Kako je to biti Parfit. Najvažniji filozof za kojeg šira javnost ne zna

Efekt kojeg je Reasons and Persons imao na cijele generacije filozofa ne smije se i ne može podcijeniti, piše Tin Radovani u svojem pregledu biografije Dereka Parfita iz pera Davida Edmondsa. Moralna je filozofija odjednom postala sexy, dobila nove dimenzije, cijepaju se mozgovi, ide se na Mars, operira se na trojčekima, otišla je tamo gdje čovjek još nije stupio, otvorena su nova pitanja - kakvih nema baš mnogo u posljednjih dvije tisuće godina u filozofiji.

• Naslovna fotografija: Derek Parfit na Sveučilištu Harvard u travnju 2015. (Anna Riedl / CC BY-SA 4.0)

• Autor je viši savjetnik za strategiju BBC-ja. Studirao je filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu i na University of Arizona, Tucson.

Opće je poznata činjenica da filozofima danost/ koincidencija/ ‘and just like that…‘ status nekog svojstva ili događaja nije baš nešto na što računaju kada grade argumente, kada prave skokove iz teze u tezu, kada razvijaju teorije (bez obzira na egzistencijaliste). Ne znaju što s time napraviti, ne vole da im se pogled u ono što je prvo po sebi zamuti nečim što nije nužno, ili još gore da koincidencije na ovaj ili onaj način određuju sadržaj i argumentativnu snagu ili kupovnu moć njihovih teorija. Zato ono Marxovo o tome da društvena pozicija esencijalno određuje sadržaj filozofije, da su filozofi u razvijanju svojih teorija bitno određeni svojom socijalnom (i inom) pozicijom, nije baš bilo pozdravljeno nekim velikim ushitom. U tom smislu ni na teorijsku vrijednost biografija ne gleda se u filozofskim krugovima kao na značajan doprinos razumijevanju neke pozicije. Danost, životne okolnosti jednostavno imaju nisku kupovnu teorijsku/ eksplanatornu snagu za filozofe.

No, čitajući nadasve vrijednu Edmondsovu biografiju[1] Dereka Parfita (1942. – 2017.), najvažnijeg filozofa u zadnje vrijeme za kojeg šira javnost nije čula (kako ga njegov biograf voli opisivati), upravo je to pitanje koje mi se nametnulo – u kojoj su mjeri Parfitove životne okolnosti, tj. psihološke predispozicije, koje ga, kako se čini, smještaju na jednom od krajeva neurodivergentnog spektra, odredile njegov teorijski pristup?

Edmonds Parfita opisuje kao “najvažnijeg filozofa u zadnje vrijeme za kojeg šira javnost nije čula”. (Princeton University Press)

Edmonds vrlo detaljno pristupa svojem subjektu, odnos život:filozofija je po mojoj slobodnoj procjeni 70:30 (možda malo previše života za moj ukus). Na žalost nema onog kontekstualnog trenutka (ili ga Edmonds nije uspio naći) koji objašnjava neki krucijalni pomak u Parfitovoj filozofiji poput Monkovog o prelasku Wittgensteina I na Wittgensteina II – nepostojanje logičke forme za stanovitu napuljsku gestu rukom koja više manje znači ‘živo mi se j**e!’.[2]

Na Parfita ćemo naletjeti nakon više desetaka stranica koje minuciozno opisuju njegov obiteljski kontekst, kršćansko misionarstvo roditelja, seljakanje iz Kine (u kojoj je Derek i rođen) preko SAD, Londona na koncu u Oxford, roditeljsko obrazovanje (liječnici), roditeljsko razočaranje u misionarstvo, sestre, zaove i jetrve. Slijede prve godine u engleskom obrazovnom sustavu – Dragon School, Eton, pa Oxford (Balliol College) gdje upisuje povijest i na koncu All Souls, gdje više manje provodi ostatak života (osim akademskih gostovanja u SAD – najćešče Harvard, NYU).

Vrlo brzo dolazimo i do toga da su postojali Parfit I (do cca. ulaska u All Souls) i Parfit II (nakon, a pogotovo kasnije u pripremi Reasons and Persons). Parfit I je šarmantan, popularan u školama, pobjednik je akademskih natjecanja u njima, fascinira svoje profesore, obožava jazz, putuje Amerikom, John Coltrane[3] mu pomaže popraviti praznu gumu na autu jedne ljetne noći 1965. ispred kluba Slugs in the Far East na Lower East Sideu (i informira ga što u tom trenutku radi Thelonious Monk – šeće psa), u Etonu stanoviti David Cornwell[4] mu je ‘beak’ (profesor stranih jezika), a obiteljsku mu kuću u Oxfordu BBC koristi za scenu kada G. Smiley posjećuje Connie Sachs u ekranizaciji Cornwellovog romana Tinker, Tailor, Soldier, Spy. Da, tada je Cornwell već bio uzeo nom de plume – John Le Carré.[5]

