Kako je Plenković ‘obranom’ abortusa onemogućio političku raspravu i pravo na abortus ostavio ‘struci i ulici’

Recentni slučaj neostvarenog prava na prekid trudnoće iznio je na vidjelo cijeli jedan neformalni režim provođenja zakona koji, kroz manje ili veće modifikacije, prepreke, pa i opstrukcije bitno mijenja važeće norme, piše Đurđa Knežević

U temelju je ono što čini ljudsko društvo – na koji se način ljudi međusobno priznaju i odnose – kao i ono na čemu je sazdan normativni sistem koji će se u političkim sukobima i uvjeravanjima usvojiti, a u praksi vlasti primjenjivati kroz propise, programe i cijeli ‘policy’ instrumentarij. No kad se javnost dohvati neke bitne teme i jako se angažira u njoj, to ne mora biti politička borba koja vodi ka prevlasti nečega što će značiti sustavnu promjenu mjera i njihovog provođenja. I tako iznova i u slučaju koji je povod ovom tekstu, sve dok mediji pršte vijestima, informacijama i stavovima, građani rogobore i slijedom toga društvene mreže gore, struke se nadmudruju, javni prostor je, reklo bi se, i prezasićen mišljenjima (od kojih mnoga s mišljenjem i nemaju puno veze), svjetonazorskim frazama, ovisno, dakako o tome iz kojeg političkog spektra dolaze, političari su suzdržani ili lapidarni. Premijer će, držeći se nadmoćno velikoj većini političara na cijeloj političkoj sceni, sažeti čitavu problematiku u jednu prosto proširenu rečenicu, „neće biti ukidanja prava na abortus, to je civilizacijsko dostignuće”. Time će efektno zaustaviti prelijevanje pitanja prava na abortus u političko polje, jer isto to može izreći i bilo koji hrvatski političar s takozvanog lijevog dijela spektra i time se valjda završava politička diskusija, pa ostavimo struci i ulici da urede stvari do kraja.

Nije slučajno rečeno: struci i ulici, jer recentni slučaj neostvarenog prava na prekid trudnoće iznio je na vidjelo cijeli jedan neformalni režim provođenja zakona koji, kroz manje ili veće modifikacije, prepreke, pa i opstrukcije bitno mijenja važeće norme. Na što će, dakle, biti svedeno to pravo, što će međutim specifično ostati od civilizacijski dostignutih prava i kakav je dijagram kretanja tog prava, to je pitanje kojim se jedni (neki, mada većinski zdravstveni praktičari) bave u normativno sivoj zoni, punoj ideoloških skretnica, a drugi (oni odgovorni za donošenje i izvršni nadzor normativnog sistema) zasivljuju ili zamagljuju norme i njihovu primjenu. Čak i ono nešto normativne jasnoće koju se može naći u važećim propisima zamagljuju nerazvijanjem režima skrupulozne primjene, nedonošenjem provedbenih pravila. Pa se tako barem ovi potonji, političari u legislativi i egzekutivi stvarnim problemima zapravo ne bave, ili se, po već znanom, notornom nauku, ‘ne bi šteli mešati’ u svoj posao.

• Trenutačni slučaj

Recimo ovdje samo u kratkim crtama o kojem i kakvom se slučaju trenutno radi. Pregledom trudnice utvrđeno je da je u visokoj trudnoći došlo do malformacija, odnosno tumora na glavi fetusa. Prvi nalazi liječnika, bez obzira na njihove svjetonazore, utvrdili su da plod nema šanse da se normalno razvije, to jest da mu je najbolja perspektiva da nastavi ‘život’ kao biljka, da je tumor dakle opasan po fetus, a moguće i po samu trudnicu. Budući da u Hrvatskoj postoji zakon koji omogućuje liječničku intervenciju i u takvim okolnostima, uz zakon postoje i bolnice koje imaju ginekološke odjele, a postoji i cijela jedna bolnica koja se i bavi samo time, ginekologijom i porodništvom, postoje nadalje i propisane procedure rada s trudnicom, donošenja odluka itd, itsl., jednostavno, cijela ta situacija nikad ne bi postala slučajem kad bi sustav uopće funkcionirao.

