Kamikaze i japanski kult smrti. Izobličenje trešnjina cvijeta

Nacionalni simbol Japana, sakura, trešnjin cvijet, bio je benigni simbol kulturnog identiteta, no 1870-ih je izobličen u maligni simbol nacionalizma i agresije, piše Velimir Grgić u eseju o kulturi smrti koja je stvorila kamikaze. Istražuje i ulogu D.T. Suzukija, najvećeg poslijeratnog "izvoznika" Zen filozofije na Zapad, koji je carskim vlastima pomogao pretvoriti Zen u oružje, šireći gospel o načelu jedinstva Zena i mača, o ravnopravnom odnosu prema životu i smrti.

• Naslovna fotografija: Školarke mašu trešnjinim pupoljcima na pozdrav kamikazi koji uzlijeće. (Creative Commons)

• Autor je hrvatski novinar, pisac, scenarist i producent. Objavio je dvadesetak knjiga i više od tisuću novinskih tekstova.

Zgrada zrakoplovnog korpusa Tsukuba u Kasami, gradiću stotinjak kilometara sjeverno od Tokija, pomalo je oronula uspomena na povijest japanskog militarizma, danas muzej sa spomenikom palim mučenicima, udaljenim nekoliko minuta hoda od glavne zgrade. Tsukuba je tijekom Drugog svjetskog rata bila komanda i centar za obuku kamikaza, a iako je danas pretvorena u izložbeni prostor uniformi, pisama i dnevničkih zapisa pokojnih pilota-samoubojica, osim zidova i fasade jedino što još izravno veže ovaj kolažirani, prearanžirani komad povijesti s njegovom autentičnom prošlošću botanički je zahvat na prilaznoj cesti. Neuništivi niz starih stabala trešnjinog cvijeta, koji svako proljeće oboji pomalo čemerni ambijent bivše tvornice ljudskih projektila.

Boja trešnjinog cvijeta je boja Japana. Sakura, trešnjin cvijet, nacionalni je simbol, japanski duh utisnut u nježne, poetične ružičasto-bijele latice. Načelno možemo staviti prst na kalendar i detektirati kada se to po prvi puta eksplicitno dogodilo, iščitavajući pjesmu Motoorija Norinage iz 1790. godine. Norinaga je bio jedan od vodećih učenjaka akademskog pokreta Kokukagu, intelektualne renesanse razdoblja Edo (1603-1868). Filozofi i duhovnjaci su predvodili neku vrstu novog nacionalnog pokreta. Sa zadatkom usmjeravanja japanske misli k vlastitoj otočnoj tradiciji, pokušali su izgurati utjecaje budizma i kineskog konfucijanizma pa postaviti novi, japanskiji operativni sustav kolektiva. Jednom očišćen od stranih utjecaja, japanski duh može biti definiran – Norinaga ga naziva “japanskim srcem” (yamato-gokoro), a u stihovima ga uspoređuje s divljom trešnjom (yamazakura), procvjetalom na jutarnjem suncu:

Shikishima no

Yamato gokoro o hito towaba

Asahi ni ninou

Yamazakurabana

Norinaga je obožavao život. Nije veličao smrt, štoviše, smatrao je da su značenje, vrijednosti, prosvjetljenje i užitak odlike života, a smrt nas vodi u mračni, hladni i prazni svijet koji je zvao yomi. Ni raj ni pakao, samo odsutnost života. Godinu dana prije smrti napisao je oporuku u kojoj je tražio da ga zakopaju na planini Yamamuro, a na grobno mjesto posade – trešnjin cvijet.

