Kanibalizam, komunizam i konfucijanizam u Kulturnoj revoluciji. Istina i propaganda

U jesen 1968., u kineskoj regiji Guangxi, srca i jetre političkih neprijatelja pečeni su na javnim banketima. Priča o masovnom kanibalizmu tijekom Kulturne revolucije postala je globalna senzacija devedesetih, no počiva na upitnim izvorima i tisućljetnoj kulturnoj opsesiji koja kanibalizam pretvara u metaforu za svaki društveni kolaps, piše Velimir Grgić. Što zapravo znamo o ovoj zabranjivanoj temi kineske povijesti?

• Naslovna fotografija: “Predsjednik Mao je crveno sunce u našim srcima.” Kineski propagandni posteri iz 1960-ih. (Whitworth Digital Commons, CC0 1.0)

• Autor je hrvatski novinar, pisac, scenarist i producent. Objavio je dvadesetak knjiga i više od tisuću novinskih tekstova.

Likvidacijska konferencija bila je jedan od prvih javnih projekata Revolucionarnog odbora, koji je na ovom masovnom događanju održanom 1. rujna 1968. u regiji Guangxi na kineskoj granici s Vijetnamom, okupio javnost, pristaše Kineske komunističke partije i deset gradskih dužnosnika i civila optuženih da su skrenuli s puta revolucije. Konferencija je bila dostojna svoga imena – svih deset prebijeno je na smrt, a onda je jedan član komiteta izvadio nož. Njime je iz tijela “likvidiranih” pred nazočnima izrezao srca i jetre. Ispekao ih je na tavi pa ih poslužio za ručak glavnim sudionicima konferencije.

Dok je Zapad gorio od šezdesetosmaških revolucija, Kina je u isto vrijeme gorjela od Kulturne revolucije; šezdesetosmaški su studenti Pariza i San Francisca citirali Godarda i nosili Maove slike, a kineski šezdesetosmaški tinejdžeri pod Maovom slikom zlostavljali su i ubijali učitelje koje nisu voljeli. Među njima je bila i Wu Shufang, učiteljica zemljopisa viših razreda osnovne škole u Wuxuanu. Obilježenu kao “klasnu neprijateljicu”, Wu su vlastiti učenici tukli remenjem i štapovima, sve dok nije umrla. Mrtvo su joj tijelo vukli po gradu i zaustavili se na obali rijeke, popularnoj lokaciji za smaknuća političkih neprijatelja. Tamo su doveli drugog učitelja. Njega su pod prijetnjom oružja natjerali da joj nožem iščupa srce i jetru. Organe su donijeli natrag u školu, gdje su ih za druge učenike i članove Crvene garde pripremili na roštilju.

U katalogu užasa, horor priče se nižu jedna za drugom. Pripadnici lokalne komunističke milicije Wuxuana zaustavili su seljaka u prolazu samo zato što je bio debeo. Srce i jetru su izvadili za sebe, a meso s njegovog tijela nahranilo je dvadeset osoba. Pripadnice komunističkih milicija davale su prednost jetri, a bile su poznate i po rezanju genitalija muškarcima. Penise su stavljale u posude s alkoholnim pićima, ispijajući ih s nadom u ljekovite učinke koktela. Jedna od njih bila je i Wang Wenliu, zamjenica predsjednika Revolucionarnog odbora Wuxuana, specijalistica za konzumaciju muških reproduktivnih organa. Doduše, istraga je kasnije pokazala da je, kao i mnoge njezine drugarice, konzumirala “samo” jetru i ponešto ljudskog mesa. Mit o antropofagičnom uživanju muškog “ponosa” nastao je na temelju njezine pozicije: Wang je kao visokopozicionirana komunistička aktivistica odlučivala o životu i smrti mnogih muškaraca, što je rezultiralo glasinom kao simboličkom falusnom groteskom. Što nas vodi do ključnog pitanja – koliko je sve što ste do sada pročitali potpuna istina? Koliko je tu pretjerivanja, senzacionalizma i političke propagande bez čvrstih povijesnih dokaza?

