Kako se globalizacija u tri koraka transformirala u America First!

U članicama EU, tako i u Hrvatskoj, traje kampanja za izbor nacionalnih zastupnika u Europski parlament. Kao proizvod globalizacije Europska unija suočava se s problemom da uskladi neuskladivo: ekonomsku integraciju, nacionalni suverenitet i demokraciju. Pooka Zecov prikazuje knjigu Danija Rodrika koji za EU ima rješenje te trileme. Ili će se, kaže, projekt raspasti

• Naslovna fotografija: Dani Rodrik (Youtube)

• Autor je poštar iz Dubrovnika

Dani Rodrik ima dug i kompliciran odnos s problemom globalizacije: 1997. godine napisao je kratku knjigu pod naslovom Has Globalisation Gone Too Far? i  nekoliko mjeseci nakon objavljivanja dobio ekspresan odgovor  – izbila je Istočnoazijska ekonomska kriza. Desetljeće i pol poslije Rodrik je objavio knjigu bez upitnika u naslovu:

The Globalization Paradox – Democracy and the Future of the World Economy (2012).

Paradoks o kojem Rodrik govori ukazuje na odnos između institucija i globalizacije. Institucije (one koje se bave tržištem) su društveni konstrukti koji služe da bi se smanjili transakcijski troškovi. Transakcijski troškovi mogu nastati kad strane na tržištu nemaju osigurane uvjete da se trgovina odvija neometano i zakonito pa ne ide baš glatko. Bilo da je riječ o vlasničkim pravima, garanciji poštivanja ugovora, instrumentima prisilne naplate duga ili osiguranju od nastale štete, institucije služe da transakcija prođe bez frikcija (zapinjanja). A da bi uopće moglo doći do uređene trgovinske aktivnosti institucije moraju prvo osigurati širu pravnu sigurnost u vidu reda i mira, moraju osigurati zadovoljavajuće funkcioniranje infrastrukture, socijalnu i financijsku stabilnost – ukratko, institucije moraju stvoriti funkcionalnu državu. Jedine države koje su se uspjele obogatiti u okolnostima kapitalizma su one koje su podigle širok spektar formalnih institucija koje reguliraju tržište i upravljaju njim. Što je država više otvorena tržištu (trgovini), to ima veći institucionalni državni okvir.

Paradoks na koji Rodrik upozorava proizlazi iz razlika između nacionalne i međunarodne trgovine. Međunarodna trgovina nema puno koristi od nacionalnih institucija i njihovih regulacija tako da interesi koji stoje iza trenutne globalizacije nastoje smanjiti utjecaj nacionalnih institucija na protok roba, usluga i kapitala jer se njihovo djelovanje, zbog usko nacionalnog karaktera, percipira kao transakcijski trošak. Zbog pritisaka na nacionalne države međunarodni kapital dolazi u sukob i sa demokracijom jer je nacionalna država izraz volje njenih građana koji su svoj suverenitet prenijeli na nju. Rodrik tvrdi ne samo da su tržište i suvremena država komplementarni (da upotpunjuju jedno drugo, a ne da su substituti koji jedno drugo isključuju) već i da nužno ne može postojati jedinstven model suvremenog kapitalizma prema kojem bi se izgradile za sve jednake institucije koje ne bi predstavljale transakcijski trošak iz perspektive međunarodne trgovine. Paradoks leži u tome da trenutna globalizacija ne prepoznaje suvremenu državu kao uvjet svog postojanja i zbog te je kratkovidnosti pokušava srezati na razinu one stare države iz prve globalizacije.

Prva globalizacija

Trenutna globalizacija nije prva i, ako propadne, neće biti prva koja je propala. Prva globalizacija se odvijala od 1820. godine do 1914. godine i propala je zbog Prvog svjetskog rata. Institucije koje su osiguravale minimum transakcijskih troškova tijekom te globalizacije bile su, u pravilu, institucije jednog od europskih imperija. Britanski imperij je vojnom silom i kolonijalnim upravljanjem nametnuo unificirani institucionalni sustav širom svijeta, a drugi imperiji su većinom slijedili. Prva globalizacija se čvrsto oslanjala na zlatni standard, sve važnije valute su bile konvertibilne i tečajni rizik nije postojao, a međunarodni protok kapitala bio je potpuno slobodan. Tijekom tih godina se razvila i učvrstila međunarodna podjela rada: kolonije i periferne zemlje su izvozile sirovine, metropolitanske države su razvijale industriju. Države su bile uređene kao ‘noćobdijske države’ (izraz Ferdinanda Lassallea) i glavna svrha im je bila zaštita vlasničkih prava, održavanje reda i mira, a ono malo poreza što se prikupilo bilo je potrošeno na nacionalnu obranu ili pacifikaciju kolonija. Država je u prvom redu služila kao servis proizvodnji i trgovini.