Parfit II, pak, je opsesivan, nema vremena za bilo što drugo osim filozofije, tijelo doživljava kao vozilo koje ga prebacuje od točke A do točke B, kako bi uštedio vrijeme koje mu je potrebno da se bavi filozofijom i održi neku tjelesnu kondiciju zna istovremeno vježbati na stacionarnom biciklu, čitati i jesti (uvijek više manje isti vegetarijanski obrok), ima nevjerojatnu moć koncentracije u toj mjeri da se noću ne može iskopčati, pati od afantazije[6], stalno fotografira Veneciju, Oxford i St. Petersburg, a kako bi uhvatio pravo svjetlo može satima stajati na cičoj zimi ispred Hermitagea ili Peterhof palače (što  Simona Blackburna[7], također pasioniranog fotografa, koji ga zna pratiti na tim putovanjima, skoro dovodi do ludila), iznenađujuće je velikodušan kada su u pitanju komentari na tekstove koje mu šalju kako kolege tako i studenti, empatija mu nikako ne ide, tješi ga ideja da smrt nije ništa drugo nego činjenica da više neće postojati neki budući Derek Parfit koji je u relaciji R (vidi dolje) povezan sa ovim sadašnjim. I vremenom sve drugo prestaje postojati u njegovom životu osim filozofije, čak i fotografija.

Reasons and Persons ne spada među knjige čija se glavna teza može razumjeti iz pregleda sadržaja. (knihobot.cz)

Postoje filozofske knjige čija se glavna teza može razumijeti, ili se barem obrisi glavne teze mogu shvatiti iz pregleda sadržaja. Kritika čistog uma, Bitak i vrijeme, Teorija pravednosti padaju na pamet. Iz arhitekture Kritike više manje vam je jasno kuda i kako se Kant kreće, kako gradi argumente, kako funkcioniraju prelasci iz jednog dijela u drugi i koji je zaključak. Slično i Bitak i vrijeme. Reasons and Persons nije među takvima. Treba podosta filozofske imaganicije da se brzim pogledom na sadržaj odgonetne veza, tj. kako i zašto se prelazi između četiri glavna dijela: Self-defeating Theories, Rationality and Time, Personal Identity, Future Generations. Na hladno, čine se lopatom nabacani.

„Poput moje mačke često jednostavno radim ono što mi se radi.“[8] Malo filozofskih knjiga tako počinje i ujedno najavi da će argumentacijskih niz o tome koje i kakve razloge imamo za svoje radnje biti iznesen u 154 dijelova. Reasons and Persons je takva knjiga. S time da Parfit nije imao mačku.[9] No, nema veze jer mačka ne igra neku bitnu ulogu u knjizi.

Prvi dio[10] odnosi se na teorije koje su ‘self-defeating’, tj. samo-pobijajuće, a to za Parfita znači da sebe poništavaju pod vlastitim pretpostavkama. Počinje s konzekvencijalizmom (teorija C), čiju glavnu tezu definira kao: „Postoji jedan jedni krajnji moralni cilj: da rezultati radnji budu što je moguće bolji.“[11] Parfit kroz brojne konkretne primjere pokazuje kako je standardni oblik konzekvencijalizma indirektno samo-poništavajući jer rezultate za koje se zalaže zapravo čini gorima. Ne smatra da to u potpunosti  diskvalilficira C nego samo da indicira da se teorija mora proširiti nekonzekvencijalističkim elementima. Drugi predmet napada je svakodnevni moral (common sense morality) kojeg definira kao teoriju o osobnoj koristi (‘self-interest’ theory), teoriju S:

„Za svaku osobu najviša racionalna svrha je da njezin život, za nju, prođe kako je najbolje moguće“.[12]

Za razliku od konzekvencijalizma Parfit smatra da se S izravno samo-poništava i nalazi primjere u kojima pokazuje bilo da život neće najbolje završiti ako se slijedi S ili da u svrhu realizacije najboljeg rezultata osobi nije u interesu djelovati racionalno nego dapače iracionalno. Smatra da biti pristran za vlastitu korist nije najracionalnije, te da može biti racionalno imati druge želje i motive koji su jači ili barem jednako jaki kao favoriziranje vlastite koristi. Kao primjere navodi spremnost da se žrtvuje vlastiti život kako bi se spasili drugi, ili želju za postignućima u životu, kao npr. želju da se napiše veliki roman kojoj se onda sve drugo podređuje.

Tu Parfit počinje uvoditi ideju o agent-relative i time-neutral pristupu (na koja se S oslanja), naime da zadovoljavanje oba vodi u kontradikcije. Nastavljajući svoju kritiku teorije S u drugom dijelu on iznosi tri daljnja argumenta protiv nje, preciznije protiv tvrdnje o racionalnosti osobne koristi. Prvo, može biti racionalno da nam je stalo do nekih drugih stvari u životu osim da kao takav bude najbolji za nas, recimo obnašati neku dužnost, prema tome može biti racionalno da želimo napraviti nešto što neće povećati ukupni boljitak našeg života. Drugo, čini se da S kombinira pristup koji je istovremeno relativan obzirom na subjekta (favorizira subjektov boljitak), ali je neutralan obzirom na vrijeme, tj. tretira sve dijelove njezinog života jednako, i drži da su boljitci svakog od tih različitih vremenskih dijelova života jednako vrijedni. Parfit smatra da je to kontradiktorno i da bi teorija S trebala biti ili u potpunosti relativna ili u potpunosti neutralna u oba aspekta, kako po pitanju subjekta a tako i po pitanju vremena. Sam, pak, preferira potpunu relativnost – vremensku i relativnost obzirom na subjekta. I treći prigovor protiv S, koji na neki način počinje otvarati prostor za slijedeći dio knjige, onaj o osobnom identitetu, jest da vremenska neutralnost zapravo nije racionalna. Naime, sasvim je moguće i racionalno da postoje neki dijelovi naših života do kojih nam je više stalo od drugih.