Cijela situacija uopće ne bi postala ‘slučaj’ kad bi sustav funkcionirao. Mirela Čavajda (N1 screenshot)

U okolnostima, međutim, kakve su u nas, s obzirom na odnos prema abortusu (u bilo kojem vidu, a osobito u ovakvim slučajevima kad je nužan prekid kasne trudnoće u pitanju), to jest u našoj medicinskoj praksi, stvari stoje bitno drugačije. Trebao bi to biti prolazak kroz relativno uređenu proceduru pregleda, ekspertiza i dijagnoza, vođenja pacijentice kroz sljedeće stupnjeve, to jest njeno upoznavanje s pravima, mogućnostima i postupcima, daljnjeg postupanja to jest zahtjeva stručnom tijelu koje prema dobivenim mišljenjima odobrava zahvat, pa sve do samog zahvata… Ugrubo, tako bi trebao izgledati put pacijentice kroz sistem. To se, međutim, ne događa. U praksi, i na početku i na kraju ispada da bi trudnica morala sakupiti pare, dignuti kredit pa otići u Sloveniju, ili nastaviti trudnoću, s fetusom za koji su liječnici, u prvoj instanci ove anabaze bespućima hrvatskog zdravstva, nalazima potvrdili da uz tako teško oboljenje slijedi tek istrajavanje bez šanse za preživljavanje, odnosno kvalitetno, ljudsko preživljavanje. Naputak koji je od većine liječnika dobila, upravo je taj da prekid trudnoće uradi u Sloveniji. Ginekolozi u Hrvatskoj, naime, pate od prigovora savjesti. Da se ne radi o hiru nekolicine, nečemu od prekjučer, govori i to da je ‘bolest’ veoma raširena, to jest, da većina ginekologa pati od toga, da se u šest bolnica (od 29) u Hrvatskoj, uopće ne izvodi abortus…

• Od devedesetih

Činjenice su sada već dobro poznate, no to je stanje tek rezultat cijelog razvoja kljaštrenja, korak po korak, prava na abortus od osnutka RH i to od samih početaka i prvog temeljnog državnog akta. Naime, 1990. godine donesen je Ustav RH, koji više ne sadrži odredbu o pravu čovjeka na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Članak 21 Ustava RH navodi da svako ljudsko biće ima pravo na život. To što u jednom od stajališta Europske komisije za ljudska prava iz 1979. godine zaključeno je da se termin “svatko” odnosi samo na realne, rođene osobe, a ne i na nerođene, te da se ne može primijeniti na fetus[i], nije se pretjerano dojmilo vlasti (ako uopće). Prevladali su desni konzervativci, katolički fundamentalisti, sve zajedno, protivnici abortusa i zagovornici teze da ljudski  život počinje začećem te, slijedom toga, i prava na život embrija i fetusa, izjednačujući ih s rođenim ljudskim bićem.

Konzervativne grupe  sada su mogle svoje stavove temeljiti u samom Ustavu, sve dalje bilo je pitanje organizacije, a ta je bila solidna, uz isto tako solidnu logističku i svaku drugu podršku Katoličke crkve i, dakako, vlasti. Napokon, HDZ, koji je od osnutka RH pa do danas najveći dio vremena bio na vlasti, svjetonazorski se ne razlikuje od tih desnih konzervativnih grupa. Dapače, one odrađuju njiegov posao, istovremeno mu, svojim glasnim radikalizmom, osiguravajući sliku u društvu politički umjerenoga. Tako je iz ‘Božićnog ustava’ (u stvari donesenog na Dan armije, SFRJ), koji se diči prvom rečenicom koja kaže da je Hrvatska demokratska i socijalna država, izbačena jedna, za društvo uopće, ne samo za pola stanovništva (kako se to voli kazati) par excellence socijalna mjera. Gori božićni ‘poklon’ žene u Hrvatskoj nisu mogle dobiti. I kako rekosmo i kako u nas već biva, političari, recimo makar oni kojima je (trebala bi biti) socijalna politika conditio sine qua non, o tome su šutjeli, a veoma je moguće da nisu ni primijetili.

