Još jednom o alternativnim činjenicama, ali ovaj put ozbiljno. Ne postoje. Uloga teorije

Konstruktivistička slika znanja podcjenjuje teorijsko znanje koje mora biti primarno, piše Hana Samaržija pri kraju prikaza knjige Alternativne činjenice, švedske analitičke epistemologinje Åse Wikforss, koju je objavilo Oceanmore. Posljedica je to konstruktivističkog obrazovnog pristupa koji je klasičnu obrazovnu metodu zamijenio modelom u kojem je nastavnik pasivni nadglednik, a učenici sami tragaju za istinom

• Autorica je politička epistemologinja i komparatistica književnost

U knjizi Alternativne činjenice, švedska analitička epistemologinja Åsa Wikforss uhvatila se ukoštac s nekolicinom pitanja koja definiraju današnji sociopolitički diskurs. Iako se ranije desetljećima bavila strogim raspravama o epistemičkoj normativnosti, Wikforss ovdje vješto i informirano piše o pogrešnim podatcima, dezinformacijama, osporavanju stručnosti, teorijama zavjera i lažnim vijestima. Ovo je djelo, napokon objavljeno u pažljivoj vizualnoj opremi Oceanmora, a hrvatskom tržištu nužno i dugo očekivano, jer temu kulture neznanja kao da su obradili svi svjetski filozofi, sociolozi i društveni mediji vični alatima za pisanje, uključujući i društvene mreže Europske komisije. Prema Wikforss, naglo smo se zatekli u svijetu otpornom na znanje, koji poriče istine koje smo smatrali nepobitnima – recimo, činjenice da je Zemlja okrugla – i negira superiorni epistemički status eksperata koji na svojem znanju pomno rade desetljećima. Wikforss je za početak rada na ovoj temi motivirao predsjednički mandat Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama, kad je pojam alternativnih činjenica i ušao u naš svakodnevni leksik. Naime, Trumpovi medijski predstavnici tvrdili su da je mnoštvo na njegovoj inauguraciji najveće ikad, premda je svaka usporedba fotografija Trumpove i Obamine inauguracije pobijala tu laž. Njegova savjetnica novinaru je tada rekla nešto sasvim suludo: Trumpova administracija jednostavno je nudila alternativnu činjenicu (2017: 7).

