Je li život bez nade zaista život? Svendsenov pregled filozofije nade od Antike do Camusa

Lars Fr. H. Svendsen istražuje u knjizi "Filozofija nade" važnost nade kroz povijest filozofije, odbacujući religiozne i psihološke definicije te se fokusira na nadu kao sekularnu snagu koja oblikuje naš identitet i omogućava nam da se nosimo s izazovima života. U pregledu knjige Zdenko Duka zaključuje kako se radi o čitkom djelu za svakoga tko želi još nešto doznati da bi sam razmislio o smislu života.

• Naslovna fotografija: Akvarel svjetionika koji odašilje toplu žutu svjetlost u tamno plavu noć (Midjourney v6)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

• Slike su u javnom vlasništvu osim ako je drugačije navedeno.

Teško bi bilo zamisliti čovjeka koji funkcionira bez nade. Bez nade je moguće preživjeti, ali ne i zaista živjeti. Nije pitanje imamo li se čemu nadati, nego je pitanje što i kako se trebamo nadati. Nada nam pruža doživljaj smisla. Ona nam daje smisao čak i ako se naposljetku nada ne ostvari.

Ona nije tlapnja, jer njezin objekt mora biti u stvarnosti, ona je nešto što se može ostvariti. Nije riječ samo o kalkuliranju mogućnostima nego i njihovu stvaranju vlastitim djelovanjem. Smisao nije nešto dano samo po sebi nego nešto što sami stvaramo djelovanjem u svijetu sa svim postojećim ograničenjima. I – presudno je uvidjeti da je smisao u životu moguć samo ako ima nade, piše međunarodno priznati i nagrađivani i vrlo produktivni norveški filozof Lars Fr. H. Svendsen (1970.) u svojoj novoj knjizi „Filozofija nade“ (norveško izdanje 2023. godine) , koju je, kao i još 10 njegovih ranijih djela, u hrvatskom prijevodu Miše Grundlera štampao TIM press.

Svendsenovo pisanje je jednostavno, relativno lako razumljivo i onima koji se nisu u životu bavili filozofijom. (TIM press)

Taj je nakladnik objavio ranije, među ostalim,  Svendsenova djela „Strah“, „Filozofiju zla“, „Filozofiju rada“, „Što je filozofija?“, „Filozofiju dosade“, „Filozofiju slobode“, „Razumijemo li životinje?“, „Filozofiju usamljenosti“ te „Filozofiju laži“, koju smo prikazali na portalu Ideje.hr u travnju 2022. godine. A Svendsena smo mogli čuti i vidjeti ovih dana u HTV-ovoj putopisnoj seriji „What’s up Sjever-Jug“ Gorana Milića.

Svendsenovo pisanje je jednostavno, relativno je lako razumljivo i onima koji se nisu u životu bavili filozofijom. Prikazao je što su  o nadi mislili filozofi od antike do danas. No, ne bi imao smisla kronološki prikaz, Svendsen se kritički referirao na promišljanja iz povijesti filozofije, promovirajući svoje ideje o nadi u kojima je ona nerazdvojna od životnog smisla.

Mnogi filozofi spominju nadu, no rijetko kad je podrobno analiziraju

„Filozofskih djela na temu nade nema mnogo, jer su filozofi uglavnom bili skeptični prema tom fenomenu, što se može objasniti time da oni vole ono što je sigurno i apsolutno, dok je nada nesigurna i ograničena. Mnogi filozofi spominju nadu, no rijetko kad je podrobno analiziraju“, ističe Svendsen. Izbjegavao je psihološke definicije i aspekte nade. A oni filozofi koji su nadu projicirali u onostranost, u onostrani život i Boga nisu za njega u ovoj velikoj analizi previše relevantni. Iako, vjerojatno je najveći dio svega napisanog o nadi u povijesti filozofije vezan uz onostrano. Ali, Svendsen se bavi ovostranim životom i promišlja o važnosti i vrijednosti nade u smislu života. „Moja perspektiva nade je naturalistička ili sekularna. Kad bi me netko zatražio filozofsku ispovijest vjere, kategorizirao bih sebe kao „naturalista“ u najširem mogućem smislu“, piše Svendsen, polazeći od toga da ne postoji ništa onkraj prirodnog svemira a ako išta takvog i postoji, da nema utjecaja na prirodni svemir pa se stoga ne može niti objasniti. Ne vidi realnu mogućnost da postoji život poslije smrti pa predodžbe onostranog života treba promatrati kao želje, a ne kao nadu.

