Jürgen Habermas (1929 – 2026), majstor najfinijega prijelaza

Nasljednik frankfurtske škole, koji je odustao od nekih od njezinih temeljnih postulata, globalno značajni teoretik komunikacijskoga djelovanja, u javnosti je desetljećima funkcionirao s ozbiljnim govornim hendikepom, ljevičar koji je ljevici ispostavljao ozbiljne svjetonazorske i političke račune, Nijemac s ambicijom građanina svijeta, no - iznad svih paradoksa – bio je mislilac koji je prošao i modernu i postmodernu na način koji gotovo dopušta tvrdnju da je više utjecao na ove pojmove, nego oni na njega, piše Žarko Puhovski u povodu smrti najznačajnijeg filozofa današnjice

• Naslovna fotografija: Jürgen Habermas (1929 – 2026); CCO https://creativecommons.org/publicdomain/zero/1.0/deed.en

• Ideje.hr su  2019. godine objavile o Habermasu članak profesora Puhovskog dostupan na poveznici Uz 90. rođendan najistaknutijeg filozofa današnjice: Jürgen Habermas – građanin filozof.

Prije šezdesetak godina, Theodor W. Adorno je objavio glasovitu interpretaciju jedne od nosivih figura glazbene moderne pod naslovom: „Berg. Der Meister des kleinsten Übergangs“ („Berg. Majstor najmanjega prijelaza“). Riječ je pritom o sposobnosti Adornova glazbenog učitelja da najfinijim nijansama prevladava prijelome s naslijeđenim obrascima. Na primjeru njegove klavirske sonate op. 1 Adorno pokazuje besprimjernu sposobnost skladatelja da iz kasnoromantičke muzikalnosti započne prijelaz u dodekafoniju, takorekuć neprimjetno.

Na kraju života najznačajnijega filozofa našega doba na njega bi se baš ovaj interpretacijski modus mogao opravdano primijeniti. Jer, za Habermasa se – kako je u povodu smrti velikana inače običaj – ne može reći da s njime „završava jedna epoha“. Naprosto stoga što je u svojem filozofiranju već dokrajčivao epohe, ili barem široko prihvaćane značajke različitih „duhovnih situacija vremena“ – znane najčešće pod natuknicama moderna i postmoderna. No, činio je to – od mladih dana do višedesetljetnoga djelovanja u poziciji barda njemačke (pa i evropske) kulture – uvijek iznutra, nekako gerilski (NB to je i oznaka njegove neizlječive radikalno-ljevičarske konstante – koja ga je, osobno, pa i politički, često činila radikalnijim od vlastite filozofije).

Široj je javnosti postao poznat reakcijom na jedno Heideggerovo predavanje, održano za vrijeme nacizma, a objavljeno 1953. („Mit Heidegger gegen Heidegger denken. Zur Veröffentlichung von Vorlesungen aus dem Jahre 1935.“, „Frankfurter Allgemeine Zeitung“,  25. 7. 1953.) U ovoj recenziji mladi je Habermas odlučno upozorio na to da Heidegger u rečenome tekstu bez ikakva komentara ponavlja vlastiti stav o „unutrašnjoj istini i veličini“ nacionalsocijalističkoga pokreta. Mnogo kasnije, obrazlažući razloge za dodjelu nagrade „Theodor Heuss“ upravo Habermasu, Jutta Limbach, tadašnja predsjednica njemačkoga Saveznog ustavnog suda, opisuje unutrašnji doseg ove prekretnice: „Vaša Vas je filozofijska naivnost i nesputanost rano ostavila bez čovjeka u čijoj ste filozofiji do tada živjeli, naime Martina Heideggera“ (no, ova epizoda ga je, nikako naivno, usmjerila ka jednome – pokazat će se veoma plodnom – misaonom modelu iskazanome u formuli: „s Hiedeggerom protiv Heideggera“, tj. „napadati“ mišljenje iznutra, imanentno, ostaje Leitmotivom Habermasova filozofiranja).