Wikforss nas, počevši od filozofskih osnova i definicija, u prvom poglavlju Otpor prema znanju podsjeća da alternativne činjenice ne postoje. Naslov knjige stoga je, dakako, ironičan, kao i čovjek-gušter na naslovnici hrvatskog izdanja: alternativna činjenica jednostavno je laž. Činjenice su ono potvrđeno o tome kakav svijet jest (2017: 12) i ne može postojati alternativno čitanje činjenične istine o onome što možemo vidjeti, čuti, izmjeriti i izračunati. Postoje psihološke činjenice o našim kognitivnim procesima, sociopolitičke činjenice o korupciji i nejednakosti, koliko god ih neki nastojali relativizirati, medicinske činjenice o bolestima i njihovim uzrocima i trivijalne činjenice o tome da pri dizajnu interijera preferiram minimalistički ugođaj. Alternativne činjenice o ovim pitanjima nisu činjenice, jer to je samo varljiva igra riječima – to su neistine. Činjenice su u analitičkoj filozofiji oduvijek ono što definira istinu: ako je nešto činjenica, onda je to doista tako u svijetu. Također vrijedi da nam činjenice, zahvaljujući modernim tehnologijama, nikada nisu bile dostupnije nego danas. No, Wikforss tvrdi da čovječanstvo nije postalo toliko otporno na pojedinačne činjenice – neke od njih, poput osjetilnih, ipak su odveć očite – koliko grupe ljudi počinju odbacivati određene komplekse znanja, poput medicinskog znanja o cijepljenju ili klimatološkog znanja o rapidnoj klimatskoj krizi. Wikforss piše besprijekornom predanošću teorijskoj pedagogiji: složene termine analitičke epistemologije, recimo, ne propušta ilustrirati svakodnevnim primjerima za širu publiku. S druge strane, njezino bi se postepeno objašnjavanje i puerilni primjeri nekim čitateljima mogli doimati pomalo paternalističkima. U epistemologiji, znanje je istinito i opravdano vjerovanje. Kao prvo, znanje očito mora biti istinito: mora odgovarati stvarnom stanju u svijetu. Kao drugo, moramo imati neko opravdanje da vjerujemo baš u to, kakav čvrst pozadinski razlog, a ne u nešto drugo. Kako koncepti opravdanja i dobrih osnova za znanje ne bi ostali visjeti u zraku kao predmet laičkih interpretacija, Wikforss piše da pod time najčešće mislimo na nešto objektivno, mjerljivo i znanstveno normirano (2017: 33). Osnove za znanje katkad mogu biti i subjektivne – ipak nas moraju psihološki ponukati da u nešto vjerujemo, što je preduvjet za znanje – no tada moramo biti osobito oprezni kako bismo razlučili one osnove koje nešto doista čine znanjem. Wikforss ovdje ispravno ističe da smo osobno odgovorni za to što smatramo osnovama znanja i na čemu ćemo temeljiti svoja vjerovanja (2017: 32). I kao treće, moramo zbilja vjerovati u to, jer bilo bi neobično reći da nešto znamo ako ne vjerujemo da je to istinito. Budući da su zasebno ovi uvjeti nužni, no ne i dovoljni uvjeti za znanje, potrebno je zadovoljiti sva tri. Prema Wikforss, ono što ljudi danas odbijaju nisu same činjenice, nego čitavi sklopovi znanja: vjerovanja u nešto što opravdano smatramo istinitim (2017: 16). Wikforss laicima nudi i izvrstan uvod u epistemologiju svjedočanstva, specijaliziranu disciplinu koja je bila izuzetno popularna prije desetak godina i bavi se upravo onime kako se naziva: znanjem koje stječemo ili ne stječemo učeći iz svjedočanstava drugih ljudi, koja su često varljiva (2017: 24).

Dakako, Wikforss je najinovativnija kad ne piše priručnik za početnike, koliko god ponavljanje katkad bilo korisno, ne provodi lakonsku egzegezu antičkih autora i ne organizira građanski prosvjed protiv Trumpovog predsjedništva, što, nažalost, čini tek manji dio novoobjavljenog djela. Zalažući se za tvrdnju da različite znanstvene teorije – iako su podložne reviziji i mijeni – jesu znanje, Wikforss nas podsjeća da znanstvenici u njih ulažu dovoljno pažljivo prikupljenih dokaza da ih za sadašnje potrebe možemo s dobrim osnovama smatrati znanjem. Kompleksi činjenica poput teorije evolucije ili teorije da čovjek uzrokuje klimatsku krizu stoga jesu znanje. Pišući o razlozima protiv istinitog i opravdanog vjerovanja, Wikforss razlikuje rušiteljske dokaze, koji u potpunosti dovode u pitanje naše vjerovanje dajući nam naizgled nepobitne protivne podatke te potkopavajuće dokaze, koji često nemaju nikakvu potporu jer nisu zbiljski dokazi, no potiču našu sumnju, što je ponekad dovoljno da nas odvede u posve pogrešnom smjeru. Wikforss ističe i da osnove nisu banalna stvar: one su ono što nas uvjerava da naše vjerovanje doista jest znanje, ili da smo krenuli u ispravnom smjeru, jer smo svoje vjerovanje utemeljili na najboljim dostupnim procedurama. Prvo poglavlje, gdje se bavi otporom prema znanju, zaključuje stavom da je odupiranje znanju zapravo odupiranje dokazima i dobrim osnovama za znanje. Otpor prema znanju otpor je prema razlozima i dokazima za vjerovanje.

