Zašto se u Hrvatskoj neće ništa naučiti od ovogodišnjih ekonomskih nobelovaca

Abhijit Banerjee, Esther Duflo i Michael Kremer dobitnici su ovogodišnje Nobelove nagrade za ekonomiku. Ivo Bićanić objašnjava njihov doprinos znanosti, ali i zašto njihova saznanja neće pomoći Hrvatskoj. Za početak, potrebno je prihvatiti politiku malih koraka a ne grandioznih sveobuhvatnih rješenja, da za rezultate treba vremena te ispuniti još neke preduvjete

Ovogodišnjeg Nobela iz ekonomike ravnopravno su podijelili Abhijit Banerjee, Esther Duflo i Michael Kremer. Samo je Kremer rođen Amerikanac dok su ostalih dvoje dobitnika naturalizirani Amerikanci, Abhijit Banerjee je iz Mumbaija (i nakon Amartya Senove nagrade iz 1998. drugi Indijac koji je dobio medalju) a Duflo Parižanka (i nakon Elinor Ostrom iz 2009. druga žena koja je dobila medalju, ujedno sa 46. godina do sada najmlađa dobitnica). No dodjelom se nastavlja tradicija da bez obzira odakle krenuli put do Nobela završava na najboljim američkim sveučilištima: Kremer je sa Harvarda a supružnici Dulfo i Banarjee sa M.I.T.-a. Sve troje su i doktorirali na takvim sveučilišima. Kao i u sportu, NBA materijal se prepoznaje već među mlađim juniorima a za olimpijsko zlato treba igrati u NBA; postoje iznimke ali su rijetke.

Ono što ovogodišnje leaurete razlikuje nije toliko gdje rade nego druge stvari. Prvo, zanimaju ih nerazvijene zemlje i siromaštvo u njima; u njihovim radovima postoji značajni aktivizam jer im je u središtu kako prepoznti najbolje politike da se popravi sudbina siromašnih. Unatoč ogromnom smanjenju siromštva, uglavnom zbog Kine, siromaštvo ostaje veliki problem i siromašnih još ima mnogo. Drugo, bavili su se terenskim istraživanjima ne bi li mogli točno, precizno izmjeriti kako najboljim mjerama smanjiti siromaštvo. Recimo, gledali su da li su bolji obrazovni ishodi ako se djeci podijele udžbenici ili daju bolji obroci. Treće, morali su pokazati da su njihovi rezultati, izvedeni u jednom slučaju ili na jednom mjestu, općevažeći. Recimo, da rezultati izračunati za određenu broj sela i regija vrijede i šire, da rezultati za Keniju vrijede za Indiju. Četvrto, morali su napraviti schumpeterijanski napredak (u smislu razvoja metoda analize za razliku od puke primjene već raspoloživih metoda na nove brojeve i okolnosti) i prilagoditi dominatnu paradigmu, da to postignu. Postigli su to prilagođavanjem tehnike poznate u medicini na njihov terenski rad u istraživanju siromaštva. Riječ je o slučajnom eksperimentu s kontrolnim uzorkom (RTC odnosno randomized control trial).

Sva ta četiri zadatka u jednom paketu su veliki izazovi vrijedni Nobela (od 1968. iz ekonomskih nauka se dodjeljuje nagrada Sveriges Riksbank, nije dio Nobelove ostavštine iz koje se dodjeljuje Nobelova nagrada no postupak izbora je isti i dobitnici se zovu nobelovci pa možda nije fer previše naglašavati razlike koje javnost ne prepoznaje).

Ovogodišnji laureati nisu istraživali ‘velika’ pitanja ekonomske teorije i gospodarskog života ali jesu istraživali važna pitanja. Velika pitanja oni rastavljaju na manja pitanja o kojima se može nešto točno reći. Siromaštvo predlažu smanjivati nizom dobro uređenih djelotvornih manjih koraka (neki im to smatraju gubitkom vremena jer vide siromaštvo kao poslijedicu velikih promjena, globalizacije, kapitalizma i sličnog, a male korake posve nekorisnima u tom širem kontekstu).