Nakon Prvog svjetskog rata dolazi do tektonskih društvenih promjena. Politika se demokratizira, radnička klasa se organizira, a uvođenjem općeg prava glasa u Velikoj Britaniji se broj ljudi koji imaju pravo izaći na izbore učetverostručuje. Sve su države odustale od zlatnog standarda tijekom rata i povratak na zlato se pokazuje nemogućom misijom. Velika depresija ruši temeljne postulate klasične ekonomije, nezaposlenost i opasnost od socijalističke revolucije postaju glavni problemi i institucije nacionalnih država se iz temelja mijenjaju. Država koja je postojala tijekom prve globalizacije zauvijek je nestala, a s njom i prva globalizacija.

Druga globalizacija

Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do druge globalizacije. Sustav međunarodne trgovine definiran je u Bretton Woodsu i za razliku od prve globalizacije nije silom pokušavao izbrisati transakcijske troškove koji su proizlazili iz različitih institucionalnih aranžmana starih država, ali i onih koje su nastale raspadom nekadašnjih imperija. Odlučivanje se temeljilo na principu multilateralizma, a institucionalne različitosti su se ohrabrivale jer su sjećanja na međuratne političke prevrate još bila svježa, a ožiljci rata koji je bio posljedica tih prevrata su još boljeli. Sve su države vodile aktivnu monetarnu i fiskalnu politiku kojom su pokušavale postići punu zaposlenost, kontrole (kretanja) kapitala koje su nekad bile hereza su postale ortodoksna politika, aktivne industrijske politike kroz poticaje i porezne olakšice su bile dopuštene baš kao i podizanje trgovinskih barijera u vidu carina i kvota. Zlatni standard se vratio kroz američki dolar kao rezervnu valutu koja je bila vezana za zlato, ali tečaj nije nužno bio nepromjenjiv. ‘Fixed but adjustible rate policy’ je bila dopuštena kad ništa drugo ne bi moglo popraviti bilančno stanje države u nevolji.

Bretton Woods sustav se urušio 1971. godine zbog američkog napuštanja konvertibilnosti dolara u zlato i nastupilo je doba plutajućih tečajeva. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća dolazi i do promjene ekonomske paradigme: keynesijanska ekonomska politika ustupila je mjesto ekonomici ponude, racionalnim očekivanjima i monetarizmu. Ovaj novi pristup ekonomiji imao je bitno drugačiji pogled na ulogu države u ekonomiji – država više nije bila skup institucija koje ‘vode’ ekonomsku politiku već je svaka državna intervencija bila percipirana kao štetna. Takav ekonomski svjetonazor povlačio je sa sobom i novi pogled na problematiku međunarodne trgovine.

Treća globalizacija

Početak treće globalizacije, ove koja traje i danas, može se pripisati osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO), 1995. godine, a ideološki temelji na kojima je izgrađena mogu se nazvati Washingtonskim konsenzusom. Akademsko pokriće su pružale gore navedene ekonomske paradigme, a političko pokroviteljstvo proizlazilo je iz uspjeha Reagan-Thatcher revolucije. Prema tom pristupu, države koje su institucionalno bile ustrojene tijekom Bretton Woods perioda, zbog svog su ustroja postale smetnja (transakcijski trošak) na putu slobodne međunarodne trgovine. Kontrole kapitala su zabranjene, kao i ekonomske politike, carine i kvote. Od država se tražilo da otvore svoja tržišta, fleksibiliziraju radno zakonodavstvo, privatiziraju one dijelove ekonomije koji su bili u državnom vlasništvu, da smanje poreze i deficite jer je to uvjet da postanu zanimljive stranim investitorima. U takvim okolnostima države mogu na sebe navući ono što Thomas Friedman naziva ‘golden straitjacket’, a zbog čega bi im se ekonomije trebale povećati, politička scena smanjiti tako da se demokracija svodi na izbor između Coca Cole i Pepsi (opet Thomas Friedman). Globalizaciju koja je proizašla iz takvih WTO pravila, a uz koju je u paketu došao i slobodni protok kapitala koji je MMF podržavao još od kraja 80-tih godina, Dani Rodrik naziva hiperglobalizacijom.