Wikforss u drugom poglavlju, pod nazivom nihilizam prema činjenicama, obrađuje, kako tvrdi, epistemički nedopustiv stav da objektivne činjenice o svijetu ne postoje. Autorica poglavlje opet započinje uvodom za laike, tumačeći da je poricanje vrijednosti u filozofiji ranije relevantno bilo samo u etičkoj i estetskoj domeni: mnogi su se filozofi pitali postoje li doista objektivne vrijednosti o tome što je dobro ili loše ili, pak, lijepo ili ružno (2017: 41). Autorica time prestaje biti samo uvodničarka u osnove epistemologije, nego i u etičku teoriju emotivizma. S druge strane, argument da objektivnih činjenica općenito nema – da ne postoje, iskoristimo li autoričin primjer, činjenice o učinku Trumpovog mandata na američku ekonomiju i socijalnu politiku – i da se o njima ništa ne može znati nešto je sasvim drugo. Štoviše, nihilizam vrijednosti obično se oslanjao na neoborivu objektivnost zbiljskih činjenica: činjenice o tome što u svijetu postoji neosporno su istinite, ali o tome je li to lijepo ili ružno možemo razgovarati. Ono s čime se autorica ovdje suočava su postmodernističke tvrdnje da tvrda istina postoji samo u matematici, dok o društvu i politici nikada ne možemo biti apsolutno sigurni: možemo samo polemizirati iz različitih perspektiva i pozadinskih vjerovanja. Međutim, takvo je rasuđivanje naopako. Budući da je istina objektivna i neovisna o našim uvjerenjima, ne moramo biti apsolutno sigurni u nju da je legitimiramo: dovoljno je da imamo vrlo čvrste razloge koji opravdavaju naše vjerovanje (2017: 46). Svi rigidniji stavovi prema istini bili bi dogmatizam: ovako ostavljamo tračak praznog prostora ako se pojave dokazi toliko neoborivi da sruše naše uvjerenje. Taj je svijetli tračak otvorenosti promjeni utjelovljenje epistemičke skromnosti, stava da svoja vjerovanja nećemo apriorno arogantno braniti. Ono što Wikforss osobito zamjera postmodernističkoj epistemologiji njoj je svojstveni perspektivizam koji i prostu demagogiju legitimira kao samo još jedno jednakovrijedno gledište (2017: 55).

Nakon ovog uvida, autorica ponovno preuzima ulogu teorijske pedagoginje koja studentima tumači teškoće u razumijevanju statistika, probleme istraživanja u društvenim znanostima, činjenicu da korelacija ne implicira kauzalnost i utjecaj raznorodnih faktora na isti fenomen. Sve to opširni je uvod u ono važnije što uočava: komplekse činjenica lako je parcijalno prikazati tako da potvrđuju naš politički stav: sitni kriminal u Švedskoj doista je porastao s brojem migranata, no sitni kriminal općenito buja kad mnoštvo ljudi živi u ekonomskoj bijedi koja ih ne može prehraniti. Kako ćemo prikazati tu činjenicu ovisi o tome koje stavove o useljenju ‘smeđih ljudi’ i epistemičkoj odgovornosti želimo zastupiti.

Polovica Amerikanaca vjerovala je u duhove, manje od polovice u evoluciju, a trećina da klimatske promjene nemaju veze s ljudskim aktivnostima. Psihološki eksperimenti impliciraju da vjerujemo da izvrsno razumijemo teme koje slabo shvaćamo, uključujući i one koje zahtijevaju stručnost

