Jednostavno, griješimo. A to je izgleda najteže prihvatiti

Već više od pet godina Jeremy Shearmur piše za Ideje. Izbor iz njegovih članaka upravo je objavljen u knjizi "Popperovo i Hayekovo nasljeđe" u izdanju Kruzaka. U dosad neobjavljenom predgovoru objašnjava koje su ideje dvojice mislilaca, koje su dosad bile u drugom planu, relevantne za razumijevanje današnjeg društva

• Naslovna fotografija: Jeremy Shearmur (Privatni arhiv)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

­

1. Uvod

Ova knjiga svoj nastanak duguje činjenici da je Željko Ivanković jedan dan došao u moj ured na Australskom nacionalnom sveučilištu, a naše su daljnje rasprave dovele do izrade njegove (vrlo zanimljive) doktorske disertacije. Radilo se o filozofiji, ali i o političkoj ekonomiji, tj. konkretno, o komparativnom istraživanju procesa privatizacije u Hrvatskoj i Sloveniji. Bilo je zadovoljstvo raditi s njim i imali smo mnogo opsežnih rasprava.

Nakon toga Željko se vratio u Hrvatsku i radio na svom časopisu Ideje.hr. Ja sam se pak poslije povukao u Škotsku. Kada su 2019. raspisani opći izbori u Britaniji, Željko me pitao želim li za Ideje.hr napisati nešto o tome. To sam i učinio, a on me onda ponovno pozvao da u časopisu dajem i daljnji doprinos. Tako je došlo do selekcije članaka od kojih je ova knjiga sastavljena, a bave se pitanjima iz filozofije i političke ekonomije. Tekstovi su napisani kao ozbiljni eseji, premda ipak prvenstveno za online časopis, a ne za specijaliziranu akademsku publiku.

U pripremi materijala za ovo izdanje napravio sam minimalan broj izmjena. Umetnuo sam neke unakrsne reference između eseja, ali nisam ih pokušao preraditi materijalom koji se bavi sličnim pitanjima. Razlog je to što bi to uništilo strukturu eseja. Radeći na materijalu, i previše sam postao svjestan da sam neke teme obradio sasvim ukratko, ali da to ovdje ne mogu ispraviti. Trenutačno mogu reći samo da sam iz ove vježbe priređivanja članaka izašao s popisom tema s kojima se nadam uskoro moći obratiti Željku za buduća izdanja njegova časopisa.

2. Eseji

Eseji koji čine ovaj svezak oslanjaju se u pozadini na neke ideje iz djelâ Poppera i Hayeka. Možda bi bilo korisno reći nešto o njima općenito (više je rečeno u pojedinim esejima). Ovdje nije mjesto za opsežan prikaz mojih pogleda.[1] Umjesto toga, želio bih iznijeti nekoliko ideja za koje mi se čini da ih njihov rad sugerira, a mislim da su važne i same po sebi i za našu trenutačnu situaciju. Mislim i da to nisu teme koje uvijek dobivaju pažnju koju zaslužuju. Popper i Hayek su svakako utjecali na eseje koji ovdje slijede. U nekim se slučajevima izravno pozivam na njih, u drugima su u pozadini onoga što pišem, a postavljam i neka pitanja u vezi s njima.

Prema profesoru Darku Polšeku “jedinstvena je okolnost da je knjiga velikog filozofa objavljena u Hrvatskoj prije nego u drugim dijelovima svijeta”.

3. Popper

Karl Popper rođen je u Beču 1902. godine. Njegova je obitelj bila židovska, akademsku je karijeru morao tražiti u inozemstvu, prvo na Novom Zelandu, a zatim na London School of Economics gdje je predavao do umirovljenja. Poznat je po svom radu u epistemologiji i filozofiji znanosti. Iako je Popper sam smatrao da svojim idejama razotkriva važna pitanja u povijesti znanstvenog znanja, bitno je uočiti da se njegov rad oblikovao prije kao normativan nego deskriptivan. On tvrdi da bismo, ovisno o našem pogledu na ono čemu bismo trebali težiti (a o čemu je rado spreman ući u kritičku raspravu), trebali usvojiti različite ideje o objašnjenju, metodologiji i tako dalje.