Vrijede li kenijski rezultati u Indiji?

Velika je ekonomska teza da je važno popraviti stanje zdravstva i da je zdravo stanovništvo važno. Malo je pitanje kako povećati procijepljenost (ulaganjem u bolju ponudu, recimo više mjesta za cijepljenje, ili poticati potražnju – nagraditi i kako nagraditi one koji se cijepe); ili kako se riješiti parazita i glista među djecom (i kakav je plan za to najdjelotvorniji). Time se među inim naročito bavio Michael Kremer.

Velika je tema da je obrazovanje ekonomski važno. Malo je pitanje jesu li bolji ishodi postignuti dijeljenjem obroka ili udžbenika ili prilagodbom izvedbe nastave. Time se, između ostaloga, bavila Esther Dulfo i ustanovila da prva dva načina nisu osobito bitna ali treći je presudan (što je u skladu sa ‘velikim rezultatom’ da nije presudno koliko se novca ulaže u obrazovanje nego kvaliteta procesa).

Veliko je pitanje dobra prehrana, malo pitanje kako osigurati da djeca dobiju željezo (tabletama u školi, baš kao što su davno neki od nas dobivali tablete flora za zube). Mala se pitanja odnose na podjelu zajamčenih dohodaka, mikrofinanciranje (o kojemu nemaju dobro mišljenje i smatraju ga precijenjenim, osim za slučaj osobito ambicioznih), poduzetništvo, javnu upravu, uvođenje tehnologija koje osobito povećavaju proizvodnost itd. To su sve politike koje su značajno popravile život sredina u kojima su ispravno primijenjene. U tom pogledu njihovo je geslo da se ‘može pomoći siromašnima ako novac slijedi dokaze iz istraživanja’.

Dakle ovogodšnje laureate zanima mjerenje učinka određenih politika smanjenja siromaštva. To nije lagani zadatak. Tome prilagođavaju svoj pristup. Analitička novina na kojoj temelje rješenje je pokus (eksperiment) i to na slučajno izabranom uzorku uz kontrolni uzorak. Slučajnim uzorkom izaberu sela, gradiće ili područje gdje primjenjuju neku ekonomsku politiku i druga sela, gradiće ili područja gdje je ne primjenjuju ili gdje primjenjuju neku drugu mjeru. Utvrđuju i mjere ishode i određuju oblik najdjelotovrnije politike. Vrlo je teško to raditi u siromašnim zemljama, među siromašnim stanovništvom koje neprekidno mijenja  ponašanje a na način da je rezultat relevantan u drugim sredinama. To je schumpeterijanska novina koju nude.

Taj pristup pokusnih politika u slučajno izabranom uzorku počinje Kremer početkom devedesetih a dorađuju i proširuju primjenu Banerjee i Duflo. U tom pogledu su možda prvi praktičari jednog novog pristupa unutar dominatne ekonomske paragme koji pokušavaju riješiti neke njene nedostatke. Klima unutar dominantne paradigme proizvela je još dva načina rješenja njezinih nedostataka koja su bliska RTC-u.

To su prvo, bihevioristički pristup i eksperimentalna ekonomika što je značajno poljuljalo povjerenje u paradigmatični opis potrošača. RTC je složeniji jer uključeni u pokus, njihove obitelji i okolina neprekidno mijenjaju ponašanje i odluke, što stvari čini mnogo složenijim nego u eksperimentalnoj ekonomici.

Drugi je način korištenje mikropodataka.  Duflo kaže da je mnogo lakše mišem skinuti podatke i masirati ih u toplini radnog stola nego RTC koji zahtijeva sudjelovanje, neprekidno podešavanje i mnogo više truda uz neizvjesnije rezultate. Danas su mikropodaci de rigueur primijenjenih istraživanja baš kao što pokusi i RTC prevladavaju u svim ‘state of the art’ istraživanjima nerazvijenosti i siromaštva.