Simbol proljeća, simbol je rođenja života, ali zbog kratkog proljetnog bljeska sakurine pune ljepote, ona je ujedno i simbol njegove prolaznosti, zavjesa nježnosti koja skonča leteći na vjetru. Japanci to zovu mujo i koriste ga kao source code svog odnosa prema životu i smrti, mirenje s činjenicom da je, budistički rečeno, sve mujo – prolazno i promjenjivo, ali ne samo mirenje, već i pronalaženje ushita u ljepoti ove činjenice; baš kao što je trešnjin cvijet u punini i vitalnosti svojih boja i volumena prolazni fenomen stiješnjen između života i smrti, kao dvije ruke koje razdvajaju svjetlost i mrak, ali ih istodobno i vuku jedno ka drugome. U Zen budizmu koji je hrabrio kamikaze, slavljeno je jedinstvo života i smrti: “Put samuraja nalazi se u smrti”, poznati je ratnički kredo, ili još bolje Hana wa sakuragi, hito wa bushi, “mudrost” stare poslovice koju uz nešto slobode možemo prevesti kao: “Najbolji cvijet jest trešnjin cvijet; najbolji muškarac je ratnik.”

Ratnik je, dakle, ljudska verzija trešnjinog cvijeta, ispunjenje punog potencijala muškosti u prolaznosti i promjenjivosti njegovog puta nasilja. Baš kao i trešnjin cvijet prije nego otpusti hvat s grane i prepusti se sili vjetra, samuraj je prije odlaska u borbu, kakav god da njezin ishod bio, ionako već mrtav. Ako se vrati s tuđom krvi na katani, odradio je častan posao, ubojica, ali nevin poput cvijeta. Ako skonča pod tuđom oštricom, skončat će opet časno. Ako si presudi harakirijem, pretvorit će se u – cvijet. Prosuta crijeva i prolivena krv u japanskim hororima, posebno u tzv. ero guro tradiciji (erotska groteska u doba moderne), često se uspoređuje sa cvijećem, a tu je estetiku povukla iz srednjovjekovne umjetnosti. Jedan od najozloglašenijih pseudo-snuff filmova svih vremena, “Ginī Piggu 2: Chiniku no Hana” (1985.), doslovno se zove “Zamorac 2: Cvijet mesa i krvi”. Kada je Takeshi Kitano 2003. snimio svoju verziju sage o slijepom samuraju Zatoichiju, od svog CGI odjela tražio je da špricajuća krv izgleda kao “cvijeće koje cvate po ekranu.”

Antropologinja Ohnuki-Tierney tvrdi da je trešnjin cvijet, benigni simbol kulturnog identiteta, 1870-ih izobličen u maligni simbol nacionalizma i agresije.

U knjizi Kamikaze, Cherry Blossoms, and Nationalisms: The Militarization of Aesthetics in Japanese History (2002.), antropologinja Emiko Ohnuki-Tierney plete jedinstveni spoj botanike i političke povijesti. Tvrdi da se potpuna transformacija trešnjinog cvijeta, izobličenje benignog simbola kulturnog identiteta u maligni simbol nacionalizma i agresije dogodila 1870-ih, u razdoblju restauracije Meiji, kada je nova vlast posadila trešnjino cvijeće na groblje palih vojnika Yasukuni. Sakura je postala sinonim za reinkarnaciju – vojnici pali u mnogim dotadašnjim japanskim ratovima vratili su se kao bijelo-ružičaste latice, baš onako kako je sanjao pacifist Motoori Norinaga. Militaristi su 1930-ih u modu vratili Hana wa sakuragi, hito wa bushi, a onda i objavili knjigu o povijesti vojnog svetišta Yasukuni, ukrasivši korice trešnjinim cvijetom. Isti se cvijet našao na znakovlju vojske i mornarice, sadili su ga u vojnim bazama pa čak i čupali borovinu koja je okruživala stare feudalne dvorce, kako bi na njezino mjesto posadili trešnjin cvijet. Kada je Japan krenuo u azijsku ekspanziju, na pokorene teritorije prvo bi posadio zastavu, a onda i stabla trešnjinog cvijeta. Nije bilo dovoljno države okupirati živim vojnicima – dobro je došlo pojačanje junaka reinkarniranih kao rascvjetani Prunus serrulata.