U svojoj Logici znanstvenog otkrića Popper raspravlja način na koji ljudi mogu imati različite ideje o cilju znanosti. Ističe da je za neke ljude znanost služi samo predviđanju. Za druge – s čijim se pogledom i sam identificirao – znanost je pokušaj otkrivanja što je istinito. Zapazio je, ovisno o tome koji stav tko zauzme, netko može imati različite ideje što bi moglo biti prihvatljivo kao objašnjenje i o metodi koju treba prihvatiti. (Na primjer, onima koji teže istini neće biti prihvatljiva teorija koja izvodi uspješna predviđanja, ali koja neće biti shvaćena kao da nam nudi potencijalno točno razumijevanje svijeta.) Naknadno se zauzimao za plodonosnu raspravu između onih koji favoriziraju te različite ciljeve znanosti.

Poslije je razvio shvaćanje prema kojem je sasvim prikladno da se znanost rukovodi različitim programskim idejama. Nazvao ih je ‘metafizičkim istraživačkim programima’, koji mogu ponuditi uvjete pod kojima tragamo za znanstvenim objašnjenjima. Na primjer, neke ljude može privući atomistički pogled na materiju, a druge shvaćanje prema kojem sve ima biti objašnjeno putem sila i polja. Ti pogledi trebaju biti eksplicirani. Mogu se iznijeti razlozi zašto je uvjerljivo slijediti neki pristup. I njihovi zagovornici mogu objasniti kako bi, u načelu, mogli razviti objašnjenja  različitih fenomena u području za koje su zainteresirani. To su Popperovi ‘metafizički istraživački programi’ budući da nisu po sebi provjerljivi (testable). Dakako, o njima se može voditi korisna kritička diskusija, na temelju koje netko može promijeniti svoj pristup.

Zaista, može se reći da takve programske ideje mogu biti evaluirane na dva načina. Na jednoj razini, moglo bi se ispitivati jesu li, zapravo, prijedlozi koji su dani o tome kako bi se fenomeni u načelu mogli objasniti, doista uvjerljivi. Na drugoj razini, moglo bi se postaviti pitanje: koliko su do sada ljudi privučeni takvim idejama zapravo bili uspješni u davanju detaljnih znanstvenih objašnjenja na temelju njih. Obično se programske ideje mogu suočiti u svakom trenutku s problemima na svakoj od tih razina. U načelu se čini da ne postoji razlog zašto se ljudi koji preferiraju različite programske pristupe ne bi mogli složiti oko toga kakvo je trenutno stanje stvari s obzirom na različite programe. Ali, mogli bi i sasvim racionalno vjerovati da je prikladno slijediti jedan ili drugi od tih programa i pokušati prevladati probleme s kojima se suočavaju. Nastavak dijaloga između tih pristupa moglo bi se vidjeti kao plodonosnu filozofsku i znanstvenu raspravu.

(Iako Popper to sam nije učinio, čini mi se da bi se na različite pristupe politici i javnim politikama moglo gledati na isti način. Kao i u slučaju znanosti, svi bi takvi pogledi bili pogrešivi i u svakom bi trenutku mogli imati probleme koje trenutno ne mogu riješiti. Opet se čini da nema razloga zašto ne bi mogla postojati stalna kritička procjena stanja različitih pogleda.)

Ključna tema u Popperovom radu je falibilizam. Poput Johna Stuarta Milla u raspravi O slobodi, Popper naglašava da je naše znanje – koliko god bilo dosad uspješno – uvijek pogrješivo. Inzistira da bismo trebali težiti istini – u smislu tvrdnji koje korektno opisuju ono što jest, ali u isto vrijeme iznosi dvije ključne primjedbe.