Takav mladi filozof, s naglašenim sociologijskim interesima, dospijeva dakako u Frankfurtski Institut za socijalno istraživanje, svojevrsni Akademov gaj intelektualne ljevice – ne samo u Njemačkoj. Kao asistent kod Adorna ima mogućnost suradnje s autorima koji su stvorili alternativnu njemačku kulturu. No, prvi se problemi pojavljuju u Habermasovoj težnji da – interpretacijski – iziđe iz okvira frankfurtskoga kanona, da istraživački obuhvati misaoni zabran primjerice od Schellinga, do Poppera (Habermasu su trebale godine i godine nagovaranja – uz istovremeni rast njegova utjecaja na kulturnu javnost – da neka do značajnih djela analitičke filozofije, ali Schellingova izabrana djela „ugura“ u izdavački program kuće Suhrkamp, kućne biblioteke njemačke kulturne ljevice). Adornov je grandseigneurski stav pritom omogućavao plodnu komunikaciju – s jasnim znacima Adornovih ograda od Habermasovih aberacija. No, direktor Horkheimer je – i u internim diskusijama – reagirao znatno oštrije; uopće autoritarna je atmosfera na institutu pokazivala da promotori kritičke teorije ne smatraju svojom obvezom promicati unutrašnju kritičnost (sve do 1967./68., mlađi su suradnici, govoreći u studentskim seminarima nakon ordinarija, svoje obraćanje započinjali formulom: „Stimme Ihnen völlig zu, Herr Professor“ – „Posve sam suglasan s Vama, gospodine profesore“).

Ključni motiv frankfurtske škole – kritika gospodstva u društvu – Habermas je prebacio u domenu komunikacije

Nastojanja da se iznutra redefinira nosiva konstrukcija čitavoga misaonog pothvata kritičke teorije društva naišla je na nerazumijevanje kolega, pa i na polemičke reakcije suprotstavljene „haber-masaži“. Meritum je nesporazuma/protimbi bio u Habermasovoj težnji da pokaže nužnost identificiranja same mogućnosti utopijskoga (kao preduvjeta radikalne kritike društva) u jezičnome razumijevanju, u nastojanju da se  dođe do pristanka u slobodnoj (neovladanoj) komunikaciji. Očito, napuštanje je eksplicitnoga frankfurtskoga horizonta kod tradicionalista ove škole tumačeno kao odmak, pa i izdaja.

A radilo se je, zapravo, po već uspostavljenome Habermasovu postupku, o tomu da je ključni motiv frankfurtske škole – kritika gospodstva u društvu (i nad njime) – prebačen/reprezentiran u domenu (gospodstva oslobođene) komunikacije. Često spominjani kulturpesimizam Horkheimera i Adorna ovdje je ostavljen po strani, a na njegovu se mjestu uspostavlja emancipatorna mogućnost neprisiljene komunikaciie (na osnovi čega nastaje kasnija „Teorija komunikativnoga djelovanja).

Habermas stoga odlazi u Heidelberg (i za asistenta poziva „tvrdoga marksista“ Oskara Negta, zaduženoga u internima raspravama za „Marxovu stranu svijeta“) te nastavlja s projektom povezivanja do tada konkurentnih filozofijskih postavki u novu teoriju. Povratkom u Frankfurt Habermas preuzima katedru u međuvremenu umirovljenoga Maxa Horkheimera (koji u njega „baš nije imao povjerenja“) i, doslovce, ulijeće u uzavrelu atmosferu studentskih gibanja krajem šezdesetih (koja su u Frankfurtu imala jedno od svojih središta).

U takvim okolnostima Habermasova težnja da kritičnost zadrži i spram „svoje strane“ dovodi do pravih verbalnih bitaka. Zaoštravanje retorike studentskoga pokreta nakon ubojstva studenta Benna Ohnesorga u Berlinu lipnja 1967., posebice radikalnost nekih od vođa, poput Rudija Dutschkea i Hans-Jürgena Krahla, izaziva oštru reakciju mladoga profesora. Njihova je pozicija za njega bila „besciljni akcionizam“, dapače „voluntaristička ideologija, koju bi godine 1848. nazivali utopijskim socijalizmom, a koju u današnjim okolnostima, kako mi se čini, treba zvati lijevim fašizmom“.

