Kamo vodi decoupling? Bolje Drugi hladni rat nego Treći svjetski rat.

Do jučer duboko isprepletene, ekonomije Sjedinjenih Država i Kine ubrzano se razdvajaju, zajedno sa saveznicama. Ne pucaju samo trgovinske veze nego i tehnološke. Zaoštrava se i ideološka podjela. Božo Kovačević rekapitulira dokle je razdvajanje došlo, kako se snalaze tvrtke, posebno velike te skreće pozornost i na situaciju u kojoj se zatekla Europska unija

• Naslovna ilustracija: Razdvajanje Sjedinjenih Država od Kine, ‘daleko od očiju daleko od srca’. (Wikipedia)

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

• Izvorna duža verzija članka dostupna je na sljedećoj poveznici Decoupling – kako je do toga došlo i kamo sve to vodi

Više nema dvojbe da svjedočimo pokušajima Amerike da ideološke razlike između demokratskih i autokratskih zemalja uspostavi kao ključni kriterij za novu hladnoratovsku podjelu svijeta. Lojalnost demokraciji i američkom vodstvu podrazumijeva primjenu protekcionističkih, diskriminacijskih ekonomskih politika prema autoritarnim državama, ponajprije prema Kini. Osnova za takvo stajalište je uvjerenje da će Kina svoje političko uređenje nasilnim putem nametnuti cijelom svijetu ako postane vodeća ekonomska, tehnološka i vojna sila svijeta. Aktualni pristup Sjedinjenih Država polazi od stajališta da se sigurnost, kao ultimativni cilj svake države, ne postiže otvorenim razgovorima o sigurnosnim pitanjima sa svim državama kojih se to tiče, nego stvaranjem sigurnosnih saveza s demokratskim državama protiv autokratskih država. Zbivanja u indo-pacifičkoj regiji to više nego jasno pokazuju. Dakako, pokazuju to i zbivanja u Europi gdje je višedesetljetno ignoriranje zahtjeva Rusije da se uvaže njezini sigurnosni prioriteti dovelo do moralno neprihvatljive i strateški pogrešne odluke predsjednika Putina da napadne Ukrajinu kako bi spriječio njezin ulazak u NATO. Time je Rusija zapadnim liderima dala povod za podređivanje svih ekonomskih interesa i planova imperativima sigurnosti koja je njezinim ponašanjem dovedena u pitanje. Rat u Ukrajini, zapravo, vodi se radi određivanja trase buduće željezne zavjese između Istoka i Zapada u Europi.

Dok je Rusija, pokušavajući obnoviti utjecaj kakav je nekad imao Sovjetski Savez, svojevoljno povukla upravo onaj potez koji je Amerika najviše priželjkivala, u pacifičkoj regiji prilike su drukčije. Sigurnosna arhitektura tog dijela svijeta uspostavljena je kad Kina nije bila stalna članica Vijeća sigurnosti ni članica Svjetske trgovinske organizacije, nego izolirana, ekonomski zaostala poljoprivredna zemlja na rubu gladi. Danas kad je postala druga ekonomska i vojna sila svijeta te na nekim tehnološkim područjima neupitni lider, Kina nije zadovoljna činjenicom da sve pomorske trgovačke putove u Indijskom i Tihom oceanu, o kojima ovisi njezin daljnji razvoj, kontroliraju Sjedinjene Države i njihove saveznice. Promjena ekonomskog statusa quo u toj regiji kao da nameće uspostavu nove sigurnosne ravnoteže. Sjedinjene Države i njihove saveznice tome se protive. SAD ne žele o sigurnosnim pitanjima razgovarati s Kinom, nego znatne napore ulažu u stvaranje sigurnosnih asocijacija – kao što su QUAD i AUKUS – kojima se prijeti kineskoj sigurnosti, a svrha takve politike je nametanje Kini utrke u naoružanju. Time  se želi primorati kineske vlasti da sve više izdvajaju za obranu čime bi se osujetili planovi za daljnji ekonomski i tehnološki rast Kine. Ukratko, stvaranjem hladnoratovskog konteksta u indo-pacifičkoj regiji želi se onemogućiti Kini da ostvari svoje strateške planove o tome da do sredine 21. stoljeća u ekonomskom, tehnološkom i vojnom pogledu dostigne i prestigne SAD.

Budući da je ‘coupling‘ s Kinom bio dugotrajan i obostrano unosan, decoupling povlači rizike i za Sjedinjene Države, stranu koja se odlučila za razlaz.

