Josip Kregar, znanstvenik i političar-građanin

Bio je najblaži i najotvoreniji za argumente onih s najmanje moći, a što je moć sugovornika bila veća to je prema njemu nastupao oštrije i nepokolebljivije

Za mnoge koji su poznavali prof. dr. sc. Josipa Kregara vijest o njegovoj smrti 13. kolovoza 2020. godine bila je šokantna. Kregar je bio aktivni sveučilišni nastavnik i iznimno angažirani sudionik javnog i političkog života koji se vrlo često pojavljivao u medijima te smo svi navikli da je tu, da se zalaže za dobre vrijednosti, glasno govori, pametno komentira i daje dobre prijedloge. Djelovao je ne samo uvjerljivo nego je pokazivao i dobru kondiciju, fizičku, intelektualnu i psihičku. Čak i nama koji smo ga puno bolje poznavali, radili i surađivali s njim nije se činilo da bismo ga mogli u trenu izgubiti.

Ipak, to se dogodilo. Josip Kregar je rođen 1. siječnja 1953. u Ogulinu. Osnovnu školu završio je u Novom Vinodolskom, a gimnaziju u Šibeniku. Pravo je studirao u Zagrebu, diplomiravši 1976. Radio je kao znanstveni istraživač u Institutu za društvena istraživanja od 1976. do 1982. kad je prešao na Pravni fakultet u Zagrebu. Te je godine obranio znanstveni magistarski rad pod naslovom „Politički aspekti odnosa uprave i građana – empirijski test mogućnosti utjecaja“ u okviru magistarskog studija upravno-političkih znanosti koji se izvodio na Pravnom fakultetu.

U nekoliko početnih godina bio je asistent na Katedri za nauku o upravi, koju je kao predstojnik vodio akademik Eugen Pusić. I prije toga je bio član Pusićeve grupe, radeći empirijska istraživanja s njezinim članovima u okviru Instituta za društvena istraživanja gdje je Pusić bio jedan od važnih pokretača istraživačkih aktivnosti u području javne uprave. Pusić mu je bio mentorom i kod magisterija i kod doktorata koji je stekao 1991. obranivši disertaciju pod naslovom „Deformacije organizacijske strukture: hijerarhija i solidarnost“.

Kako ga je zanimao sociološki pristup proučavanju javne uprave već 1986. prelazi s Katedre za upravnu znanost na Katedru za sociologiju na kojoj je prošao sve stupnjeve od docenta do redovitog profesora u trajnom zvanju. Vrijedi zabilježiti da se u području proučavanja organizacije specijalizirao u Parizu, i to na prestižnim institucijama, radeći s tako važnim znanstvenicima kao što su Michel Crozier i Gerard Timsit.

Krunu akademske karijere postigao je obavljajući funkciju dekana Pravnog fakulteta u Zagrebu u dva mandata, od 2005. do 2009. godine, upravo prvih godina reformiranog studija prava po tzv. Bolonjskim načelima. Veliki su bili izazovi tih godina, a velike i političke najave tadašnje Vlade o opredjeljenju za jačanje znanosti, znanstvenog istraživanja, međunarodnog otvaranja i bitke za kvalitetu sveučilišnog rada i obrazovanja. Kregar je reformu podržavao i stalno kritički preispitivao, upozoravajući na nedostatke u sustavu, ponajprije na nedostatak mladih, kvalitetnih znanstvenika i asistenata čiji je izvrsni znanstveni rad temelj bolje kvalitete nastave. Svojim tadašnjim javnim istupima te svakodnevnim zalaganjem u nadležnim sveučilišnim i izvansveučilišnim tijelima značajno je pridonio poboljšanjima u radu ne samo Pravnog fakulteta nego i cijelog sustava znanosti i visokog obrazovanja.

Kregar je početkom 2020. navršio 67 godina života. Nakon navršene 65. godine nastavio je raditi na svojoj matičnoj instituciji, Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, praktično s istim žarom i voljom kao i prije toga. Ništa se nije promijenilo u stilu, tempu i veselju s kojim je obavljao svoje poslove, od održavanja nastave i ispita do sudjelovanja u procesima upravljanja Fakultetom i Sveučilištem koje je po mojem sudu bilo centar svih njegovih ambicija, ostvarenja i emocija.

