Kad ovo pročitate shvatit ćete da smo svi sad partizani! I tek ćete tad moći početi razumijevati porezne promjene.

U partizanskoj se ekonomici namjerno pristrano poslože stvari da se dođe do unaprijed željenih zaključaka; tako izvedeni zaključci brane se partizanski, jednostrano i prerevnosno, piše Bićanić i objašnjava da partizanska ekonomika poreznog rasterećenja ima tri temeljne greške a raspravu o ekonomskoj politici odvukla je na tri stranputice. Koje? Na kraju skicira čime bi se ozbiljna porezna reforma trebala baviti

Naslovnu fotografiju ministra Marića snimio je čitatelj portala Bjelovar live

Američki predsjednik Richard Nixon, republikanac, izjavio je 1971. „Ja sam sada keynezijanac“. Ta je izjava u javno pamćenje ušla u nešto promijenjenom obliku kao „Svi smo mi sada keynezijanci“ (to je zapravo 1965. izjavio Milton Friedman). Nixon je bio u pravu – bez obzira na to tko bio na vlasti, republikanci ili demokrati, vodili su istu ekonomsku politiku. Upravljali su potražnjom kako bi osigurali punu zaposlenost, ispeglali cikluse i produžili razdoblje izuzetno visokih stopa rasta (koje se u Evropi naziva Zlatno doba evropskog rasta). Ta je priča trajala do naftne krize 1973. Nakon toga su samo neki ostali keynezijanci.

U Hrvatskoj bi u jesen 2018. mogli reći da smo svi mi sada partizani! Svi se ponašaju na isti način, partizanski i zato zemlja ne ide naprijed. Svi su partizani zbog načina kako pristupaju stvarima, svim stvarima. Naime Oxford Shorter Dictionary, uz značenje koje prevladava kod nas, navodi još značenja riječi ‘partizan’, od kojih bi jedno u nas valjalo afirmirati jer se čini osobito prikladnim. U tom značenju ‘partizan’ znači – vatreno, pristrano, nerazumno strasno ili fanatično zagovarati neke ideje.

Takve partizanke i partizane možemo vidjeti svuda. Partizani su HDZ i Andrej Plenković, svojim partizanstvom se naročito ističe Zlatko Hasanbegović i NzaH, a bogme ni Milorad Pupovac ni SDSS ne zaostaju. U šaroliko društvo partizanki i partizana teba ubrojiti još i poslovni svijet, predstavnike poslodavaca (HUP-a i HGK) i predstavnike radnika (to su razni sindikati, SSSH, NHS, itd.) zavisne i nezavisne analitičare itd. Iznimka je možda SDP, jer oni sada nisu ništa.

Zašto je to loše može se pokazati na mnogo načina, no ovdje je pažnja sužena samo na jedan primjer, na partizansku ekonomiku u raspravama oko porezne reforme. U partizanskoj ekonomici se namjerno pristrano poslože stvari da se dođe do unaprijed željenih zaključaka i onda se tako izvedeni zaključci brane partizanski, jednostrano i prerevnosno. U pogledu porezne reforme nisu svi keynezijanci, ali su svi sada za porezno rasterećenje. Boje glasa tog mješovitog zbora se razlikuju, ali note ne: svi bi rasterećivali, svi bi da svatko, a posebno njihovi ‘klijenti’, trebaju plaćati manje poreze.

Koliko zanteresirani promatrač vidi, cijela se rasprava oko porezne reforme svela na tri mjesta rasterećenja:

1. Rasterećenje privrede od davanja, osobito na plaće, ukidanjem nekih poreza i doprinosa
2. Rasterećenje i pogodovanje izabranim sektorima uvođenjem više stopa računanja PDV-a
3. Rasterećenje plaća promjenom poreza na dohodak, podizanjem neoporezivog dohotka

Naravno, ima još tema, recimo što se dešava s porezom na dobit, što je ovdje posve izostavljeno a nije nezanimljivo, ali nema sumnje da ove tri teme prevladavaju u raspravi.

Na prvom rasterećenju osobito ‘jašu’ poslodavci, ali i sindikati. Mantra je sljedeća. Prvo, rad će postati jeftiniji pa će poslodavci moći zaposliti više ljudi a imat će i prostora povećati plaće. Drugo, s jeftinijim radom lokalni proizvodi postat će konkurentniji, manje će se uvoziti i više izvoziti. Treće, pojednostavit će se knjigovodstvo a time i troškovi poslovanja. Ima toga još, ali ovo dovoljno jasno ukazuje o čemu se radi: rasterećenje rada smanjenjem davanja zlatni je štapić za više plaće i veću konkurentnost.