Prvo, svi naši pokušaji razumijevanja svijeta uključuju tumačenje. Kao najočitije, na nas može utjecati ono što je zajedničko društvenoj sredini u kojoj smo odrasli, ali i  specifične teorije koje zastupamo – bilo da se radi o provjerljivim znanstvenim teorijama, ili metafizičkim ili religijskim idejama. Popper je isticao i do koje je mjere naše razumijevanje svijeta oblikovano idejama ugrađenima u našu biologiju. Osim toga, u razmatranju ideja usvajamo i različite posebne procedure. Uzmimo, na primjer, konvencije koje na akademskoj razini utječu na ocjenjivanje i objavljivanje teorija i na koje se načine dodjeljuju ili odbijaju istraživačke potpore (i napredovanje) na sveučilištima. Razmotrimo kako se služimo svojim idejama individualno i na društvenoj razini.

Drugo, naše subjektivno uvjerenje da je neka ideja ispravna nema nikakve veze s njezinom stvarnom istinitošću. To nas uvjerenje može motivirati da tvrdimo kako je neka ideja točna. Ali, možda jednostavno griješimo. Ili, ako u tome i ima nešto, možda je potrebna dodatna korekcija. Ili bismo mogli dokučiti nešto važno, ali problematični mogu biti konceptualni ili teorijski pojmovi kojima se koristimo da bismo to opisali. Popper je također naglašavao da čak i kad teorija može ponuditi objašnjenje onoga što se dogodilo u prošlosti, hrabra je, provjerljiva i na iznenađujući je način zadovoljila testove, to ipak ne znači nužno da je istinita. Ilustrirao je to raznim primjerima iz povijesti znanosti.

K tome – djelomično pod utjecajem hvatanja ukoštac s Kantovim tezama i s piscima pod utjecajem Kanta, J. F. Friesom i Leonardom Nelsonom, te vlastitog ranog rada u psihologiji na koji su utjecali članovi Würzburške škole – Popper je isticao koliko na našu percepciju utječu pretpostavke koje, ako se predstave kao teorije, mogu biti lažne. Zapravo, njegovo je gledište bilo da, ako prihvatimo evolucijsku perspektivu, naše vlastite osjetilne organe i reakcije na stvari možemo promatrati kao da služe nagađanju u razumijevanju stvarnosti, a ne kao sredstva koja signale iz okoline pasivno prihvaćaju.

­
Vrijedi se prisjetiti Popperovih ideja o objektivnosti: da objektivnost treba promatrati kao društveni proizvod kritičke razmjene među ljudima s različitim pogledima, a ne kao proizvod ljudi s navodno neiskvarenim izvorima znanja.

Popper se zauzimao za sve to, time i za radikalnu pogrešivost našeg znanja, iako je i dalje tvrdio da bismo trebali težiti istini. Također je isticao da različiti ljudi mogu imati različite pogrešive teorije i pretpostavke, ali ako su pogrešne, ono što trebamo učiniti je – učiti jedni od drugih. Zauzimao se da se to čini  uključivanjem u raspravu s njima s poštovanjem i nadom da ćemo iz rasprave nešto naučiti, čak i ako ne postignemo konsenzus. S tim u svezi vrijedi se prisjetiti Popperovih ideja o objektivnosti: da objektivnost treba promatrati kao društveni proizvod kritičke razmjene među ljudima s različitim pogledima, a ne kao proizvod ljudi s navodno neiskvarenim izvorima znanja. Ideja je da bismo trebali težiti istini i objektivnosti, ali da, u bilo kojem trenutku, na naše pokušaje da to postignemo moramo gledati kao da su provizorni po svojoj prirodi.

