Kakve su šanse demokrata koji propagiraju socijalizam u Americi. U štrajku 50.000 radnika General Motorsa, a nitko se i ne osvrće

U SAD o socijalizmu najviše govore oni koji ga mrze. Možda mu treba promijeniti ime i naprosto ga zvati – pravednije društvo. Kako je štrajk zaposlenika General Motorsa stigao do načelnog sporazuma, tako je sindikat najavio da će iste zahtjeve postaviti Chrysleru i Fordu, a drugog jutra u štrajk su stupili školski učitelji u Chicagu. Pritisak postoji, piše Ivo Škorić

• Naslovna fotografija: prema anketama trenutačno vodeća demokratska kandidatkinja Elizabeth Warren sa štrajkašima (yahoo.com)

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za gotovo sve tzv. omladinske publikacije u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. živi u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar.  Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

Strah od propasti Amerike, ne samo kao funkcionalne države, nego i kao ideološkog koncepta slobode i pravde za sve, i strah od kolapsa tržišnog kapitalizma, navodno jedinog sustava koji dokazano vodi prosperitetu većine, više ili manje zaokuplja sve potištene gradjane, nezadovoljne svojim životima, pregažene vremenom i novim tehnologijama, na rubovima društva, duboko u unutrašnjosti, daleko od autoputeva, luka, pruga i aerodroma: zavist, nepovjerenje i jal prema bogatima, obrazovanima, urbanima i uspješnima ujedinjuje krajnje rubove i ljevice i desnice. Trend se širi svijetom – Madžarska, Poljska, Italija, Španjolska, Francuska, Njemačka, Britanija, i, naravno, SAD.

Jedni vide rješenje u nečem sličnom socijalizmu, drugi u nečem sličnijem nacionalsocijalizmu. Kalifornija, država sa najviše milijardera na planetu, ima ozbiljan problem beskućništva u velikim gradovima, a 18.2% ljudi živi ispod granice siromaštva, tek nešto manje nego 19.5% u Hrvatskoj. (To što neki američki siromasi nominalno imaju više nego hrvatska srednja klasa, ne znači da nisu siromašni – unatoč nominalno višim prihodima isključeni su iz zajednice, ne funkcioniraju u njoj jednakopravno, prilike su im ograničene.) Od 1989-2018 gornjih 1% najbogatijih nagomilalo je dodatnih 21 bilijuna (američkih trilijuna) dolara dok je donjih 50% populacije izgubilo 900 milijardi – danas imaju negativno bogatstvo, tj. dug. Kako se sve veća količina kapitala koncentrira u sve manje ruku, tako se sve više ljudi osjeća zapostavljenima, zaboravljenima i “preskočenima”.

Politički centar se sužava, gnjevne mase s bakljama i batinama nadiru sa obje strane. Njima ne treba predsjednik, njima treba mesija. Stoga su za predstojeće predsjedničke izbore najpopularniji kandidati ikone, legendarne figure, hodajući brandovi, poput Donalda Trumpa i Bernija Sandersa. Kampanja se ne vodi izmedju kozmetičkih razlika u političkim platformama, nego izmedju dvije oprečno i nasilno suprotstavljene vizije budućnosti i vizije kako društvo treba biti uredjeno. CO2? Migranti? Porez na bogatstvo? Univerzalno zdravstveno?

Predsjednik Trump je trenutno pod impeachment procesom u Domu zastupnika zbog pritiska na Ukrajinu i ucjenjivanja njenog predsjednika da otvori istragu o mogućoj korupciji Huntera Bidena, sina Joe Bidena, dok je bio u upravnom odboru najveće ukrajinske naftne kompanije. Što je Hunter uopće tamo radio? Primao je 50 tisuća dolara na mjesec. Zašto? To su legitimna pitanja. No Trump ih postavlja isključivo radi pritiska na do jučer prvog kandidata oporbe, dakle mogućeg protivnika na izborima. To se događa nakon cijele priče o njegovom pozivu ruskom predsjedniku Putinu i dokumentirane istrage FBI o stvarnoj umiješanosti Rusije u prethodne izbore na način koji je Trumpu na kraju pomogao da izbore dobije. Trump ne ostavlja mjesta sumnji u svoje stvarne namjere: skandal oko Ukrajine se nije ni stišao, a on je javno i otvoreno pozvao i Kinu da istraži Bidenovog sina. Polovica medija i stanovnika koji te medije prate misli da za predsjednika imaju izdajnika, koji šuruje sa stranim silama radi podrivanja demokratskog procesa u vlastitoj zemlji.