Zapadni studenti su 1968. nosili Maove slike i citirali Marcusea, Lefebvrea i Deborda. Kineska omladina je u istom razdoblju čitala Maovu Crvenu knjižicu. “Lei Feng – heroj kulturne revolucije”. (Chinese Culture Journey, CC0 1.0)

Povijesne činjenice su sljedeće: Guangxi jest bio poprište najkrvavijih frakcijskih sukoba unutar kineske Komunističke partije kasnih 1960-ih. Osvetnički kanibalizam pobjedničke frakcije uistinu se događao na nižoj, ali svejedno masovnoj razini, tijekom šest tjedana masakra. Uz mnoge pokušaje traženja odgovora na pitanje “zašto?”, zadovoljavajući, jedinstven odgovor do danas nismo dobili. Ekstremno političko nasilje napunjeno barutom praznovjerja tih je šest tjedana rezultiralo posebno morbidnim oblikom MPI-ja, Masovne psihogene bolesti, epidemijske masovne histerije koja se već manifestirala u raznim formama bizarnih povijesnih fusnota. Poput lova na vještice ili fenomena “grizućih opatica”, koji je trajao od 15. do 17. stoljeća i bio upravo to što mislite: jedna je časna sestra u Njemačkoj počela gristi druge sestre u svom samostanu, nakon čega su to počele činiti druge časne sestre u istom samostanu, a onda u susjednim samostanima pa u konačnici po samostanima Nizozemske i Italije. “Plesna kuga” u francuskom Strasbourgu 1518. bila je neobjašnjiva manija plesanja koja je zahvatila stotine ljudi i “natjerala” ih da nekontrolirano plešu danima i tjednima bez prestanka. Mnogi su umrli od iscrpljenosti, srčanog i moždanog udara.

Ali zašto, u kojoj mjeri i s koliko dokazivih stravičnih detalja pitanja su koja ostaju otvorena zbog glavnog problema: činjenice da smo većinu detalja koje znamo o tih šest tjedana pakla naučili iz dva izvora objavljena 1990-ih, pri čemu se drugi oslanja na prvi. Dva teksta, dva najpoznatija istraživanja razmjera kanibalizma u regiji Guangxi; prvi je nastao u Kini 1993. kao knjiga Scarlet Memorial: Tales of Cannibalism in Modern China autora Zhenga Yia, a drugi je akademski rad Consuming Counterrevolution: The Ritual and Culture of Cannibalism in Wuxuan, Guangxi, China, May to July 1968, povjesničara Donalda S. Suttona, objavljen 1995. Sutton je Zhengove nalaze razvrstao u tablice koje su žrtvama dale imena, ali i detalje o mukama u kojima su skončali. Zheng je u opisima prilično eksplicitan: “Pedeset i šest osoba imalo je izrezano srce i jetru; osamnaest ih je u potpunosti pojedeno (do samih tabana), trinaest je imalo pojedene genitalije, jedna je osoba obezglavljena nakon što je djelomično pojedena, a sedam ih je doslovno raskomadano dok su još bile žive.” U Suttonovoj tablici, osim imena, prezimena, mjesta i datuma smaknuća, izlistane su i metode (“sačmarica”, “batine”, “palica”…), pojedeni dijelovi tijela (“cijelo tijelo”, “meso”, “srce, jetra, bedro”…) i način obrade (“školski banketi”, “hot pot za miliciju”,  “pojeden od dvadeset do trideset osoba u stožeru brigade”…).

Zheng Yi, najcitiraniji autoritet za komunistički kanibalizam i autor “Grimiznog spomenika – Priče o kanibalizmu u modernoj Kini” (Bitter Winter, CC0 1.0)

Tko je Zheng Yi, najcitiraniji svjetski autoritet za “komunistički kanibalizam”? Nije povjesničar, iako ćete na internetu često pročitati upravo suprotno. Jest književnik, jedan od osnivača i predsjednika Nezavisnog kineskog PEN centra, filmski stručnjak i bivši politički aktivist. Zheng je kao 21-godišnjak postao članom Crvene garde. Sudjelovao je u Kulturnoj revoluciji i osobno svjedočio brutalnim sukobima suprotstavljenih frakcija, što ga je 1979. inspiriralo za pisanje kratke priče Feng (“Javori”). Nakon službenog proglašenja kraja Kulturne revolucije, Deng Xiaoping pokrenuo je program boluan fanzheng (拨乱反正), “čišćenje kaosa i vraćanje u normalu”, pokušaj zalječenja rana koje je studentsko nasilje ostavilo na tkivu zemlje. Boluan fanzheng, ispostavilo se na kraju, bio je i nježni proces rehabilitacije preživjelih žrtava “anti-desnih kampanja”, ali ujedno i učvršćenje Xiaopingove moći na poziciji vođe Kineske komunističke partije te prvi korak prema ekonomskoj reformi čije odjeke osjećamo  i danas.