Premda su Amerika i SSSR bili ratni saveznici, njihove ekonomije nisu bile isprepletene. Za razliku od toga, Chimerica (ironičan naziv skovan za opis ekonomske, financijske i tehnološke međuovisnosti Kine i Amerike) predstavljala je sve do dolaska Xi Jinpinga na vlast 2012. godine primjer globalizacijske win-win situacije. Uskratiti američkim ulagačima na kineskim burzama pravo na profit veći od onoga koji se ostvaruje na Zapadu, spriječiti američke proizvođače čipova i poluvodiča da te svoje poluproizvode prodaju na najbrže rastućem tržištu koje ne pita za cijenu i onemogućiti američkim kupcima da kupuju kvalitetne i jeftine kineske industrijske proizvode nije jednostavno. Pravna nesigurnost koja je posljedica politički motiviranih odluka o ekonomskim sankcijama otežava rad zapadnim kompanijama, dovodi u pitanje ostvarivanje postojećih ciljeva i onemogućuje strateško planiranje poslovanja u Kini i s Kinom. Budući da je ‘coupling‘ s Kinom bio dugotrajan i obostrano unosan, decoupling povlači rizike i za onu stranu koja se odlučila za razlaz. Ideološkim i sigurnosnim razlozima motivirano ekonomsko i tehnološko razdvajanje Amerike od Kine zbog toga je užarena tema kojom se bave gospodarske komore, istraživački instituti i think-tankovi.

• Dvije strategije

Državno vijeće Narodne Republike Kine je 2015. godine usvojilo dokument Made in China 2025. To je strategija desetogodišnjeg razvoja zasnovana na pažljivom proučavanju zapadnih ekonomija i sumiranju kineskih iskustava s globalizacijom. Konačni cilj je zadan programskim odrednicama generalnog sekretara Xi Jinpinga, a opisan kao „ostvarivanje kineskog sna o pomlađivanju kineske nacije“. Odgovarajuća ekonomska strategija je ključ za postizanje uspjeha: “Izgradnja međunarodno konkurentne proizvodnje jedini je način putem kojega Kina može povećati svoju snagu, zaštititi državnu sigurnost i postati svjetska sila.” (Made in China 2015:1)

Detektirano je deset područja na kojima Kina mora ostvariti napredak kako bi dosegnula postavljeni cilj: informacijske tehnologije nove generacije; digitalno kontrolirani strojevi i robotika; oprema za zrakoplovstvo; oprema za pomorsko inženjerstvo i proizvodnja visoko-tehnoloških brodova; napredna oprema za željeznice; energetski štedljiva vozila; električna oprema; novi materijali; biomedicina i napredni medicinski uređaji; poljoprivredni strojevi i oprema. Planom je detaljno određeno do kojega će roka koliki postotak inozemnih roba i znanja biti zamijenjen kineskim proizvodima i tehnologijama. Pritom je jasno istaknuto da model rasta zasnovan na iscrpljivanju resursa i neselektivnom intenzivnom investiranju nije održiv. Uočen je porast troškova rada i proizvodnje, predviđeno usporavanje investicija i smanjivanje stope rasta izvoza.

Očito svjesni da status svjetske tvornice u kojoj se proizvodi ono što su drugi osmislili i koriste se znanja koja su drugi patentirali ne jamči daljnji napredak Kine i njezino uzdizanje prema statusu zemlje s visokim prihodima, kineski su rukovodioci odredili ambicioznu zadaću preobrazbe cjelokupne privrede. Ta preobrazba podrazumijeva i povećanje izdvajanja za istraživanje i razvoj kako kineska industrija ne bi bila samo loan pogon za izradu proizvoda inozemnih dizajnera, koji se prodaju pod inozemnim brendovima.

U isto vrijeme kad zapadni stručnjaci pomalo paternalistički upozoravaju Kinu na važnost izbjegavanja državne intervencije na tržištu, američka politika krenula je putem protekcionizma i unilateralnog nametanja ekonomskih sankcija protiv Kine. Tako u Trumpovoj Strategiji nacionalne sigurnosti iz 2017. godine nalazimo i ovu rečenicu: “Radit ćemo s našim partnerima na suprotstavljanju kineskim nepoštenim trgovačkim i ekonomskim praksama i na ograničavanju njihovog usvajanja osjetljivih tehnologija.” (National Security 2017:48) A njegova je administracija neštedimice radila na dezavuiranju svih uvjeravanja o predanosti Zapada slobodnoj trgovini bez carinskih i drugih barijera.

Predsjednik Trump je 22. siječnja 2018. godine uveo carine na kineske solarne panele i strojeve za pranje rublja radi zaštite američkih proizvođača. Predsjednik Biden je 4. veljače 2022. godine donio odluku o produženju trajanja tih restrikcija za još četiri godine. U ožujku 2018. godine predsjednik Trump je donio odluku o uvođenju carine na uvoz čelika od 25 posto i aluminija od 10 posto pozivajući se na razloge nacionalne sigurnosti. Tom mjerom su osim Kine bile pogođene Kanada, Europska unija, Meksiko i Južna Koreja. Europska Unija uzvratila je uvođenjem carina na američke brusnice, motocikle Harley Davidson, blue jeans i burbon. S dolaskom predsjednika Bidena u Bijelu kuću promijenila se atmosfera pa su izglađeni sporovi s Europskom unijom oko carina. SAD i EU dogovorili su zajedno protiv Kine primijeniti one protekcionističke mjere zbog kojih je EU željela pokrenuti postupak protiv Amerike u okviru Svjetske trgovinske organizacije.