Za impeachment je neophodna dvotrećinska većina u Senatu, što je uglavnom toliko nemoguće da se nije nikada dogodilo. Nixon je od sramote podnio ostavku kad je otvoren proces protiv njega zbog afere Watergate. Clinton nije podnio ostavku kad je otvoren proces zbog afere Levinsky. I ostao je predsjednik do kraja drugog mandata. Trump, prema svim pokazateljima, ima još manje srama od Clintona. Amerika se pod njim tako srozala da nam Iran bombardira naftna polja u Saudijskoj Arabiji, Turci marširaju našim djelom Sirije i ubijaju naše saveznike Kurde, koji bježe u ruke zločinca Assada. I ne samo da nismo uspjeli srušiti Madura u Venezueli i postaviti našeg čovjeka Guaida, nego sad još Maduro ruši našeg čovjeka Morena u Ecuadoru, a Sjeverna Koreja bezobrazno prekida pregovore, dok Trump i dalje besramno tvrdi kako pobjeđuje, kako su njegovi telefonski razgovori “perfektni”, a mudrost “nenadmašiva”. Nada njegovih protivnika je vjerojatno da će mu impeachment barem malo oslabiti šanse na izborima.

To se, kažu, sprema Americi pod Demokratima: otvorene granice i socijalizam. Ljudi odrasli u real-socijalizmu će odmah zamijetiti kako otvorene granice nisu postojale u socijalizmu, no tko to u ruralnom Arkansasu može ili želi znati?

Trumpovu odluku da povuče vojnike sa sjevera Sirije, gdje su jamčili Kurdima, saveznicima koje je Amerika koristila kao topovsko meso u svom ratu protiv ISIS-a, sigurnost od Turske, Biden je tokom posljednje TV debate demokratskih kandidata, 15. listopada, nazvao “najsramotnijom vanjskopolitčkom odlukom jednog američkog predsjednika u modernoj povijesti,” a Buttigieg je izjavio da [odluka] “šteti ugledu i časti naših vojnika, jer jednom kad vojniku uzmeš čast, možeš mu slobodno nakon toga uzeti i pancirnu košulju.”

Trump, naravno, pojma nema o apstraktnom konceptu “časti”, baš kao ni o apstraktnom konceptu “istine.” On tweeta o sramotnom povlačenju kao velikoj pobjedi. No, njegovi ga glasači, ta druga polovica stanovnika, i mediji koje prate, ne vide kao izdajnika: vide ga kao spasioca, čovjeka koji će ih zaštititi od najezde migranata sa juga, od kineskog ‘takeovera‘ američke hegemone pozicije u svijetu, i od bauka socijalizma – jer to se, kažu, sprema Americi pod Demokratima: otvorene granice i socijalizam. Ljudi odrasli u real-socijalizmu će odmah zamijetiti kako otvorene granice nisu postojale u socijalizmu, no tko to u ruralnom Arkansasu može ili želi znati?

Uslijed nezadovoljstva rastućom nejednakosti, što je Trump agresivnije anti-socijalistički, to se Demokrati priklanjaju bliže Sandersovim idejama

Sanders, Demokrati i prva skupina ljutitih glasača, za koje Trump jeste izdajnik, uzurpator, diktator i lakej, sada propituju temelje društvenog i ekonomskog sustava, što je novo za Demokrate ovdje nakon drugog svjetskog rata. S izuzetkom Sandersa, socijalizam je potpuno nestao iz američkog političkog diskursa, kako ga je McCarthy svima ogadio čistkama. U posljednjih 40 godina Demokrati se dapače trude biti prisni s kapitalom. Na kraju, politiku dobiva novac, a radnici novca nemaju. No uslijed nezadovoljstva rastućom nejednakosti, što je Trump agresivnije anti-socijalistički raspoložen, to se Demokrati priklanjaju bliže Bernijevim idejama. Ne kažem da će ga nužno nominirati – superdelegati mu možda nikad ne oproste Hillary 2016 (a sad će sigurno, nakon infarkta, tvrditi kako je on već jednom nogom u grobu, iako Dick Cheney i dalje živi nakon pet udara, a i nema uopće više svoje vlastito srce) – no tko god bude nominiran kandidirat će se nesumnjivo, gledajući posljednju debatu, na dominanto Bernijevskoj političkoj platformi.