Nakon toga, trebalo je omogućiti provođenje ideja, zahtjeva protiv abortusa, u praksu. Kako je prema Staljinovu nauku „osnova svake politike kadrovska politika”, na ključna mjesta, od ministarstva zdravstva do upravitelja bolnica i (u ovom slučaju ginekoloških) odjela dovedeni su HDZovi kadrovi, što članovi, što simpatizeri ili klijenti. Trenutni ministar zdravstva Beroš ionako je sam to najbolje formulirao, rekavši da je on „vojnik partije”. Sljedeći korak bio je dovesti što više ‘vojnika partije’ s ciljem zarobljavanja države i aparata javnih službi, potom će se stvari odvijati samostalno, po svojoj vlastitoj dinamici. Stvoren je tako privid da vlast u svemu tome politički (odnosno HDZ svjetonazorski) i ne sudjeluje, već da institucije djeluju samostalno. Tome je poslužilo donošenje Zakona o liječništvu (2003. godine), u kojem je priziv savjesti izglasan kao pravo. Treba ovdje imati na umu da je taj zakon donesen za vrijeme vlasti koalicije u kojoj su socijaldemokrati bili najjača stranka. Brojke, koje izlaze u javnost ovih dana, o tome koliko se liječnika/ginekologa pozvalo na priziv savjesti, govore da je teologija preuzela odjele ginekologije.

Vojnik partije Vili Beroš (Patrik Macek, Pixsell)

• Priziv savjesti

Institut priziva savjesti, generalno, nikako ne treba otpraviti. Njegovo je ‘rodno mjesto’ na sekularnom planu prigovor protiv vojne službe. S različitih religijskih i etičkih gledišta, nesuglasnost ljudske savjesti s oduzimanjem života je toliko plauzibilna da pri većem broju takvih prigovarača društvo mora doći u dilemu, a vlasti s vremenom popuštaju i priznaju pravo priziva savjesti. Dugom borbom mnogih pokreta (i mnogim individualnim odabirima da stanu pred streljački stroj umjesto da u njemu stoje) afirmiran je uvid da najdublji razlozi koji u društvu i inače uživaju poštovanje, pa ih se može svrstati među razloge najvišeg reda, mogu doći u opoziciju spram druge ‘najviše dužnosti’, a to je ubijanje za domovinu. Priznanje prava na takvo protivljenje nije svugdje pobijedilo niti je na jednak način uvaženo, ali se koherentno uklapa u sistem temeljnih prava.

• ‘Negativno’ pravo

Značajno je da je to ‘negativno’ pravo: pravo na odbijanje određenog zadiranja u osobnu autonomiju. Ako država općom vojnom obavezom, mobilizacijom u slučaju rata i sličnim obavezama tjera sve ljude (ili, češće, muškarce) da se late oružja, pravo na prigovor savjesti je prisiljava na priznanje kako ima i ljudi kojima je zaštita života drugih viši princip od ubijanja za domovinu. U tome leži temeljna razlika između ovog izvornog priziva savjesti i rastućeg mnoštva posebnih priziva koji su se u međuvremenu pojavili. Priziv savjesti protiv vojne službe (s implikacijom upotrebe stečenih vještina i oružja za ubijanje ljudi) priziv je protiv obaveze koja je osobi nametnuta izvana, državnom odlukom, bez izbora same osobe. Priziv kaže samo to da se ne može podrazumijevati kako je svim ljudima obrana nečega što se zove „domovina” iznad svih principa; dakle, da je pretpostavka kako poziv na ubijanje za domovinu obavezuje sve – neosnovana. Pojedinac nije odabrao vojnu djelatnost, ona mu je nametnuta (općom obavezom, mobilizacijskim pozivom ili nečim trećim), pa ako se u njemu nešto iz temelja protivi osnovnoj funkciji te djelatnosti: ubijanju (svejedno da li agresivnom ili obrambenom), on se tom nametanju ima pravo efektivno usprotiviti. To jest, ne sudjelovati u njemu.