Na Zemlji ulazim u teletransporter koji me, à la Star Trek, prebaci na Mars. Sto puta sam to radio, na jednom kraju me ‘razmontira’, a na drugom, na Marsu, ‘smontira’. Međutim, danas, ko’ za vraga, u trenutku teletransportiranja dogodi se kvar i umjetso da me ‘razmontira’ na Zemlji ovaj put me ostavi netaknutim, no na Marsu je moja ‘kopija’. Koji sam ‘ja’ – ovaj na Zemlji ili onaj Marsu? Ili, recimo, jedan sam od identičnih trojčeka koji su nastradali u automobilskoj nesreći – moje je tijelo totalno uništeno, no mozak ok, a mojoj  braći tijela su ok, no mozgovi više ničemu ne služe. Kirurg mi predloži da je jedini spas za mene da se moj mozak razdijeli i prebaci u tijela moje braće. Pristajem, no nakon operacije počinje me mučiti pitanje koji od njih dvojice sam ‘ja’. Naime, obojica braće  imaju moja sjećanja, želje, misli – psihološki su kontinuirani sa mnom prije nesreće. Što se dogodilo sa ‘mnom’? Nemam razloga misliti da sam radije jedan od njih dvojice a ne drugi, a ne mogu biti identičan s oba (zbog ograničenja kojeg postavlja pojam tranzitivnosti identiteta). Ne čini se da ovdje postoji jasan, određen odgovor. Oba primjera po Parfitu imaju za svrhu pokazati kako u takvim slučajevima (ok, nisu česti), tj. u slučajevima opstanka, osobni identitet nije ono što je važno, nego je to kontinuitet kojeg imam s vlastitim psihološkim stanjima – relacija R:

“Relacija R je ono što je bitno. R je psihološka povezanost i/ ili psihološki kontinutet s pravim uzrokom povezanosti“.[13]

A ono što još znamo iz drugog dijela je da su preferencije i racionalnost relativne obzirom na vrijeme, pa da dakle da mogu biti jače ili slabije povezan s nekim od mojih budućih ‘ja’, tj. da je R varijablina. Identitet nije ono što preživljava, ono što preživljava ovisi o R.

I dok se prva tri dijela Reason and Persons bave dekonstrukcijom postojećih problema u filozofiji (svakodnevni moral, racionalitet, osobni identitet), četrvti, Future Generations,  donosi posve novi filozofski problem. Mala preambula: Parfit čvrsto vjeruje da jednako tako kao što nema neke moralne razlike je li neko zlo nanesno na 10m od mene ili na  1000 km, isto tako nema moralne razlike je li ono naneseno sada ili za 100 godina – naša moralna obaveza spram budućih pokoljenja je jednaka kao i spram sadašnjih. Toliko o tome. No, kako Jeff McMahan voli isticati vjerovatno nema filozofa upoznatog s osnovama ljudske reprodukcije da mu nije mogao pasti na pamet problem kojim Parfit počinje četvrti dio, naime da naš identiet ovisi o trenutku kada smo bili začeti, tj. ovisi o spoju točno određenog jajašca i spermija u tom trenutku. On to zove tezom o vremenskoj ovisnosti (‘Time-Dependence Claim’): „Da neka određena osoba nije bila začeta tada kada je bila začeta, ta osoba zapravo uopće ne bi ni postojala.“[14] Možda banalno, no stvari ubrzo počinju biti zanimljive kada se pitamo kakve posljedice naše odluke (ili politike) imaju po buduća pokoljenja ili buduće osobe. Uzmimo na primjer maloljetnu trudnicu; vrlo vjerovatno da će dijete bude li rođeno imati slab start u životu. Stoga joj slijedi uobičajeni savjet da pričeka koju godinu s trudnoćom, kako bi njezino dijete imalo bolji početak života. Maloljetnica odluči roditi dijete i ono zaista ima loš start. No, usprkos lošem početku, dijete ima život vrijedan življenja. Pitanje koje Parfit postavlja je slijedeće – ako netko ima život donekle vrijedan življenja je li to za tu osobu gore nego da nikada nije ni postojala? Dakako, ne. No, da li zbog toga moramo promijeniti naš stav da je maloljetnici bilo bolje pričekati. Pa isto tako ne. Međutim, mi zapravo nemamo razloga smatrati da je njezina odluka bila loša za to dijete jer bi se pod drugim okolnositma rodilo neko drugo dijete (vidi tezu o vremenskoj ovisnosti). Naime, odluka maloljetnice da ranije ima dijete ne čini se da je loša odluka, jer dijete na koncu ima život vrijedan življenja, a da je pričekala to ne bi bilo bolje za to dijete jer ono ne bi ni postojalo. To je ono što Parfit zove problemom neidentiteta (‘Nonidentity Problem’).[15] Dakle, može li neka radnja biti loša ako je loša za nikoga? Parfit tu iskušava da li se istovremeno mogu imati slijedeće intuicije a) to da je neka radnja loša samo ako utječe na nekoga (postojećeg ili budućeg),  b) može li čin kojim smo doveli u postojanje nekoga koji ima ne baš lagan život, no svejedno vrijedan življenja, biti loš za tu osobu (gorenavedeni primjer maloljetničke trudnoće), te na kraju uvjerenje c) da činovi kojima dovodimo u postojanje nekoga mogu biti loši. Parfitu se čini da je najbolje odbaciti a) i moralni status nekog čina gledati impersonalno.