Činjenica je ipak da akademski rad, premda u centru njegovih interesa nije bio jedini koji je privlačio Kregara. Privlačila ga je i politika. No, njegovo javno djelovanje nije bilo stranačko, premda je surađivao s političkim strankama i povremeno (i privremeno!) bio članom nekih od njih, nego građansko. I to ne bilo kakvo građansko, nego ono najkvalitetnije, obuhvaćajući niz aktivnosti od identifikacije javnih problema i njihove analize, publiciranja i govorenja o njima u medijima, motiviranja javnosti i aktera društvenog života, organiziranja i potpore važnim inicijativama, nuđenja i zagovaranja dobrih, promišljenih i elaboriranih načina rješavanja društvenih problema pa sve do ocjenjivanja i vrednovanja rezultata javnih politika, društvenih procesa i političkih aktivnosti.

Sam raspon tih aktivnosti pokazuje kolika je bila i snaga koju je nesebično trošio za javno dobro. Takva njegova javna aktivnost nije nikad jenjala, samo je dobivala nove i nove forme. Bilo je u tome što je radio i puno razočaranja, situacija se nije popravljala, ali Kregara to nije vodilo u desperaciju nego samo još više poticalo na traženje novih ideja, putova, argumenata, kao i novih aktera, novih ljudi i novih oblika aktivnosti kojima bi se negativnosti prevladale. U tom smislu Kregar nije bio samo istaknuti intelektualac, čovjek koji uočava, analizira, govori i predlaže, nego i motivator i pokretač, čovjek koji otvara nove prozore i stvara nove staze.

Kregar je tijekom vremena time postao institucija pa danas gotovo da nema čovjeka koji ne zna za njega. Tome je značajno pridonio stil njegovog odnosa prema ljudima: bio je najblaži i najotvoreniji za argumente onih s najmanje moći, a što je moć sugovornika bila veća to je prema njemu nastupao oštrije i nepokolebljivije. Mnogima su ostala u sjećanju njegova beskompromisna sučeljavanja s političkim moćnicima u kojima je redovito izlazio kao retorički i moralni pobjednik. Sa studentima je pak volio razgovarati, slušati ih i priznavati im i važnost i validnost njihovih argumenata.

Na taj je način Kregar zapravo učio, on je studiranje (lat. studere, razmatranje, pomno ispitivanje) pretvorio u proces i medij društvenih promjena. Upravo u kontaktu sa studentima i građanima bio je izvor njegove inspiracije i ključ njegovih argumenata. Zato i ne čudi da se nikad nije htio institucionalno odvojiti od akademske zajednice, nikad zapravo nije prešao u politiku kao profesionalno područje i aktivnost iz koje je, prema mnogim drugim primjerima, povratak u znanost i visoko obrazovanje jako, jako težak, ako ne i nemoguć.

Za razliku od onih koji misle da nije bio uspješan u politici, jer nije osvojio ove ili one pozicije u izvršnoj vlasti, zagovornik sam teze, a mislim da sam ga dobro poznavao, da on jednostavno takav uspjeh nije ni htio i da je ponude za njihovo preuzimanje odbijao zato da bi mogao više i snažnije javno govoriti. To je volio, za to se osjećao spreman, tu je bio jak.

Od političkih pozicija koje je obnašao ili za koje se kandirao valja izdvojiti one povjerenika Vlade Republike Hrvatske za Grad Zagreb koju je obnašao u proljeće 2000. godine, zastupnika u Hrvatskom saboru u razdoblju 2011.-2015. kad je bio i predsjednik saborskog Odbora za pravosuđe te kandidaturu za gradonačelnika Grada Zagreba 2009. godine.