Fundamentalna trilema

Centralna teza Rodrikove knjige je njegova neizbježna i fundamentalna politička trilema svjetske ekonomije. Prema Rodriku ne možemo istovremeno imati demokraciju, nacionalni suverenitet i duboku ekonomsku globalizaciju. Ovdje treba napomenuti da Rodrik pod demokracijom ne smatra slobodu izbora između Cole i Pepsi već slobodu vođenja aktivne ekonomske politike bez WTO sankcija ili trenutnog bijega kapitala iz države jer se investitorima ne sviđa neki potez vlade. Rodrik već u uvodu kaže da je njegov izbor kombinacija demokracije i nacionalne suverenosti jer demokracije imaju pravo braniti svoj institucionalni ustroj i kad se to pravo suoči za zahtjevima svjetske ekonomije, svjetska ekonomija je ona opcija koju treba odbaciti.

Prvi izbor: nacionalna država + hiperglobalizacija

Izborom nacionalne države i hiperglobalizacije možemo zamisliti potpunu globalizaciju u kojoj su transakcijski troškovi eliminirani i nacionalne granice ne smetaju razmjeni dobara, usluga i kapitala. Može li nacionalna država postojati u takvom okruženju? Može, ali samo ako se funkcija države potpuno podredi udovoljavanju zahtjeva globalne ekonomije kroz njegovanje onog što se naziva povoljno ulagačko okruženje. To znači da porezna politika i radno zakonodavstvo moraju biti ‘konkurentni’, da je proračunski deficit pod kontrolom i da je tečaj stabilan. Diskreciona fiskalna i monetarna politika su u okolnostima otvorene ekonomije rizični pothvati pa ih se takva država mora klonit jer mogu samo preplašiti investitore. Aktivna ekonomska politika je zabranjena i zaštita domaće industije bitno ograničena. Demokracija u takvoj nacionalnoj državi se svodi na izbor između Cole i Pepsi i država se vraća u stanje slično onom iz doba čistog zlatnog standarda.

Drugi izbor: hiperglobalizacija + demokracija

Isto tako, izborom hiperglobalizacije i demokracije, možemo zamisliti potpunu globalizaciju u kojoj su transakcijski troškovi eliminirani a nacionalne granice ne smetaju razmjeni dobara, usluga i kapitala. Može li demokracija postojati u takvom okruženju? Može, ali ne više na razini nacionalne države već na nekoj višoj instanci suvereniteta. Možemo zamisliti da smo osobni suverenitet koji smo bili prebacili na nacionalnu državu ponovo prebacili na neku regionalnu zajednicu država ili na utopijsku globalnu federaciju. Europska unija je primjer takvog (ali ipak ograničenog) delegiranja suvereniteta na višu instancu. Nacionalna država još postoji, ali su njeni prerogativi bitno ograničeni. Rodrik u ovoj knjizi ne ulazi duboko u problematiku demokratskog deficita Europske unije, ali ukazuje (knjiga je pisana 2011. godine) da bi populistički revolt mogao zaustaviti daljnju integraciju. U kasnijim istupima Rodrik otvoreno govori da Europska unija mora izabrati kombinaciju demokracije na razini Unije i duboke integracije ili će se projekt raspasti zbog napetosti koja proizlazi iz nemoći pojedinih članica da slobodno odluče o svojoj ekonomskoj sudbini na razini suverene nacionalne države dok se na razini Unije ništa relevantno za njih i ne odlučuje.