Zbog kineske nepoštene trgovine Trump je 2018. uveo carine na kineske proizvode vrijedne 60 milijardi dolara. U lipnju iste godine taj je popis proširen kineskim robama vrijednim 50 milijardi dolara, a već 10. srpnja objavljen je popis kineskih proizvoda vrijednih 200 milijardi dolara na koje se uvode carine. U svibnju 2019. za dodatne kineske robe vrijedne 260 milijardi dolara carinska stopa je podignuta sa 10 na 25 posto. U kolovozu i rujnu popis je proširen na gotovo sve što se uvozi iz Kine. Nakon tog niza američkih udara i kineskih protuudara, napokon je postignut dogovor prema kojem su američke carine na kineske robe u prosjeku bile šest puta veće nego prije trgovinskog rata, a Kina se obvezala na uvoz američkih roba vrijednih 200 milijardi. Administracija predsjednika Bidena najavila je da će inzistirati na provedbi postignutog dogovora.

Trumpove oduke izgledale su ishitrene, no Biden ih je čak i zaoštrio

Svakako treba spomenuti sankcije protiv kineskog telekomunikacijskog diva ZTE 2018. Iduće godine uslijedio je pohod protiv kompanije Huawei. Osim što je američkim teleoperaterima zabranjeno da kupuju Huawei opremu za 5G komunikacijsku tehnologiju, američkim i inozemnim kompanijama zabranjena je prodaja američkih čipova kineskom divu. Sve te mjere suprotne su pravilima Svjetske trgovinske organizacije. Postupci američkih vlasti izričito suprotni načelima slobodne trgovine teško su mogli pridonijeti uvjerljivosti pozivanja zapadnih analitičara kineske politike na nužnost poštivanja autonomije tržišta kao mehanizma za alokaciju resursa. K tome, sankcije su imale dalekosežne posljedice za američke kompanije koje su izvozile u Kinu ili uvozile kineske proizvode. Već su te mjere bile najava poremećaja u globalnim opskrbnim lancima, koji su do punog izražaja došli za vrijeme i poslije pandemije covida 19.

Odluke predsjednika Trumpa ponekad su izgledale kao ishitrene i impulzivne, kao da nisu bile utemeljene u jasnoj strategiji. No, njegova demonizacija Kine pridonijela je učvršćivanju već prisutnog stajališta među političarima obiju vodećih američkih stranaka da je Kina opasni suparnik s kojim se Amerika treba obračunati. Premda u neprijateljskim stajalištima prema Kini prednjače republikanski političari, predsjednik Biden je, čini se, radi mogućeg dobivanja podrške za neke svoje poteze na unutrašnjem planu, odlučio produžiti s Trumpovim protekcionističkim politikama protiv Kine i čak ih u ponečemu i zaoštriti. Biden inzistira na nepomirljivim razlikama i neizbježnom neprijateljstvu između demokracija i autokracija te na toj osnovi pokušava dobiti podršku Kongresa.

Kineska je strana polagala nade u promjenu na čelu Amerike očekujući da će predsjednik Biden bitno promijeniti američku politiku prema Kini koju je zacrtao predsjednik Trump. Ta očekivanja bila su neosnovana. Američka politička javnost već je uspostavila sliku o Kini kao ekonomskom i vojnom suparniku te ideološkom neprijatelju. Bidenova administracija upravo inzistira na nepomirljivim razlikama i neizbježnim sukobima između demokracija i autokracija. Zbog toga ove pomirljive riječi kineskog dužnosnika nisu naišle ni na kakav odjek u službenim američkim krugovima: „Kina nema namjeru promijeniti politički sustav ili razvojni put Sjedinjenih Država ni bilo koje zemlje u svijetu. Niti je želja Kine da širi svoj politički sustav i razvojni put bilo gdje.“ U Americi su čuli samo riječi koje su uslijedile i koje su u Washingtonu doživjeli kao rukavicu bačenu u lice: „Ipak, kineski narod nikad nikome neće dopustiti da pokuša izazvati Komunističku partiju Kine, kineski politički sustav ili strukturu njegova vodstva. Kina će čvrsto braniti svoj suverenitet, sigurnost i razvojne interese.” Bezbroj puta upućene pozive kineskog predsjednika Xi Jinpinga za izgradnju zajedničke budućnosti čovječanstva uz uvažavanje razlika u političkim sustavima Amerika sustavno ignorira. S Kinom se ne želi razgovarati o sigurnosnim pitanjima u pacifičkoj regiji, a ekonomske, financijske, tehnološke i kulturne veze sustavno se raskidaju. Amerika se odlučila za decoupling, za razdvajanje od Kine.