Zašto se ovdje radi o partizanskoj ekonomici? Pet se razloga može istaknuti.

Prvi je zbog Lafferove krivulje. Smanjenje poreznih stopa (ukidanje nekih doprinosa znači isto) vodi padu poreznih primanja. Do sada još nije nađen primjer da nije tako.

Drugo, obrana ovakvog rasterećenja ne bavi se drugom stranom medalje koja kaže da će se zbog manjih prihoda ponuda javnih dobara i usluga smanjiti? Zdravstvo, školstvo, mirovine, javni promet, popis mogućih gubitnika je dug.

Treće, priča da rasterećenje vodi rastu pa će rast generirati nove porezne prihode ne drži vodu kao ni priča da smanjenje može nadomjestiti efikasnija javna uprava.

Četvrto, zanemaruje se da se rasterećenje može pretočiti u profite, vlasnici i menadžeri ih ne moraju proslijediti radnicima. Poslodavci nisu preuzeli nikakvu obavezu ‘duha rasterećenja’ (veće plaće i zaposlenost). HUP po običaju traži, ali ne nudi. Njihova udruženja kažu da ne mogu prisiliti svoje članove (što je samo donekle istina). Čak i ne kažu da će vrlo ozbiljno preporučiti svojim članovima da se drže duha rasterećenja.

Peti i nikako manje važan razlog je da se tim promjenama političari prikazuju kao zaštitnici kapitalista, što desne stranke jesu. Time imaju opravdanja njihova očekivanja donacija i pomoći. Naravno da će poduzetnici, menadžeri i kapitalisti podržati novcem i na druge načine stranku koja ih rasterećuje. Tu postoji element političkog ciklusa koji samo još jače ističe partizanstvo. Dakle, u cijeloj priči se gorljivo brani jedno tumačenje koje je upitno, a ne navodi se da postoji korist za predlagača.

Svaki cilj ekonomske politike mora se ostvarivati jednom mjerom, ne može se jednom mjerom postići dva cilja. To znači, koliko ciljeva – toliko mjera.

Drugo rasterećenje tiče se uvođenja više stopa PDV-a. I to je partizanska ekonomska analiza. Ovdje je mantra da se ad hoc izabranim robama i uslugama pogoduje smanjenjem PDV-a. Tako se, kažu, ostvaruje više ciljeva. Pogoduje se sektorima koji ta dobra i usluge proizvode, a koji su u poteškoćama (poljoprivredi), pogoduje se onima koji ta dobra i usluge kupuju jer su sada jeftinija (to smo svi mi), potiče se zdrava prehrana (svježeg voća i riba) i pomaže se natalitetu (jeftinijim pelenama). To su jasni i hvalevrijedni ciljevi. Tko može biti protiv toga da manje imućni mogu jesti više mesa a majke kupovati jeftinije pelene?

Međutim, protiv moraju biti svi dobro obrazovani ekonomisti. Prvi je razlog takozvano Tinbergenovo pravilo. Svaki cilj ekonomske politike mora se ostvarivati jednom mjerom, ne može se jednom mjerom postići dva cilja, a to znači – koliko ciljeva – toliko mjera. Jedini cilj PDV-a je napuniti kasu, skupiti novce za javnu potrošnju i to PDV radi bolje od ma kojeg drugog poreza. Cilj PDV-a nije pogodovati nekim robama ili sektorima i voditi industrijsku politiku ili istovremeno i demografsku politiku. To će raditi loše. To više što su sektori izabrani onako ‘od oka’, jer se predlagačima čine očitima, a nema čvrstog i uvjerljivog dokaza za temelj izbora. Uvođenjem različitih stopa PDV-a krši se Tinbergenovo pravilo i koristi jednu mjeru, PDV, za više ciljeva.

Radnik cijelu plaću potroši na robe na koje plaća PDV, Emil Tedeschi relativno manji dio troši na stvari na koje plaća PDV u Hrvatskoj (foto Alumni EFOS)

Kao porez PDV je neosporno regresivan, relativno više plaćaju relativno siromašniji (radnik cijelu plaću potroši na robe na koje plaća PDV, Tedeschi relativno manji dio troši na stvari na koje plaća PDV u Hrvatskoj). Socijalna politika se ne vodi kroz PDV, niti briga za zdravom prehranom.

Treće, uvođenje više stopa pojačava nepravdu jer kupac pelena manje pridonosi prihodima države od kupca gaća, a nije jasno zašto.