Jer, problem je s religioznom nadom da ona može izgurati sekularnu. Ako se sva nada veže uz onostrano, nema mjesta nadi u ovom životu. Za Sv. Augustina (354.-430.) jedina prava nada je vezana uz Boga. Slično je kod Tome Akvinskog (1225.-1274.) i Gabriela Marcela (1883.-1973.). Svendsen kritizira i danskog egzistencijalista Sorena Kierkegaarda (1813.-1855.). Kierkegaard, kako navodi Svendsen, nigdje ne daje podroban osvrt o nadi, nego se njegovo viđenje nade može naći u kraćim opaskama u nizu njegovih djela. Kierkegaardov „vitez vjere“ prvo je kroz „beskonačno odreknuće“ odbacio svu nadu vezanu uz ovozemaljsko, kako bi kroz vjeru povratio sve što je izgubio. Vjernik ima pravi protuotrov za očajanje – u Bogu je sve moguće. Vitez vjere živi samo prividno među ljudima u prolaznosti: on je „inkognito“, kako piše Kierkegaard, jer njegov pravi život nije ovdje na Zemlji.

Svendsen replicira Sv. Augustinu zaključkom da bismo mogli reći da se ništa ne može izgubiti jedino ako se ništa ne događa.

Na Augustinovu tvrdnju da „u vječnosti ništa nećemo moći izgubiti“, Svendsen replicira da bismo mogli reći da se ništa ne može izgubiti jedino ako se ništa ne događa. Kao što pjevaju Talking Heads: „Heaven is a place where nothing ever happens“ (Raj je mjesto gdje se nikad ništa ne događa).

Tamo gdje je vrijeme, gdje je prolaznost, tamo je i smisao. Pa Svendsen konstatira: „Nije nerazumno biti svjestan vlastite smrtnosti jer smrt je okvir života. Po svemu sudeći, mi ljudi jedine smo životinje svjesne da smo rođeni i da ćemo umrijeti, što našem životu daje jedinstvenu zaokruženost…U beskonačnoj vremenskoj perspektivi ne samo da bih mogao napisati sve svoje nenapisane knjige, nego bih napisao sve knjige. Kad bih mogao napisati beskonačno mnogo knjiga, nijedna mi od njih ne bi ništa značila“. Da bi to bolje objasnio koristi i inače velikog pesimista Emila Ciorana  (1911.-1995.): „Ne možemo zamisliti vječnost drukčije nego da eliminiramo sve prolazno, sve što je nama vrijedno“.

Tek u dvije-tri rečenice Svendsen spominje Ernsta Blocha (1885.-1977.) iako je on napisao najopsežnije djelo o nadi „Princip nada“ na više od 1500 stranica. Ishodište tog djela je, piše Svendsen „prikrivena marksistička metafizika“. Rekli bismo, kršćanska i marksistička eshatologija dosta nalikuju jedna na drugu.

Nada nije istoznačna optimizmu i moguće je istodobno biti pesimističan i nadati se. Nada nije nužno dobra, ona se mora vezati uz nešto moguće, uz realnu mogućnost. Iako mnogi tvrde da je nada izraz iracionalnosti, Svendsen argumentira da ona može biti krajnje racionalna i da onaj koji se nada povećava izglede za postizanje željenog ishoda. Sve tri vremenske dimenzije sadržane su u nadi jer iskustvo iz prošlosti govori nam čemu se možemo nadati u budućnosti. A iako je nada u budućnost najuobičajenija, moguće ju je vezati i uz prošlost i uz sadašnjost. Svendsen tako daje primjer za prošlost: „Ja se tako mogu nadati da se nisam previše osramotio pijan na zabavi prošle večeri“.