Nastao je, odista, svenjemački skandal – po prvi puta se ova sintagma pojavila „iznutra“, riječima jednoga od mjerodavnih govornika „antifašističke Njemačke“. Habermas je tek desetak godina kasnije – u sumornoj jeseni 1977. u kojoj se Njemačka našla nakon otmice i ubojstva veleindustrijalca Hannsa Martina Schleyera u akciji „Frakcije Crvene armije“ (RAF) te zaoštravanja represivne atmosfere, posebice spram ljevice – svoju negdašnju formulaciju o „lijevome fašizmu“ nazvao „nesretnom etiketom“ i „pretjeranom reakcijom“. No, odjeci su ostali.

U razdoblju socijal-liberalnih reformi u Njemačkoj Habermas je – svojim redovitim javnim intervencijama u povodu aktualnih političkih, socijalnih, moralnih i svjetonazorskih sporova (naročito često u „Die Zeitu“) – prihvaćen kao formativni intelektualac ljevice (s vremenom sve više i kao lijevo liberalni mislilac). Pritom je stalno prisiljen nastupati na svojevrsnome dvovisinskom razboju – suprotstavljajući se kako desno-konzervativnim, tako i lijevo-ekstremističkim interpretacijama. S jedne strane ga, a i frankfurtovce u cjelini, etiketiraju kao duhovnoga začetnika terorizma iz sedamdesetih, dok se, s druge strane, protivi interpretacijama po kojima je Savezna republika samo promijenjena forma latentnoga njemačkog fašizma.

U takvoj situaciji Habermas se od univerzitetskoga okreće pretežito znanstvenome djelovanju, u poznatome institutu „Max Planck“ u Starnbergu, Nakon desetak godina plodnoga rada uviđa da ga zadaće direktora instituta odviše opterećuju, pa početkom osamdesetih napušta ustanovu. I dalje nastoji na sjedinjenju pozicije inovativnoga socijalnog filozofa i javnoga intelektualca. Od ranih nastojanja da demonstrira „promjene u strukturi javnosti“ sam si je zadao ovu dvojaku zadaću (u svojem habilitacijskome radu objavljenome pod ovim naslovom, on,  na primjeru nedostatka metodičkog mjesta kritičnosti u građanski uspostavljenoj javnosti koja je moguća upravo kao posredovanje države i civilnog društva, insistira na potrebi građanskoga aktivizma kako i se ispunile „prazne forme građanske javnosti“). No, prononsirana ga javna aktivnost dovodi ne samo pod udar brojnih napada nego mu i ne uspijeva kandidatura za profesora u Münchenu, pa se od 1983. do  umirovljenja 1995. vraća kao profesor na frankfurtski univerzitet.

U svojim javnim intervencijama, koje su svagda bile i intervencije u (prethodno strukturiranu) javnost, Habermas će posebice značajno djelovati u tri razdoblja.

Ponajprije krajem sedamdesetih godina kada se radi o obrani temeljnih ljudskih i građanskih prava od histeriziranih težnji da se ta prava radikalno  reduciraju zbog opasnosti od terorizma. Rečene su nakane dolazile ne samo od vlastodržaca, nego, što je dakako pogubnije, i od širokih segmenata javnosti. Od brojnih javnih glasila, političkih organizacija, samoustrojenih zaštitara javnoga reda, i sl. Habermas je pritom – u danome povijesnom kontekstu – bio u stanju prihvatiti bitan oslonac na liberalnu tradiciju (spram koje je od ranih dana imao ozbiljne svjetonazorske rezerve), jer se je bilo radilo upravo o obrani pojedinca od države potpomognute (omasovljenom) javnošću.