• Tehnološko razdvajanje

Jon Bateman: Washington je napokon shvatio – tehnologija je postala ključna arena međudržavnog nadmetanja koja ne može jednostavno biti prepuštena tržištu

Razdvajanje ili decoupling je danas tema mnogih studija. Taj proces presudno obilježava suvremene međunarodne odnose. Daleko od pronalaženja nekih dubljih zakonitosti kojima bi se objasnila neminovnost takvog razvoja stvari, analitičari jasno detektiraju da je riječ o svjesnim političkim odlukama. Jon Bateman ne ostavlja mjesta dvojbi o tome tko je glavni inicijator decouplinga: “Zasad, najvažniji donositelj odluka je vlada Sjedinjenih Država. Washington je bio glavni pokretač sadašnjeg tehnološkog razdvajanja od Kine i ostaje jedini sposoban usmjeriti taj globalni trend prema gore ili dolje.” (Bateman 2022:10) Ono što su Kinezi shvatili još 2015. i odlučili provesti u djelo, Amerika je usvojila sa zakašnjenjem: “Washington je napokon shvatio ono što su druge vlade već bile razumjele: tehnologija je postala ključna arena međudržavnog nadmetanja koja ne može jednostavno biti prepuštena tržištu. Američku tehnologiju će trebati bolje zaštititi od neprijatelja i jače vezati s nacionalnom strategijom.” (12)

Vidjeli smo jasno definiranu kinesku strategiju industrijske politike sročenu na nekoliko desetaka stranica i samo neke od brojnih američkih zakonskih akata koji imaju obilježja strateškog razmišljanja napisanih na nekoliko stotina pa do nekoliko tisuća stranica. Paradoksalno, Amerika kao da je znatno više napora posvetila onemogućavanju ostvarivanja kineske strategije negoli konačnom uobličavanju svoje nacionalne strategije. Zbog toga ima problema u provedbi razdvajanja, kako to izvrsno primjećuje Bateman: “Zapravo, strategija tehnološkog razdvajanja mora uzeti u obzir više od samo tehnološki specifičnog ili samo specifično kineskog aspekta. Ona mora biti ukorijenjena u širu američku veliku strategiju koja pomiruje razdvajanje s drugim nacionalnim prioritetima – od međunarodne trgovine preko domaće političke stabilnosti do globalnih klimatskih promjena – na koje bi ona mogla utjecati. Washington još nema takvu strategiju razdvajanja premda stalno nameće nove vidove tehnološke kontrole nad Kinom.” (3)

Pretjerana američka zaokupljenost Kinom može dovesti do zanemarivanja nekih problema američkog društva koji s Kinom nemaju nikakve veze. Zapravo, davanje prednosti razdvajanju kao ključnom tehnološkom i sigurnosnom prioritetu na stanovit način zamagljuje pojave koje opterećuju američko društvo.

“Premda američka vlada mora nastaviti nadzirati i ometati aktivnosti za ostvarivanje kineskog utjecaja, njezin glavni prioritet mora biti obnova zdravlja američkog domaćeg ekosustava. Washington mora shvatiti da dezinformacije cvjetaju zbog duboko usađenih i uglavnom na domaćem terenu izraslih trendova – u američkoj politici, društvu, ekonomiji i pravu – koji su se razvijali desetljećima i uzajamno se potpomažu.” (85)

Trezveno razmišljanje navodi na zaključak da bi konsolidacija američkog društva trebala biti ključna pretpostavka uspješnog nadmetanja s Kinom. Ne mali problem u tom pogledu predstavljaju jastrebovi u američkoj politici koji aktivno potkopavanje autoritarnih režima s ciljem njihova rušenja smatraju važnim ciljem američke vanjske politike. Taj cilj „premda instinktivno privlačan za mnoge u Washingtonu, može biti razoran ako se primijeni na Kinu i ne bi smio biti korišten za opravdavanje znatnijih bilateralnih tehnoloških restrikcija.” (94) No, čini se da izrazito ideološki motivirana politika razdvajanja Bidenove administracije koristi upravo takva opravdanja.

