Mislim da se obrazovanje generalno bolje drži nego što bi čovjek rekao. Zato što ipak postoje ljudi u sustavu koji rade svoj posao. Međutim, što se dogodi ako maknete entuzijaste? Ako vam odu u mirovinu, ako izađu iz sustava? To nije perpetuum mobile. Naše obrazovanje nije toliko loše kao što se govori, ali nažalost ne napredujemo.“ Najveći problem vidi ondje gdje i Debeljak: „Nismo nastavili tu dinamiku da, ako ništa drugo, propitujemo stvari. Nisu napravljene evaluacije, stvari se ne propituju, ne provjerava se ni stanje. To nikad nije dobro za sustav.“ Kritika se odnosi i na razdoblje u kojem je sama vodila resor, jer ni Škola za život nije cjelovito vrednovana. Dijagnoza zbog toga nije manje točna.
Matija Kroflin na pitanje kako bi hrvatska škola izgledala da je CKR prošla onako kako je zamišljena ne okoliša: „Vrlo vjerojatno bitno bolje.” Ono što je došlo umjesto nje nazvao je ementaler-reformom, sirom punim rupa. „To je najbolji opis. Zbog političkih marifetluka i nečijih fiks-ideja mnogo se toga izbušilo. Učitelji su u vrijeme zamaha rada na kurikularnoj reformi dobili na važnosti, postali su oni koji kreiraju reformu i tu je nastao kratki spoj. Određene političke struje našle su se ugrožene i počele u tome stvarati rupe.“ kaže Kroflin.
Na pitanje ima li država ikakav plan za obrazovanje na pet, deset ili petnaest godina, odgovara bez zadrške: „Ma nema. To je science-fiction za sadašnje političare u Hrvatskoj. Mi smo prestali čak i formalno raditi papire. Stvari se u sustavu obrazovanja zadnjih desetak godina događaju stihijski. Zakoni se mijenjaju bez ikakvog reda, smisla i pameti.“ I Debeljak upozorava na tijelo koje bi to trebalo spriječiti, a ne postoji: “Imamo Ministarstvo s više od 300 zaposlenika. Po zakonu bismo trebali imati Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje sa stručnjacima koji bi kreirali obrazovne politike, ali Ministarstvo već desetljeće ignorira imenovati to tijelo pa nemamo ni to.“
Ako se nakon deset godina nešto može reći sa sigurnošću, to je da Hrvatskoj nisu nedostajale ideje. Devetogodišnja škola bila je ideja 1995., 2002. i 2016. Rasterećenje učenika i više izbornih predmeta bili su ideja Vokić, Primorca i Jokića. Vanjsko vrednovanje bilo je ideja 2004., a nacionalni ispiti ideja su i danas. Svaki je ministar došao s mapom i otišao s mapom, a između dvije mape stalo je po nekoliko generacija. Može i preciznije: imamo li premalo dobrih ideja o školi, ili ih imamo previše? Sigurno imamo previše ideja koje dolaze jedna za drugom, a nijedna ne dočeka evaluaciju. Reforma se u Hrvatskoj pokreće kao politički projekt i napušta kao politički projekt. Između ta dva trenutka nema nikoga tko bi mirno, bez stranačke boje, izmjerio što je uspjelo, a što nije.
CKR je pala prije nego što je počela. Škola za život provedena je, ali nikad cjelovito vrednovana. Modularna nastava tek je počela, i već se zna da će prva prava mjerenja doći kad ministar koji ju je uveo vjerojatno više neće biti ministar. Ima li onda razloga za optimizam? Jokić kaže da ima, unatoč svemu što je rekao o politici. „Ja sam optimist. Hrvatska je sustav koji je i dalje moguće reformirati na zdravim osnovama, na osnovama demokratizacije pristupa od temelja. Samo da bi se to dogodilo, potrebno je drugačije razumijevanje obrazovanja u politici.“ To razumijevanje zasad ne vidi. „Garantiram da njih i dalje nije briga za obrazovanje. Za dijete će se zakleti da im je najvažnije, a boli ih briga i za dijete.“
Njegov optimizam dolazi iz učionica. S timom danas radi sa 115 srednjih škola u projektu Škola i zajednica i s petnaest splitskih osnovnih škola. „Kad dođeš do tih škola, kad vidiš što se tu radi, onda bi se maljem po glavi lupio jer kao društvo ne uspijevamo to pokrenuti na većoj skali. Da to bude bolja škola i bolje iskustvo i za učenike i za nastavnike, koji su frustrirani.“ Obrazovanje je danas, kaže, u defanzivi, kao boksač na konopcima. Pritišću ga pad motivacije, sve kraća pažnja i sve manje čitanja, a sve to pojačava način na koji se trenutačno koristi digitalna tehnologija. Pritišću ga i roditelji koji djecu štite od svake pogreške te politika koju obrazovanje ne zanima. „Ali kad dobro posložiš stvari, tog boksača možeš naučiti da tako odvali nazad da ništa od toga nema veze. Jer u svojoj esenciji obrazovanje je predobro. Grupa mladih ljudi istih godišta koji su zajedno, kojima je cilj da budu prijatelji, da se udružuju, da nešto nauče, i mentor koji im to prenosi. To je civilizacijski doseg.“
