Kad smo preusmjerili želje, nastala je civilizacija. Da bi opstali moramo ih osvijestiti

Čovjekova je sreća često posljedica zadovoljenja njegovih želja, ali to isto zadovoljstvo može voditi do novih izvora patnje, piše Zdenko Duka u osvrtu na knjigu "Filozofija želje" Frédérica Lenoira. Od ranih filozofa do suvremenih neuroznanstvenih teorija, Lenoir istražuje kako naučiti preusmjeravati žeđ za posjedovanjem, pronalazeći ispunjenje u razvoju autentičnih odnosa i poštovanju života.

• Naslovna fotografija: Ilustracija snažne želje, u stilu vodenih boja. (Midjourney v6.1)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva.

„Jao onome koji nema više ništa za poželjeti“, citat je Jean Jacques Rousseaua s kojim francuski filozof, sociolog i povjesničar religija Frédéric Lenoir otvara svoju knjigu „Filozofija želja – život u bljeskovima“.

Možemo reći da je želja čovjekova bit, pokretač naših života, a naše zadovoljstvo životom ovisi o načinu na koji želje njegujemo i usmjeravamo. Ali „postoje dvije tragedije u životu. Jedna je da ne dobijemo ono što žarko želimo. Druga je da to dobijemo.“, napisao je irski dramatičar Georg Bernard Shaw. Kako to? Ako je naša sreća uglavnom posljedica zadovoljenja naših želja, može se i prometnuti u nesreću. Dakle, kako možemo izbjeći najgore i težiti najboljem? Možemo li naučiti željeti ili pravilno usmjeravati svoje želje?

­­

Ovo je već četvrta Lenoirova knjiga u izdanju TIM pressa. Ranije su objavljene „Kratka rasprava o unutarnjem životu“, „O sreći – filozofsko putovanje“ i knjiga „Bog“.

Najnovija znanstvena istraživanja pokazala su da naš prednji mozak strijatum daje poticaj temeljnim željama za hranjenjem, seksom, društvenim potvrđivanjem i informiranjem, piše Lenoir. Ali, on ne postavlja granice tom traženju koje se nagrađuje kemijskom supstancijom užitka: dopaminom. Podređeni smo svom stratijumu a pokreću ga neograničena žeđ primarnih želja i užitak. Čovjek treba naučiti kako upravljati svojim željama: to je temelj obrazovanja i civilizacije.

Neki onda želje doživljavaju kao problem pa je nekoliko puteva za njihovu kontrolu – ili religijski zakon, ili put grčkih stoika i „mudroslovnih struja s istoka“ koje se oslanjaju na razum i drugi put u kojem se želja ne doživljava više kao nedostatak ili problem nego „kao snaga koju valja pravilno usmjeriti“. Drugi put je, prema Frédéricu Lenoiru, razvio Spinoza koji predlaže „pravilno preusmjeravanje želja“.

„Filozofiju želje“ objavio je 2024. TIM press, u prijevodu Dubravke Celebrini. U francuskom izdanju knjiga je objavljena 2022. Inače, ovo je već četvrta Lenoirova knjiga u izdanju TIM pressa. Ranije su objavljene „Kratka rasprava o unutarnjem životu“, „O sreći – filozofsko putovanje“ i knjiga „Bog“.

Lenoir iznosi promišljanja bitnih filozofa koji su pisali o želji od predantike pa do danas, no nije to kronološki prikaz nego je djelo strukturirano problematski

U „Filozofiji želje“ Lenoir iznosi promišljanja bitnih filozofa koji su pisali o želji od predantike pa do danas, no nije to kronološki prikaz nego je djelo strukturirano problemski. Tu su, među ostalima, Sokrat, Platon, Aristotel, Buddha, Epiktet, Epikur, Spinoza, Voltaire, Kant, Nietzsche, Freud, Jung, Bergson, Baudrillard… Prvi dio knjige ima naziv „Neutaživa žeđ“, drugi dio „Kontrola želje“ i treći „Život u bljeskovima“. Lenoir piše jasnim jezikom tako da je tekst prilično lako razumljiv i onima koji se nisu bavili filozofijom.