Boluan fanzheng je početkom 1980-ih također stvorio mali i kratkotrajni prostor slobode u kojem su nastali mnogi politički klasici kineske kinematografije otrgnuti od stroge državne kontrole. Kineske kulturne industrije upuštale su se u otvoreniju političku kritiku putem celuloida, što je dovelo do stvaranja vala tzv. “filmova ožiljaka” (shanghen dianying, 伤痕电影), žanra političkih drama o sudbinama intelektualaca, umjetnika i školskih profesora koji su nepravedno nastradali u mahnitom nasilju mladih revolucionara. Jedan od takvih filmova bio je i Feng, adaptacija koju je 1980. za Emei Film Studio osobno režirao autor literarnog izvornika, Zheng Yi. Bio je to rijetki kino uradak koji je progovorio o sudbinama nasilnika, pokazujući jedva punoljetne članove Crvene garde kao žrtve vlastitih ideologija.

Zheng Yi je većinu 1980-ih proveo kao slavljeni književnik i uspješni filmski radnik, ali kada je 1989. sudjelovao u studentskom ustanku na trgu Tiananmen, uhićen je sa svojom ženom, spisateljicom Bei Ming. Zajedno 1992. bježe u Hong Kong pa godinu dana kasnije u SAD. Iste godine, Zheng na Tajvanu objavljuje svoje najpoznatije djelo, knjigu Scarlet Memorial: Tales of Cannibalism in Modern China, bestseler koji se čita kao horor-roman, ali prodaje kao dio skrivene kineske povijesti.

Modernističke ideje stvaranja Novog čovjeka i društva tijekom Kulturne revolucije kulminirale su u osvetničko-anarhičnom napuštanju države – uz državni blagoslov. (Hong Kong Free Press, CC0 1.0)

Scarlet Memorial: Tales of Cannibalism in Modern China dokumentira autorovo istraživanje provedeno od listopada 1990. do srpnja 1991., dok je bio pod istragom za antidržavne aktivnosti. Knjiga je jednim dijelom povijesna, ali je u isto vrijeme, kao što primjećuje Holly E. Schreiber u svom radu Cannibalized Evidence: The Problem of Over-Incorporation in Zheng Yi’s Scarlet Memorial, politička polemika, skupina intervjua, zbirka sjećanja iz osobnih iskustava, ponešto službenih dokumenata i dosta glasina, spekulacije, mitologije i literarne interpretacije. Zheng je sve to stavio na jednu hrpu i nazvao je “dokazima”. U konačnici je dobio djelo koje se vješto maskira kao istraživačko novinarstvo i etnografski rad, ali naposljetku ne samo da nije oboje, već ništa od toga. Knjigu su sa slične pozicije kritizirali Katherine E. Palmer i Richard King, naglašavajući problem nedostatka pravih dokaza za napisane tvrdnje. Iako priznaju da je Zheng svakako dokazao neosporive incidente kanibalizma kao političkog oružja u Guangxiju, ovi stručnjaci za etničku sliku Kine imaju puno veći problem s njegovom optužbom. Pokušavajući pronaći objašnjenje za neobjašnjivu razinu susjedske bestijalnosti, Zheng upire prstom u tradicije najbrojnije kineske etničke skupine Zhuang. Danas ih je oko 15,5 milijuna i u najvećem broju žive u Guangxiju, čije je puno ime Autonomna regija Guangxi Zhuang. Govore Zhuang-Tai, verziju Tai jezika čije se varijante govore u Tajlandu, Laosu i Burmi.

U poglavlju Wherein Lies the Blame? (“Gdje leži krivnja?”), Zheng Yi piše: “Znao sam da se odgovor na ovu zagonetku krije u kulturnoj povijesti naroda Zhuang. Analiza naroda Zhuang iz perspektive kulturne antropologije postala je svrha mog drugog putovanja u Guangxi.”

