Jesen u kojoj će Slovenci glasati o Janšinoj „drugoj republici“

• Naslovna fotografija: Glasačka kutija u Sloveniji, Janez Janša. (Goran Stanzl, Zvonimir Barišin / PIXSELL)
• Autor je urednik i novinar na portalu necenzuirano.si.

U travnju ove godine slovenska je politička desnica sklapanjem pakta sa Zoranom Stevanovićem, čelnikom populističke stranke Resni.ca, dobila parlamentarnu većinu, a time i uzde države u svoje ruke. U lipnju je sastavila vladu koju po četvrti put vodi Janez Janša, predsjednik Slovenske demokratske stranke (SDS) i vječni veteran slovenske politike. U samo četiri mjeseca raspršile su se sve iluzije da će to biti normalan, rutinski mandat. Desnica je ubrzano krenula u preoblikovanje države i društva prema vlastitoj slici. Ono čemu svjedočimo početni su obrisi „druge republike“, dugogodišnjeg političkog koncepta SDS-a, koji državu vidi kao zatočenicu snaga tranzicijske ljevice i kontinuiteta komunističkog razdoblja. Rješenje tog problema Janša traži u razgradnji institucija koje bi se, prema tom shvaćanju, trebale temeljiti na vrijednostima „prave“ Slovenije iz 1991. godine, po mjeri desnice.

Teolozi osmišljavaju „neutralnu školu“, vladajuća koalicija dobiva svoj USKOK

Brojni potezi koje je nova Janšina vlada posljednjih mjeseci najavila imaju jedan zajednički cilj – obračun sa svima koji su joj se u ovom stoljeću ikada našli na putu. Najava „ideološki neutralne škole“, koju će osmisliti strateško vijeće u kojem će važnu ulogu imati teolozi, napad je na javno školstvo, „lijeve“ učitelje i njihov sindikat. Projekt osnivanja novog posebnog tijela za suzbijanje korupcije (Skok) obračun je s državnim odvjetništvom jer će njegova čelnika ubuduće birati vladajuća koalicija, a ne više državnoodvjetničko vijeće. Referendum o plaćanju pristojbe za RTV Sloveniju napad je na javni servis. Prekid javnih subvencija za medije u ime štednje napad je na te iste medije. Ukidanje fonda za nevladine organizacije napad je na one nevladine organizacije koje vladajućima nisu po volji.

Ima toga još. Ukidanje obveze poslodavcima da iz plaća zaposlenika moraju obustavljati sindikalnu članarinu napad je na sve sindikate, po provjerenom Orbanovom modelu. Isto vrijedi i za Janšinu najavu „premještanja“ 50 tisuća javnih službenika u gospodarstvo. Neposredno prije referenduma u javnost je procurio i tajni vladin plan prema kojem bi se broj zaposlenih u javnom sektoru tijekom 2027. smanjio za 10 posto, a tijekom 2028. za još 10 posto. Koalicija ga je na nedjeljnoj sjednici vlade povukla s dnevnog reda jer je procijenila da bi joj prije referenduma mogao nanijeti preveliku štetu. Sindikati nisu meta samo zato što uspješno prikupljaju potpise za referendume. U studenome 2005., usprkos snijegu i vrlo niskim temperaturama, na Kongresni trg u Ljubljani izveli su 40 tisuća ljudi i prisilili tadašnju, prvu Janšinu vladu da zaustavi najavljene gospodarske i socijalne reforme. Tada se SDS prvi put suočio s prosvjedima na ulici.

Ključni strateški cilj desnice u ovom mandatu jasan je i svima vidljiv: doći u položaj u kojem će sljedeći parlamentarni izbori praktički biti unaprijed odlučeni. Iz perspektive desnice, riječ je o povijesnoj prilici. Nijedna Janšina vlada tijekom jednog mandata nije imala na raspolaganju toliko vremena, a istodobno tako poslušne koalicijske partnere. Desnica je zato krenula u misiju u kojoj tijekom sljedeće tri godine želi iscrpiti sve izvore snage u podsustavima i društvenim skupinama koje bi joj mogle stati na put do sljedeće izborne pobjede.