Letjelica kojom su kamikaze u Drugom svjetskom ratu ubile oko 7000 članova američke mornarice zove se Oka – što je drugi japanski naziv za trešnjin cvijet. U ratu je poginulo između 2500 i 3800 kamikaza, a velika većina njih sjedila je u kabini “pilotirajuće bojeve rakete” Oka. Zero je bio najpopularniji zrakoplov u hangarima japanske avijacije, a iako je i korišten u akcijama kamikaza, nije bio dizajniran za takve pothvate. Mitsubishi A6M Zero je bio ozbiljan borbeni avion, toliko razvikan da su se mnogi mladići prijavili u avijaciju samo zato da se nađu u njegovom kokpitu. Djevojke su ih obožavale, bili su leteći šminkeri, nasmiješeni heroji iz japanskog “Top Guna”. I mnogi su od njih iskorišteni kao projektili, nikudan, “ljudski metak”.

Amerikanci su Oku zvali Baka Bomb, kodno ime s jednom od prvih japanskih riječi koje su saveznici naučili, baka, budala, idiot. (National Museum of the U.S. Navy)

S druge strane, Yokosuka MXY-7 Oka bio je avion isključivo dizajniran za samoubilačke napade, iznimno brz (obrušavao se brzinom većom od 900 km/h) i kratkog dometa (30-ak kilometara), dizajniran da se zaleti u neprijateljsku metu i raznese je bojevom glavom koja teži tonu-i-sitno pa tako s lakoćom prodire kroz oklop. Polijetali bi (ispaljivali se, zapravo) s većih zrakoplova za čiji bi “trbuh” bili pričvršćeni.

Amerikanci su Oku zvali Baka Bomb, kodno ime s jednom od prvih japanskih riječi koje su saveznici naučili, baka, budala, idiot. Fujio Hayashi jedan je od idiota ove priče. Imao je samo 22 godine kada je preuzeo obuku pilota novog zrakoplova Yokosuka MXY-7 Oka, za koji je osobno mislio da je totalna krntija, hladnokrvno pripremajući generaciju za odlazak u smrt. Hayashi se kasnije prisjećao[1] trenutka kada je prvi put spomenut koncept samoubilačkog zrakoplova. Kaže da bi sve možda i ostalo na razini ideje, da nije bilo dragovoljaca spremnih umrijeti leteći na entuzijazmu domoljublja. I metamfetamina, Philopona, droge koju su u poslijeratnoj korporativnoj i radničkoj uporabi zvali “ljubav prema poslu”, a u ratu senryoku zokyo zai, “droga za poticanje borbenog duha”, sintetičkog stimulansa s kojim je bilo lakše strastveno otputovati u yomi. Ritualu ispraćaja kamikaza, ispijanja posljednjeg sakea, uz puno cvijeća i vezanja posebno dekoriranih poveza oko glave, prethodila bi injekcija Philopona, a pili su i tablete žigosane carskim pečatom, koje su zvali Tokkou-Jo, kombinaciju metamfetamina i zelenog čaja. Moderna kemijska privilegija koju stari samuraj u izvedbi ritualnog suicida (seppuku) nije imao.

Hayashi je sanjao postati moderni samuraj i bio je jedan od prva dva dragovoljca za kamikaze napade u povijesti, ali nikada nije otišao u misiju. Rat je preživio gurajući druge u “ludu bombu”, a ostatak je života proveo gušeći se u osjećaju krivnje. Desetke je osudio na smrt, perverzno ponosan što nikome nije pogodovao pa je tako svoje najdraže pilote prve pretvorio u “božanski vjetar”.