„Što razlikuje želju od potrebe? Kakva je narav želje? Kako saznati je li neka želja dobra ili nije? Kako prihvatiti najosobnije želje i više ne oponašati želje drugih? Kako izbjeći trajno nezadovoljstvo te svoje želje izraziti ispravno, tako da osjetimo duboku radost? To je namjera ove knjige: s filozofskog gledišta rasvijetliti pojam želje i ponuditi priručnik za učenje o želji, toj tako moćnoj snazi koja pokreće naše tijelo, srce i duh…u dobrom i lošem smislu.“, ističe Lenoir. On tu dakle spominje i „priručnik“, ali daleko je to od priručnika, ne radi se, naravno, ni o kakvom self-help literaturi, nego o filozofiji.

Krajnja je raznolikost želja kod čovjeka. Platon razlikuje potragu za osjetilnim dobrom i potragu za racionalnim dobrom. Ono prvo donosi tjelesni užitak a ono drugo duhovno zadovoljstvo. Platon preferira duhovno zadovoljstvo. Središnja Platonova ideja je da smo, utjelovljujući se, bili odvojeni od božanskog izvora i naša nostalgična duša bez prestanka želi pronaći savez s božanskim. A „platonska ljubav“, interpretira Lenoir, nema značenje ljubavi bez seksa, kako se nerijetko banalno interpretira, nego „ljubavi kao želje koja polazi od tijela da bi se uzdigla do božanskog“.

Prema Lenoirovoj interpretaciji Sokrata, opsesivna strast se postupno gasi čim se odnos smiri, a ljubav će se ponovno probuditi kad se naša žudnja bude odnosila na drugu osobu. (Met Museum)

A u Platonovoj „Gozbi“, prema Sokratovom shvaćanju, „mi ne prestajemo voljeti ono što nam nedostaje: to su predmeti žudnje i ljubavi“. Prema Lenoirovoj interpretaciji Sokrata, to je tipičan opis strasti, žestoke, opsesivne. A ona se postupno gasi čim se odnos smiri, a ljubav će se ponovno probuditi kad se naša žudnja bude odnosila na drugu osobu.

„Naš je mozak sastavljen tako da uvijek traži više, čak i kad su mu potrebe zadovoljene“, piše naš suvremenik, istraživač s područja neuroznanosti Sebastien Bohler. Strijatum oslobađa molekulu koja donosi užitak: dopamin.

Općenito je pravilo da želimo ono što žele ljudi oko nas. Francuski filozof i antropolog Rene Girard, koji je cijeli život predavao u SAD-u otac je te mimikrijske teorije. „Naši modeli mogu biti stvarni ali i imaginarni, kolektivni ali individualni. Oponašamo želje onih kojima se divimo. Želimo postati kao ‘oni’, oponašamo njihovu bit.“ I ne odnosi se to samo na mediokritete. Girard tvrdi da junaci velikih romanopisaca – Cervantesa, Stendhala, Flauberta, Dostojevskog i Prousta pokazuju da je ljudska želja u osnovi mimikrijska.

„Tko li je krvnik duha? To je zavist“, piše Voltaire. A Aristotel je mnogo ranije suprotstavio samilost i zavist, pa je samilost muka koju osjećamo zbog nesreće drugoga, dok je zavist „uznemirujuća muka“ zbog sreće drugoga. Pa Aristotel primjećuje da zavidimo isključivo ljudima koje smatramo sebi sličnima, s kojima se uspoređujemo. Spinoza u svojoj „Etici“ dijeli to gledište i tvrdi da „zavidimo samo onima za koje pretpostavljamo da su jednake prirode kao mi“. Slično piše i Toma Akvinski te nekoliko stoljeća kasnije David Hume.