Godine 2000. Grad Zagreb bio je ključna arena političke bitke te je Vlada postavila Kregara za povjerenika koji je odlučnim radom u par mjeseci otvorio gradsku upravu javnosti, transparentno pokazao rezultate, financijsko stanje i probleme dotadašnjeg upravljanja glavnim gradom te stvorio pretpostavke za održavanje prijevremenih izbora. Iz Sabora nije otišao ni na jednu od mogućih izvršnih pozicija nego se usmjerio na davanje tona radu nacionalnog predstavničkog tijela.

Kandidatura za gradonačelnika Zagreba 2009. godine, kad su održani prvi neposredni izbori za tu važnu funkciju, više je bila pokušaj pokazivanja da politici dotadašnjeg gradonačelnika Milana Bandića ima alternative te da postoji biračko tijelo koje tu alternativu podupire. Da nije bio nesvjestan koliko je teško srušiti dotadašnju interesno-političku mrežu pokazuje i izjava nakon prvog kruga izbora da je ulazak u drugi krug ostvarenje cilja radi kojeg se kandidirao. U drugom je krugu ipak dobio oko 37% glasova što je potvrdilo da alternativna politika onoj Milana Bandića doista postoji te da je takav rezultat uvod u političke promjene na državnoj razini, do kojih je onda i došlo 2011. godine.

Zbog takve važnosti Josipa Kregara za javni život u Hrvatskoj, i u sjeni njegove uloge angažiranog intelektualca, detalji njegove akademske karijere ostali su javnosti nešto manje poznati. Sistematizirati to obilje svih vrsta akademske aktivnosti, rezultata, istraživanja, projekata, kao i znanstvenih i stručnih knjiga i radova nije nimalo lako. Kregar je i tu radio bez zadrške, ne štedeći se, s puno volje i elana, neprestano otvarajući nove niše i jureći novim putovima. Trebat će sve to s puno pažnje istražiti.

Valja ipak spomenuti da je autor ili suautor niza sveučilišnih udžbenika, monografija i knjiga, kao i čitavog mnoštva znanstvenih i stručnih radova te drugih priloga u znanstveno-stručnoj periodici. Područja u kojima je objavljivao obuhvaćaju raspon od opće sociologije te sociologije prava i javne uprave, preko korupcije i etike u politici i upravi i ekonomske analize prava do decentralizacije i lokalne samouprave te problema u službeničkim sustavima. Uz akademske knjige objavio je više knjiga svojih tekstova u kojima analizira stanje u društvu i aktualne probleme Hrvatske.

Uz publiciranje bio je vrlo aktivan u ostalim akademskim aktivnostima, od izlaganja i priopćenja na domaćim i međunarodnim znanstvenim i stručnim skupovima, preko održavanja nastave na raznim institucijama i ekspertne podrške reformskim procesima u zemlji i inozemstvu do istraživanja i sudjelovanja u procesima preobrazbe i modernizacije sveučilišta.

Mnogo je Kregarovih aktivnosti i rezultata zabilježeno u njegovim biografijama, izvještajima o napredovanju i bibliotečnim katalozima, ali bojim se da nitko neće utvrditi sve što je on radio i postigao. Kregar je naime bio nesklon pažljivom bilježenju karijernih detalja, imao je previše toga što je htio napraviti da bi se uz to stigao baviti još i katalogiziranjem sveg tog nepreglednog mnoštva podataka o sebi. U tom su smislu njegov život, rad i postignuća zahvalna tema čak i za znanstveno istraživanje, a to je dostignuće samo po sebi.

Na kraju ovog sjećanja htio bih zabilježiti još par detalja iz mojeg odnosa s Josipom Kregarom. Kregara ili Krega, kako se sam potpisivao i kako smo ga svi zvali, upoznao sam negdje početkom 1987. u kabinetu akademika Eugena Pusića. U redakciji studentskog časopisa Pravnik u čijem sam radu sudjelovao od 1985. do kraja studija 1987. rodila se ideja o organizaciji javne tribine o birokraciji na kojoj bi uvodno izlaganje dao akademik Pusić. Mene su zadužili za provedbu te ideje, budući da sam već tad, poslije položenog ispita bio u kontaktu s profesorom Stjepanom Ivaniševićem, jednim od nastavnika na Katedri za nauku o upravi, oko pripreme mojeg diplomskog rada.