Kamikaze znači doslovno to, “božanski vjetar”, naziv za razorne tajfune koji su otjerali mongolske osvajače iz Japana 12. stoljeća. Piloti samoubojice dobili su nadimak kamikaze kroz neformalni, poetični sleng, koji se uvriježio nakon rata jer ga je svakako bilo lakše zapamtiti nego puni službeni naziv jedinice za posebne napade shinpu tokubetsu kogekitai, ili skraćeno tokkotai. U morbidnoj, ali ništa manje fascinantnoj slagalici japanskog kulta smrti, tokkotai zauzima posebno mjesto, ali u komparaciji s drugim političkim kultovima smrti, koncept, raspon, struktura i duh kamikaza distinktivan je kao i mnogi drugi “egzotični” fragmenti japanske povijesti i kulture.

Hayashi je desetke ljudi osudio na smrt, perverzno ponosan što nikome nije pogodovao. (IMDB)

Samoubilački napadi kao dio političke i vojne borbe nisu japanska izmišljotina. Zapravo, teško je reći čija jest, različita nas literatura vodi kroz razne fenomene rane uporabe samoubojstva kao terorističkog i ratnog oružja, od 14. do 18. stoljeća, uz suvremenije primjere poput ustanka u Alžiru 1950-ih, koji je u neku ruku najavio val islamističkih bombaša samoubojica, u posebnom porastu od 1980-ih.

Prvi masovniji korisnici eksplozivnih samoubilačkih prsluka kakve smo navikli gledati na tijelima šehida Al-Qaede i ISIL-a bili su Kinezi. Koristili su ih upravo u okršajima s japanskim osvajačima. Usto su, baš kao i kasnije kamikaze, još početkom 20. stoljeća regrutirali studente u gansidui, posebne samoubilačke odrede “Onih koji se usude umrijeti”, zaluđene mlade revolucionare spremne svojim tijelima raznositi neprijatelje. Neprijatelji su bili kasnije poražene pristaše carske dinastije u revoluciji Xinhai 1911., kojom je stvorena Republika Kina (1912-1949).

Angažiranje samoubilačkih odreda u ratnim operacijama iz nekog razloga privlači manju osudu – vjerojatno zato jer je riječ o primarno vojnim, a ne civilnim ciljevima, kao što je to u slučaju terorizma. Zato je neprikladno napad 11. rujna 2001. u New Yorku nazvati kamikaze džihadom. Teroristi raznose sebe i druge u ime Alaha hvale se svojim obožavanjem smrti, štujući groblje kao ultimativni cilj postojanja, doslovno mrzeći život kao nebitni most, put ka istinskom ostvarenju kroz smrt. Kamikaze su izrasle iz tradicije mirenja s neminovnošću smrti, stavljajući život i smrt u potpuno jednaki red vrijednosti.

Knjiga Zen at War potresla je akademsku zajednicu, ali i budističku elitu.

Kada je Brian Victoria, američki doktor filozofije i budistički svećenik, 1997. objavio knjigu Zen at War, potresao je akademsku zajednicu, ali i budističku elitu koja bi bila najsretnija da se mračni dio zlouporabe Zena pomete pod tepih. Ali priča o japanskom militarizmu i fanatizmu ne može biti potpuna ako se  izostavi mučna zloupotreba Zen budizma kao Zen nihilizma. U tekstu “Zen as a Cult of Death in the Wartime Writings of D.T. Suzuki”[2], Victoria rezimira ključne teze svoje prve knjige i ponovo podsjeća tko je zapravo bio D.T. Suzuki onda kada je to za Zen i budizam bilo najvažnije.

Najveći poslijeratni “izvoznik” Zen filozofije na Zapad, nominiran za Nobelovu nagradu za mir 1963., bio je nacionalist, koliko i budist. Suzuki je već 1906. pisao kako je Lebensanschauung,“životna filozofija bushida”, Puta ratnika, istovjetna filozofiji Zena, “smirenost, pa čak i veselje u srcu pred sam trenutak smrti”. Isti je duh s oduševljenjem detektirao i kod kod modernih japanskih vojnika, čiji je odnos prema smrti također okupan duhom Zena. Što taj duh podrazumijeva objasnio je detaljno 1941. godine pišući za vojni časopis, samo šest mjeseci prije napada na Pearl Harbor, četvrtu godinu Japanskog rata u Kini, šireći gospel o načelu jedinstva Zena i mača; Zen budizam je, kaže Suzuki, od samih početaka intimno vezan uz život samuraja, jer se “prema životu i smrti odnosi jednako.”