Izvršni timovi u vodećim tehnološkim kompanijama moraju se nositi s novom stvarnošću: američka i kineska ekonomija i njihovi tehnološki ekosustavi vođeni su prema razdvajanju

Neovisno o opravdanjima i o nepostojanju do kraja razrađene strategije koja bi jasno definirala pozitivno opisane ciljeve i načine njihova ostvarivanja proces razdvajanja se zahuktava. Kako su glavni instrument za suzbijanje suparničkog napredovanja sankcije, pravna nesigurnost postala je sve izrazitije obilježje međunarodnog poslovanja. Zbog neizvjesnosti u vezi s tim kojim će kineskim (u posljednje vrijeme i ruskim) kompanijama biti zabranjen pristup zapadnim tržištima ili na koje će proizvode i usluge biti nametnute sankcije u vidu zabrane njihove kupnje i prodaje ili pak putem uvođenja carina – zbog svega toga postupno iščezava ono čime se liberalni i demokratski Zapad razlikovao od ostatke svijeta. U pitanje je dovedena vladavina prava i institucionalna stabilnost kao ključna pretpostavka za investiranje i razvoj biznisa. Premda nevoljko, kompanije se privikavaju na nove okolnosti. Kako to primjećuju američki analitičari, “izvršni timovi u vodećim tehnološkim kompanijama unutar Kine i diljem svijeta moraju se nositi s novom stvarnošću koja ima ozbiljne posljedice za njihove poslove: američka i kineska ekonomija i njihovi tehnološki ekosustavi vođeni su prema razdvajanju.” (Hoecker 2020:55) Do sličnog zaključka došli su i njemački stručnjaci: “Dugoročno, Amerika želi zadržati vodeću poziciju u tehnologiji, a Kina želi dostići tu razinu. I političko manevriranje i rastuće nastojanje prema razdvajanju primoravaju direktore u tehnološkim kompanijama u Kini, Americi i diljem svijeta da propitaju svoje globalne strategije.” (Germany’s Merkel 2021:56)

• Europska unija

EU je višestruka kolateralna žrtva, a za taj status je ponajprije sama odgovorna jer u tridesetogodišnjem razdoblju od svršetka Hladnog rata nije uspjela uspostaviti sigurnosnu autonomiju ni konsolidirati se kao subjekt međunarodnih odnosa. Europa je zasad više pogođena posljedicama antiruskih sankcija negoli sama Rusija, a s pravim posljedicama tehnološkog razdvajanja od Kine tek se treba suočiti. Europska gospodarska komora u Kini upozorava na moguće posljedice decouplinga:

“Europske kompanije koje opskrbljuju potrošače mrežnom opremom i uslugama osjećaju najgori utjecaj zahtjeva u vezi s kritičkom informacijskom infrastrukturom. U biti, to uključuje europske proizvođače telekomunikacijske opreme i pružatelje usluga, uključujući one koji proizvode ili servisiraju hardware i/ili software u spornim područjima kao što su aplikacije pametni grad, skladištenje i procesuiranje podataka te određene vrste industrijskog software-a.” (European Union 2022:13)

Takve sumorne perspektive za europske ICT kompanije u Kini posljedica su, dakako, ostvarivanja ciljeva zacrtanih strategijom Made in China 2025, ali i poteza koje su države članice EU povukle prema Kini. EU je pod američkim pritiskom zabranila korištenje opreme kineske kompanije Huawei za izgradnju 5G telekomunikacijske mreže u Europi. Što je za Kinu bilo još bolnije, Europski parlament je obustavio sve postupke na ratifikaciji sporazuma CAI, Sveobuhvatni sporazum o investiranju. Posljednjih dana 2020. godine Kina i EU usuglasile su tekst toga sporazuma. Njime je trebao biti zajamčen reciprocitet u pogledu uvjeta nastupa kineskih kompanija na europskom i europskih kompanija na kineskom financijskom tržištu. Obje su strane mnogo očekivale od tog sporazuma. Kina je, da bi zadovoljila zahtjeve EU, unijela znatne izmjene u svoje zakonodavstvo. I opet ne bez američkog utjecaja, EU se pozvala na kršenje ljudskih prava Ujgura u Xinjiangu kao na razlog za pridruživanje procesu decouplinga. Sada se suočava s posljedicama te odluke.

Dakako, nijedan od dvojice glavnih globalnih igrača nije nedužan i bez odgovornosti za ubrzavanje procesa deglobalizacije s izrazitim trendom jačanja sigurnosnih napetosti. No, ipak je u njihovim pristupima vidljiva jasna razlika. Dok je Kina zaokupljena vlastitim osposobljavanjem za izbjegavanje zamke srednje razine prihoda i za postizanje samodovoljnosti na važnim tehnološkim područjima, njezina suparnica Amerika zaokupljena je onemogućavanjem Kine u ostvarivanju njezinih planova. Pritom je Amerika, čini se, u završni obračun ušla bez jasnog sagledavanja posljedica razdvajanja dok je Kina razdvajanje u stanovitoj mjeri projektirala svojom strategijom Made in China 2025 pa je utoliko spremnija na sve što iz toga može proizaći. „Iz kineske perspektive, dakle, razdvajanje je strateški pomak pri čemu Kina prebacuje fokus s ekonomskog rasta na ekonomsku kontrolu. Da bi to postigla, ona ističe tri ključna cilja: 1) eliminiranje ovisnosti o stranim zemljama i korporacijama za kritičnu tehnologiju i proizvode; 2) poticanje dominacije vlastitih firmi na domaćem tržištu; 3) korištenje te dominacije za globalnu konkurentnost.“ (Black 2021)