No, ne treba dugo da impersonalni pristup naleti na veliki problem – na ono što Parfit zove ‘Odbojnim zaključkom’ (‘Repugnant Conclusion’). Naime, ako dalje krenemo od problema neidentiteta i ako mu dodamo utilitarističko načelo o maksimaliziranju najboljeg ishoda, dolazimo do onoga što Parfit zove ‘Impersonalnim totalnim načelom’: „Pod pretpostavkom da je sve drugo jednako, najbolji ishod je onaj u kojem je najveći kvantitet onoga što život čini vrijednim življenja.“[16] No, zamislimo svijet A sa stanovništvom od 10m u kojem svi imaju udoban život. Nadalje zamislimo svijet B sa stanovništvom od 15m no u kojem svi imaju nešto manje udoban život ali svejedno vrlo vrijedan življenja. Impersonalno totalno načelo implicira da bi morali preferirati svijet B zbog veće količine općeg boljitka. Tj. da se svaki gubitak kvalitete može nadoknaditi u ukupnoj sumi boljitka povećanjem kvantiteta, tj. ukupnog broja ljudi. Zamislimo sada svijet C sa 20m koji žive slabije nego li u B, ali još uvijek donekle vrijednim životom, pa zamislimo…sve do Z s populacijom od X miljardi koji žive životom jedva vrijednim življenja. Dolazimo do toga da impersonalno načelo implicira ‘Odbojni zaključak’:

„Za svaku moguću populaciju od najmanje 10 milijardi ljudi, svi s vrlo visokom kvalitetom života, mora postojati daleko veća zamisliva populacija čije bi postojanje, ako je sve drugo jednako, bilo bolje, čak ako njezini pripadnici imaju život jedva vrijedan življenja.“[17]

Taj zakjučak Parfit smatra neprihvatljivim. I tu više-manje završava Reasons and Persons.

Problem neidentiteta je bio novi problem u filozofiji, a takvih nema baš mnogo u zadnjih dvije tisuće godina. I jedan od rijetkih koji zapravo ima izravne posljedice po tzv. stvaran život. Pitanje o tome kakve obaveze imamo spram ljudi čiju smo egzistenciju prouzročili i čiji su ne baš savršeni životi uzrokovani našim činom svejedno vrijedni života ima velike posljedice po moralni status politika koje smo donijeli ili koje donosimo kako za prošla a tako i za buduća vremena – od klimatskih politika pa sve do pitanja reparacija za ropstvo. Četvrti dio Reason and Persons je praktički započeo populacijsku etiku kao disciplinu i ujedno joj s ‘Odbojnim zaključkom’ stavio jaku kočnicu.[18] Naime, rješenje tog problema je nešto što je Parfit ostavio tzv. Teoriji X u zadatak i sve do kraja života pokušao joj dati forumulaciju. Njegov zadnji tekst kojeg je dao u tisak doslovno nekoliko sati prije smrti upravo se opet bavio tim problemom.

Dok se Parfit u Reasons and Persons dobrim dijelom bavio normativnom etikom, On What Matters je o metaetici. Što je vrijedilo za Reasons and Persons, trostruko vrijedi za On What Matters. Naime, ne kanim ovdje, a i teško da bi bilo moguće, vjerodostojno prikazati to 1400 stranica veliko trotomno djelo (čiji dobar dio sadrži odgovore na kritike drugih filozofa, i Parfitove odgovore na njihove odgovore na Parfitove odgovore na njihove kritike – obrazac je jasan), stoga ću samo u glavnim crtama iznijeti njegove dvije ključne teze. Razlozi koje imamo za neki čin za Parfita su objektivni, ireducibilni, mogu počivati  na činjeničnom stanju svijeta, tj. činjenično nam stanje svijeta može dati razloge za neku radnju,[19] i ontološki im je karakter/status sličan onome matematičkih enititeta. Stavovi o razlozima za neki čin kognitivno su relevantni, mogu biti i normativni i istiniti, bez da njihova istinitost implicira ontološki status razloga, kako to impliciraju stavovi u prirodnim znanostima. Svoju poziciju on zove ne-metafizičkim ne-naturalističkim normativnim kognitivizmom.[20] Discuss.