Polemika, poznata pod nazivom “spor među povjesnicima” u osnovi je bila koncentrirana na pitanje o tomu može li se Hitlerov dolazak na vlast, i vlast što ju je potom uspostavio, relativirati usporedbama sa suvremenicima na “drugoj strani”, Staljinom prije svega

Godine 1986. zaoštrava ranije polemičke stavove spram „poliranja“ nacističke prošlosti, poznatim bonnskim predavanjem o apologetskim tendencijama u njemačkoj historiografiji. Svega nekoliko tjedana nakon toga odjeci će ove rasprave biti nazočni u gotovo čitavoj evropskoj javnosti. Polemika, poznata pod nazivom “spor među povjesnicima” u osnovi je bila koncentrirana na pitanje o tomu može li se Hitlerov dolazak na vlast, i vlast što ju je potom uspostavio, relativirati usporedbama sa suvremenicima na “drugoj strani”, Staljinom prije svega. Da su, dakle, Hitlerov antisemitizam i, u konačnici, genocid, logične posljedice pritiska azijatski ustrojene boljševičke despocije. Polemika se je bila proširila na mnoge ugledne njemačke (i ne samo njemačke) intelektualce, no – neovisno o različitim procjenama njezina ishoda – nedvojbeno je pridonijela ponovnom okretanju i neprijatnim stranama novije evropske, poglavito njemačke, povijesti koje se svagda iznova nastoji neproduktivno zaboraviti.

Konačno, a vjerojatno i dugoročno najznačajnije je Habermasovo ažuriranje sintagme „ustavni patriotizam“ u povodu eksplozije njemačkoga nacionalizma posljetkom pada zida i raspada Njemačke demokratske republike. Glasoviti poklič: „Wir sind wieder wer!“ („Opet smo netko!“) 1989. je dobio posve nove sadržaje, za razliku od izvornoga gotovo folklornog premijernog pojavljivanja nakon senzacionalne pobjede njemačkoga tima na svjetskome prvenstvu u nogometu 1954. Dvojakost toga trenutka vjerojatno najuvjerljivije sažimaju posljednje scene Fassbinderova filma „Die Ehe der Maria Braun“ („Brak Marie Braun“). No, 1989. više nema dvojakosti, niti povijesno zadane kolektivne nečiste savjesti, ostaje samo pobjedonosna nacija i njezin patriotizam; na djelu je tzv. duhovno-moralni obrat.

U tu zagrijanu atmosferu Habermas intervenira pozivom na sintagmu koju je preuzeo od nekadašnjega heidelberškoga kolege Dolfa Sternbergera. Ustavni bi patriotizam u danoj epohi trebalo konstruirati na crti svijesti  o zločinačkoj prošlosti i ponosu zbog ustavnoga sustava nove njemačke demokracije koja tu prošlost nadvladava. Ponosu zbog državljanstva države koja ima jedna od najliberalnijih i najuniverzalističkijih ustava suvremenoga svijeta. Desnica je nacrt otpisala kao jednostavno „beskrvan“, Oskar Negt je pak, s lijeve strane, prigovorio konceptu da ostaje na razini državljanske apstrakcije zapostavljajući realnost života u svijetu rada. U svakome slučaju, Haberams je ostvario konceptualnu pretpostavku za moguće rješenje tradicionalne dileme – jamstva solidarnosti među „strancima“, građanima, naime, koji nisu vezani podrijetlom.

U istome razdoblju, u poznatome dijalogu s kasnijim papom Ratzingerom, Habermas nastoji pokazati kako je moguće podesiti funkcioniranje suvremene demokracije u uvjetima pluralizma građanskih obvezanosti vjerskim kanonima.

Među prvima je ustrajao na demokratskom deficitu Europske unije

Kao prononsirani zagovornik evropske integracije Habermas je među prvima koji ustraju na demokratskome deficitu EU. Pritom je, i u interpretaciji evropske egzistencije, polazište (i cilj) u svjetskome građanstvu; zato će se Habermas toliko oštro i često suprotstavljati neoimperijalističkim tendencijama koje se naslućuju u Evropi (a posebice u Njemačkoj). U tom je kontekstu razumljivo što je tek “mit viel Wenn und Aber” („s mnogo ako i ali“) – i to samo 51% -prihvatio NATO-vu intervenciju u Jugoslaviji 1999., smatrajući da se radi o obrani temeljnih ljudskih prava – koja dopušta, u iznimnim situacijama, i primjenu sile. Za njega se je pritom radilo o internacionalizaciji jedne od njegovih u to doba najčešće korištenih lozinki – ustavnoga patriotizma, koji pristranost za ljudska prava i vladavinu prava uzdiže nad svim ostalim razinama patriotizma.