To, dakako, ne znači da će, u znatno otežanim međunarodnim okolnostima u kojima se američka politika prema Kini sve agresivnija, Kina uspjeti izbjeći zamku srednje razine prihoda. Unatoč gubitcima koje će decoupling proizvesti i na strani Zapada, te će zemlje i dalje biti zemlje s visokom razinom prihoda neovisno o uspjehu ili neuspjehu tog globalnog razdvajanja. Ako decoupling kako ga je Amerika zamislila uspije, Kina će ostati na razini zemlje sa srednjom razinom prihoda i sa sve brojnijim problemima s kakvima se komunistička vlast dosad nije suočavala.

• Industrijske poltike

Velik dio opravdanja zagovornika razdvajanja Amerike i Kine svode se na tvrdnje o tome da su industrijske politike autoritarnih režima nespojive s načelima tržišnog gospodarstva, dok industrijske politike demokratskih zemalja ne dovode u pitanje ta načela. Pritom bi transparentnost trošenja državnog novca trebala biti obilježje demokratskih industrijskih politika, a netransparentnost autoritarnih. No, neka recentna istraživanja baš i ne potvrđuju te tvrdnje. Tako, primjerice, usporedno istraživanje industrijskih politika Brazila, Francuske, Njemačke, Japana, Južne Koreje, Tajvana i Sjedinjenih Država ukazuje na postojanje istih problema u pribavljanju službenih podataka od svih vlada: „Vlade nisu transparentne u vezi s alatima i veličinom industrijske politike, a neke elemente državne podrške samo po sebi teško je kvantificirati. Isto tako, nema univerzalno prihvaćene definicije industrijske politike.“ (DiPippo 2022:4-5)

OECD i MMF vraćaju se ‘politikama koje se ne smiju imenovati’

Čak je i Međunarodni monetarni fond, institucija koja je smatrana glavnim izvršiteljem globalizacijskih politika po neoliberalnom modelu sročenih u dokumentu nazvanom Washingtonski konsenzus, priznao da deregulacija, eliminiranje utjecaja države na tržišne tokove i ukidanje carinskih i drugih barijera nisu jedina formula uspjeha. U publikaciji naslovljenoj Povratak politike koja se ne smije imenovati: načela industrijske politike je pomalo samokritički rečeno da je industrijska politika bila „povezivana s lošom reputacijom među političarima i znanstvenicima i često se vidi kao put u propast za zemlje u razvoju. Ali uspjeh azijskih čuda s industrijskom politikom stoji kao neugodna priča koju mnogi ignoriraju ili tvrde da se ne može ponoviti. Koristeći teoriju i iskustvene dokaze mi tvrdimo da se više može naučiti na temelju čuda nego na temelju promašaja. Mi predlažemo tri ključna načela njihova uspjeha: 1) podrška domaćim proizvođačima u sofisticiranim industrijama, 2) izvozna orijentacija i 3) pružanje snažne konkurencije uz striktnu odgovornost.“ (Cherif 2019: 1) U toj publikaciji ne obrađuje se Kina u cjelini, ali su  uz Singapur, Maleziju i Južnu Koreju obrađeni Hong Kong i Tajvan kao entiteti koji su zahvaljujući uspješnoj provedbi industrijske politike ostvarili status područja s visokom razinom prihoda. Uočeno je da Kina pokušava ostvariti isto. Zapravo, mogli bismo reći, strategija Made in China 2025 pokušaj je Kine da primijeni pozitivna iskustva svojih azijskih predhodnika koji su izbjegli zamku srednje razine prihoda.

U međuvremenu industrijska politika postala je legitimna tema rasprava i u onim krugovima koji su tu temu desetljećima zanemarivali. Priznajući da još ne postoji konsenzus o paradigmi industrijske politike, autori OECD-ove publikacije Okvir industrijske politike za zemlje OECD-a predložili su definiciju industrijske politike kao „intervencije usmjerene na strukturno unapređenje izvedbe domaćeg poslovnog sektora“. (Criscuolo 2022:4) Priznajući legitimnost i horizontalnim i ciljanim industrijskim politikama oni su potpuno ravnopravno tretirali intervencije državnih vlasti na tržištima Europske Unije, Kine, Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke i Japana. Konstatirano je da se u svim promatranim zemljama nove industrijske politike usmjeravaju na specifične tehnologije ili „misije“, što je – kako sam pokazao – slučaj i s kineskom strategijom Made in China 2025.