D.T. Suzuki morao je naoružati Zen i transformirati ga u duhovnu podlogu nacionalnog kulta smrti.

Suzuki je bio duhovni vođa militarizma, piskaralo dežurno opravdati krv kojom su njegovi sugrađani natopili Aziju, a da bi to postigao morao je naoružati Zen i transformirati ga u duhovnu podlogu nacionalnog kulta smrti. Zen je, neumorno je ponavljao Suzuki, najbrži način za ratnika da se pripremi na smrt.

U svom eseju “The Development of a Death Cult in 1930s Japan and the Decision To Drop The Atom Bomb”[3] Francis Pike, povjesničar s Cambridgea specijaliziran za Aziju, suvremene početke japanskog kulta smrti nalazi u restauraciji Meiji.

Svrgnućem Tokugawinog klana 1868. godine, završilo je dugo razdoblje Edo, doba vladavine šoguna nakon kojeg Japan kreće u rane pripreme za 20. stoljeće, prije svega revolucijom koja se vratila mitološkim vrijednostima obožavanja cara kao nacionalnog božanstva. Iako je i feudalna Tokugawina vlast bila nasilna i vojna, upravo se tijekom vladavine cara Meijija stvara podloga za nacionalistički militarizam 20. stoljeća, ubacivanjem vojske i mornarice u Ustav, s carem kao vrhovnim zapovjednikom. Ustav iz 1889. potvrđuje carevu svetu krvnu liniju i njegovu božansku, nedodirljivu poziciju, kojoj su od 1882. svi vojnici i mornari polagali neku vrstu zakletve, prisiljeni zapamtiti da je “Dužnost teža od planine”, a “Smrt lakša od pera.” Praksa učenja ovih riječi vraćena je tijekom 1930-ih, a kult božanskog cara, tada je to bio Hirohito, Meijijev unuk, dosegao je takve razmjere da su se vojni zapovjednici svaki dan molili okrenuti u pravcu carske palače, kao muslimani prema Meki. Nisu vikali Allahu Akbar, ali jesu Tenno Heika Banzai! – “Živio car!”,  jurišajući na metke za Boga svoje nacije. “Car” je bila posljednja stvar koju su uspjeli izustiti mnogi od 1.5 milijuna ubijenih japanskih vojnika.

Ali čini se da je suicidalni japanski vojnik koji vrišti dok s bajunetom trči na strojnice samo holivudski kliše, neka vrsta pobjednički nametnutog stereotipa. Kao i svaki stereotip, ima uporište u stvarnosti, jer fanatizam jest poprimio epidemijske razmjere, nerijetko mutirajući u doslovno ludilo. Možda najpoznatiji slučaj jest onaj admirala Ugakija, “posljednjeg kamikaze”, koji je nakon carevog proglašenja predaje odlučio iskoristiti “posljednju šansu da umrem kao ratnik” pa svojevoljno otišao u grandiozni finalni napad. Pridružilo mu se preostalih 12 članova samoubilačkog odreda, koji su ga spremno dočekali na pisti, a kako je Ugaki uzeo zrakoplov jednog od njih, mladića je poveo za sobom. Stisnuti u kabini, uzvikivali su Banzai! u slavu Cara, zazivajući obnovu japanske vojne snage dok u njenom posljednjem očajničkom potezu jure u ništavilo.

Pisma, dnevnici i pjesme koje su kamikaze ostavile za sobom otkrile su i njihovu drugu stranu – inteligentnih studenata koje je država bacila u grob.

Otkriće pisama, dnevnika i pjesama koje su iza sebe ostavili piloti-samoubojice otkrilo je i drugu stranu, onu inteligentnih, mladih studenata koje je država bacila u grob u samom finalu izgubljenog rata i kojima umiranje za cara nije bilo na listi prioriteta.