Što su konkretniji bili povodi njegovih reakcija, to su češće bile i posljedične kontroverzije. Njegov je stav da treba pregovarati s Putinom i nakon agresije na Ukrajinu zbrzano otpisan kao „izdaja ukrajinskoga naroda“, iako se je radilo o njegovu stalnom insistiranju na diskursu i u ovakvome složaju.

Poteškoće ove verzije filozofskoga aktivizma mjerodavno eksplicira Habermasovo stajalište o sukobima u Palestini, objavljeno 13. XI.  2023. pod naslovom „Načela solidarnosti“, u kojemu se izraelski protuudar nakon Hamasovih zločina naziva „principijelno opravdanim“, ali se „uza svu brigu za sudbinu palestinskoga stanovništva potpuno urušavaju mjerila vrednovanja ako se izraelskome postupanju pripisuju genocidne nakane“. Doista je nejasno zašto bi niz recentnih izraelskih vojnih akcija bio neupitno slobodan od interpretacije u genocidnome ključu, jer je radi nedvojbeno o uništavanja životnih uvjeta čitavoga pučanstva Gaze, a i života mnogih od njih (uz aktivnu suradnju Hamasa). Posebice je začuđujuće to što se u dokumentu „prijetnje Židovkama i Židovima u Njemačkoj“ nazivaju „nepodnosivima“, dok je faktičko ubijanje tisuća palestinskih civila tek razlog za „brigu“. Na najvišoj se intelektualnoj razini tako, na žalost, demonstrira baš onaj problem odsutnosti kriterija, koji Habermasa načelno s pravom motivira za istup (pozitivno je pritom ipak to što je Habermasov autoritet vjerojatno umanjio dio aktualnoga ljevičarskoga antisemitizma).

Habermas je dosta prevođen, ali slabo citiran. Iako je surađivao s jugoslavenskim i hrvatskim filozofima ni on nije citirao njih

Iz lokalnoga rakursa gledano, Habermas je dosta prevođen, ali – gleda li se domaća produkcija – ne i naročito utjecajan filozof. Desetljećima je surađivao s kolegama iz „Praxisova“ kruga, no ta je suradnja bila mnogo prije filozofska, nego filozofijska. Bio je, naime, uvijek pripravan na solidarnost s kolegama koji su se našli na udaru jugoslavenske represije, no naše autore nije citirao. No, i s duge je strane bilo tako – najvažniji autori „praxisovske“ orijentacije nisu ga odveć navodili u svojim radovima – možda i zato što se je u zvjezdanim trenucima „Praxisa“ i Korčulanske škole pojavljivao u sjenci velikana iz starije generacije poput Blocha, Marcusea ili Lefebvrea.

Jugoslavenska je – dakako i hrvatska – filozofija u šezdesetima i sedamdesetima, kada je Habermasova suradnja češća, u njegovu vidokrugu odveć obvezatna  heideggermarksizmu i tumačenju Marxa iz Hegelove filozofije, odveć posvećena ontologijskim pitanjima, zapostavljajući praktičku filozofiju. S druge strane, formativni mislilac „Praxisove“ škole, Gajo Petrović, smatrao je da i Habermas baštini ograničenja kritičke teorije, od kojih je ključno to da kritika predstavlja bitno nižu razinu intervencije u zbilju  od mišljenja revolucije, na kojemu je Petrović radio svoje poimanje svijeta.

Za posljednjega boravka u Zagrebu bio je, možda indikativno, zainteresiraniji za građanski aktivizam koji se je razvijao na izmaku Jugoslavije, no za teoretiziranje kolega.

Habermas na Korčuli 1968. godine

Neprijeporno, gigantska javna figura Jürgena Habermasa za pretežiti je dio javnosti zakrilila on što je tu figuru misaono pripravilo, njegove teorijske radove. Deseci njegovih knjiga – i stotine manjih tekstova – zahtijevat će još desetke godina istraživanja kako bi se pojmila intelektualna cjelina. Ono što se već može uglaviti jest, uvodno već spomenuti, rad pojma, minuciozno svladavanje izvanjski (ili iz vlastita mišljenja zadanih) prijelaza u mišljenju.