U slučaju Nobela iz ekonomskih nauka postavlja se pitanje što nagrada znači za našu svakodnevicu? Banarjee, Dulfo i Kremer su se bavili nerazvijenim zemljama i siromaštvom u nerazvijenim zemljama s jasnim ciljem doprinosa djelotvornosti politika. Može li to nama biti korisno a ne samo zanimljivo?

Aktivizam je izražen kod sva tri laureata. Njihov je cilj razraditi tehnike kojima se može bolje razumijeti siromaštvo ali i koje onda mogu poslužiti kao temelj za izgradnju djelotvornijih politika smanjenja siromaštva. No osim preporuka djelotvornih politika aktivizam se vidi i u njihovim drugim postupcima. Kremer osim akademskih članaka mnogo objavljuje u ‘lakšim’ publikacijama i član je mnogih udruženja koja se bave siromaštvom u raznim zemljama. Kod bračnog para Banarjee i Dulfo aktivizam je još izraženiji. Oni još dodaju uključenost u zbivanja u zemljama svog porijekla, objavili su ‘kuharicu’ za RTC istraživanja ali i svakih nekoliko godina objavljuju knjigu za širu publiku. Tako su 2011 objavili Poor economics a u studenom ove godina izlazi Good Economics for Hard Times.

Nobel iz ekonomskih nauka razlikuje se od drugih. U slučaju Nobela iz ekonomskih nauka postavlja se pitanje koje se za druge ne postavlja: što ta nagrada znači za našu svakodnevicu? Banarjee, Dulfo i Kremer su se bavili nerazvijenim zemljama i siromaštvom u nerazvijenim zemljama s jasnim ciljem doprinosa djelotvornosti politika.

Može li to nama biti korisno a ne samo zanimljivo? Hrvatska nije nerazvijena, dapače po klasifikaciji Svjetske banke sada je razvijena. Međutim većina problema kojima se bave ovogodišnji laureati u značajnoj mjeri postoje u Hrvatskoj. Postoji siromaštvo, osobito staračka samačka ruralna domaćinstva ali i zbog velikih prostornih nejednakasti i u Hrvatskoj postoje nerazvijena područja. Problemi sa zdravstvom i padom procijepljenosti su svima poznati kao i nedvojbena prisutnost loše javne uprave. Inercija neuvođenja novih tehnologija je prisutna, itd. No dok se rezultati vjerojatno ne mogu jednostavno prenijeti (pokazali su da se mogu iz Kenije u Indiju ali iz Kenije u Hrvatsku ne) njihov pristup putem eksperimenata se može primijeniti. Vjerojatno bi značajno pridonio razradi i primjeni efikasnijih mjera nego sadašnji pristupi.

No da bi se to postiglo potrebno je načiniti nekoliko predkoraka i zadovoljiti jedan uvjet. Za početak potrebno je prihvatiti ‘politiku malih koraka’ a ne grandioznih sveobuhvtnih rješenja. Zatim potrebno je ulagati u znanost jer nemamo vještine i znanja za provođenje eksperimenata o kakvim pišu Banarjee, Dulfo i Kremer. Te nepostojeće kockice treba posložiti i onda zdovoljiti važan preduvjet. Prihvatiti da do rezultata treba vremena. To ne ide preko noći što podrazumijeva postojanost i odustajanje od kratica. Ovo zadnje je vjerojatno najteži uvjet i zato se u Hrvatskoj vjerojatno na nesreću žitelja neće ništa naučiti od ovogodišnjih Nobelovih laureata iz ekonomskih nauka a posljedice će biti da se ne primjenjuju najbolje politike i nepotrebni gubitak blagostanja.