Drugim se istraživanjem, dakle, posvetio antropologiji i etnografiji, svojim amaterskim strastima, a one su ga dovele do zaključka kako su upravo stari običaji manjinskog naroda Zhuang odgovorni za pokolj. Autor je tvrdio da je narod Zhuang u prošlosti patio od nestašice hrane, a zbog tradicijske prakse prema kojoj majka i dijete ne žive s mužem i njegovim roditeljima, potomke su često nazivali “divljom djecom”. Zbog toga su prvorođeni sinovi nerijetko bili pojedeni.

Kritika Zhengovih zaključaka nije samo revizija pod pečatom političke korektnosti, nego i ukazivanje na doslovne netočnosti: osim nategnute veze između samohranih majki i kanibalizma, jednostavno ne postoje dokazi koji bi potvrdili da su svi kanibali Kulturne revolucije pripadali etničkoj skupini Zhuang. Osim toga, Zhuang su među najsiniciziranijim etničkim manjinama u Kini, što znači da njihova “primitivna, predmoderna kultura” nema nikakvu snagu oblikovati društvene malformacije ovih razmjera.

“Budući da Zheng Yi kulturu naroda Zhuang vidi kao ‘nedostajuću kariku’ između komunizma i kanibalizma, on prikupljene informacije o narodu Zhuang organizira i interpretira uz problematičnu pristranost kako bi podupro tu poveznicu. Narativ koji pritom konstruira može se sažeti na sljedeći način: “Zhuang su primitivni narod i njihova povijest kanibalizma nije zaboravljena tijekom vremena. Ipak, Zhuang su dobrodušni i jednostavni ljudi pa ne mogu snositi potpunu krivnju za svoj pad u kanibalizam. Razlog tome leži u njihovoj interakciji s hanskom kulturom (koju Zheng Yi očito poistovjećuje s komunizmom i maoističkom politikom)”, kritizira  Holly E. Schreiber. Zheng Yi u svojoj je knjizi doslovno napisao: “Zacijelo je filozofija borbe pod diktaturom proletarijata potisnula njihovu [Zhuangovu] sposobnost ljudske ljubavi i potaknula mržnju koja je te poštene i jednostavne ljude na kraju gurnula u ponor osvete i ubijanja.”

Ideja je, dakle, da je u ekstremnom nasilju frakcijskog rata fanatika modernistička ideja komunizma potpuno potučena primordijalnim resetiranjem. Ideja Maoizma jest bila stapanje marksističko-lenjinističkih industrijskih ideala s pred-industrijskim agrarnim društvom, kroz kolektivizaciju poljoprivrede i uništenje tradicije stvaranjem Novog čovjeka i društva. Ali u pojedinim džepovima ovog procesa dogodila se potpuna erozija moderne ideje uz kulminaciju Kulturne revolucije kao destruktivne sile osvetničko-anarhičnog napuštanja države – uz državni blagoslov. Baš kao u holivudskom filmu The Purge (2013.), u kojem su zakoni, uključujući i one vezane za ubojstva, ukinuti na 12 sati godišnje, Kulturna revolucija u Kini ukinula je sva pravila, ali na poveći broj sati koji se protegao na godine. Kulturna revolucija za sobom je ostavila trag pljačke, poniženja i smrti, skrivajući krvave obiteljske, susjedske i školske razmirice pod plaštom politike. Država je uletjela kada su stvari temeljito izmakle kontroli, a mrtva tijela žena i djece začepila riječne puteve.

“Tri crvena stražara drže crvene knjige i zastavu”. (Whitworth Digital Commons, CC0 1.0)

Guangxi je 1968. gorio od rata dviju frakcija, one koja je držala vlast i one koja ju je pod izgovorom Kulturne revolucije već od 1967. pokušala preoteti. Wei Guoqing, pripadnik naroda Zhuang, vladao je regijom od 1958. kao visokopozicionirani komunistički komesar i oficir, pripadnik Kineske Crvene armije od šesnaeste godine života. Suprotstavljenu frakciju vodio je Wu Chinnan, koji je u travnju 1967. mobilizirao svoj odred poznat kao Mala frakcija – za kineske pojmove “samo” 40.000 ljudi.