Popper je poznat po tome što je tvrdio da postoji važna razlika između empirijske znanosti i neempirijskog znanja. Znanstvene su teorije, prema njemu, otvorene za testiranje. (U tom kontekstu, što su testovi jači – u smislu da bismo manje očekivali da će teorije biti istinite – to bolje. Trebali bismo, dakako, zahtijevati da nove teorije mogu objasniti naše prethodno znanje ili pak predložiti odgovarajuće ispravke. U isti mah, unaprijed mora postojati međusobna suglasnost što bi bio koristan test.) No Popper je tvrdio i da neempirijske tvrdnje same po sebi mogu biti otvorene za kritiku – npr. kad je riječ o njihovoj sposobnosti da riješe probleme koje teže riješiti. Raspravljao je i o tome kako bi neempirijska gledišta mogla poslužiti kao “metafizički istraživački programi” koji bi pak mogli poslužiti kao vodiči za razvoj detaljnijih znanstvenih objašnjenja. Netko bi – kombinirajući ovdje teme iz rada Poppera i Imrea Lakatosa – mogao takve programske ideje procjenjivati u smislu koliko su se dobro oduprle kritici i u pogledu stupnja do kojeg su njihovi zagovornici bili u stanju razviti uspješna znanstvena objašnjenja, a u skladu s linijama koje ti programi sugeriraju. Takve su procjene očito pogrešive. Ali je jasno da mogu poslužiti za isticanje problema u stajalištima o kojima se raspravlja, što predstavlja pritisak za one koje privlače pogledi koje pokušavaju izraziti.

Iako je Popper pridavao veliku važnost ideji da empirijske tvrdnje budu otvorene za kritiku i testiranje, ako je teorija opovrgnuta uobičajeno postoji širok manevarski prostor kako bismo trebali reagirati. Može biti da jednostavno trebamo odbaciti teoriju i potražiti alternativu. Može postojati prostor za pretpostavku da do problema nije dovela teorija koju smo testirali, već neka dodatna pretpostavka koju smo uzimali zdravo za gotovo – i da je to ono što treba revidirati. U oba slučaja ključna je stvar da, prema Popperu, odmah trebamo jasno priznati da postoji problem. Nadalje, trebali bismo ga pokušati riješiti modificirajući naše teorijske ideje tako da poboljšamo ideje koje smo imali prije. Moramo biti u stanju objasniti što smo prethodno uspješno objasnili. Ali također moramo biti u stanju nositi se s novim problemom na načine koji su kreativni i otvoreni za testiranje.

Što se tiče metafizičkih istraživačkih programa, mogu se koristiti slične vrste evaluacije. Prije svega, možemo se zapitati je li program koherentan i rješava li zaista probleme koje je usmjeren riješiti. Ako ne, njegovi zagovornici trebaju priznati stanje stvari i razmotriti kako na neki non-ad-hoc način revidirati svoje poglede. Drugo, možemo se zapitati: u kojoj je mjeri taj pristup vodio do empirijskih ideja koje imaju smisla i koliko je njegova razrada uspješna u usporedbi s razradom suparničkih programa? Treće, postojalo je pitanje koje je naglasio Imre Lakatos nadovezujući se na ideje Williama Whewella, filozofa iz 19. stoljeća. Možemo se zapitati: u kakvoj je program relaciji prema aktualnom zanimljivom empirijskom i teorijskom radu? Je li zaista program doveo do tih ideja, ili su zagovornici programa – poput zagovornika Descartesovih ideja u fizici nakon Newtonovih uspjeha – tuđa postignuća jednostavno pokušali ponovno opisati svojom terminologijom?

Sam je Popper, možda zaveden vjerskom podukom vrlo liberalnog luteranskog svećenika dok je bio mlad, bio neprijateljski raspoložen prema teologiji i tretirao je religiju čisto etički. Prema mom mišljenju, “popperovski” pristup mogao bi – i trebao bi – tretirati teologiju kao metafiziku koju se može racionalno ocjenjivati. Doista, povijesno su postojale važne i zanimljive veze između religijskih ideja i razvoja znanosti.