Trećim poglavljem Wikforss izlazi iz svoje epistemološke zone i približava se psihologiji, nabrajajući psihološke mehanizme zbog kojih namjerno prihvaćamo iskrivljene činjenice ili ne uspijevamo vidjeti širu sliku. No, zbog relevantnosti primjera i upoznatosti čitateljstva s autorima, Wikforss kao reprezentativnu znanost za uvođenje teme pristranosti i heuristika odabire bihevioralnu ekonomiju. Citirajuća široko poznata imena Kahnemana i Arielyja, autorica nas podsjeća da smo predvidljivo iracionalni: tražimo izvore informacija koji će poduprijeti naša uvjerenja, a ne informirati nas, pogrešno procjenjujemo koristi i rizike, vjerujemo u budalaštine za koje nemamo čvrste osnove i slijepi smo na vlastite logičke pogreške (2017: 76). Ipak, Wikforss potom doista prelazi na psihologiju. Započinje s trunkom statistike: u vrijeme pisanja knjige, polovica Amerikanaca vjerovala je u duhove, manje od polovice u evoluciju, a trećina da klimatske promjene nemaju veze s ljudskim aktivnostima. Psihološki eksperimenti impliciraju da vjerujemo da izvrsno razumijemo teme koje slabo shvaćamo, uključujući i one koje zahtijevaju stručnost (2017: 78). Umjesto doslovnog prijevoda pristranosti, Wikforss engleski termin biases prevodi kao – u hrvatskoj inačici švedskog izvornika –  kognitivne sklonosti ili iskrivljenosti, jer vode iskrivljenim rezultatima. Najpoznatija je nedvojbeno sklonost potvrdi (confirmation bias), koju nikada nije bilo tako lako utažiti kao danas: bez problema odabiremo one novine, televizijske kanale, knjige i blogove koji podupiru naša vjerovanja, a izbjegavamo ona suprotna. Drugi važan psihološki mehanizam koji ometa naš put do istine jest motivirano mišljenje. Motivirano mišljenje temelji se na želji: vjerujemo u ono u što želimo vjerovati, a dokaze za oprečne pozicije zapravo pošteno i ne razmatramo.

Manje je općepoznato da ljudi kvalitetu stručnjaka procjenjuju prema tome koliko njihove teze podupiru njihova vjerovanja, a ne po njihovim akademskim zaslugama, što objašnjava danas toliko razglašenu smrt stručnosti (2017: 85). Stoga ne čudi da su eksperimentalni rezultati švedskih znanstvenika pokazali da nam je u zbilji važnije biti u pravu nego doći do istine. U seriji satiričnih testova, politički stavovi ispitanika o krucijalnim temama poput poreza, zdravstva i nuklearne energije zamijenjeni su potpuno oprečnim mišljenjima koje su ispitivači ispitanicima predstavili kao ono za što su izvorno glasali. Ispitanici bi potom suvislo konfabulirali dokaze za antipode svojih stvarnih vjerovanja (2017: 92). Intrigantan je i učinak održanja vjerovanja: znanstvenici su ispitanicima prvo podastirali jednu informaciju, pa potom argumentirano obznanili da je ona lažna, no ispitanici su usprkos oprečnim dokazima nastavili vjerovati u nju kako bi zaštitili svoj izvorni stav o danoj temi. Sličan je i poznati backfire effect, kad ispravljanje nekog mita – što kod nas marljivo no bez ikakvog pozitivnog učinka čini Faktograf – vodi samo njegovom širenju. Ovo je poglavlje nedvojbeno vrlo zanimljivo jer kreativno odstupa od uobičajenog tretmana polarizacije i laži u politici drugačijim sadržajem, a nudi i uvjerljiva objašnjenja naših kognitivnih slabosti.

U četvrtom poglavlju, autorica se u iznenađujućem obratu okreće “lažima i lažnim vijestima,” kao da o njima implicitno ne govori već stotinu stranica. Poglavlje započinje rudimentarnim uplivima u filozofiju jezika i filozofiju uma, pa ustvrđuje da zbog razvijenosti naših jezika i naše jedinstvene sposobnosti da proniknemo u umove drugih ljudi možemo i lagati i varati (2017: 102). Wikforss zapravo narednih tridesetak stranica piše isključivo o Trumpu i njegovoj nezgodnoj sklonosti govorenju i tipkanju zapaljivih laži, besprijekorno upoznata sa svime što je nesretni desničar ikada izjavio i potencijalno relevantnim pasusima njegovih knjiga iz mladosti, što bi politički umjerenom čitatelju umjesto zdrave podozrivosti moglo nalikovati na opsesiju jednim čovjekom.