Nacrt nikad usvojenog ugovora o slobodnoj trgovini između EU i SAD obuhvaćao je deset tisuća stranica, iako su obje strane perjanice slobodne trgovine. Kakvi su bili izgledi da se održi Chimerica

Činjenica da ni unutar kolektivnog Zapada ne postoji suglasnost o temeljnim pojmovima nije, dakako, samo stvar terminologije nego je to ponajprije posljedica postojanja razlika u interesima i namjera da se ti interesi zaštite. To potvrđuje i činjenica da je nacrt TTIP-a, nikad usvojenog ugovora o slobodnoj trgovini između EU i Amerike, obuhvaćao deset tisuća stranica. Obje pregovaračke strane bile su perjanice slobodne trgovine, a ipak je toliko toga trebalo razjasniti i toliko administrativnih prepreka ukloniti. S dolaskom predsjednika Trumpa u Bijelu kuću prekinute su aktivnosti na izradi konačnog prijedloga tog sporazuma. To je bio jasan znak da se događa slowbalisation, usporavanje globalizacije. Ako se ideološki bliski partneri sa zajedničkim deklariranim vrijednosnim sustavima nisu mogli dogovoriti o daljem skladnom i beskonfliktnom razvoju globalizacijskih procesa, kakvi su bili izgledi da se održi Chimerica?

Ideološke razlike savršena su izlika za nametanje protekcionističkih politika koje bi u slučaju izostanka takve izlike trebalo nekako obrazložiti vlastitim građanima i svjetskoj javnosti. U odnosu Amerike prema Kini takva se obrazloženja nisu ni tražila. Pritom kao da uopće nije bilo važno što su američke mjere, zapravo, pokazale da i Amerika pribjegava upravo onakvim navodno neprihvatljivim praksama zbog kojih uvodi sankcije protiv Kine:

“Više od 16000 kompanija imale su ugovore s federalnim vlastima 2018. godine.  Slično, Savezna komisija za komunikacije je koristila savezne poticaje da bi obeshrabrila privatne kompanije da koriste kinesku telekomunikacijsku opremu. Vlada će poticati nastojanja korisnika da ´odstrane i zamjene´ opremu Huaweija i ZTE istodobno uskraćujući poticaje korisnicima koji zadrže tu opremu. Premda tehnički dobrovoljan, taj program funkcionira kao de facto zabrana korištenja opreme Huaweija i ZTE u telekomunikacijskom sektoru.” (Bateman 2022:31)

Sva sredstva koja su donedavno korištena za promicanje neoliberalne globalizacije sad se koriste za njezino usporavanje. Dosadašnje inzistiranje na nužnom uključivanju svih zemalja u globalnu slobodnu trgovinu kao na nužnom preduvjetu za prosperitet i razvoj zamijenjeno je napadnim inzistiranjem na ideološkim razlikama zbog kojih ideološkim suparnicima treba onemogućiti pristup tržištu i razmjeni znanja i iskustava. Nepovjerenje dvaju glavnih globalnih igrača raste. Otvoreno se govori o mogućem ratnom sukobu.

No, situaciju s razdvajanjem moguće je sagledati i na drugi način. Ako je hegemonijski rat između dviju vodećih sila neizbježan u slučaju da opstane zajednički ekonomski, tehnološki, informacijski i sigurnosni prostor, možda bi se izgledi za izbijanje takvog sukoba mogli izbjeći podjelom svijeta. Ako svaka od super sila bude u svom prostoru provodila svoje standarde, svoje industrijske politike i svoje sigurnosne doktrine ne namećući ih drugoj strani, onda bi se hladnoratovsko supostojanje bez intenzivnih interakcija moglo održati barem neko vrijeme. Drugim riječima, bolje je imati Drugi hladni rat u podijeljenom svijetu nego Treći svjetski rat u globalnoj zajednici.

Hladnoratovska podjela djelomično je potaknuta očekivanjima da bi Amerika bez ulaženja u izravni vojni sukob mogla pobijediti Kinu kao što je u Prvom hladnom ratu pobijedila SSSR. Virtualni sastanak Joea Bidena i Xi Jinpinga

