Jon Fosse. Romani koji se čitaju zbog onog između radnje. Život sažet samo na bitne trenutke

Jon Fosse kaže kako je cjelina "duša pisanja", a ta cjelovitost mora biti tiha, mora šutjeti. Za njega je pisanje "čin slušanja", piše Jadranka Pintarić o ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost. Za njega je u pisanju riječ o transformaciji. Svako ljudsko biće je jedinstveno, a on traga za onim što nam je univerzalno.

• Naslovna fotografija: Jon Fosse (Niklas Elmehed / Nobel Prize Outreach)

• Autorica je objavila knjigu književnih kritika U smjeru meridijana (HFD, 2003.), zbirku proza Kamate na ljubavne uzdahe; ogledi o tankoćutnosti (Profil, 2008.) i knjigu priča Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020.). Radila je kao novinarka u rubrikama kulture na radiju, televiziji i pisanim medijima, a kao urednica u nekoliko nakladničkih kuća potpisala je više od šesto izdanja.

Za razliku od prošlogodišnje dobitnice Nobela za književnost, Annie Ernaux, Norvežanin Jon Fosse u intervjuu iz 2022. kaže: „Ja sam na suprotnoj strani od autofikcije – jednostavno pišem fikciju… Ako pišem o nekoj majci, mnogi će pomisliti da je to moja majka, ali nikada to nisam učinio i neću. Nije mi dopušteno to činiti. Ne mogu koristiti život drugog ljudskog bića u svojoj fikciji. Mogu upotrijebiti neku osobinu, ali moram je preoblikovati. U autofikciji postoji nešto duboko neetično.“ Kad piše želi pobjeći od sebe, a ne govoriti o sebi, za njega je u pisanju riječ o transformaciji. Svako ljudsko biće je jedinstveno, a on traga za onim što nam je univerzalno.

Kao u romanu Jutro i večer (s norveškog prevela Vesna Salomonsen, Ljevak, Zagreb, 2023., izvorno objavljen 2000. ), o tome kako se rodi i umre posve običan norveški ribar – čiji život nije bio ni po čemu jedinstven, za razliku od vašeg jedinog i neponovljivog, kako vas je u međuvremenu uvjerila globalna konzumeristička psihologija. Tanak svezak u kojem je sadržana sva čarolija Fossove „transformacije“: život sažet samo na one trenutke koji su bitni, određujući – bez obzira na to jesu li bili stihija, slučajnost ili izbor (uzgred: razlikujemo li to doista?), ljudi, događaji i susreti koji su nas oblikovali, od kojih se razgalimo – ili ako hoćete: koje odvrtimo u „filmu“ prije kraja. Ako smo uopće blagoslovljeni za taj časak, uokviren rođenjem i smrću.

Morgon og kveld bezvemenski sažima život ribara, u kojem nas majstorski zašamara pitanjima: što je bitno? kome smo bitni? kako mirno otići u ništa?

Noć je u skromnoj ribarskoj kući, Olaijeva žena Marta u teškim je porođajnim mukama nad kojima bdije stara babica Anna. Olai je uznemiren, grozničav jer strahuje za Martin život i istodobno žarko želi to dijete za koje je siguran da će biti sin. Imaju već zamalo stasalu kći Magdu, koju su otpravili iz kuće kad je porod počeo, „jer bila je premlada da bi znala što je očekuje kao odraslu ženu“. Zahvalan je Olai Bogu na Magdi i Marti, zahvalan je i što im je, nakon mnogo godina, ipak podario još jedno dijete, bude li se rodilo živo i zdravo. Vrijeme je zgusnuto: bol, vjera i čudo rođenja. Jest, Olai se obraća Bogu, ali nije njegova vjera bezuvjetna kako je propisano, ima on svoj stav, nije da „Bog odlučuje o svemu što se zbiva, ne, u to ne vjeruje… nije ni sveznajući ni svemoćan.“

Sve se bućka, boli, grči, svjetluca, vriska – i rodi se dijete. Muško je i zvat će se Johannes, prema djedu. Došao je na „ovaj hladan svijet i ondje [će] biti sam, odvojen od Marte, odvojen od svih, bit će sam uvijek sam, i kada sve prođe, kada dođe vrijeme, raspast će se i otići tamo odakle je i došao, ni od čega će otići u ništa, takav je životni tok…“ Slijedi drugo, dulje poglavlje, u kojem brzo shvatimo da je Johannes mrtav. Mirno je umro, u snu, sam u svojoj kući. Bit će da je dobra smrt nagrada za dobar život.