Druga teza, i to kako se čini problematičnija za veći dio ceha, odnosi se na konstrukciju  ‘Trostruke teorije’ (‘Triple Theory’). Parfit smatra da u svojem najboljem izdanju tri ključne teorije u etici – deontološka etika (Kant), konzekvencijalizam i kontraktualizam à la Scanlon konvergiraju na istoj točci, tj. da se, kako on to slikovito kaže, uspinju istom planinom s različitih strana. Točku na kojoj se sastaju Parfit definira ovako:

„Neki je čin neprihvatljiv ako, ili samo kada je zabranjen nekim načelom koje je (1) jedno od onih načela koje bi kada bi bilo univerzalnim zakonom dovelo do najboljih ishoda, (2) jedno od samo onih načela koje bi kada bi bilo univerzalnim zaknom svi racionalno mogli htjeti, i (3) jedno od načela koje nitko ne bi mogao razumno odbaciti.“[21]

Ovo u ‘najboljem izdanju’ je čini se izazvalo dosta nevjerice u cehu jer se do tih izdanja Parfit kreće kroz dosta veliki broj preformulacija svake od tri teorije koje se mnogima nisu činile baš najtočnijom interpretacijom ili da su u njihovom najboljem duhu.

Parfitova metoda sastoji se u tome da nizom primjera i varijacija na te primjere mijenja neke od naših vrlo čvrstih uvjerenja. (amazon.com)

Parfit nije prvi kojemu je redukcionistička teorija o osobnom identitu pala na pamet. I Locke i Hume su bili skloni svesti to pitanje na neki oblik psihološke povezanosti, nešto kasnije slično i David Wiggins i Sydney Shoemaker (ima ih još). No, ono što je zanimljivo je koliko toga Parfitu ta teorija, za razliku od drugih, kupuje. Obzirom da povrh relacije R ne postoji neka esencija nas samih, naša veza s drugima je time jača, jer istovremeno naša dijakronijska veza s nama samima je bitno slabija. Kako ne postoji ništa što esencijalno čini mene, jaz između budućeg ‘mene’ i ‘mene’ sada proširuje se obzirom na slabljenje stupnja povezanosti, a istovremeno se jaz s drugima sužava jer sam povezan s njima na jači način nego s nekom od prošlih ili budućih verzija ‘mene’. Time se izravno otvara prostor za impersonalni pristup u etici koji ne počiva na teoriji o osobnoj koristi koja implicira fiksni i vremenski neutralan osobni identitet, te koji jača obaveze koje imamo spram drugih. No, laka se srca ne može reći da je taj redukcionistički zaključak trivijalno plauzibilan ili da je posve očito i to na prvu loptu da povrh relacije R nema neke daljnje činjenice o mojem osobnom identitetu, te da iz toga slijede obaveze koje bih imao spram drugih, pogotovo budućih pokoljenja. Malo tko je u stanju uvjerljivo izvesti skok od teze o samopobijajućoj naravi teorija morala zasnovanih na osobnom intresu preko reduktivizma o osobnom identitetu do impersonalne etike i važnosti obaveza koje imamo spram drugih.

Stvar se ne zaustavlja samo na Reasons and Persons, nego se nastavlja i u On What Matters. Što se tiče statusa razloga to više manje. Parfit nije jedini koji smatra da su stavovi o razlozima kognitivno relevantni, da mogu biti istiniti ili ne, a da pri tome njihovi istinosni uvjeti ne impliciraju defnitivni onotološki ili metafizički status. Scanlon to isto donekle misli. No, ideja da tri potpuno divergente etičke teorije konvergiraju na istoj točci ne pada tek tako bilo kome na pamet šetnjom uz Cherwell ili nakon sat vremena na stacionarnom biciklu. To bi bilo po prilici kao da netko, ne Hegel naravno, izvede teoriju po kojoj se internalizam i eksternalizam (u bilo čemu – od filozofije uma, metaetike, epistemologije do filozofije kuhinje recimo) uspinju istom planinom sa različitih strana sastajući se na vrhu, i da na kraju formulira definiciju koja ih povezuje, konvergira njihove ključne postavke, pojmove. Kako bi rekao Rocco Lampone „Teško, ali ne i nemoguće.“[22]

Parfitova metoda sastoji se u tome da nizom primjera i varijacija na te primjere mijenja neke od naših vrlo čvrstih uvjerenja. David Wiggins je navodno rekao da je iskustvo čitanja Reasons and Persons kao bockanje s 500 iglica (ili 500 bockanja iglicom). I vjerovatno je od osobe do osobe u kojem vas trenutku Parfit kupi ili kada vam se dogodi Gestalt switch i odjednom shvatite na što cilja. Recimo, meni je teza o nedoređenosti odgovora na pitanje o osobnom identitetu, tj. o tome što je krucijalno u pitanju opstanka, ‘sjela’ u Parfitovom primjeru o klubu čiji se članstvo osipa vremenom.[23] Recimo da postoji Društvo za očuvanje seoskog zelenila koji isprva ima redovite sastanke. Vremenom sastanci postaju sve rjeđi, te polako prestaju. No, nekoliko godina kasnije neki članovi toga društva osnivaju novo društvo s istim imenom i istim pravilima. Jesu li oni obnovili to isto društvo ili su oni samo osnovali novo društvo koje je isto kao ono prvo? Ukoliko naše Društvo za očuvanje seoskog zelenila nije imalo pravila o svojem raspuštanju, tvrdnja ‘Ovo društvo je identično Društvu‘ jednostavno nije ni točna ni netočna. Kontinuirano postojanje društva nije različito od postojanja njegovih članova, i ono se svodi samo na to da se članovi sastaju, jednostavno se tu nema znati nešto više. Nema neke daljnje činjenice. Pa tako nekako i s time da se ponekad ne može reći je li osobni identitet ono bitno za moje kontinuirano postojanje kroz vrijeme i promjene.