Čini mi se da iz svega toga proizlaze neka šira pitanja.

Ako smo zainteresirani za istinu – trebamo učiniti što god možemo kako bismo potaknuli društvenu klimu u kojoj se mogu razvijati različiti pristupi

Prvo, a što sam istražio i drugdje, čini mi se važnim da – ako smo zainteresirani za istinu – trebamo učiniti što god možemo kako bismo potaknuli društvenu klimu u kojoj se mogu razvijati različiti pristupi, te da postoji intelektualna razmjena među onima koji favoriziraju različita gledišta i međusobno se poštuju. U praktičnim pitanjima (kao što ću objasniti) Popper nas potiče da tražimo sličnosti s onima koji imaju drugačiji pristup od našeg. Ali to je prilično drukčije od onoga što se danas previše često događa u društvenoj i političkoj sferi. To jest, programski pristupi (npr. oni vjerskih ili političkih konzervativaca – kao i oni pod Marxovim utjecajem) jednostavno se izmaknu od modernih liberalnih pogleda, umjesto da svoje stavove razvijaju kao kreativnu alternativu. Trenutno je široko rasprostranjen pristup liberala u američkom smislu, kao i onih koji su pod utjecajem Trumpova MAGA pristupa, da naprosto zanemaruju stavove onih koji se s njima ne slažu ili da im pokušaju zabraniti govor. Međutim, čini mi se ključnim da svi ozbiljno shvate svoju pogrešivost. Samo zato što nešto snažno osjećaju, ne znači da su u pravu. Nadalje, najvjerojatnije ćemo najviše naučiti – ako se s njima uključimo u ozbiljnu raspravu punu poštovanja – od onih sa značajno drugačijim stavovima. Ali da bi oni s drugačijim pogledima bili zanimljivi u stvarima iz kojih drugi ljudi mogu učiti, tim gledištima treba pristupiti dajući im intelektualni integritet. Ako je sve što “kršćanin” ima prenijeti sekularnom liberalu tek blijedi odjek liberalovih vlastitih stavova, ne samo da izgleda kao da je njihov razgovor degenerirao, nego nije ni baš jasno radi li se o ljudima od kojih sekularni liberali mogu išta naučiti.

Umjesto kreativne reinterpretacije različitih tradicija i maštovitog prevladavanja intelektualnih i praktičnih pitanja, obično se dogodi neka vrsta dvostrukog izbjegavanja.

S jedne se strane – često bez dobrog razloga – napuštaju ključne značajke vlastite perspektive. Povijesno su uglavnom imale eksplanatornu ulogu. Naprimjer, različite religijske tradicije nudile su prikaze kozmologije, karaktera i sudbine ljudi te ideje o tome kako bismo se trebali ponašati. Dok su različite političke tradicije nudile prikaze o tome kako bi društveni i politički aranžmani trebali izgledati i što čini dobro i odgovorno ponašanje. Njihova je uloga također bila i kritička: u isticanju stvari za koje su tvrdili da su problematične u našim postojećim praktičnim aranžmanima ili koje su problematične s obzirom na naše trenutačne ideale.

Očito je, mogu postojati hitni razlozi za revidiranje tradicionalnih pogleda. Na primjer, unutar kršćanstva je možda trebalo revidirati specifična kozmološka tumačenja. Isto vrijedi i za razumijevanje Biblije i njezinih učenja ili povijesti rane Crkve. Ali da bi se zadržalo intelektualni integritet i da bi se ostalo zanimljivim onima s kojima se razgovara, ti potezi moraju biti napravljeni na načine kojima je cilj kreativno rješavanje problema. Suprotnost tome je jednostavno prihvaćanje ideja sekularnog liberalizma u vlastitoj terminologiji.