Kad se tog jutra udovac Johannes probudio, premda nije imao volje uopće ustati, shvatio je da se može dići iz postelje bez boli u starim kostima, da je lagan i poletan, ništa ga ne boli. Udovac je, otkako je žena Erna umrla, kuća je pusta i hladna. Došao je u kuhinju po navici, pristavio kavu koja mu se ne pije, smotao cigaretu koja mu se ne puši, bez teka pojeo stari kruh sa smeđim kozjim sirom. Sve je jednako, a nije. Po navici, izašao je van i pomislio da bi mogao biciklom na uobičajenu rutu te pošao u šupu, našao bicikl probušene gume i neobjašnjivo se uspeo na tavan da bi shvatio „sve što vidi nekako se promijenilo“. Pješice se uputio prema moru, vidio susjeda i prijatelja Petera koji je davno preminuo – duguje mu život, spasio ga je od utapanja kad je u oluji pao u more jer plivati nije umio. Na obali baca kamenje na njega – samo bi prošlo. Odvezao se s njim na more, lovili su rakove, doveslali su na dok gdje su ih prodavali… Premda nije došla, ostavili su rakove za staru gospođicu Pettersen jer kad je bila mlada, nadali su se ašikovanju. Zajedno su Peter i on upoznali dvije djevojke koje su im postale supruge. Pobrinuli su se da imaju „štalicu prije kravice“: uz pomoć familije i prijatelja, najviše vlastitih ruku, podigli su kuće, ne baš udobne i tople, ali dovoljno dobre da podignu djecu.

Johannes je volio Ernu, imali su sedmero djece, svi su postali kako se kaže svoji ljudi, blizak je s najmlađom Signe, koja živi blizu i brine o njemu. Bilo je i teških dana, nije uvijek bilo dovoljno hrane za mnoga usta. On i Peter međusobno su se šišali i mnogo uštedjeli, a dobar čovjek postolar činio je čuda s razjapljenim potplatima pa nitko nije bio bosonog.

I to je bio život: brižna žena i mnogo djece, nekoliko prijatelja i mukotrpan ribarski posao sve dok on i žena nisu ostarjeli i počeli dobivati državnu naknadu (hvala nebesima na norveškom socijalizmu!). Fosse je taj život sažeo onako kako smo u doba cvata SF-a u prošlom stoljeću zamišljali hranu za svemirska putovanja: kapsulu od koje se može trajati u vječnosti. Doduše beckettovski. I bezvremeno – jer taj norveški ribar može biti naš potomak, naš suvremenik ili predak. Svejedno je – smisao života je, koliko god razbijali glavu, u prolaznosti. Ako smo ostavili trag u drugima, tim bolje.

Ono što Fosse majstorski čini jest da nas nasmrt zašamara: što je bitno? kome smo bitni? kako mirno otići u ništa? Roman se ne čita zbog zapleta, kao uostalom ni sve druge Fosseove knjige raznih žanrova ili tridesetak drama prevedenih na četrdesetak jezika s više od tisuću produkcija. Roman se čita zbog „onog između“. Čita se zbog osjećaja cjelovitosti koji mu je ključan, zato što je cjelina „duša pisanja“, kako je rekao. A ta cjelovitost mora biti tiha, mora šutjeti. Fosse je ponavljao da kad piše ne vidi slike, ni boje, ne čuje zvukove. Za njega je pisanje „čin slušanja“. Tišine.

Kao što je Ciceron podučavao da je filozofija način da naučimo umrijeti, Fosse smatra da je to zadaća i književnosti. Zapravo svake velike umjetnosti. No umjetnost je živa samo kad ima onog tko je čita, gleda, sluša – u protivnom je mrtva. „Pokušavam pisati o misteriji života, rekao bih. Ne tražim jednostavne odgovore. Želim proslaviti zagonetnost.“

A njegova je umjetnost živa i zagonetna otkad ju je počeo stvarati. Nikakva recepcija u nas nije jedinica mjere (s jednim prevedenim romanom i sveskom s četiri drame, uz upravo objavljen prijevod prvog sveska Septologije, Drugo ime, Ljevak) jer diljem svijeta znalo se da je norveški „novi Ibsen“ jedan od najvažnijih suvremenih pisaca. U svojoj zemlji uživa takvo poštovanje da mu je prema odluci norveškog kralja dodijeljena počasna rezidencija u Kraljevskoj palači u Oslu.

Deset je godina bio kandidat za Nobela i vjerojatno mu je dozlogrdilo da ga o tome pitaju, kao što mu vjerojatno sad na živce ide sva ta nagradom praćena pozornost jer je već dugo tvrdio da mu najviše treba samoća i mir. Ona tišina u kojoj „čuje“ svoja djela za koja misli da su već negdje postojala, a on ih je morao samo zapisati. To je bio njegov dar, milost koja mu je dana. Takvu skromnost imaju samo velikani!