Skokovi koje Parfit radi mnogi su filozofi, vjerovatno u nedostatku boljeg termina, opisali najoriginalnijima u etici

No, što je motor intuicija koje Parfitu omogućavaju skokove od dekonstrukcije teorija morala kao samopobijajućih, preko odnosa racionalnosti i vremena, kroz pitanje o osobnom identitetu sve do moralne obaveze spram budućih pokoljenja? Filozofi nemaju mnogo alata u svojem poslu. Ako logiku i pojmovnu analizu ostavimo po strani ostaju im misaoni eksperimenti i intuicije kojima procjenjuju koliko je nešto prihvatljivo, važno ili ne, više ili manje. I tu uglavnom vladaju ‘fast and loose‘ pravila – inače kako objasniti brojnost različitih filozofskih pozicija. Ako su intuicije svojevrsni kognitivni prečaci koji ‘jamče’ inicijalnu prihvatljivost nekog pojma ili teze, ili kognitivni kompas i mapa za građenje neke teorije, tj. ono što filozofima u nedostatku empirijskih istraživanja daje ‘steady as she goes‘ kada konstruiraju neku hipotezu, onda su Parfitove stvar za sebe. Naravno, intuicije mogu biti specifične za domenu i osjetljive na stručnost, no skokovi koje Parfit radi mnogi su filozofi, vjerovatno u nedostatku boljeg termina, opisali najoriginalnijima u etici (sjetite se Wigginsa). Originalnim do te mjere da se kao otvoreno pitanje može postaviti njihovo porijeklo.

Ne može se reći da Reasons and Persons svima predstavljaju prima facie intuitivno samorazumljiv put ili pojmovni luk u argumentima, da za taj put možda nije bilo potrebno učiniti poneki korak koji počiva na barem malom pomaku u intuicijama, na odmaku od onog što se čini, u nedostatku boljeg termina, normalnim, uobičajeno plauzibilnim. Tj. da nije riječ o intuicijama koje potiču iz dosta različite kognitivne arhitekture. Ne kanim predložiti neku definitivnu teoriju o intuicijama osim toga da mi se nekako intuitivno (see what I did here!) čini da su ovisne dobrim dijelom, osim o domeni i stručnosti/kompetenciji, i o kognitivnoj arhitekturi subjekta, pa ako je u pitanju neurodivergentna arhitektura, ne bi nas smjelo iznenanditi da su intuicije različite, da se neke druge stvari čine više ili manje važnima, ili prihvatljivima.

Naime, ne postoji neka jaka konceptualna veza između zastupanja reduktivističke teorije o osobnom identitetu s jedne strane i recimo teze o ontološkom statusu razloga s druge. Nije nužno da reduktivist o osobnom identitetu bude eksternalist i realist o razlozima, moguće je da reduktivist bude ekspresivist kao i obratno. Ako ne vjerujem u to da mimo relacije R postoji neka daljnja čvrsta činjenica o meni kao meni, moram li onda vjerovati u to da su razlozi koji me obvezuju ili motiviraju na neku radnju objektivno valjani, tj. ovisni o činjeničnom stanju svijeta, ili da nisu ništa drugo nego afirmacija ili izraz nekih mojih dubokih predispozicija, osjećaja, strahova? Pa na prvi pogled ne. Dakle, korak od jedne ka drugoj teoriji mora biti vođen nekim razlozima koji, kad već nisu eksplicitni, počivaju na nekom temeljnom, primitivnom osjećaju plauzibilnosti kojeg u većini slučajeva dijele i drugi u cehu. Stoga bi objašnjenje o tome zašto neki filozof preferira ovu ili onu odvojenu teoriju bilo zanimljivo i potrebno.

Ne čini se da bi zauzimanje bilo koje kombinacije gore navedenih pozicija o naravi osobnog identiteta i metafizičkog statusa razloga rušilo zahtjev za koherentnošću nečije slike svijeta. A ako je tako, onda se postavlja pitanje o tome što omogućava nekom filozofu da u izostanku konceptualne nužnosti/povezanosti između dviju teorija zastupa baš te, u ovoj ili onoj mjeri, disparatne teorije. Koja intuicija kao primitivni oblik plauzibilnosti, kakav odgoj u djetinjstvu, možda ustajanje na lijevu nogu ili pretjerano uživanje u St. Josephu obitelji Gonon iz 2010? A možda je jednostavno u pitanju ono ‘just like that…’. Vrijednost filozofskih biografija vjerovatno bi bila negdje u pravcu razjašnjavanja takvih pitanja, informativan doprinos konstrukciji neke vrste arheologije teorija koja bi možda otkrila razloge za zastupanje naoko nepovezanih filozofskih pozicija. A to bi možda moglo pomoći sastaviti neka pravila igre u filozofiji, o kretanju između raznih teorijskih pozicija/ segmenata, da ne kažem dalo uvid o postojanju neke relacije R između njih. Možda bi razotkrilo i neke izvan teorijske drivere koji pokreću i strukturiraju filozofiju kao istraživalački program. Ukratko, napravilo bi filozofiji recimo ono što je Bruno Latour napravio znanosti.