Hoće li Amerika postati socijalistička?

Prije nego se lokalni veseli neoliberali osove osorno na stražnje nogice glasno nas uvjeravajući kako je socijalizam dokazano propao kao sistem, važno je utvrditi da to što Sanders, a sada i Elizabeth Warren i drugi ovdje pokušavaju prodati, nije socijalizam kakav smo imali u SFRJ. Socijalizam je catch phrase – emotivno nabijen radikalni termin dizajniran da uzbudi, naročito mlade, koje je danas teško inspirirati, i digne ih na noge da pođu glasati. Ljevica socijalizmom opisuje pravedniji svijet s univerzalnom zdravstvenom zaštitom i besplatnim visokim školstvom. A desnica tom riječi opisuje apokalipsu koja se sprema ako Demokrati dobiju izbore.

Ono što Demokrati zovu socijalizmom, a Republikanci čak radikalnim socijalizmom, zapravo je društveno odgovorna tržišna ekonomija, dakle i dalje kapitalizam, samo obzirniji prema radnicima, okolišu i društvu, a odlično je štimalo i u SAD-u u 1950-tima i 1960-tima, kako pod demokratskim, tako i pod republikanskim predsjednicima, a i dalje tako štima u državnim i gradskim službama: očito nije istina da Amerika ne bi mogla funkcionirati kao tako socijalistička zemlja, i da se Amerikancima tako visceralno gadi socijalizam, jer Amerika tako za mnoge funkcionira već i sada, i oni se ne bune.

Jedan je tijekom radnog vremena istokario metalnu ploču, popravljajući svoj osobni automobil u autobusnoj garaži. Pravo samoupravljanje. Totalno ne-efikasno. Radnici se medjutim ne bune. Dapače, ljudi žele tamo raditi i nadaju se da će im djeca dobiti takav posao. Svatko želi biti uhljeb.

Muškarac srednjih godina, u malom ruralnom mjestu u Americi, gdje više od 50% populacije prima neku vrstu socijalne pomoći, kojega sam spomenuo u članku od 31. svibnja, napokon je dobio posao, i sada radi za kompaniju javnog prijevoza u gradiću u državi Vermont. Kako bi uvijek bilo dovoljno zaposlenika da reagiraju u hitnim situacijama, namjerno ima previše zaposlenih. Ljudi često, posebno vikendima, sjede satima u sobi za obroke i čitaju poruke na Facebooku, uredno plaćeni. Prošli vikend, kolega je istokario metalnu ploču, popravljajući svoj osobni automobil u autobusnoj garaži, tokom radnog vremena. Pravo samoupravljanje. Totalno ne-efikasno. Radnici se medjutim ne bune. Dapače, ljudi žele tamo raditi i nadaju se da će im djeca dobiti takav posao. Svatko želi biti uhljeb.

Sudar Amazonova kamiona (Policija države Virginia)

Da se to da u ruke Jeffu Bezosu, vlasniku Amazona, smjesta bi otpustio dvije trećine zaposlenih, a ostali bi radili na poziv, kad ih već treba, kao roboti ukopčani u struju, bez odmora i predaha, a menadžera bi zamijenila aplikacija. I to bi bilo jeftinije, efikasnije, produktivnije, učinkovitije. Vozači Amazona nisu zaposlenici Amazona nego nezavisni vozači u rentiranim kamionima bez obilježja, tjerani do iznemoglosti aplikacijom da ispunjavaju nemoguće norme brzine isporuke paketa što dovodi do čestih teških automobilskih nesreća: da bismo primili paket drugi dan nakon što smo ga naručili, a Bezos i dalje bilježio profit, potrebno je koji puta i pregaziti čovjeka. Tu cijenu sve manje građana želi plaćati. No, promjena takvog sistema također košta. Bernijeve ideje u očima Trumpovih i, nažalost, Bidenovih birača uvijek padaju na tom pitanju: tko će to platiti?