Slavu je stekao dramama, jednako minimalističkim kao što su i kasnije proze, čak mu i likovi u pravilu imaju generička imena – Muškarac, Žena, Majka, Dijete. Od prve drame Netko će doći iz 1996. (u svesku Netko će doći: izabrane drame, preveo Munib Delalić, Fidipid, 2010.) krenulo je njegovo intenzivno razdoblje od petnaestak godina tijekom kojih je neprestano surađivao s kazalištarcima, putovao na produkcije, davao intervjue. Kazališni kritičari često su ga uspoređivali s Beckettom ili Pinterom, ne bez osnova jer i Netko će doći referira se na U očekivanju Godota. Onda se iscrpio, umorio, kako je rekao, pa povukao iz svega toga: „Previše sam putovao i previše sam pio. Jednostavno sam morao prestati piti. Morao sam biti hospitaliziran da bih se riješio ovisnosti. I prešao sam na katoličanstvo. Upoznao sam svoju ženu…“ Treću.

U mladosti je bio ateist, anarhist, marksist, hipik koji je svirao violinu – takvo je bilo vrijeme 1970-ih u Norveškoj, duh sveučilišta. Postojala je i maoistička stranka koju su intelektualci simpatizirali. Prvo je studirao sociologiju na sveučilištu u Bergenu, pa se prebacio na filozofiju i tek se našao u komparativnoj književnosti. Otkrio je Derridu 1979. i njegovo djelo O gramatologiji uvelike je utjecalo na Fossea, kao i Heideggerov Sein und Zeit.

Misli da je postao pisac zato što je u dobi od sedam godina doživio nesreću u kojoj je bio na rubu smrti, imao nadrealno iskustvo: „Vidio sam se izvana, u nekom treptajućem svjetlu, bio sam sretan i siguran sam da me ta nesreća, to iskustvo bliske smrti oblikovalo kao pisca… To iskustvo otvorilo mi je oči za duhovnu dimenziju života, ali kako sam bio marksist, svim sam silama to zanijekao.“ Presudan za njegovo katoličanstvo i duhovnu dimenziju pisanja ipak je bio Meister Echhart, pa kao ni on, nije dogmatski vjernik.

Fosseova Septologija njegovo je najveće djelo, pisano u sedam svezaka, koje je sam nazvao „sporom prozom“.

Kad se oporavio od putovanja i ovisnosti, tijekom četiri godine pisao je Septologiju, najveće djelo, u sedam svezaka, objavljivano od 2019. (kasnija izdanja i prijevodi uključuju po dva ili tri dijela u jednu knjigu). Sve u jednoj rečenici, bez interpunkcije (kakva i jest većina njegovih djela). Sam je to nazvao „sporom prozom“, „mističnim realizmom“, jezikom koji tiho struji. Septologija je prožeta vjerskom simbolikom, bezvremenošću, kružnim pripovijedanjem i meditativnim esejima. Protagonisti su dvojica muškaraca istog imena Asle, obojica su slikari koji žive na zapadnoj obali Norveške, čak i slično izgledaju: sijeda kosa skupljena u konjski rep, crna baršunasta jakna (zaštitni znak Fossea). Njih dvojica se poznaju još otkako su bili siromašni studenti. Dvojnici su i bliski i otuđeni, jedan uspješan, drugi siromašan. Svaki dio počinje citatom iz Evanđelja i završava molitvom.

Jon Fosse (1959.) do šezdesete je za svoj zapanjujuće plodan opus (jer piše i poeziju, eseje, knjige za djecu) primio gotova sva skandinavska priznanja i nagrade. I to usprkos tome što piše na nynorsku, manje rabljenoj varijanti norveškog, karakterističnom za zapadne, ruralne dijelove zemlje. To je jezik na kojem je odrastao: „To je jezik manjine i time prednost za mene kao pisca. Gotovo nikad se ne koristi u reklamama ili poslovnom svijetu… Budući da nije u širokoj uporabi, ima svježinu koju nema bokmål. Gilles Deleuze i Félix Guattari napisali su knjigu Kafka: U prilog minornoj književnosti. Kad sam je pročitao, zaključio sam da je pisanje na nynorsku slično Kafkinom položaju.“

Kafkin Proces je i preveo na norveški, kao i austrijskog pjesnika Georga Trakla, te mnoge drame, uglavnom grčke tragedije Eshila, Euripida i Sofokla.

Kaže da je milost kad uspije dobro pisati, kao što je i život sam po sebi neka vrsta milosti – koliko god da je ovaj svijet „dolina patnje“, kršćanski rečeno. Sve je to paradoksalno i puno kontradikcija, ali valja nam sabrati se u cjelinu.