Njegova je pozicija pritom u biti posredujuća; on je, naime, povezao tradiciju frankfurtske škole kritičke teorije društva s hermeneutičkim impulsima, od Diltheya na dalje (već i time što – skupa s Apelom – u kasnijim, sustavskim radovima pripisuje kvazitranscendentalni status stanovitim temeljnim tipovima djelovanja), s jedne, te s anglosaksonskom filozofijom jezika i pragmatizmom, s druge strane, a posebice radovima G. M. Meda, njegovim shvaćanjem simboličke interakcije.  U ovoj podjeli njegova teorijskog djelovanja može se govoriti o fazi spekulativno-hermeneutičkog filozofiranja, o kritičko-empirijskim znanstvenim istraživanjima, o neomarksistički inspiriranim socijalno-filozofijskim radovima, te, od početka sedamdesetih godina, o nastojanjima na razvijanju obuhvatne teorije komunikativnoga djelovanja.

Takvo stajalište između hermeneutike i kritičke teorije, filozofije i sociologije, kontinentalne i anglosaksonske filozofije, teorijskih analiza i dnevno-politički vezanih polemika veoma dobro ocrtava Habermasov teorijski doseg, ali i njegov utjecaj, posebice na njemačku intelektualnu scenu. U suvremenoj filozofijskoj diskusiji ključni su kako njegovi socijalno-filozofijski radovi tako i njegove analize postmoderne situacije (koncentrirani na koncept Moderne kao „nedovršenoga projekta“), odnosno epistemologijski impulsi koji slijede iz njegovih istraživanja istine kao konsensusa. Riječju, on nije „tek“ jedan od formativnih filozofa suvremenosti, nego – o povodu neovisno – zapravo najistaknutiji filozof današnjice.

Na međunarodnome planu velik je odjek imala rasprava između Jürgena Habermasa i Johna Rawlsa, koja je objavljena u  „The Journal of Philosophy“ (ožujak 1995.). Habermas iznosi tri prigovora Rawlsovoj teoriji. Prvi je da Rawlsov nacrt izvornoga položaja ne objašnjava niti jamči stajalište nepristrane prosudbe načela pravednosti. Drugi je da Rawls propušta oštrije odvojiti pitanje opravdanja od pitanja prihvaćanja teorije. I treći, da Rawls ne uspijeva dovesti u sklad moderne slobode s antičkim slobodama. Riječju Habermas smatra da je Rawlsova teorija pravednosti kao pravičnosti sadržajna, a ne postupkovna teorija, te je stoga pogrešna. Treći Habermasov prigovor upućuje na konzekvenciju Rawlsove teorije koja se sastoji u krutom razgraničenju između političkoga i nepolitičkog identiteta građana. U odgovoru Habermasu, Rawls naglašava dvije glavne razlike između svoje i Habermasove teorije. Prva je, da je Habermasova teorija “sveobuhvatna”, dok je Rawlsova “politička”. A druga je, da Habermas kao sredstvo zastupanja koristi situaciju idealnoga diskursa, koja je dio njegove teorije komunikacijskog djelovanja, dok Rawls koristi izvorni položaj. Rasprava je naišla na širok odjek u filozofskim krugovima i potkrijepila Habermasovo globalno filozofijsko značenje.

 X    X    X    X    X    X

Habermasov je životni opus sazdan iz niza paradoksa – bio je nasljednik frankfurtske škole, koji je odustao od nekih  od njezinih temeljnih postulata, bio je globalno značajni teoretik komunikacijskoga djelovanja, funkcionirajući tri četvrt stoljeća u javnosti s ozbiljnom govornim hendikepom, bio je ljevičar koji je ljevici ispostavljao ozbiljne svjetonazorske i političke račune, bio je Nijemac s ambicijom građanina svijeta, bio je odista mnogo toga ponajprije zahvaljujući nevjerojatnome apetitu kako za uranjanje u raznolike teorijske tvorbe, tako i za sudjelovanje u javnim rasprava o dobru zajednice. No, iznad svega – bio je mislilac koji je prošao i modernu i postmodernu na način koji gotovo dopušta tvrdnju da je više utjecao na ove pojmove, no oni na njega. Više od toga jednostavno nikomu nije moguće.