A to je pogrešno: jednostavno nisu u stanju ni pojmiti koliko su bogati danas zaista bogati, niti imaju pojma kakav je to rad potreban kojim se postaje milijarder. Bune se što bi Warren i Sanders podigli poreze milijarderima, jer su svoj novac pošteno zaradili i na njima je da odluče kako će ga potrošiti. Imetci najbogatijih na svijetu veći su od bruto proizvoda manjih europskih država i afričkih država srednje veličine;  netko kao Bezos ima više novca od cijele Hrvatske.

U svojoj novoj knjizi Kapital i ideologija Thomas Piketty objašnjava kako je kapitalizam stvorio ideološki diskurs koji moralno opravdava nejednakost kao pozitivan koncept, motor ekonomije. Više to i ne propitujemo: obrazovana je cijela klasa intelektualaca da neumorno i agresivno brane tu tezu; ljevica je debelo zaglibila u politikama identiteta, potpuno izgubivši kompas oko proizvodnje života.

Piketty tvrdi da su milijarderi u stvari najneproduktivniji dio društva, i da štete ekonomskom rastu (što više milijardera rast je sporiji): milijarde na kojima sjede i dijele mrvice dobrotvornim organizacijama, čije vodstvo im se dopalo na nekom koktel-partiju, bile bi znatno korisnije kad bi ih gradjani trošili i reinvestirali u ekonomiju. Predlaže poreze do 90% (kakve je Amerika imala u doba Eisenhowera) na velika bogatstva i redistribuciju koja bi restartala rast. I Sanders i Warren predlažu slične programe.

Jedan od moderatora posljednje debate demokratskih kandidata, Mark Lacey, urednik New York Timesa, suočio je Bernija sa njegovom izjavom kako milijarderi ne bi trebali postojati, i kako on planira da ih dokine porezima. Sanders je s neskrivenim zadovoljstvom uskliknuo: “Da, baš u to vjerujem, i to kanim učiniti! Ljudi spavaju na ulicama, 87 milijuna nema zdravstveno, stotine tisuća si ne mogu priuštiti visoko obrazovanje, a milijuni ne mogu otplatiti studentske kredite: pohlepa i korupcija su u ratu protiv radničke klase ove zemlje već 45 godina.” Lacey se na to okrenuo Tomu Steyeru, jedinom milijarderu medju dvanaestoricom prisutnih, pitajući ga da što on misli o tom Bernijevom prijedlogu. Steyer je promptno odgovorio: “Sanders je sasvim u pravu i ja ga potpuno podržavam! Dok se manjina neizmjerno bogati, 90% ljudi u ovoj zemlji nije dobilo povišicu već 40 godina.” David Leonhardt u komentaru za New York Times ovog mjeseca pokazuje kako najbogatiji danas zapravo plaćaju najmanje stope poreza u povijesti i kako se porezno opterećenje u zadnjih 60 godina postepeno prebacilo sa najbogatijih na najsiromašnije. Ta neodgovornost i nezainteresiranost za širi društveni interes ne ostavlja mjesta simpatijama za novobogate. Možda Amerika postane tako socijalistička? Da li se toga treba bojati ili se tome treba radovati?

Sanders je u pravu: milijarder, demokratski pretkandidat Tom Steyer (youtube)

Kalifornija je već nešto ispred ostatka u svijeta, donoseći zakone o tome što treba činiti da se zaštiti zaposlenike u novom app-baziranom kapitalizmu. Velika većina tih novih tech kompanija dolazi iz Kalifornije (Uber, Airbnb, Facebook, Twitter, PayPal…), stoga tamošnji regulatori imaju najbolji uvid u probleme i posljedice, a i suočeni su s rastućim jazom izmedju broja milijardera i broja ljudi koji živi ispod granice siromaštva, te su zainteresirani za zakonodavnu amelioraciju problema. Kako te korporacije imaju globalni doseg, svaka bi zemlja trebala pratiti kalifornijsko zakonodavstvo radi lokalnog reguliranja tih kompanija.