Stoici nisu cijenili nadu. Epiktetov (oko 55.-135.) savjet za život bio je: „Ne traži da se stvari događaju onako kako želiš, nego ih želi onako kako se događaju , pa će ti sve ići glatko“. Ali, stoik Ciceron (106.pr.Kr.-43.pr.Kr.) strahovito je i dugo tugovao kad mu je umrla kći Tulija, pa su ga ostali kritizirali zato što je dopustio da ga emocije toliko ponesu. „Ja smatram da je ta tuga samo bila dokaz da je Ciceron imao normalno razvijene osjećaje“, komentira Svendsen.

Prema Diogenu Laertiju (180.-240.) za Aristotela (384.pr.Kr.-322.pr.Kr.) je „nada san budnog čovjeka“. Za njega je moguće nadati se dobro i loše a najbolje je „trezveno nadanje“. Mladi su neopravdano optimistični, a stari previše „plašljivi“.

Njemački filozof  Friedrich Nietzsche (1844.-1900.) osobito je kritičan prema onima koji se nadaju u onostrano, ali je kritičan i prema ovozemaljskoj nadi: „Moja formula za ljudsku veličinu jest amor fati: da se ne želi ništa imati drugačije, ni unaprijed, ni unatrag, ni u svu vječnost. Ono Nužno ne tek podnositi, još manje zatajiti – sav je idealizam lažljivost pred Nužnim – nego ga ljubiti“. Nadu valja vezati uz čovjeka sutrašnjice i preksutrašnjice, koji je drugačijeg kova od današnjeg, govori Nietzsche.

Rene Descartes (1596.-1650.) piše da nadu uvijek prati strah. Visoka vjerojatnost rađa nadu, a niska strah. Thomas Hobbes (1588.-1679.) nadu definira kao „poriv praćen uvjerenjem o postizanju“. Za Davida Humea (1711.-1776.) vjerojatnost dobrog ishoda izaziva užitak, dok sigurnost lošeg stvara bol. Budući da je nada vezana uz nesigurnost, ona je spoj jednoga i drugoga.

Za Davida Humea, Thomasa Hobbesa i Renea Descartesa Svendsen piše da imaju primitivno poimanje nade.

Za njih Svendsen piše da imaju primitivno poimanje nade jer je pogrešno tvrditi da je visoka vjerojatnost povoljnog ishoda preduvjet nade.

Za nizozemskog filozofa Barucha de Spinozu (1632.-1677.) sloboda je svijest o nužnosti, nadi nema mjesta u sretnom životu jer takav život mora biti racionalan, dok je nada uvijek izraz iracionalnosti. Ako volim sudbinu zato što moj razum shvaća da ništa ne može biti drukčije nego što jest, u tom je slučaju nada posve suvišna. Ali Spinoza u svojoj političkoj filozofiji piše da zakone u državi valja skrojiti tako da se „ljude ne drži na uzdi toliko strahom koliko nadom u neko dobro kojem najviše žude“. Strahovlada stvara neslobodne građane a jedino nada stvara temelje slobodnog društva, piše on.

Izvjesna Maria von Herbert, čije je tijelo nestalo kad je imala 33 godine, pa je njezin brat smatrao da je počinila samoubojstvo , dopisivala se s Immanuelom Kantom (1724.-1804.) i on joj navodno nikad nije odgovorio na njezino glavno pitanje „što čini život vrijedan življenja?“. Nije znao što bi odgovorio? Prilično čudno, Kant definira nadu kao stanje „neočekivanog otvaranja izgleda za neizmjernom srećom“. Svendsen komentira da nada ne mora imati veze s „neizmjernom srećom“, a možemo se nadati i nečemu osim sreće. Osim toga, zašto bi bila „neočekivana“, ako je vezana uz nešto moguće?

Za Arthura Schopenhauera (1788.-1860.) ovaj je svijet najgori od svih mogućih. Nada je destruktivna jer nas zavarava, a nema nikakvog drugog zadovoljstva osim privremenog oslobođenja od patnje.

Michel de Montaigne (1533.-1592.) ističe da „bez nade i bez želje nećemo učiniti ni koraka koji bi nešto vrijedio“.