Sveučilišne studente nisu dirali sve do samog kraja, ali mljevilica mladosti zahtijevala je sve moguće žrtve pa su u deficitu profesionalnih vojnika 1945. godine, ispraznili fakultete i unovačene studente poslali u samoubilačke misije. Pedeset posto vojnih kamikaza i čak 80 posto kamikaza u mornarici činili su unovačeni studenti. Mnogi su studirali na najboljim sveučilištima u zemlji, itekako pod utjecajem Zapada, neki od njih marksisti i kršćani koji su na samoubilačke misije nosili Biblije, a ne koane iz Sukuzijevih eseja o tradiciji Zena. Čitali su knjige na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku, a većina se nije žrtvovala za cara – ako su se i pomirili žrtvovati za nešto, onda je to bilo za spas domovine od uništenja. Njihova vjera u reinkarnaciju i uskrsnuće u laticama trešnjinog cvijeta na svetištu Yasukuni nije bila religijska nego romantična, danuncijanska, sanjarska misao, više poezija, nego molitva. Kao da su znali da od reinkarnacije u biljku neće biti ništa pa su odlučili postati cvijet odmah, crtajući trešnjin cvijet na Trešnjin cvijet (zrakoplov Oka) i na svoje uniforme; prvi odredi kamikaza formirani 1944. dobili su imena po trešnjinom cvijetu, poput Hatsu-zakura tai (Prvi korpus trešnjinog cvijeta) i Waka-takura tai (Mladi korpus trešnjinog cvijeta).

Svi su unovačeni studenti dobili papir s tri ponuđena odgovora: “Jako se želim pridružiti”, “Želim se pridružiti” i “Ne želim se pridružiti” – ako ste se nekim čudom usudili izrabrati treću opciju, brzo bi vam objasnili da ona zapravo i nije realna opcija.

Prvorođeni sinovi su bili pošteđeni. Štujući feudalnu tradiciju, muški nasljednik obitelji morao je ostati sačuvan za dobrobit budućnosti nacije, ali kako je Hisashi Tezuka imao šestoro braće i jednu sestru, a sa svoje 23 godine nije bio najstariji, mobilizirali su ga i pretvorili u kamikazu. Dali su mu pet dana da se oprosti s obitelji, ali roditeljima je sve prešutio. Preživio je jer je rat završio dok je on putovao vlakom na svoju misiju.

Yoshiomi Yanai preživio je zato što je bio loš pilot. Jednostavno nije mogao pronaći metu. S 93 godine još uvijek je čuvao oproštajno pismo koje je napisao roditeljima, u kojem ih tješi da će “umrijeti s osmjehom” i da će ih, s obzirom na to da odlazi prvi, čekati.

Masao Kanai je bio dobar pilot. Imao je 23 godine kada je poginuo kao kamikaza u Okinawi, 1945. Prije toga, razmijenio je 200 pisama sa 17-godišnjom djevojkom, s kojom se nikada nije upoznao uživo, jer je dejt bio dogovoren 10. ožujka. Planove im je pomrsilo veliko bombardiranje i nestanak ogromnog dijela Tokija u plamenu. Njegova se pisma danas čuvaju u muzeju u Kasami, zajedno s oproštajem koji je Kanai poštom poslao svojoj obitelji, slažući misli gotovo poput poezije[4]:

Ne znam gdje da počnem. Kiša nježno pada. Pjesma tiho svira na radiju. Večer je mirna.

Čekamo da se vrijeme raščisti pa letimo na našu misiju.

Da nema ove kiše, odavno me više ne bi bilo.

Čitajući slične poetične oproštaje i razmišljanja objavljena u knjizi “Kamikaze Diaries – Reflections of Japanese Student Soldiers” (2007.) autorice Emiko Ohnuki-Tierney, postaje očito da se radi o slojevitijem fenomenu od pukog nacionalističkog bjesnila. Riječ je o muškarcima koji su tek zagazili u dvadesete, punim planova i snova, ljubavi prema ljepoti života, s golemim teretom dužnosti na koju jednostavno ne mogu zažmiriti.