Zanimljivija je kad komentira da nailaziti na laži koje nam odgovaraju nikada nije bilo lakše nego danas, kad je Internet eksponencijalno multiplicirao broj izvora informacija. Ako pažljivo proberemo što ćemo čitati ili gledati, možemo se u cijelosti odijeliti od tvrdnji koje testiraju naša vjerovanja, što, dakako, nije epistemički preporučljivo. Wikforss potom površno obrađuje izuzetno važnu temu epistemičkih mjehurića kao informacijskih filtera. Naime, snažno vjerujemo onome što saznamo od svojih sociopolitički jednako inkliniranih prijatelja, a internetski algoritmi i informacijsko sortiranje društvenih mreža vješto nam podastiru samo onakve novosti kakve će nam odgovarati.

Sljedeća tema su dezinformacije, pomno satkani narativi koji glume format kredibilnih vijesti, no nastoje potkopati našu vjeru u stvarne činjenice. Dezinformacije o klimi, primjerice, prilično su učinkovite: rijetki znaju da se čak 97% klimatskih znanstvenika slaže da globalno zatopljenje proizlazi iz koncentracije ugljikovog dioksida u atmosferi, a klimatski poricatelji osobito su brojni u redovima američkih republikanaca. Wikforssina su naredna meta teorije zavjera, koje su psihološki i epistemološki fascinantne jer djeluju kao kultovi ili sekte: epistemički agent počne vjerovati da je iniciran u zatvorenu grupu na tragu stvarne istine, dok ostatak naivnog svijeta vjeruje politikantima ili tapka u mraku (2017: 128). Premda bi bilo instruktivno da Wikforss, kao epistemologinja, čitateljstvu objasni kako djeluju komore jeke, ona se fokusira na pristup teoretičara zavjere u pronalaženju osnova za svoje tvrdnje. Teorije zavjere potkopavaju naše znanje nudeći nam alternative zbiljskim podatcima i konstruirajući labave građevine apsurdnosti. No, Wikforss prihvaća da su neke stvarne činjenice toliko užasne i dugo skrivane – poput metoda mučenja u Guantanamu ili činjenice da CIA nadgleda razgovore diljem svijeta, uključujući i one Angele Merkel – da se mogu doimati kao dokazane teorije zavjera.

Švedski učenici sve su gori na PISA testovima, njihovo je znanje matematike porazno i nekreativni su u rješavanju problema, a na fakultete odlaze ograničenog rječnika i lošeg poznavanja gramatike

Vjerujući da je apsolvirala tumačenje što je u suvremenom svijetu politički i epistemički pošlo po zlu, Wikforss posvećuje posljednja dva poglavlja – peto i šesto – pitanju što oko toga možemo učiniti, a tu je i riječ o segmentu knjige najmanje pertinentnom za razumijevanje današnje socijalno epistemološke situacije, gdje se učestalo doima kao da je autorica zaboravila dokaze koje je ranije navela. Peto poglavlje laudatorno obrađuje temu poticanja kritičkog mišljenja u školama. Doista, autorica poglavlje započinje tvrdnjom da je objasnila epistemološke (naše je znanje društvene prirode pa ga je lako potkopati izazivanjem sumnje u naše izvore informacija) i psihološke (imamo različite kognitivne distorzije koje štete razmišljanju) korijene suvremenih sociopolitičkih problema. Wikforss otvara s problemom svojstvenim i hrvatskim đacima: švedski učenici sve su gori na PISA testovima, njihovo je znanje matematike porazno i sasvim su nekreativni u rješavanju problema, a na fakultete odlaze ograničenog rječnika i lošeg poznavanja gramatike. Prema svim ambicioznim analizama obrazovanja, rješenje se nameće: nije ključan ni sadržaj ni veličina razreda, nego to koliko su nastavnici angažirani, obrazovani i obučeni prenijeti svoje znanje učenicima (2017: 145). Wikforss za to krivi konstruktivističke obrazovne pristupe koji su klasičnu obrazovnu metodu pripremljenog nastavnika koji prenosi znanje smijenili modelom gdje je nastavnik pasivni nadglednik, a učenici sami tragaju za istinom. Međutim, prema autorici, ovo je potpuno suprotno istini.