Pusić nije bio sklon ideji da sam sudjeluje na tribini nego je odredio i temu i sudionike. Tribina je održana 5. ožujka 1987. na Pravnom fakultetu pod naslovom „Birokracija ili autoregulacija: alternative u socijalizmu“. Na tribini su govorili profesor Milan Ramljak, o birokratskom tipu organizacije po Maxu Weberu, tada još magistar Josip Kregar, o disfunkcijama birokracije, profesor Stjepan Ivanišević, o samoupravnoj organizaciji društva, akademik Eugen Pusić, o slabostima autoregulativnog modela društva, pa i ja, s uvodnim izlaganjem, prije svih njih. Izlaganja su objavljena u časopisu Pravnik br. 2 iz 1987. godine.

Kregar je na toj tribini uspio za svoje izlaganje priskrbiti najveću pažnju, jer dok su svi ostali govorili akribično i znanstveno, on je započeo pričom o poplavi na nogometnom igralištu u čijoj je izradi i sam kao vojnik na služenju vojnog roka u JNA sudjelovao, a koja se dogodila već nakonprve kiše. Sve ostalo što je rekao, a to su bile zanimljive, ali ipak poznate stvari o disfunkcijama birokracije, odnosno kritici Weberovog modela birokratske organizacije, ostalo je u sjeni priče koju je Kregar ispričao na iznimno zanimljiv pa i dramatični način, s puno književnog dara.

Od tad smo ostali u kontaktu, premda sam ja poslije zaposlen na Katedri za upravnu znanost, a on razvio svoju aktivnost mahom u području sociologije. Mnoštvo knjiga koje su mi bile potrebne za postdiplomski studij, pisanje magistarskog rada, disertacije i znanstvenih radova bilo je na posudbi kod Kregara pa smo se zbog njih nerijetko nalazili . Tad naime nije bilo interneta i elektroničkih knjiga koje bismo lako dobavili sjedeći doma u fotelji.

Kregar je bio više nego druželjubiv, ali bio je i intelektualno oštrouman te osobno ponekad oštar u prosudbama. Puno je više kava popio s drugim nego sa mnom, čak i ako bismo ubrojili one u grupama asistenata koji se nalaze u Kavkazu ili Blatu poslije sjednica fakultetskog Vijeća da rasprave aktualnosti koje su bile zanimljive nama, fakultetskoj mlađariji. Premda se nismo puno družili bili smo bliski po temama i ljudima do kojih smo držali, koji su bili naši učitelji i mentori, suistraživači i kolege.

Veliko je razumijevanje Kregar, pored ostalih područja, imao za probleme javne uprave i veliko htijenje da se popravi stanje u tom području  zanemarenom od politike. Ali bio je i tu realist, znao je da se mnoge stvari ne mogu provesti jednostavno zato što je logika politike kod nas takva da im se političari linijom svojih interesa i snagom svoje moći mogu i žele efektivno oduprijeti usprkos jasnoj logici i zalaganju struke. Rado je sudjelovao u održavanju nastave na studiju javne uprave, u okviru kojeg je s par kolegica razvio predmet Etika javne službe, a predavao je i druge predmete, ponajprije Sociologiju uprave za koji je također pripremio udžbenik.

Bez ambicije da dadem ocjenu cjelokupnog znanstvenog, obrazovnog, stručnog, javnog i intelektualnog doprinosa prerano preminulog prof. dr. sc. Josipa Kregara za kraj ostavljam tek konstataciju da je njegov doprinos nesumnjivo velik, da su njegove riječi važne, da su ljudi koje je ostavio iza sebe ona snaga koja će njegov posao nastaviti. Samo, za nastaviti sve linije njegovih aktivnosti trebalo bi više osoba. Vjerujem da će se one naći.

Uz veliku tugu zbog gubitka kolege i prijatelja Kregu upućujem poruku „Zbogom, i mirno ti nebesko more“.