Upada u oči da je ono što prosječni Amerikanac danas doživljava kao socijalizam zapravo državni intervencionizam: očekuje se da će država zakonima riješiti pitanja zdravstvenog, obrazovanja, poreza, radničkih prava. Ono što nedostaje, u usporedbi sa prošlošću je radnički aktivizam: štrajkovi. Sa zatomljivanjem sindikata, radnike se ušutkalo i ukrotilo. Tko se sjeća kad je bio zadnji veliki štrajk? I gdje će mediji, koji ovise o reklamama korporacija, staviti vijest o takvom dogadjaju?

Tako je gotovo ispod razine medijskog interesa, zasjenjena Trumpovim tweetovima o vlastitoj “velikoj i nenadmašivoj mudrosti”, pozivima Ukrajini i Kini da istražuju Bidene, povlačenjem američke vojske iz Sirije i izdajom Kurda, prošla odluka radnika General Motorsa da stupe u štrajk: 16. rujna ove godine 50,000 sindikaliziranih radnika najavilo je štrajk i zatvorilo 250 pogona. Unatoč nedavno postignutom tentativnom sporazumu, štrajk još traje, praćen glasnom šutnjom medija.

Nekad najveća korporacija na svijetu, General Motors danas je tek blijeda sijena svojedobne moći. Ipak, GM je i dalje golema korporacija sa 180,000 zaposlenih i godišnjim prihodima od oko 150 milijardi dolara, a štrajkovi GM-zaposlenika su često bili signali prekretnica u američkoj povijesti: štrajk 2000 radnika u Flintu, MI (rodnom gradiću Michael Moorea, u kojem je GM originalno zasnovan) 1936.-37. doveo je do sindikalizacije radnika GM-a, tada najvećeg proizvodjača automobila na svijetu, a nakon toga do vala sindikalizacije radništva diljem SAD-a; 113-dnevni štrajk 175,000 GM-radnika 1945.-46. doveo je do tzv. Detroitskog sporazuma, koji je postao model za poslijeratni tretman američkih radnika, definirajući obaveze poslodavaca u pogledu plaća i zdravstvene i mirovinske zaštite; 1970., oko 400,000 radnika u auto-industriji stupilo je u štrajk protiv GM-a i drugih proizvodjača izvojevavši nakon dva mjeseca znatno povećanje plaća, nakon čega je nastupila sustavna desindikalizacija, pod Reaganom.

Današnji problemi s kojima se američki zaposlenici GM-a suočavaju su prvenstveno zatvaranje tvornica u SAD-u i selidba proizvodnje u zemlje sa jeftinijim radom. GM je zaradio više od 8 milijardi dolara profita prošle godine – dakle ne posluje sa gubitkom. No kompanija je proglasila bankrot pritisnuta troškovima mirovinskog osiguranja. Radnici su pristali na manje plaće da pomognu korporaciji izaći iz bankrota, no zahtijevaju da GM prestane zatvarati pogone u SAD-u. Svi se sjećaju kako im se Trump u svojoj predizbornoj kampanji u tome pridružio, tvrdeći kako će spriječiti zatvaranje GM pogona u Lordstown, OH, gdje se proizvodio Chevy Cruze. Pogon u Lordstownu je danas zatvoren, a GM proizvodi Chevy Cruze u Mexicu. Radnici sada u štrajku zahtijevaju da se pogon u Lordstownu ponovno otvori. Što misle o lažnim obećanjima predsjednika, lako je pretpostaviti.

Kineski vlasnik je reorganizirao tvornicu, zabranivši sindikalno organiziranje i srezavši plaće sa $29/sat na $12/sat. I još se bunio da američki zakon ne dozvoljava radnicima da rade više od 8 sati dnevno. U Kini, kaže, radnici rade 12 sati dnevno i imaju 2 dana slobodno na mjesec.