Četvrto, nije jasno da će se ijedan dio smanjenja pretočiti u smanjenje cijena (u idealnom slučaju se smanjenje podijeli i samo dio ide kupcu, što ovisi o elastičnosti potražnje). Na koncu kao i u gornjem slučaju, u pitanju je politički ciklus. Treba znati da se pogoduje sektorima u kojima uglavnom rade glasači najveće stranke. Ovdje zahvalnost nije u novcu, ali je u glasovima. Partizanska obrana više stopa PDV-a ne vodi najboljem rješenju.

Treće rasterećenje se tiče smanjenja broja ljudi koji plaćaju porez na dohodak i te vodi nestanku poreza na dohodak kao suvislog poreza. Stvari već duže idu u tom smjeru, a ovdje se nastavlja povećanjem neoporezivog dohotka i smanjenjem broja poreznih razreda. Sve manje ljudi plaća porez na dohodak a najbogatiji ga plaćaju po niskim stopama. Mantra ponuđenog objašnjenja opet ima nekoliko dijelova.

To je napravljeno da se pomogne višem srednjem sloju koji sada neće plaćati porez na dohodak. Promjena poveća poticaje obrazovanju, jer većina onih s akademskim obrazovanjem neće plaćati porez zbog čega je povrat na obrazovanje viši (više se isplati školovati). Na taj se način pokušava većim dohotkom nakon oporezivanja zadržati radnike u zemlji.

Također se pokušava pomoći nekim poduzetnicima i radnicima za koje se ocjenjuje da su zaposleni u sektorima budućnosti, recimo u IT sektoru. Na koncu, to može biti privlačno i stranim ulagačima.

I ovakvo rasterećenje posljedica je partizanske ekonomike.

Prvo, iz poreza na dohodak se uklanja progresivnost a time i krši načela porezne pravde i jednake žrtve u doprinosima državi. Kuna je blagajnici relativno daleko vrijednija nego Emilu Tedeschiju pa je žrtva (doprinos) koju blagajnica podnosi u financiranju javnih potreba daleko veća od one Emila Tedeschija. Da bi žrtva bila jednaka, Tedeschi treba poreze plaćati po daleko višoj graničnoj stopi. Odatle važnost porezne progresije koju imaju sve uređene zemlje.

Drugo, umjesto da se porezom na dohodak uvođenjem više razreda i značajnom progresijom ublaži nepravda koju generira PDV i drugi porezi, nepravda se povećava. Na koncu, uklanjanjem poreza na dohodak gubi se i mogućnost finog podešavanja tog poreza i tako osiromašava ekonomska politika. Tako raste sve veća važnost jednog poreza i ovisnost o njemu.

Dakle, partizanska ekonomika rasterećenja ima tri temeljne greške i uvukla je raspravu o ekonomskoj politici na tri stranputice.

Veća proizvodnost je pod neposrednim utjecajem odluka menadžera, kapitalista i vlasnika, a ne države. Kako sada stvari stoje, oni su u tome loši: vole državnu zaštitu i ograničenu konkurenciju, relativno manje od drugih investiraju u nove pogone i loše organiziraju proizvodnju.

Prva stranputica se tiče ideje da se porezima može utjecati na visinu plaća. Ukratko, ne može. Plaće ne određuju porezne stope nego proizvodnost (i štošta drugo, kolektivno pregovaranje, poticaji, monopoli, itd.). Veća proizvodnost vodi većim plaćama. Veća proizvodnost postiže se jačanjem tržišne arbitraže koja uklanja kvazirente, ugrađivanjem novih tehnologija putem investicija i boljom organizacijom proizvodnje postojećim resursima. Sve je troje pod neposrednim utjecajem odluka menadžera, kapitalista i vlasnika, a ne države. Kako sada stvari stoje, oni to loše rade: vole državnu zaštitu i ograničenu konkurenciju, relativno manje od drugih investiraju u nove pogone i loše organiziraju proizvodnju. Zato ne mogu ponuditi više plaće.

Rast proizvodnosti još se postiže boljim obrazovanjem radnika, no to je rashod koji nije u diskursu reforme, a Lafferova krivulja ozbiljno ugrožava ovaj izvor rasta proizvodnosti. Na koncu, veća proizvodnost može biti posljedica stranih ulaganja koja donose bolju organizaciju i nove tehnologije (no tu su stvari sporne; dok nije upitna korist za pojedinačno poduzeće, koristi za narodno gospodarstvo su vrlo upitne i nisu nedvosmisleno dokazane). Ništa od toga nije vezano uz žongliranje poreznim stopama kakvo predviđa reforma. Pretjerano bavljenje žongliranjem je neproduktivni trošak energije. To je partizanska ekonomska analiza.