Konstruktivizam i nastavnici koji više ne prenose znanje rezultiraju sve lošijim rezultatima socijalno ugroženih učenica i učenika. Naime, budući da učenice i učenici teške zadatke dobivaju bez uputa kako ih riješiti kako bi sami doprli do istine, teret predavanja pada na roditelje, a djeca obitelji koje nemaju znanja ili vremena pomoći u bezizlaznoj su situaciji. Wikforss kritizira i sam konstruktivistički pogled na znanje. Naime, konstruktivistička slika znanja podcjenjuje teorijsko znanje – osobito važno za zaštitu od dezinformacija, jer zahtijeva čvrste osnove i opravdanje – i naglašava ono svakodnevno, praktično, a odbacuje i koncept objektivnih korijena znanja poradi perspektivizma. Wikforss ovu sliku znanja naziva konstruktivističkom zbog zbrkanog pedagoškog dokumenta iz devedesetih koji je ustvrdio da znanje nije stvarna slika svijeta, nego konstrukcija kojom si organiziramo živote, činjenice ne postoje, a o znanju se, što je osobito toksična misao, može raspravljati (2017: 158). To je, dakako, epistemološki nedopustiv stav: činjenice su ono kakav svijet zbilja jest, znanje se bavi činjenicama, a za povijesnu dimenziju znanja dovoljno je prihvatiti da je znanost pogrešiva i da se teorije mogu revidirati. Teorijsko znanje jest i mora biti primarno, jer je nužno za sudjelovanje u političkom životu države: pomislite samo na teorijsko znanje o ekonomiji, zdravstvu, vanjskoj politici i klimatskoj krizi. Što se tiče školskog predavanja kritičkog mišljenja, ključno je da ono pretpostavlja pozadinsko teorijsko znanje o danoj temi, kako bi epistemički agent na nekoj osnovi mogao doista kritički procijeniti nove tvrdnje.