Prema tome, za legitimnost priziva savjesti je bitan, konstitutivan element protivljenje općoj, nametnutoj obavezi. Kako onda stoji s u međuvremenu namnoženim prizivima savjesti unutar različitih djelatnosti i profesija? U osnovi, proizvoljno i protuslovno. Kako se pozivati na savjest koja ne može progutati nešto što si sama ili sam odabrao kao zaposlenje,  karijeru, profesiju? U javnim reagiranjima na akutnu situaciju s nesuđenom majkom, izneseno je već mnogo primjera koji bi bili smiješni kad čitav povod ne bi bio tragičan. Mesar koji na osnovi savjesti odbija klati životinje? Zidar kojem savjest ne da da sruši zid na kojem je simbol njegovog omiljenog kluba? Komičnost proizlazi iz očevidne kontradikcije: biraš zanimanje, znaš što se u njemu radi, a onda prizivom savjesti odbijaš dio toga što si odabirom zanimanja odabrao. Pojedinac/ka mora doista promisliti koja je struka i posao u skladu s njegovom/njezinom savješću. Ili bi se u aktualnom slučaju moglo posumnjati da upravo biraju ginekologiju (potom i od šefova odjela i bolnica budu upravo stoga birani), kako bi služeći se institutom priziva savjesti onemogućili ostvarenje prava žena na abortus. I taj Zakon, tko se toga uopće još sjeća, prošao je bez diskusije, bez javno pokazane razumne sumnje u moguće zloupotrebe, i dakako, prošao je bez otpora. Pa i tko bi mu ga mogao pružiti? SDP ga je donio, HDZ-u idealno odgovara! Civilno društvo, uvijek reaktivno i u samo sebe zagledano, također je propustilo uočiti tendencije, čak i kad je bilo jasno da je taj zakon donesen na zahtjev Vatikana.

• Savjest i poslušnost

Nepropitan je još ostao sam pojam savjesti. Savjest je prihvaćanje norme iz unutrašnjeg uvida u njenu opravdanost, bez prisile. Poslušnost se vidi po tome što ćeš prihvatiti pravilo kad ti neki autoritet to naredi. Savjest te navodi da se pravila držiš i kad te nitko ne vidi i nitko neće znati ako ga prekršiš. Prigovarači savjesti koje su u Prvom svjetskom ratu strijeljale vlastite armije usvojili su zabranu ubijanja ljudi dublje nego poslušnost, ljubav prema domovini ili želju da na bilo koji način spase vlastiti život. Poštovanje zabrane oduzimanja tuđeg života ukorijenjeno je i u religijski nadahnutom i u etički utemeljenom moralu, a ipak je dugo bilo samo stvar vlastite odluke, jer su razne moći, i vjerske i svjetovne, prednost davale drugim obavezama. Ne ubij, osim ako nadležni kažu drukčije.

Priziv savjesti u našem konkretnom povodu, izvršenju abortusa, naoko potpada baš pod taj vid savjesti. Osim što potpuno ignorira što to znači ‘ljudski’. Jer ako se kaže da se ne želi povrijediti život koji počinje začećem, onda se besramno laže, ili se možda pripada onoj indijskoj sekti čiji sljedbenici, kad hodaju, metu pred sobom kako ne bi zgazili ni najsitnije biće. Život onoga što se začne spajanjem spolnih stanica jednako je život pileta, djeteta, praseta, ždrebeta… i svih drugih živih vrsta. Ljudski život je jedan specifičan odnos s okolinom i samim sobom, u kojem si svjesna/svjestan sebe kao bića, ne samo jednog među (i s) mnogima, nego si i subjekt unutrašnje refleksije u kojoj znaš i svoje granice i mogući kraj, ali ih i transcendiraš sposobnošću pojmovnog mišljenja koje ide daleko onkraj individualnog iskustva. Sve to počinje time što ljudsko biće bude izbačeno iz ‘oceanskog’ neposrednog jedinstva sa svojim okružjem – kad se rodi, kad počne doživljavati tu razliku sebe i svijeta, sebe kao objekta i subjekta, sebe izdvojenoga i sebe nerazmrsivo povezana u mrežu odnosa s drugima, s društvom… U moru zvanih i samozvanih tumača proteklih dana ne pamtimo da se čulo neki glas, primjerice, filozofijske antropologije. Jer se u gromoglasnom zalaganju za zaštitu „života od začeća do prirodne smrti” to navlastito ljudsko naprosto zanemaruje. Jer se, bez uvijanja, cijelo to zalaganje zasniva na običnom, vulgarnom navijanju za već formirane i formulirane konzervativne stavove spram žene, autoriteta, zajednice, a zaodijevanje u tobože opća načela ne daje nikakvu argumentaciju, nego ideologiju.

Sve ono što bi se na političkom spektru moglo (vrlo uvjetno) nazvati lijevim, kada je sudjelovalo u legalizaciji profesionalnih priziva savjesti, po svoj prilici nije ni primijetilo zametak, odnosno već jasne tendencije stanja koje imamo danas. Najkraće bi se to moglo opisati kao ‘Dugi (institucionalni) marš’ HDZ-ove vlasti, uz, vidjeli smo, aktivnu ili pasivnu asistenciju SDP-a, u sistematskom postupnom – mimo zakona, ispod žita – ukidanju prava na abortus, kombinirano s također ‘dugim maršem’ nositelja/ica katoličko-HDZovskog svjetonazora kroz institucije.