Druga je stranputica da se porezima može voditi politika restrukturiranja industrije. I opet, ukratko – ne može. Što se tiče poreza i restrukturiranja, odnosno socijalne politike, već je objašnjeno da je to u koliziji s Tinbergenovim pravilom pa ne treba ponavljati da se radi o krupnoj grešci u u analizi. Industrijska politika nije dio fiskalne politike. Uspješna socijalna pomoć ne ide kroz cijene, nego je ciljana na primatelja.

Treće je da je usredotočenje na rasterećenje posve zapostavilo važniji aspekt o proizvodnji i ponudi javnih dobara i usluga. Rasterećenjem se ta ponuda smanjuje, a o tome se nedovoljno govori. Kao da se reforma javnih financija tiče samo skupljanja, a ne i trošenja.

Sadašnja rasprava ima još jednu ugrađenu manu: netransparentnost. A zna se da bez transparenosti ne možemo ni početi govoriti o demokratskim procedurama. Naslijedila ju je od ranijih rasprava i to ponavljanje jako brine jer ‘nema učenja’, nego se netransparentnost ponavlja. Ministar vrlo često govori ‘prema našim izračunima koji su pokazali’, ‘naše kalkulacije potvrđuju i pokazuju’, ‘smanjenje će biti toliko i toliko kuna’ i slično. Ali računica nikada nije dana na uvid, to su nedokazani vrijednosni sudovi. Da piše seminar (a kamoli nešto ozbiljnije), ne bi prošao. Ako se zna da takvi računi ključno ovise o pretpostavkama, projekcijama, procjenama i očekivanjima, onda se ozbiljna rasprava može voditi samo ako su računi i ono na čemu se temelje javni i provjerljivi. Oni nisu javni pa cijela rasprava ima dozu neozbiljnosti i improvizacije, ali i autoritarnosti vlasti ‘koja zna’. Neozbiljnost još više pojačava to što nitko ne traži te račune i, još gore, nitko ne nudi svoje račune s kojima bi Ministar financija ušao u stručnu raspravu. Nikoga ne brine niska razina znanja u svemu tome.

Na kraju, još jedna posljedica svođenja svega na rasterećenje jest da se ne bavi primitivnim (jednostavnim) fiskalnim sustavom kakvog Hrvatska ima. Umjesto toga se žongliranjem dalje gradi na lošim temeljima.

Margaret Thatcher, e ta je bila partizanka par excellence i non plus ultra

Čime bi se ozbiljna sveobuhvatna porezna reforma trebala baviti?

Prvo, trebala bi početi od glave, a ne od repa. Treba odrediti kakvi se rashodi žele, koliko se veliku državu želi graditi (ne u smislu korupcije i sl.), nego u pogledu ponude i opsega javnih dobara i usluga građanima, domova za umirovljenike, bolnica, školstva, sigurnosti, itd. Uz to je vezano da treba odrediti i koliku se državu može priuštiti, s obzirom na prioritete.

Tek nakon toga treba vidjeti kako porezima najbolje pokriti te izdatke. Cilj poreza je puniti državnu blagajnu i to raditi efikasno i pravedno uz najmanje deformacije. Efikasno znači uz što manju evaziju, male troškove skupljanja te malo rasipanje i odljev (leaky bucket).

Pošteno znači, obično, da svi snose relativno jednaku žrtvu u financiranju javnih potreba i da je sustav osjetljiv na nejednakosti. To pak znači da bogatiji plaćaju više poreze i da se izjednačuju šanse odnosno bez obzira na plaćeni porez svi imamo jednaki pristup javnim dobrima i uslugama (porez na nasljedstvo je tu prevažan).

Svi porezi (osim jednog kojeg je uz katastrofalne rezultate primijenila Margaret Thatcher, e ta je bila partizanka par excellence i non plus ultra) uvode alokativnu neefikasnost. To je neizbježno pa je uloga poreznog sustava nju minimizirati. Jednake šanse i minimizacija alokativne neefikansoti se najčešće rješavaju raznolikim porezima. Tu Hrvatska ima jako loš skor jer je porezni sustav primitivan.

Zjapi potreba za četiri poreza: porez na nasljedstvo svih nasljednika nakon cenzusa (mora biti razuman), porez na izvanrednu dobit (posve je pogrešno smatrati da guši poduzetništvo), porez na imovinu (ne samo nekretnine i simbolično na štednju, nego na ukupnu imovinu) i porez na rente (koje nisu zarađeni dohodak). Njih RH nema i njihovo uvođenje bio bi veliki korak naprijed. No sve to je u suprotnosti sa parizanskim pristupom pa rasprava o modernizaciji poreznog sustava u raspravama o poreznoj reformi nije ni na stolu.