U Japanu su to pokušali dokazati još 1949. objavom knjige Listen to the Voices from the Sea: Writings of the Fallen Japanese Students, zbirkom pisama poginulih sveučilišnih studenata, po kojoj je 1950. snimljen i popularni antiratni film Hidea Sekigawe. Da ne bi sve ostalo samo na Zenu, u filmu se citira i esej francuskog renesansnog filozofa Michela de Montaignea, pod nazivom “Que philosopher c’est apprendre à mourir” – “Filozofirati znači naučiti kako umrijeti.”

Kamikaze nisu previše filozofirale, ali jesu pisale pjesme, nastavljajući drevnu tradiciju japanskih pjesama smrti (jisei), koje nalazimo i u ostatku istočne Azije, ali su izvorno potekle iz Zen budizma, promišljajući mujo. Najbolje i najpoznatije od njih kompilirane su 1998. u knjizi “Japanese Death Poems: Written by Zen Monks and Haiku Poets on the Verge of Death” izraelskog profesora i stručnjaka za japansku poeziju Yoela Hoffmanna, koji je otvorio vrata ove fascinantne tradicije. Koliko je kamikaze nastavljaju možete provjeriti i u kratkoj zbirci “Kamikaze Death Poetry”[5], rezultatu 20 godina dugog biranja i prevođenja literarne ostavštine letećih samoubojica. Zbirka sadrži i romantično jezovite i jezivo romantične emocionalne oporuke u stihovima, poput:

Nema straha da me zaustavi.

Nema bijesa da me zaustavi.

Nema ljubavi da me zaustavi.

Nema smrti.

Čak je i Takijiro Onishi napisao svoju pjesmu smrti, uspoređujući latice (“danas na cvijetu, sutra nošene vjetrom”) sa životom i smrti, pitajući se kako uopće možemo pomisliti da će taj “lijepi miris potrajati zauvijek”? Kad je završio sa slovima, bacio se na sâm poetični čin pa počinio harakiri.

Takijiro Onishi smatra se “ocem kamikaza”. Iako je koncept samoubilačke jedinice predložen godinu dana ranije, kada je kapetan Eiichi Jyo u ljeto 1944. izložio ideju kao potencijalno jedinu šansu za spas zemlje, admiral Onishi, koji je tada bio protiv onoga što je smatrao nevojničkim potezom očajnika, konačno popušta pa organizira prve postrojbe kamikaza na Filipinima. Kad je shvatio da od pobjede nema ništa – ubio se. Bio je to samo “obični harakiri” – rasporio si je utrobu svojim rukama i nije želio zvati pomoćnika (kaishakunin) da harakiri pretvori u ritualni seppuku pa skrati agoniju rezanjem Onishijeve glave jednom kada dugi bodež penetrira njegovo tijelo. Krvario je po podu svog ratnog ureda čak 15 sati, kako bi samog sebe kaznio za tisuće uvenulog ljudskog cvijeća.

Japan je s razlogom imao rekordne gubitke u Drugom svjetskom ratu – u Zen umu D.T. Suzukija, samuraj pobjeđuje čak i u smrti.