To vodi do moje druge točke. Čini mi se važnim odvojiti četiri prilično različite stvari. Prvo, senzibilitet se mijenja s vremenom. William Shakespeare napisao je ono što se smatra zaista važnim dramama, punim značajnih uvida u ljudsku prirodu. Ali u isto vrijeme, njegov rad uzima zdravo za gotovo odnose prema ljudima iz različitih društvenih klasa za koje je danas teško imati razumijevanja. Npr. u vrijeme u kojem je živio, mamljenje medvjeda (huškanje skupine dresiranih pasa na privezanog medvjeda) smatralo se prihvatljivom vrstom sporta. Priznavanje da su stavovi koji su postojali u prošlosti bili moralno problematični može zahtijevati reviziju nekih gledišta. Isto može vrijediti i za potrebne promjene u odnosu prema ponašanju ljudi i društvenim ulogama, kao rezultatima velikih društvenih promjena. Ali to treba činiti kreativno.

Ideje koje smo smatrali jedino razumnima mogu se otkriti kao pogrešne

Sljedeće je pitanje što možemo naučiti iz interakcije unutar vlastitog društva i rasprave s onima iz različitih sredina. Ideje koje smo smatrali jedino razumnima mogu se otkriti kao pogrešne. Ili, također, možemo shvatiti da stvari koje smo smatrali jedinim načinom na koji je ispravno ponašati se zapravo predstavljaju samo jedan od načina postupanja. Istodobno, vrijedi imati na umu da postoji razlika između promjene skupa društvenih konvencija ili njihovog održavanja, ali s određenom tolerancijom prema ljudima čije se ponašanje ne uklapa, i ideje da je u redu da se ljudi ponašaju kako hoće. Jer određeni tip ponašanja može imati korisne posljedice za sustav, ali nije očito da će ih izazvati pojedinci koji rade što hoće. Jasno je da može biti inovacija i čini se poželjnim da se skupine ljudi koje privlači novi skup pravila i načina života mogu razvijati i živjeti svoje vlastite prepoznatljive živote.

Treće, ljudi s različitim pristupima stvarima i razumijevanjem svijeta mogu istražiti stupanj do kojeg se ipak mogu složiti oko specifičnih, praktičnih pitanja koja se tiču javne politike. O tome ću još raspravljati u sljedećem odjeljku.

Četvrto, čini mi se da ima nešto sasvim posebno u tome kada ljudi jednostavno nameću svoje stavove drugima – osobito s pozicija u kojima mogu nad njima imati moć. Zapadni mi se liberalizam posljednjih godina čini za to odgovornim – na način neobično sličan stavovima nekih europskih imperijalista. Razmotrimo, recimo, ideje o “ljudskim pravima”. Mogu se koristiti za izražavanje pogleda za koje se smatra da bi trebali svuda biti prihvatljivi, a prema onima koji ne poštuju ideje čiju korektnost bi zapravo prihvatili. Međutim, nije očito zašto bi moralni univerzalizam trebao biti ispravan (za razliku od, recimo, različitih moralnih ideja koje su ispravne u različitim okolnostima). Postoji opasnost da korištenje pojma “ljudska prava” može biti jednostavno način na koji se ideje specifične za vlastitu tradiciju nameću drugima, bez takve kritičke i racionalne rasprave s njima koja bi mi mogla biti dio kritičkog racionalističkog pristupa.