Čitajući Parfita prvi put ništa od toga mi nije palo na pamet kao zanimljivo pitanje. Naravno svu prima facie neintuitivnost nekih teza pripisao sam tome da filozofija zna biti teška, prvo po sebi gotovo nikad nije prvo za nas, nije baš da se Finea, Lewisa ili Kripkea može čitati kao P.G. Wodhousea, pa tako i Parfita. Osim iz par TV klipova BBCjevih dokumentaraca u kojima se doimao kao pravi oksfordski don sklon začudnim, lagano provokativnim tezama, doduše ne baš flambojantan kao Bernard Williams, nisam imao prilike stvoriti neki određeni dojam o njemu kao osobi. Međutim, čitajući Edmondsa svi oni isprva neintuitivni prelasci i skokovi u Reasons and Persons i u On What Matters počeli su mi davati dojam da nije u pitanju samo složenost Parfitovih misli, te da njegova originalnost, tako često citirana u recenzijama, možda proizlazi iz njegove neurodivergentnosti.

Edmonds dosta toga nudi kao moguće anegdotalno objašnjenje zahvaljujući ekstenzivnom pristupu Parfitovom krugu (od Derekove supruge Janet Radcliffe Richards, preko kolega do ex-studenata, a na koncu i sam mu je bio mentor na DPhilu). Život u engleskim obrazovnim ustanovama u kojima su više manje sve njegove ovosvjetske potrebe zbrinute i koji nalikuje životu u samostanu. Vrhunac toga je naravno All Souls koji zauzima posebno mjesto u konstelaciji oksfordskih collegea jer ne prima dodiplomske studente a Fellows nemaju nastavne obaveze, samo čisto istraživanje. Dosta epizoda iz Parfitovog života zaista upućuje na znatni stupanj neurodivergentnosti, koju je on i sam pred kraj donekle priznavao.[24] Control freakeary, pedanterija i nepopustljivost prilikom uređivanja i pripreme tiska Reasons and Persons, opsesija fotografiranjem jednih te istih vizura i objekata u tri grada (ok, to se i meni zna omaknuti), potpuni izostanak financijske prudencije (a i to), nerazumijevanje funkcije vlastitog tijela i njegovog mjesta u prostoru i u odnosu na druge, 14 sati duge studentske konzultacije (stariji bi se studenti zagrebačke lingvistike mogli prisjetiti jednog od njihovih profesora koji bi navodno imao običaj reći ujutro na početku usmenog ispita „Sjednite drugdje ovdje će Vam kasnije poslijepodne biti sunce.“), psihološka potreba da kritičarima odgovara sve do u najsitnije detalje koja je dovela do višegodišnjeg kašnjenja Dancyeve zbirke o Reasons and Persons i koji su odgovori na koncu zbog odugovlačenja morali biti izostavljeni, metastaza On What Matters u trotomnog monstruma, svakodnevni koktel vodke + tablete[25] za laku noć zbog nemogućnosti zaustavljanja miševa koji mahnito jure glavom, Seth Brundle osjećaj i pristup modi, neprihvaćanje, tj. nerauzmijevanje pojma primjerene zasluženosti ili kazne – ‘desert’ – kako u moralnom a tako i u pravnom kontekstu, nemogućnost ‘čitanja’ socijalnih situacija, doslovno shvaćanje svega, itd. itd. itd. Povrh i iznad svega da Parfit, kojeg je teletransporter učinio filozofskom zvijezdom, u životu nije vidio ni jednu jedinu epizodu Star Treka.[26]

Najbliže što se može konstruiraiti kao Parfitova dijagnoza je Aspergerov sindrom.[27] Sam Edmonds je podosta zdvojan oko toga o čemu je riječ, dapače kako kaže prošao je kroz tri faze razmišljanja o mogućoj Parfitovoj dijagnozi i razlike između Parfit I i Parfit II: (1) autizam, (2) utjecaj svakodnevne doze vodka + tablete koktela, (3) socijalna mimikrija tj. maska koju je u Parfit I fazi uspješno nosio, no kako je pritisak akademskog života bio sve veći to ju je sve teže nosio u Parfit II (pogotovo oko objavljivanja Reasons and Persons).[28] On uzima u obzir da progresija od Parfit I do Parfit II ide obrnutim pravcem od uobičajene progresije kod neurodivergentnih osoba, tj. stanje se zaoštrava umjesto da se ublažuje. Isto tako nudi i plauzibilno objašnjenje zašto do detekcije dolazi kasnije – engleski elitni obrazovni sustav, u kojem Parfit provodi cijeli život i koji favorizira određene oblike ponašanja, omogućava da se rane natruhe divergentnosi takvih osoba ‘sakriju’ u forsiranju stanovitog oblika akademske izvrsnosti, izoliranosti od društva, od ‘normalnih’ socijalnih situacija i u praktički samostanskom obliku života, ako tako izaberu. A Parfit je to očito izabrao.