Martin Heidegger (1889.-1976.) malo je pisao o nadi. Čovjek je „bačen“ u svijet. Transcendentalnu nadu bismo mogli opisati kao ugođaj. Nada nije tek pasivno iščekivanje nego se sastoji i od aktivnog predviđanja budućnosti. Zato Heidegger piše da onaj koji se nada vodi sebe u susret tome čemu se nada.

Albert Camus poziva na pobunu, ali bez nade, ona je “samo sigurnost u poraznu sudbinu”, ali Svendsen tvrdi to baš jest nadanje.

Za Alberta Camusa (1913.-1960.) samoubojstvo je temeljno filozofsko pitanje. Da je život apsurdan, to je Camusova premisa a ne zaključak. Ali doživljaj apsurda varira od osobe do osobe, ljudski život nema bezuvjetni smisao, ali i s uvjetnim smislom može se živjeti. No, za Camusa je čovjek koji se nada onaj koji se pasivno prepušta budućnosti umjesto da se zdušno posveti sadašnjosti. Camus poziva na pobunu, ali piše: „Ona nije polet, ona je bez nade. Ta pobuna samo je sigurnost u poraznu sudbinu, bez rezignacije koja bi je morala pratiti“. Ali, Svendsen interpretira da to baš jest nadanje. Zdušni angažman u sadašnjosti nužno je usmjeren na budućnost , na nešto što čovjek svojim trudom želi ostvariti, a bez jamstva uspjeha.

Nadu se često naziva osjećajem, ona ima emocionalni aspekt, no od ostalih se osjećaja razlikuje po tome što je u nadi snažno prisutna racionalnost, piše Svendsen. Gubitak nade ne može se opisati samo kao gubitak određenog osjećaja. Nada počiva na razlozima a kada izgubimo nadu, to znači da smo izgubili jedan ili više razloga za nadanje. Nekad ljudi ostanu bez nade, ali teško bi bilo zamisliti funkcionalno ljudsko biće koje nema sposobnost nadanja. Onaj tko se ne nada nema odnos prema budućnosti, nego je fiksiran u sadašnjosti. Nada je predmnijevanje. Ona  nas privlači pretpostavljenom budućnosti kakvu želimo ostvariti.

„Liberalna demokracija mora počivati na nadi no ona nije utopijska“, piše Svendsen i dodaje da se više pouzdaje u „liberalizam nade“ nego u ono što latvijsko-američka filozofkinja Judith Shklar (1928.-1992.) naziva „liberalizmom straha“. Ona smatra da je strah u današnje vrijeme jača motivacijska sila nego nada. Ali, piše Svendsen, bez nade postoji samo politička apatija a povjerenje je preduvjet za nadu, čak je jedan od oblika nade.

„Nada daje smisao. Iščezava li smisao ako se nada ne ostvari? U načelu ne, jer smo imali doživljaj smisla sve vrijeme nadanja. Možemo priznati da smisla ima manje nego u slučaju da se nada ostvarila, ali smisao koji je postojao zaista jest postojao.“, ističe Svendsen.

Tako je, dakako, nada dinamičan fenomen koji se stalno mijenja u taktu sa svojim preduvjetima. Različita vremena otvaraju različite prostore nadi. No, nada je konstitutivni dio našeg identiteta. Navodi nas da postupamo u svrhu ostvarenja drukčijeg svijeta. A Svendsen završava svoju knjigu ovim riječima: „Nada, po definiciji, ne daje nikakva jamstva, no bez nade je sve, kao što znate, beznadno.“

Zanimljiva je ovo i zaista čitka knjiga za svakoga tko želi još nešto doznati da bi sam razmislio o smislu ljudskog života. Nada gotovo uvijek postoji i ona, barem djelomično, oblikuje rast osobnosti tijekom života. Jer, znanjem, iskustvom i osjećajima stalno razvijamo ličnost, ma koliko god vremenom pristizala starost, onemoćalost i neumitni kraj. Zapravo ne znamo je li Svendsen životni optimist ali svakako je filozof nade.