4. Popperova politička misao i Hayek

Kao mladić, Popper je bio pod utjecajem marksizma – do te mjere da se dobrovoljno prijavio za rad u uredima male Komunističke partije Austrije. Međutim, smrt nenaoružanih radnika na demonstracijama koje su organizirali komunisti navela ga je da dovede u pitanje tvrdnje koje su mu iznijeli o sadržaju i znanstvenom statusu svojih stajališta. Kroz socijalizam to ga je dovelo do svojevrsnog nedoktrinarnog radikalnog humanizma. Bio je zabrinut za ljudsku patnju i – kao u svojoj epistemologiji – naglašavao je značaj našeg neznanja. Kritizirao je teleološke poglede na povijest, bilo lijeve ili desne. I zalagao se za falibilistički eksperimentalni pristup socijalnoj politici [tj. onaj u kojem smo svjesni činjenice da naši preferirani stavovi možda nisu ispravni]. Tvrdio je da bismo trebali djelovati putem pokušaja i pogrešaka, moderiranih humanitarnom brigom da imamo posla s ljudskom dobrobiti.

Kao što sam objasnio, suočen s društvenom raznolikošću  tvrdio je da bismo trebali učiti jedni od drugih. U isto je vrijeme tvrdio da bi ljudi s različitim idealima trebali biti svjesni svoje pogrešivosti i da bi trebali istražiti koliko bi se – sa svojih različitih pozicija – mogli složiti u stvarima koje treba popraviti. U tom kontekstu, njegove su ideje ponekad pogrešno predstavljane kao oblik “negativnog utilitarizma”. Popper je naglašavao značaj ljudske patnje – i tvrdio da na nju ne treba gledati kao na nešto što se razmjenjuje za sreću drugih – a referirao se i na negativno moralno značenje nepravde. Bio je i pod utjecajem Kantovih moralnih ideja, ali je ponekad raspravljao na načine koji bi mogli sugerirati neku vrstu falibilističkog moralnog realizma.

Sve to znači da su se tijekom godina razvila različita tumačenja Popperovih političkih stavova. Britanski filozof i laburistički član parlamenta (kasnije socijaldemokrat) Bryan Magee bio je pod snažnim utjecajem njegova rada, kao i Lord Boyle, umjereni konzervativni političar. U jednom trenutku i neke važne njemačke političke stranke proglasile su ga svojevrsnim svecem zaštitnikom. Iako se nisu slagali u nekim važnim pitanjima, Popper je bio prijatelj s klasičnim liberalnim političkim misliocem Friedrichom Hayekom, a Hayekov rad utjecao je na njegove ideje o metodologiji društvenih znanosti. Smatram da postoje točke u kojima se Popperove političke ideje mogu korisno unaprijediti iz kuta Hayekovih stavova.

Hayek (rođen 1899.) školovao se za ekonomista i pravnika na Sveučilištu u Beču. Bio je stariji Popperov suvremenik, ali se nisu upoznali u Austriji. Da skratimo priču, Hayeka su kao mladića privlačile ideje bliske fabijanskom socijalizmu. Ali važan utjecaj na njega imale su ideje ekonomista Ludwiga von Misesa. Mises je protiv Otta Neuratha – ali na načine koji se odnose na marksizam općenito – tvrdio da je očekivanje kako socijalizam može naslijediti i biti u stanju kontinuirano koristiti proizvode tržišne ekonomije – iluzija. Tvrdio je da korištenje znanja na tržištu i koordinacija , da bi bili efikasni, zahtijevaju stvarno tržište i privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju [usporedi Marxa].

­
Iako se nije u potpunosti slagao s Misesom, Hayek je bio impresioniran njegovim argumentima.

Iako se nije u potpunosti slagao s Misesom, Hayek je bio impresioniran njegovim argumentima, koje je nastavio razvijati u kritičkim raspravama o radovima drugih socijalista. Tvrdio je – a na temelju toga sugerirao i potrebu za revizijom uobičajenih pristupa unutar ekonomije – da je ključan problem s kojim se suočavaju velike ekonomije podjela znanja u društvu. Njegova se briga ovdje posebno odnosila na informacije – uključujući ono što se naziva “prešutnim znanjem” – koje su raštrkane po cijeloj ekonomiji. To znanje jednostavno nije dostupno ljudima koji žele središnje ekonomsko planiranje. Ipak, može se iskoristiti putem disperziranog donošenja odluka unutar tržišnog gospodarstva. Jer ako ljudi djeluju na temelju takvog znanja, to putem sustava cijena utječe na druge. Pitanja o prešutnom disperziranom znanju i centralnom planiranju kao i posljedice toga dvoga postala su važna tema u Hayekovu radu.