Razlikuju se htijenja od želja. Svi imamo „htijenja“,  budući da ta riječ najčešće služi određivanju tjelesnih potreba, ona i naše želje svodi na takvu vrstu potreba. Lenoir ističe „da potrošačko društvo naše želje vrlo često svodi na htijenja“.

„Potrebe su u stvari plod proizvodnje“, piše čuveni američki ekonomist Kenneth Galbraith, profesor na Harvardu i posebni savjetnik predsjednika Kennedyja. „Pojedinac služi industrijskom sustavu ne tako što mu daje svoju ušteđevinu i nudi svoj kapital, nego tako što konzumira njegove proizvode“. Francuski sociolog Jean Baudrillard je još izravniji: „Sama proizvodnja može zamijeniti integraciju cijelog jednog društva, kao što su to činili hijerarhijski ili religijski obredi u primitivnim društvima…“

Dresirani smo i izmanipulirani našim željama…i trajno nezadovoljni. Društvene mreže dovode do opasnosti o dopaminu preko želje za društvenim potvrđivanjem. Njihov je uspjeh poglavito vezan uz želju da nas obožavaju, vole i društveno priznaju. Pojavljuju se nove bolesti weba, snažno je povećanje anksioznosti kod mladih Amerikanaca, samoozljeđivanja i samoubojstva. Adolescenti ovisni o društvenim mrežama imaju jaku potrebu za društvenim potvrđivanjem i postaju ovisnici o dopaminu.

Seksualna želja je najvažnija i najjača moguća. Lenoir navodi podatak da čovječanstvo svake godine konzumira više od 136 milijardi pornografskih videa, a trećina videa koji se gledaju na internetu su seksualnog karaktera. Sigmund Freud je libido poistovjetio s nagonom za životom, suprotstavljajući ga nagonu za smrću. On je svoju teoriju postavio u povijesnom trenutku i društvu u kojem je seksualnost predstavljala veliki tabu, pa se, prema interpretaciji Lenoirea, njegova glavna teza sastoji u tvrdnji da se seksualna želja više hrani fantazijom koja nastaje zbog nedostatka što ga stvara pozicija zabrane nego samim objektom. Carl Gustav Jung predbacio je Freudu da seksualnu teoriju želi pretvoriti u dogmu, a za Junga je libido životni elan koji čovjeka dovodi ne samo do seksualne želje, nego i do želje da bude priznat i duhovno ispunjen. Lenoir smatra da su seksualnost i ljubavna želja danas u stanju potpunog preustroja i nastoje se udaljiti od vladajućih društvenih shema. Piše čak da se sve veći broj mladih smatra panseksualcima, spremnima da osjete privlačnost prema svakoj osobi, bez obzira na spol i rod.

Za Aristotela i Epikura, mudrost je u umjerenosti. Razum uređuje naše želje. (Sveučilište u Göttingenu / CC BY 3.0)

Za Aristotela i Epikura je mudrost u umjerenosti. „Budimo zahvalni blaženoj prirodi koja je učinila da nužne stvari bude lako dosegnuti, a da teške stvari ne budu nužne“, Epikurov je aforizam. Razum uređuje naše želje, pa Lukrecije, Epikurov rimski učenik kaže: „Pravi i čisti užitak više je povlastica razumnih duša nego izgubljenih nesretnika“.

Etika koja, po Aristotelu, teži sreći, počiva velikim dijelom na našoj sposobnosti da razriješimo vlastite unutarnje sukobe oko suprotnih želja i htijenja. Vrlinu definira kao „zlatnu sredinu između dva ekstrema, koji su pak mane“.

Stoička mudrost teži odsutnosti želja (apatheia) kako bismo postigli odsutnost nemira (ataraxia). „Odluči da želiš ono što ti se događa i bit ćeš sretan“, piše Epiktet, bivši rimski rob koji je postao filozof. Sloboda se ne postiže zadovoljavanjem želja, nego uništavanjem želje. Buddha govori da „svijet nedostaje i požudno želi“ a žeđ i neznanje stvaraju tri korijena zla: pohlepu, mržnju i pogrešku. No, gašenje žeđi putem askeze dovodi do stanja nirvane, potpunog prestanka boli i najvišeg oslobođenja. Lenoir interpretira razliku: stoicizam teži ukidanju želje po sebi, budizam gašenju žeđi vezane uz želju.