Takodjer zahtijevaju da GM prestane zapošljavati privremenu radnu snagu umjesto stalnih radnika – trenutno je 7% GM zaposlenika privremeno, s plaćom od $15/sat, oko 3 puta manje nego što bi koštali kompaniju kao redovno zaposleni. Posebno je indikativan slučaj GM tvornice u Daytonu, OH dokumentiran u filmu “American Factory” na Netflixu: umjesto da zatvori tvornicu i preseli proizvodnju u Kinu, GM je prodao cijelu tvornicu kineskom vlasniku. Kineski vlasnik je reorganizirao tvornicu s postojećom radnom snagom, zabranivši sindikalno organiziranje i srezavši plaće sa $29/sat na $12/sat. I još se bunio da američki zakon ne dozvoljava radnicima da rade više od 8 sati dnevno redovnog radnog vremena. U Kini, kaže, radnici rade 12 sati dnevno i imaju 2 dana slobodno na mjesec. Kinezi dakle potpuno ignoriraju načelo o 8-satnom radnom danu, za koje su se, na sreću, američki radnici izborili još 1916. kada je donesen Adamson Act.

Osnovni zahtjev štrajkaša je da GM uloži novac od profita u zadržavanje proizvodnje u Americi i nove redovno zaposlene radnike. U neku ruku taj je zahtjev jeka Trumpovih obećanja iz njegove predizborne kampanje 2016. Prema tome taj štrajk je nužno i odgovor na neuspjeh Trumpove politike i izraz razočaranja neispunjenim obećanjima. I štrajk je odlično posjećen od demokratskih predsjedničkih kandidata: već su se pojavili Sanders, Warren, Biden, Harris, Klobuchar, Buttigieg i Castro. Tokom listopadske debate kandidati su bili jedinstveni u podršci sindikatima: Booker je svoj govor započeo sa “ja sam uz sindikate – bez sindikata raste nejednakost”, a O’Rourke sa “ja sam sa štrajkašima. GM je platio $0 u porezima i trebali su to reinvestirati u infrastrukturu i trening da zadrže zaposlenja ovdje”, dok je Klobuchar izjavila: “ja ne bih bila ovdje da nije sindikata – mi smo svi ovdje protiv milijardera, čak i milijarder (Steyer)”.

Kandidati znaju dobro da taj osjećaj prevarenosti može koštati Trumpa 2020. više glasova nego skandal s Ukrajinom i pomalo luckasti nedavni tweetovi. I valjda još jedini razlog koji možemo identificirati zašto mainstream mediji toliko čvrsto šute o tom štrajku je strah elite. Jasno je da se lijeve elite boje bauka socijalizma jednako koliko i desne. I desnica na to računa. Nije medjutim baš sasvim jasno bi li se štrajkaši radovali socijalizmu. Naime, indoktrinacija prožima i njih. Ako bi bili u prilici empirijski zaključiti da im je bolje, vjerojatno bi podržali socijalizam. No zašto bi to učinili za propali sistem o kojem znaju jedino propagandne poruke?

Za sada u SAD o socijalizmu najviše govore oni koji ga mrze. Da socijalizam pobijedi možda mu treba promijeniti ime. Treba ga naprosto zvati – pravednije društvo. Kako je GM štrajk stigao do načelnog sporazuma, tako je sindikat UAW najavio da će iste zahtjeve postaviti Chrysleru i Fordu, a drugog jutra u štrajk su stupili školski učitelji u Chicagu, trećem najvećem školskom sustavu u SAD, ostavljajući 300,000 djece izvan škole, sa zahtjevima sličnim onima koje postavljaju hrvatski učitelji (dakle ne samo povišica plaća, nego bolja podrška unutar škola sa većim brojem zaposlenih para-edukatora). Pritisak postoji.

Dodatni linkovi:

https://www.nytimes.com/2019/10/16/business/gm-uaw-strike.html?action=click&module=News&pgtype=Homepage

https://www.nytimes.com/2019/10/16/us/chicago-schools-teachers-strike.html?action=click&module=Top%20Stories&pgtype=Homepage

https://www.facebook.com/ctulocal1/videos/712284259289980/

Stacy Davis Gates, Chicago Teachers Union