Zapad je bio zadovoljan ishodom Prvog hladnog rata. Inzistiranje na decouplingu i stvaranju nove hladnoratovske podjele svijeta djelomično je potaknuto očekivanjima da bi ishod Drugog hladnog rata mogao biti jednako povoljan za Zapad, da bi Amerika bez ulaženja u izravni vojni sukob s njom mogla pobijediti Kinu kao što je u Prvom hladnom ratu pobijedila SSSR. S obzirom na brojne unutrašnje probleme za koje Amerika već desetljećima ne pronalazi rješenja, izgledi za ponavljanje scenarija iz druge polovice 20. stoljeća znatno su smanjeni. Amerika je sila u stagnaciji, a Kina sila koja raste premda su stope tog rasta sve manje. Uvjerljivost američkog primjera, američke soft power polako blijedi. Istina je da je kineska soft power minimalna ili nikakva. Nema regija ili pojedinih država koje pozivaju Kinu da bude jamac njihove sigurnosti onako kako je Zapadna Europa 1945. i Istočna Europa 1990. pozvala Ameriku da je štiti stvorivši tako američki imperij po pozivu. Ali broj država koje trguju s Kinom povećava se dok se smanjuje broj država koje trguju s Amerikom. Amerika se povukla ne samo iz pregovora o TTIP-u, nego i iz tada najvećeg sporazuma o slobodnoj trgovini Transpacifičkog partnerstva. Kina je postala ekonomski hegemon u multilateralnom sporazumu RCEP, Regionalnom sveobuhvatnom ekonomskom partnerstvu, koji uz zemlje ASEAN-a uključuje Australiju, Japan i Sjevernu Koreju. Privlačnost Kine kao vanjskotrgovinskog partnera i kao investitora velikih infrastrukturnih projekata zasad ne blijedi. Sve to umanjuje izglede za to da Drugi hladni rat bude jednostavna kopija Prvog hladnog rata.

Kao što je 1949. godine stvoren NATO da bi odvratio SSSR od namjere da okupira Zapadnu Europu, tako su danas QUAD, AUKUS i NATO angažirani da Kinu odvrate od napada na Tajvan i od drugih mogućih ratnih avantura u Južnom kineskom moru. NATO je uspješno proveo svoju misiju odvraćanja protiv SSSR-a. No, znatno prošireni i nominalno osnaženi NATO nije uspio odvratiti Rusiju od vojnog pohoda na Ukrajinu. Čini se da je u Europi inzistiranje na širenju NATO saveza nakon što je nestao njegov pandan Varšavski pakt pridonijelo povećanju napetosti. Može li se na temelju toga zaključiti da bi širenje djelokruga NATO saveza na Pacifik umjesto povećavanjem uvjerljivosti odvraćanja moglo rezultirati povećanjem odlučnosti Kine da svoje interese ostvari vojnim putem budući da Zapad odbija s njom razgovarati o rješavanju njezinih sigurnosnih problema? To su pitanja o kojima američki i kineski predstavnici ne bi trebali prestati razgovarati ni kad ekonomski, tehnološki, financijski i informacijski decoupling bude završen.

• Literatura

America COMPETES Act of 2022

Bateman, Jon (2022), US-China Technological „Decoupling“, Washington: Carnegie Endowment for International Peace

Black, J. Stewart; Morrison, Allen J. (2021), The Strategic Challenges of Decoupling

Cherif, Reda; Hasanov, Fuad (2019), The Return of the Policy That Shall Not Be Named: Principles of Industrial Policy, International Monetary Fund

Criscuolo, Chiara; Gonne, Nicolas; Kitazawa, Kohei; Lalanne, Guy (2022), An industrial policy framework for OECD countries: old debates, new perspectives, OECD

DiPippo, Gerard; Mazzocco, Ilaria; Kennedy, Scott (2022). Red Ink: Estimating Chinese Industrial Policy Spending in Comparative Perspective. Washington: CSIS

Ensuring American Global Leadership and Engagement Act, (2021)

European Union Chamber of Commerce in China (2017), China Manufacturing 2025. Putting Industrial Policy Ahead of Market Forces, www.europeanchamber.com.cn

European Union Chamber of Commerce in China (2022), Position Paper 2021-2022, www.europeanchamber.com.cn

Germany’s Merkel warns against Europe ‘decoupling’ from China (2021)

Hoecker Anne; Li, Shu; Wang, Jue (2020), US and China: The Decoupling Accelerates, u Technology Report 2020, Washington: Bain & Company, www.bain.com

Kafura, Craig; Smeltz, Dina (2021), Cooperation, Competition, or Confrontation?

Republicans and Democrats Split on China Policy, The Chicago Council on Global Affairs

Made in China 2025(2015), www.iotone.com

National Security Strategy of the United States of America (2017), Washington: The White House

OECD (2013), Economic Outlook for Southeast Asia, China and India 2014: Beyond the Middle-Income Trap, OECD Publishing

OECD (2019), Measuring distortions in international markets. The semiconductor value chain

Strategic Competition Act of 2021

US Chamber of Commerce (2017), Made in China 2025: Global Ambitions Built on Local Protections, www.uschamber.com

World Economic Outlook. October 2014. Legacies, Clouds, Uncertainties(2014), Washington: IMF

Wübeke, Jost; Meissner, Mirjam; Zenglein, Max J.; Ives, Jaqueline; Conrad, Björn (2016), Made in China 2025, Berlin: MERICS

Yang Jiechi (2021), Drawing on History and Looking to the Future to Advance China-US Relations along the Right Track