I pri tome govorimo samo o onima koje su žrtvovali u zraku. Kopnene i vodene ratne samoubojice povijest rijetko spominje i čini se da bi nakon dugogodišnje analize ispravnosti odluke o stvaranju kamikaza, na dnevni red japanske političke povijesti mogla doći i rasprava o onima koji su, recimo, ginuli u suicidalnim podmornicama, korištenima kao torpedo. Japan ima rekordne gubitke u Drugom svjetskom ratu s razlogom – taktika dobivanja rata ubijanjem vlastitih vojnika zvuči paradoksalno racionalnom umu, ali u Zen umu D.T. Suzukija, samuraj pobjeđuje čak i u smrti. Pješaštvo je tako samoubilački jurišalo na metke. Oka i Zero zabijali su se u brodove iz zraka, a samoubilački brodovi Shinyo, samoubilački ronioci Fukuryu i samoubilačke podmornice Kaiten činili su istu stvar na i ispod površine mora. Hrvatski izumitelj Ivan Blaž Lupis još je 1861. patentirao neku vrstu vodenog-drona, koji bi se napunjen eksplozivom zalijetao u neprijateljske brodove, prototip torpeda koji je bio sličniji čamcu, ali nije zahtijevao ljude na komandama. Japanski su generali i admirali bacali vlastito ljudstvo u vatru kao drva za ogrjev.

Vojni su priručnici ionako svima preporučili samoubojstvo prije predaje. Nakon bitke za mikronezijski otok Tarawa, prve otočke bitke u Središnjem Pacifiku, japanske su vojnike pronašli raznesenih glava, s nožnim palcima na okidačima vlastitih pušaka. Od 2700 japanskih vojnika poslanih na Tarawu, samo ih je 17 pronađeno i uhvaćeno živo. Gotovo 3000 mornara žrtvovali su na brodu Yamato, nakon što su ga poslali da bude izrešetan na Okinawi, s tankerom goriva napunjenim za putovanje u jednom smjeru.

Iako “filozofirati znači naučiti kako umrijeti”, u cijeloj ovoj priči ipak je više očaja, nego filozofije. Jer, rijetki filozofiraju, svi umiru, a samo malobrojni umiru kao kamikaze. Iako, ni tada Japanci nisu bili jedini. Nacisti su imali svoju samoubilačku Eskadrilu Leonidas, a i Staljin je slao pilote da se zrakoplovima zalijeću u njemačke bombardere. Američki časopis “Life” je tada s oduševljenjem pisao o letećim ruskim šehidima. Još uvijek čekamo njihovu zbirku poezije.

• Bilješke

[1] https://www.dailymail.co.uk/news/article-3129884/The-Kamikaze-pilot-survived-Japan-s-Emperor-surrendered-just-suicide-mission.html

[2] https://apjjf.org/2013/11/30/Brian-Victoria/3973/article.html

[3] https://www.tandfonline.com/doi/pdf/10.1080/03068374.2015.1128682

[4] https://factsanddetails.com/asian/ca67/sub429/entry-5334.html

[5] https://scholarship.rollins.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1154&context=specs

• Literatura

Emiko Ohnuki-Tierney “Kamikaze, Cherry Blossoms, and Nationalisms: The Militarization of Aesthetics in Japanese History” (2002.)

Emiko Ohnuki-Tierney “Kamikaze Diaries – Reflections of Japanese Student Soldiers” (2007.)

Yoel Hoffmann “Japanese Death Poems: Written by Zen Monks and Haiku Poets on the Verge of Death” (1998.)

https://apjjf.org/2013/11/30/Brian–Victoria/3973/article.html

https://core.ac.uk/download/pdf/234718727.pdf

https://www.kamikazeimages.net/monuments/tsukuba/index.htm

https://www.poetryfoundation.org/poets/takijiro–onishi

https://scholarship.rollins.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1154&context=specs

https://www.tandfonline.com/doi/pdf/10.1080/03068374.2015.1128682

https://www.thenationalnews.com/world/japans–real–kamikaze–pilots–survivors–debunk–stereotype–in–stories–of–sacrifice-1.100796

https://www.lonesentry.com/blog/baka–flying–warhead.html

https://www.zocalopublicsquare.org/2020/01/08/the–world–war–ii–wonder–drug–that–never–left–japan/ideas/essay/

https://mainichi.jp/english/articles/20190814/p2a/00m/0na/020000c

https://www.ijnhonline.org/kamikazes–understanding–the–men–behind–the–myths/

https://www.dawn.com/news/1225809