Efekt kojeg je Reasons and Persons imao (i još uvijek ima) na cijele generacije filozofa, novih i starih, ne smije se i ne može se potcijeniti.[29] Analitička filozofija koja se do tada više manje odvijala na oko 30ak stranica dugim tekstovima, ili knjigama u koje su sakupljeni i lagano prerađeni ti tekstovi ili neka predavanja, dobija nešto što jako nalikuje na sustavno razmišljanje, na povezivanje naoko udaljenih teorijskih segmenanta u filozofski sistem. Moralna je filozofija odjednom postala sexy, dobila nove dimenzije, cijepaju se mozgovi, ide se na Mars, operira se na trojčekima, otišla je tamo gdje čovjek (imao osobni identitet ili ne) još nije stupio, otvorena su nova pitanja, Beam me up Scotty, odjednom su važna buduća pokoljenja, uspoređuje se kakvoća života populacija različitih kardinaliteta, Pareto plus, etika je povezana s racionalnošću na novi način, a racionalnost je pak dobila temporalnu dimenziju (što kasnije rađa novim teorijama u epistemologiji – ‘time-slice epistemology‘[30] – baziranih na fiksiranom vremenskom segmentu i koje odbacuju dijakronijske norme racionalnosti), izbrisala je osobni identitet, pokazala kako je moguće neke konkretne životne situacije učiniti metafizički relevantnim. I sve to stilom koji se ne oslanja na formalizme, nego iskušava naše intuicije uvodeći primjere beskonačnih nijansi iz (ne)običnog života gledanog očima nekog tko se doista ne čini sastavljenim po factory settings.

I da, Parfit nije imao ni diplomu, ni magisterij, a još manje doktorat iz filozofije. Mrzio je logiku. Kanta se ozbiljno prihvatio skoro deset godina nakon objavljivanja Reasons and Persons. It was the best of times, it was the worst of times…

• Bilješke

[1] David Edmonds Parfit, A Philosopher and His Mission to Save Morality, Princeton University Press, 2023.

[2] Ray Monk Ludwig Wittgenstein, The Duty of Genius, str. 261, Vintage 1991.

[3] David Edmonds ibid. str. 72.

[4] Ibid. str. 28.

[5] Ibid. str. 28.

[6] Ibid. str. 196.

[7] Ibid. str. 191.

[8] Derek Parfit Reasons and Persons, str. IX, Oxford University Press, 1984, (prijevod moj).

[9] Edmonds, ibid. str. 169.

[10] Reasons and Persons sa svojih 500 stranica nije knjiga koja se kratko i jednostavno može predstaviti u svim detaljima i u onome što slijedi skicirat ću samo glavne konture argumenata koje Parfit iznosi.

[11] Parfit, ibid. str. 24.

[12] Parfit, ibid. str. 4.

[13] Parfit, ibid. str. 262.

[14] Parfit, ibid. str. 351.

[15] Parfit, ibid. str. 359.

[16] Parfit, ibid. str. 387.

[17] Parfit, ibid. str. 388.

[18] Kočnicu do te mjere da su neke teorije, Effective Altruism recimo, morale progutati Repugnant Conclusion. Jer inače nije baš lako doći do jako velikog broja budućih ljudi ako se uzimaju u obzir implikacije Odbojnog zaključka. Štovise skupina od nekih tridesetak filozofa (u kojoj su i Ord i MacAskill, ali i Broome, Tännsjö, Campbell) potpisala je kratki tekst o tome što prihvaćaju, a što odbacuju u oko RC. Zanimljivo je da je jedan od kritičkih momenata oko kojih su se složili bila teza da je intuicija da je Odbojni zaključak uistinu odbojan vrlo nestabilna, jer vrlo teško možemo pojmiti velike brojeve na intuitivnoj razini, a Odbojni zaključak donekle ovisi o poimanju i uspoređivanju velikih brojeva. Vidi Stéphane Zuber et al. What Should We Agree on about the Repugnant Conclusion?, Utilitas (2021), 33, 379–383, Cambridge University Press.

[19] Parfit, On What Matters, Volume One, str. 32, Oxford University Press, 2011.

[20] Parfit, On What Matters, Volume Two, str. 486, Oxford University Press, 2013.

[21] Parfit, On What Matters, Volume One, str. 413, Oxford University Press, 2011.

[22] Francis Ford Coppola The Godfather Part II, Paramount Pictures, The Coppola Company, 1974.

[23] Parfit, Reasons and Persons, str. 213-214.

[24] Uz to kako se čini 2016. dijagnosticiran mu je i rani stupanj Alzheimera, Edmonds, ibid. str. 320.

[25] Edmonds, ibid. str. 333.

[26] Edmonds, ibid. str. 99.

[27] Edmonds, ibid. str. 332. Zanimljivo je da je Janet Radcliffe Richards rekla kako je Parfita počela shvaćati (kao osobu) tek nakon što je pročitala knjigu Olivera Sachsa An Anthropologist on Mars.

[28] Edmonds, ibid. str. 332-334.

[29] On What Matters postiže daleko manji efekt i kako Edmonds objašnjava više je razloga tome. Prije svega činjenica da su dijelovi rukopisa cirkulirali filozofskim krugovim dobru deceniju, još od Parfitovih Tanner Lectures u Berkeleyu, prije objavljivanja prvog toma. I naravno činjenica da je Trostruka teorija naišla na daleko manje odobravanja negoli provokativniji dijelovi Reasons and Persons. Isto tako lako je moguće da je jako mali broj Parfitovih kolega pročitao svih 1400 stranica tog djela. Ima ih dosta koje sam i ja preskočio.

[30] Vidi Brian Hedden i Sarah Moss recimo.