Strategija šoka i politička policija

Dobar strateg uvijek uči na tuđim pogreškama. Koalicija Roberta Goloba većinu je reformi dovršavala tek u drugoj polovici mandata, pa čak i pred sam njegov kraj. Tada su je, unatoč čvrstoj većini, već nagrizali unutarnji sukobi, borba za zasluge te politički i interesni obračuni unutar lijevog centra. Nasuprot njoj stajao je financijski i medijski iznimno snažan savez desnice, velikog kapitala i lobija. Janez Janša postavio je zato igru drukčije. „All in“, kako bi se reklo u pokeru, odigrao je već u prvim tjednima, kada je imao „samo“ parlamentarnu većinu, a još nije ni imao vladu. Tek formirana većina tada je usvojila „interventni“ zakon koji zadire u mnoga područja, u pravilu na štetu građana. Nakon što je sastavio vladu, sve je dodatno ubrzao. Upravo su to nakon drugog dolaska na vlast činili i Viktor Orbán i Donald Trump, politički uzori i prijatelji čelnika SDS-a. Obojica su brzinu i broj mjera koristila kao oružje. Ako istodobno uvedeš mnoštvo radikalnih promjena, praktički je nemoguće da mete svih tih napada uspiju istodobno reagirati na svaki od njih. Ako odmah napadneš na više fronti, do izbora 2030. to će za većinu birača biti tek daleka uspomena. Razdoblje nakon izbora, kada se oporba još pokušava pronaći, a „tiha većina“ je umorna od politike, u toj je strategiji šoka najpogodnije za demontažu zaštitnih mehanizama demokracije, u kojima desnica vidi ideološke utvrde ljevice.

A sada o nedjeljnim referendumima. Nogometnim rječnikom, Sloveniju čekaju četiri utakmice, od kojih su tri prijateljske, a samo se jedna igra za bodove. Među četiri referenduma daleko je najvažniji onaj jedan jedini koji neće biti savjetodavan, odnosno namijenjen samo izražavanju mišljenja birača, nego zakonodavan. Riječ je o referendumu o izmjenama Zakona o parlamentarnoj istrazi, kojima se osjetno smanjuje sudska zaštita ljudi koje će „istraživati“ vladajuća politika. Sumnje su time opravdanije jer pojedini političari desnice uopće ne skrivaju svrhu tih promjena: obračun s oporbom i nevladinim organizacijama. Jedan je član vlade čak javno izjavio da se oni koji nisu učinili ništa loše nemaju čega bojati. Nevladine organizacije protive se tim promjenama uz slogan da aktualna vlast priprema „političku policiju“ i sakupile su dovoljno potpisa da natjeraju državu na raspisivanje referenduma koji će, uspije li, potopiti taj zakon.

Zašto onda četiri referenduma? Zato što je tri savjetodavna referendumska pitanja uz ono o „političkoj policiji“ dodala sama vladajuća koalicija. Razlog je jednostavan: na jedini referendum koji ovoga puta doista nosi težinu želi dovesti što veći broj svojih pristaša. Nogometnim rječnikom, organizirala je tri prijateljske utakmice kako bi i na jedinoj utakmici za bodove tribine ispunila vlastitim navijačima. Upravo su tome – upiranju prstom u „druge“, a ne ozbiljnoj političkoj raspravi o konkretnim društvenim problemima – namijenjena i pitanja na tim referendumima.