Šesto i posljednje poglavlje masnim nam slovima postavlja pitanje koje se nameće čitavom knjigom: što možemo učiniti kako bismo ublažili ovaj sociopolitički i epistemološki kaos? Wikforss započinje tvrdnjom da je današnji otpor prema znanju nov fenomen koji zahtijeva nove metode borbe. Obodrena naglim optimizmom, autorica uočava da mnogi već razmišljaju kako se suprotstaviti današnjoj krizi stručnosti: novinari se pitaju kako odgovorno izvještavati bez raspirivanja dezinformacija, tehnološki divovi cenzuriraju netočne informacije i uvode algoritme za provjeravanje činjenica, a filozofi raspravljaju kako bolje kritički misliti. Međutim, naglo se doima kao da je autorica zaboravila sadržaj prošlog poglavlja svoje knjige: kritičko mišljenje o osnovama podastiranih informacija, čak i ono temeljeno na činjeničnom znanju, često nije najbolji put do istine, jer bismo se umjesto na svoje nepouzdane racionalne kapacitete prožete predrasudama i distorzijama trebali osloniti na najbolje stručnjake u danom području. U svojem tretmanu kritičkog mišljenja, Wikforss se prvo okreće bazičnoj logici i nabraja neke općepoznate logičke pogreške poput napadanja osobe koja iznosi neku tvrdnju umjesto same tvrdnje (ad hominem fallacy) i sukobljavanja s čovjekom od slame (strawman fallacy), glumljenog suočavanja s nerazumnom inačicom protivnikove pozicije, lažne dihotomije i lažne analogije. Kao neoborivu metodu borbe protiv pseudoznanosti navodi prepoznavanje alarmantnih znakova poput vjerovanja da je jedna osoba arbitar istine i nevoljkost provjeravanju teorije, a potom iznova kritizira konstruktivističke pedagoške procedure. Govoreći o naglašavanoj smrti stručnosti, Wikforss ispravno tvrdi da vjerovanje stručnjaku nije autoritativno vjerovanje njoj ili njemu kao osobi na poziciji moći, nego vjerovanje instituciji koju predstavljaju: znanosti (2017: 188). Wikforss ovdje također komentira koliko je teško postati etablirani stručnjak i koliko je znanost institucija koja zahtijeva konstantno preispitivanje, što čini s određenom dozom redundancije. Savjetujući kako razbiti dezinformacije i mitove, autorica korisno navodi da je ključno naglasak staviti na stvarne činjenice, a ne na pogrešni podatak. Tim se pristupom sprječava učinak da se ljudi sjećaju mita, no ne i razloga zašto je lažan (2017: 198). Kao svoj konačni zaključak, Wikforss nabraja što sve možemo učiniti, a doslovno nabrojene tehnike uključuju i opća mjesta poput “traženja informacija iz različitih izvora” i “provjeravanje je li netko zbilja stručnjak,” no i ovaj sumaran zaključak pedagoški nastrojene knjige može biti koristan.

Slabije točke ove općenito instruktivne knjige metodološki su nepotrebna pozivanja na sadržaj budućih segmenata djela (“o tome više u trećem poglavlju”) jer čitateljstvo prekida bez da mu pruži ikakvu informaciju o temi o kojoj upravo čitaju. Nekome tko knjizi pristupa tako didaktički i općenito je pažljiv prema publici trebalo bi biti jasno da je neku temu dozvoljeno proširiti kasnije u knjizi, a da čitateljicu ili čitatelja ranije ne zakine za konac započetog argumenta. Nadalje, iako je Trump autoricu motivirao na pisanje knjige baš o ovoj temi, odveć znatan fokus na njega i citiranje njegovih suradnika nepovoljni su za samu knjigu, jer će se za nekoliko godina doimati dotrajalom, što nije pravedno, s obzirom na to da su njezini filozofski i psihološki argumenti epistemički kvalitetni i općenito valjani. Veći je problem što je knjiga zbilja već u trenutku pisanja bila dotrajala: iako je ugovor s nakladnikom potpisan 2017. godine, pa ju tako i citiram, knjiga je dovršena tek 2019. godine, kad njezine teme više nipošto nisu bile svježe. Autoričin tretman filozofije kao panaceje za otpor prema znanju i krizu stručnosti primjereno je argumentiran, no može se doimati i kao pristrano navijanje za vlastiti tim. Naglasak na filozofiju kao rješenje također rezultira relativno učestalom redundantnošću, no to nije tako neobično za djelo didaktičkog usmjerenja. S pozitivnije strane, ova je knjiga jedini epistemološki motivirani pristup temi dezinformacija, lažnih vijesti i lošeg obrazovanja na hrvatskom književnom tržištu, lažne vijesti i psihološke mehanizme kojima se zavaravamo obrađuje doista pomno, a prevoditelji  i urednici Oceanmora odradili su vrstan posao oko njezine opreme, tako da je njezin značaj danas nepobitan. Wikforss humanizira mnogima stranu disciplinu epistemologije, tako da je značajan i njezin doprinos širenju shvaćanja suvremene filozofije u našem društvu. Također, laik kojemu ova knjiga dospije u ruke u njoj neće zapaziti većinu ovdje naznačenih problema, no pronaći će vrelo znanja o filozofiji i gorućim sociopolitičkoj temama dezinformacija, negativnog epistemičkog učinka Interneta i političke polarizacije.