Divjak upozorava da se Hrvatska upravo na tom novom terenu ne snalazi. O umjetnoj inteligenciji u školi država, kaže, nema nikakav stav. „Već smo barem dvije, tri godine trebali imati edukacije o upotrebi umjetne inteligencije, za nastavnike, za roditelje, za djecu, etičke smjernice. Tako se to mijenja.“ Odgovor, smatra, nije još jedno prepisivanje kurikuluma. Kad je ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja Vinko Filipović poručio da se zbog umjetne inteligencije moraju mijenjati kurikulumi, Divjak je bila oštra. Filipović, kaže, nema pojma o kurikulumima. „Kakve to veze ima s kurikulumima? Kurikulum zapravo znači da imaš definirane ishode, da imaš primjere načina poučavanja, a ono što bismo mi trebali jest vidjeti kako se postavljamo prema AI. Naravno da djeca i sutra moraju učiti tablicu množenja. Nije kurikulum udžbenik u kojem su propisane sve teme, sve činjenice i svi postupci. To je temeljno nerazumijevanje kurikuluma. I tu smo se izgubili.“
Nastavnici su pokazali da se znaju organizirati, a odgojiteljice da se ne daju ušutkati
Razloga za skromni optimizam ipak ima. Novac je stigao, i to više nego ikad. Kurikulumi postoje. Nastavnici su pokazali da se znaju organizirati, a odgojiteljice da se ne daju ušutkati. Generacija koja ove godine izlazi iz škole prošla je kroz potres, pandemiju, dvije reforme i dva štrajka, i izlazi. Sustav je, unatoč svemu, izdržao. Pitanje je samo je li to sve što od njega tražimo. S pozornice 2016. Ida Loher, učiteljica likovne kulture, poručila je da su ljudi iz škola pokazali kakvu školu žele. U javnim raspravama o reformi tada je sudjelovalo više od 60 tisuća ljudi. Te se večeri pjevala Arsenova „Kad bi svi ljudi na svijetu”, pjesma u kondicionalu. Deset godina kasnije hrvatska škola još je uvijek u kondicionalu. Bila bi dobra kad bi se reforma jednom dovršila. Bila bi bolja kad bi je netko izmjerio. A kad bi sljedeći ministar, umjesto nove mape, otvorio staru i pitao što je od nje ostalo, možda bi Trg sljedeći put mogao ostati prazan.
Tjedan dana prije prosvjeda, izlazeći s posljednje konferencije za novinare, Boris Jokić tapšao je po ramenima ljude koji su došli podržati reformu i govorio im: „Nemojte biti tužni.” Ljudi mu i danas prilaze i govore mu da im je žao. On i danas odgovara isto, samo drugim riječima. „Ali život nije to. Život je fakat borba. Ako postoji neka poruka, to je ono: boriti se treba, udruživati se treba. Bez obzira na ideološke osnove, udružiti se oko nekih ideja, povezati se i onda djelovati. Obrazovanje je jedna takva tema.“ Trg to već zna. Napunio se 2016., a ljudi iz obrazovanja vraćali su se na nj i 2025. Ostaje pitanje hoće li ih netko na Markovu trgu ikada doista čuti.
Serijal „10 godina od prosvjeda za kurikularnu reformu” objavljujemo uz potporu Agencije za elektroničke medije za poticanje kvalitetnog novinarstva. Tekst je slobodan za daljnje prenošenje bez naknade uz navođenje izvora i autora.
6. studenoga 2026.
Predavanje
Pugwash Hrvatska i Veleposlanstvo Kraljevine Belgije organiziraju predavanje belgijskog stručnjaka za biološko i kemijsko oružje te člana Međunarodnog vijeća Pugwash Conferences on Science and World Affairs g. Jean Pascal Zandersa, a koje će se održati u utorak, 10. studenoga 2026. godine, u 10 sati u prostorijama Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja
4. studenoga 2026.
INTERVJU ZORAN KURELIĆ
Profesor Zoran Kurelić u razgovoru s Domagojem Novokmetom analizira što američki međuizbori znače za Donalda Trumpa, za Sjedinjene Države i za ostatak svijeta.
4. studenoga 2026. / čita se 21 minutu
EPIZODE IZ POVIJESTI RATOVANJA
Tridesetogodišnji rat ima glupo ime, previše strana i nijednu jasnu kapitulaciju, ali ima likove dostojne opere, a najveći duel odigrao se kod Lützena 1632. između Gustava Adolfa i Albrechta Wallensteina. Tko je tamo zapravo pobijedio i je li švedski kralj doista bio genij kakvim ga prikazuje protestantska propaganda, pitanja su na koja odgovara Oleg Maštruko.