„Prijateljski“ referendumi o strancima, socijalno ugroženima i javnom mediju

Birači će iznijeti svoje mišljenje o tome trebaju li strani državljani imati pravo glasa na lokalnim izborima, iako im je vlada to pravo nedavno već ukinula zakonom, nakon 20 godina. Desnica pritom računa na populističko raspoloženje prema kojem o sudbini Slovenije mogu odlučivati samo Slovenci, a ne stranci. Desnica građane pita i podržavaju li to da radno sposobne osobe mogu primati socijalnu pomoć samo ako obavljaju društveno koristan rad. To pitanje od svih djeluje najpopulističkije jer većina ljudi na prvi pogled logično smatra da zdravi ljudi moraju nešto i učiniti zauzvrat za novac koji dobivaju. Usput, Slovenija trenutačno bilježi rekordno nisku nezaposlenost. Praktički svatko tko može ili želi raditi već ima posao. Ako su meta prvog referenduma stranci, a drugog korisnici socijalne pomoći, na meti trećeg savjetodavnog referenduma je RTV Slovenija, u kojoj SDS već godinama vidi neku vrstu crvene utvrde. Na glasačkom listiću naći će se pitanje jeste li za ukidanje obvezne pristojbe od 14 eura, koja RTV Sloveniji osigurava barem određenu razinu neovisnosti od političkih pritisaka. I ovdje je riječ o populizmu: hoćemo li sljedeći put imati referendum i o plaćanju poreza na dohodak i poreza na dodanu vrijednost?

Početne pozicije dvaju tabora ne bi mogle biti različitije. Desnica jaše na valu činjenice da je, unatoč izbornoj pobjedi lijevo-liberalne stranke Pokret sloboda (Gibanje Svoboda), koju vodi donedavni premijer Robert Golob, poslijeizbornim dogovorima ipak uspjela sastaviti vladu. SDS, Nova Slovenija (NSi) i Demokrati Anžea Logara posljednjih tjedana preuzimaju sve poluge vlasti, što je najvidljivije u državnim poduzećima. Jedini je problem desnice slaba javna potpora vladi, koja se već nakon pola godine kreće oko svega 35 posto. Prethodna Golobova vlada do te je razine pala tek godinu dana kasnije.

Što nakon supernedjelje? Lokalni izbori i peti referendum

U međuvremenu, za lijevi centar od izborne nedjelje 22. ožujka nije bilo dobrih vijesti. Golob zasad zadržava položaj neupitnog oporbenog vođe, ali to se može brzo promijeniti. Tradicija mu ne ide u prilog. Od izbornog poraza Liberalne demokracije Slovenije (LDS) 2004. godine, nijedna lijevo-liberalna stranka koja je vodila vladu nije uspjela preživjeti odlazak s vlasti. Istodobno, činjenica je da je Golob, nakon Janeza Drnovšeka, jedini političar iz tog tabora koji je pobijedio na barem dvojim izborima. Desnica u tim okolnostima referendume vidi kao priliku za učvršćivanje nove vlasti prije lokalnih izbora, koji su na rasporedu za samo mjesec dana. Računa na to da bi uvjerljiva pobjeda suprotni politički tabor gurnula u unutarnju krizu, zbog čega bi se, dok desnica bude stvarala „drugu republiku“, ljevica morala baviti sama sobom. Lijevi centar, pak, referendume vidi kao prvu priliku da naizgled neuništivom Janši zada prvi udarac odmah nakon izbora. Glavninu kampanje preuzele su nevladine organizacije, a podaci o izlaznosti na prijevremenim biračkim mjestima upućuju na iznenađujuće visoku razinu mobilizacije.

I to još nije sve. Oba tabora u superreferendumskoj nedjelji vide i generalnu probu za najvažniji referendum ove jeseni – onaj o već spomenutom interventnom „all in“ zakonu koji, prema procjeni vladajuće koalicije, donosi razvoj. Oporba i sindikati tvrde da se on svodi na porezno rasterećenje 2 posto najbogatijih stanovnika, i to po cijenu golemog manjka proračunskih prihoda i posljedičnog smanjenja javnih usluga. I za taj, peti referendum, Janšini oponenti već su sakupili dovoljno potpisa. Ta će bitka u velikoj mjeri odrediti hoće li Janša i SDS na putu prema „drugoj republici“ krenuti autocestom s četiri trake ili šumskim makadamom punim srušenih stabala.