Za Frédérica Lenoira naš život se često kreće između želje koja nerijetko dovodi do pohlepe a onda i nezadovoljstva i „želje kao snage“ (to zastupa Spinoza), a ako težimo mirnoći i radosti moramo naučiti kako prepoznati i dobro usmjeriti svoje želje. Spinoza piše da „samo u mjeri u kojoj ljudi žive vođeni razumom, uvijek se po prirodi nužno slažu“.

Nietzsche je prema Lenoiru, preuzeo od Spinoze željnu snagu ljudskog bića koja ga navodi da raste i napreduje. (PD)

Iako je pisanje Friedricha Nietzschea dijametralno suprotno sistematičnom pristupu Barucha Spinoze, Nietzsche je, tvrdi Lenoir, preuzeo od Spinoze željnu snagu ljudskog bića koja ga navodi da raste i napreduje, a nazvao ju je „volja za moć“. Volja za moć je značajka života i stvaralački polet koji je prati. A „Crkva je neprijateljska životu“ jer u korijenu podriva strasti i u korijenu podriva život. Dolazi vrijeme Nadčovjeka, za pravu ljubav, za puni život i kreativnost, bez obzira na cijenu koju treba platiti. Treba prihvatiti svijet i život i „voljeti svoju sudbinu“, propovijeda Nietzsche.

Lenoirovo stajalište je da, koliko god paradoksalno na prvi pogled moglo izgledati, jedan je od najboljih načina da živimo u punini i osjećamo se u potpunosti živi da prihvatimo (i) smrt. Ako cijeli život organiziramo na temelju straha od smrti, u velikoj smo opasnosti da ćemo živjeti oskudno. Želeći pod svaku cijenu izbjeći smrt, postajemo živi mrtvaci.

Više nego ikad potrebno je ponovno uspostaviti ravnotežu između „imati“ i „biti“, između tjelesnih i duševnih potreba. Lenoir navodi kako na to upozoravaju i Erich Fromm s knjigom „Imati ili biti“ i Herbert Marcuse u „Jednodimenzionalnom čovjeku“. Tako Marcuse spominje „represivnu desublimaciju“ kojom se želje pojedinaca odvajaju od klasičnih sublimacija usredotočenih na duševni život, pa se preko reklama i promidžbe preusmjeravaju isključivo na stjecanje robe.

Lenoir ističe da je nužno osvijestiti želje, a osvješćivanje želja pretpostavlja veliku žeđ za istinom. „Ako imam jako veliku želju za istinom, bit ću u stanju prevladati svoje druge želje, mišljenja i vjerovanja i objektivno ih podvrgnuti istini činjenica i zbilje. To je sam temelj filozofskog pristupa, gdje istina predstavlja normu“. Želja pokreće naše živote ali opstanak našeg društva ovisi i o ispravnoj usmjerenosti naših želja, a to se ne može dogoditi ako ih u konačnici ne usmjerava poštovanje života, briga za drugoga i traženje istine. Tako da Lenoir snagu i usmjerenost želje vidi i u kolektivnoj dobrobiti.

Lenoir upozorava na osjetni rast ekstremizama, za koji piše da ga uočavamo u većini svjetskih demokracija, a najvjerojatnije je vezan i uz pojavu da se značajan dio stanovništva više ne informira uspoređujući različite, međusobno suprotne izvore, nego samo putem društvenih mreža koje usmjeravaju informacije u skladu s ukusom i željama svakog korisnika. A ako građani slušaju samo informacije koje potvrđuju njihove želje i uvjerenja i nisu u stanju slušati argumente druge strane – „onda nijedna demokracija više ne može funkcionirati“.