Drugo pitanje odnosilo se na ideju “socijalne pravde”. Njegove ideje o tome bile su komplicirane, ali dopustite da izdvojim samo dvije. Kao što sam spomenuo, tvrdio je kako u velikoj ekonomiji moramo poslovati koristeći tržišta i cijene. Kad je tome tako, cijene – za robu i usluge – imaju funkcionalnu ulogu u prijenosu informacija. To je, međutim, značilo da nema razloga zašto bi cijene i plaće u takvoj ekonomiji odgovarale (ili bi mogle odgovarati) našim idejama o moralnoj vrijednosti ili onome što ljudi zaslužuju.

Druga ideja koja se tiče socijalne pravde bila je da nije jasno kako je zapravo postojao kakav god moralni konsenzus o tome što ljudi u različitim zanimanjima zaslužuju. Treba li nagraditi naporan rad, vještinu ili obrazovanje? A što mislimo o vještinama za kojima potražnja opada? Što je s pitanjima tajminga – tko prvi dolazi na neku određenu ideju ili tko pronalazi način da nešto učini popularnim, onako kako to nitko drugi prije nije zamislio?

Hayekovo gledište bilo je da bismo trebali voditi računa o tome kako ekonomija funkcionira, i bio je zabrinut političkom potragom za idejama o tome što ljudi zaslužuju. Njegovu bi se poantu moglo izraziti općenitije, da je želio istaknuti ideju da društveni svijet ima strukturu koja je sama po sebi proizvod prethodnih i tekućih ljudskih djelovanja. Ako je tome tako i ako dobro funkcionira, onda se mogu nametnuti zahtjevi što se još s time može postići. (A ta dodatna postignuća mogu uključivati zahtjeve za specijalističkim znanjem koje običnim ljudima nije lako razumjeti, na primjer o klimatskim promjenama ili iz makroekonomije – što samo po sebi predstavlja zanimljiv problem u demokracijama – ali koje je specijalističko znanje, kao što bi Popper naglasio, također pogrešivo.)

Trebao bih naglasiti da Hayek nije bio zagovornik “laissez faire”, bio je naklonjen pomaganju siromašnima i nesretnima. Središnje pitanje u njegovom radu postalo je: kako možemo utemeljeno imati cvjetajuće tržišno društvo dok također, na primjer, upravljamo nekim oblikom socijalne države? Ali to nije tema kojom se ovdje mogu dalje baviti.

5. I tako do knjige

Neću nastojati ponuditi vodič za ono o čemu se raspravlja u ostatku knjige. Pojedinačni eseji širokog su raspona i raspravljaju o mnogim različitim temama, od prednosti i nedostataka prodaje dijelova tijela, do Mickeyja Mousea kao filozofa-kralja. Mogu se samo nadati da će vam eseji biti jednako zanimljivi za čitanje kao što su bili meni za pisanje, i pozvao bih vas, ako mi želite ponuditi kritiku, da mi pišete na:

Jeremy.Shearmur@anu.edu.au.

• Bilješke

[1] Za moje vlastito mišljenje o Popperu, vidi moju knjigu Political Thought of Karl Popper, London: Routledge, 1996; urednički uvod u Popperovo After the Open Society, London: Routledge, 2008, i moj uvod u Routledgeovo izdanje Popper’s Objective Knowledge, London: Routledge, 2026. O Hayeku pogledajte moju knjigu Hayek and After, London: Routledge, 1996, i moj uvod u Hayekovu Law, Legislation and Liberty u njegovim Sabranim djelima, Chicago: University of Chicago Press, 2021.