Treća opcija: demokracija + nacionalni suverenitet

Treća opcija, izbor demokracije i nacionalnog suvereniteta uz žrtvovanje hiperglobalizacije, jedino je što preostaje ako nas gornje dvije opcije ne zadovoljavaju ili užasavaju. Država koja bi u današnjim okolnostima izabrala ovaj put bila bi dijagnosticirana kao suicidni kolektivni socijalni fenomen jer bi je kapital zaobilazio u širokom krugu. Ali uzmimo u obzir povijest – raspad prve globalizacije i sve morbidnosti koje su nastale u razdoblju između dva svjetska rata. John Maynard Keynes je 1933. godine, suočen sa tri neprijateljska i konkurentska politička sustava (komunizam, fašizam i nacizam) napisao esej National Self-Sufficiency. U njemu se odriče vjere u slobodnu trgovinu, priznaje da je donedavno smatrao ljude koji ne razumiju Ricardov princip komparativnih prednosti idiotima te govori da svaka zemlja ima pravo izabrati svoj politički ustroj i da je autarkija u kojoj bi se našla ugrožena liberalna demokracija bolja opcija od gore navedenih konkurentnih političkih ustroja. Isti taj Keynes će deset godina kasnije u Bretton Woodsu razmišljati kako izbjeći da se, nakon neke buduće ekonomske krize, ponovno ne pojave grozomorne solucije tipa fašizma i nacizma. Tako je nastao Bretton Woods konsenzus koji Rodrik ne želi kopirati i primijeniti u današnjem ekonomskom kontekstu, ali priznaje da je za njega jedina prihvatljiva opcija ‘tanka’ verzija globalizacije koja bi bila osmišljena na tragu logike Bretton Woodsa: omogućiti dovoljno koordinacije za međunarodnu trgovinu, ali ostaviti i dovoljno prostora da nacionalne države mogu efikasno odgovoriti na domaće društvene i ekonomske izazove.

Dani Rodrik donosi i kratki opis onoga što on naziva Kapitalizam 3.0 (Kapitalizam 1.0 bi bio zlatni standard prve globalizacije, Kapitalizam 2.0 bi bio Bretton Woods konsenzus). Sedam principa Rodrikove ‘nove globalizacije’ izgledaju ovako:

1. Tržišta moraju biti duboko integrirana sa sustavom državne uprave
2. Demokratska vlast i politička zajednica su organizirani unutar nacionalne države i tako će ostati i u dogledno vrijeme
3. Ne postoji samo jedan put prema prosperitetu
4. Države imaju pravo na zaštitu svojih društvenih uređenja, regulacija i institucija
5. Države nemaju pravo da nameću svoje institucije drugim državama
6. Svrha međunarodnih ekonomskih dogovora mora biti postavljanje prometnih pravila za upravljanje sučeljavanja između nacionalnih institucija
7. Države koje nisu demokratske ne mogu očekivati ista prava i privilegije unutar međunarodnog ekonomskog poretka kao demokratske zemlje.

Krivo je, prema Rodriku, uspoređivati probleme koji proizlaze iz globalizacije sa problemom klimatskih promjena ili problemima masovnih kršenja ljudskih prava – to su problemi koji zahtijevaju kolektivnu i koordiniranu akciju na globalnoj razini. Ahilova peta globalne ekonomije nije nedostatak međunarode kooperacije već je to propust da se prepoznaju posljedice jednostavne ideje: doseg međunarodne tržišta mora biti određen ograničenom sposobnošću nacionalnih država da upravljaju njime. Pod uvjetom da su prometna pravila adekvatna, svjetska ekonomija može funkcionirati potpuno dobro sa nacionalnim državama u upravljačkom sjedištu. Izazov koji je danas pred nama jest da se postignuta otvorenost učini održivom i da bude u skladu sa širokim društvenim potrebama. Održiva međunarodna ekonomska integracija u konačnici ne ovisi o uklanjanju ostataka vanjskih ograničenja već je potrebno da ona dobije domaći politički legitimitet jer postoji velika opasnost da populistički pritisak natjera pojedine vlade na jednostrane protekcionističke poteze koji bi izazvali recipročne protekcionističke reakcije drugih vlada.

Ono što Dani Rodrik nije znao 2011. godine, iako je to očigledno desetljećima slutio, jest da će nekoliko godina nakon objavljivanja njegove knjige novi Washintonski konsenzus glasiti:

America First!