Kakav zakon, ‘život je zakon’. (Pixsell)

Posljednja u tom nizu je inicijativa konzervativno-katoličkih udruga poput Hrvatskog pokreta za život i obitelj, notorne Ružice Čavar, Hrvatskog katoličkog zbora MI, udruge U ime obitelji Željke Markić  i sličnih, a odnosila se na Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom (starog, socijalističkog) Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. Radi se o liberalnom zakonu, koji je eto i danas na snazi, budući da je Ustavni sud (u veljači 2017. godine) donio rješenje kojim odbija Prijedlog za pokretanje postupka, no u točki II. nalaže Hrvatskom saboru da u roku od dvije (2) godine donese novi zakon u skladu s utvrđenjima Ustavnog suda iz točaka 49. i 50. obrazloženja ovog rješenja. Nije se 2019. godine  primijetilo neke političke aktivnosti na ljevici glede roka donošenja novog Zakona i eventualnog pritiska na Vladu. Nikakve aktivnosti nisu zamijećene ni na strani Vlade koja ga je trebala izraditi i predložiti Saboru na usvajanje. A i zašto bi? Sve se sasvim lijepo sklopilo. Zakon koji postoji u stanju je provizorija od 2017., Vladi se nimalo ne žuri da ispuni nalog Ustavnog suda i donese novi zakon, budući da je sasvim uspješno provedeno postavljanje ‘vojnika partije’, to jest, ginekologa/teologa na ona odgovarajuća mjesta gdje će se efikasno i, dakako, nekažnjeno kršiti prava žena na abortus. Ništa ovu vladu ne može primorati da taj zakon i donese, a opet i nezgodno je, jer bi taj svjetonazorski trebao izgledati kao onaj u Poljskoj, to jest, trebao bi ukinuti pravo na abortus. S druge strane, kao wannabe Europejcima to im je malo nezgodno.

Hijerarhijom, gledanom odozdo, ginekolog, to jest ‘vojnik partije’, odbije učiniti ono što mu zakon nalaže jer ima prigovor savjesti, njegov nadređeni, član ili simpatizer partije, i sam ‘vojnik partije’ samo višeg čina, i sam ima prigovor savjesti i neće mu pasti na pamet da sankcionira podređenoga. Ponad šefa je ministar zdravstva, ‘vojnik partije’ sa činom, mogao bi biti pukovnik, i po svoj prilici i sam u muci prigovora savjesti, ni on neće ići protiv svog podređenoga. Ministar pak (ad)ministrira  u Vladi nadređenog mu premijera/generala, kojem pak ne pada na pamet da sankcionira svog najboljeg ‘vojnika’. Sve smo to vidjeli u ovom slučaju. Slučaj se završio upravo onako kako su sugerirali ginekolozi-redovi, to jest, trudnica će zahvat obaviti u Sloveniji! Time se zatvorio circulus vitiosus – i nikome ništa!

Epiloga nema i ne može ga biti. SDP – standardno reaktivno i uvijek suviše kasno da ih se uzme ozbiljno – podnosi prijedlog novog zakona, ne shvaćajući ono što zna cijela država, da je badava trošio tintu. Umjesto ozbiljnog posla na terenu (ali i vlastitom idejnom profilu) došli su na Trg BJJ u znak podrške nesretnoj ženi, pa slijepi i nesposobni uvidjeti da se ovdje radi o politici i da hitno i zbrzano guranje Zakona o abortusu ili pak moraliziranje slabo pomaže (a moguće i odmaže) te da su najmanje krivi „vojnici, redovi” (mada, naravno, ne bez ikakve krivice), umjesto toga odlučili biti standardno (ne)duhoviti, pošalicom da su tu na trgu jer čekaju tramvaj. Aluzija je to na neku prethodnu zgodu, ali u ovom slučaju žalosno promašena.

Da se dvije žene, trudnica i njezina advokatkinja Jurin,  nisu uhvatile posla, slučaja ne bi ni bilo. Kao što ni politike nema od slučaja do slučaja.

[i]      Nenad Hlača, Zakon o “pobačaju” Republike Hrvatske 1978. – 2008. Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2009., str. 145. usp. https://hrcak.srce.hr/file/60948