Weiova organizirana sila nazivala se “Velika frakcija” (Dapaizi / 大派) ili službeno “Ujedinjena komanda proleterskih revolucionara”, a Wuova “Mala frakcija”  (Xiaopaizi / 小派) nosila je naziv “Komanda revolucionarne akcije 22. travnja”, poznatija jednostavno kao 4.22. “Velika frakcija” je vladala, imala službenu podršku glavne političke struje, ali još važnije i vojske i policije. Pripadnici 4.22 bili su pobunjeni radikali, studenti i radnici, ustali protiv vladavine starih moćnika. Moćnici su ih pregazili u nekoliko napada u proljeće 1968. Mnoge preživjele zarobljenike pogubili su odmah, a ostale su podvrgli struggle sessions, srednjovjekovnim ritualima javnih ponižavanja, mučenja i smaknuća. U okrugu Wuxuan koji se prostire istočnim dijelom središta regije Guangxi, nasilne seanse ponižavanja i mučenja održane su u čak 90 od 144 područja, a na njima su ubijene 524 osobe.

Kanibalizam nije bio naredba s pobjedničkog vrha “Velike frakcije”. On se događao na dnu hijerarhijske piramide, gotovo uvijek na ceremonijalnim javnim banketima koji su u “epilogu” borbe konsolidirali snage kroz zajedništvo dijeljenja tabua. Ubijanje i jedenje političkog rivala bila je najveća i krajnja kazna, ali doslovno i povratak arhaičnih kineskih metoda kažnjavanja i mučenja. Kanibalizam je potpuno poniženje protivnika, ukidanje konfucijanske dužnosti obiteljskog zakapanja cjelovitog fizičkog tijela, njegovim komadanjem i proždiranjem. Razaranje tijela bio je simbolički obračun s konfucijanskim idealima, ali i drevnim duhovnim vjerovanjima. Sutton ga oslikava pričom o zarobljenom vođi “Male frakcije”, kojem su nakon smaknuća odrezali glavu i noge pa s njima paradirali po gradu. U konačnici su glavu i noge donijeli na javno ispitivanje njegove trudne udovice, tražeći da javno osudi dijelove svog muža kao zlu osobu. Sutton objašnjava: “Popularni osjećaj pravde zahtijevao je da kazna odgovara zločinu i da nijedna kazna ne bude dovoljno teška za neprijatelje… Kanibalizam je bio proširenje iste ideje. Raskomadati, skuhati i sažvakati bio je još temeljitiji način da se povrijedi tjelesni integritet, da se neprijatelju oduzme čovječnost time što se svede na status hrane.”

Lu Xun, pravim imenom Zhou Shuren, autor je “Dnevnika luđaka”, jednog od najutjecajnijih djela suvremene kineske književnosti. (Nepoznati autor, Getty Images)

Za potpuno razumijevanje veze kanibalizma, simbolike i politike treba se vratiti u 1918. godinu. Objavom prve moderne kineske kratke priče “Dnevnik luđaka” (狂人日記) pojavio se jedan od najvažnijih i najutjecajnijih tekstova suvremene kineske povijesti, odmah iza Maove “Crvene knjižice”. Autor Lu Xun, pravim imenom Zhou Shuren, bio je vodeća intelektualna sila moderne kineske književnosti, pisac, kritičar, pjesnik, esejist i satiričar. “Dnevnik luđaka”, inspiriran istoimenom Gogoljevom kratkom pričom iz 1835., najvažnije je djelo napisano u Republikanskoj Kini, eri nakon ukinuća carskog sustava 1912. godine, jedan od idejnih kompasa ideologije “Pokreta nove kulture”, čiji je glavni neprijatelj bila prošlost. Možda manje agresivno od futurista u Italiji, ali s jednako šokantnim prijezirom prema starom operativnom sustavu društva i kulture, mladi progresivci okupljeni oko časopisa “Nova mladost” (1915-1926) zahtijevali su modernu Kinu za suočavanje s modernim problemima. Za tradiciju konfucijanske hijerarhije i morala u takvoj Kini više nije bilo mjesta.

Luđak iz “Dnevnika luđaka” pati od paranoje i psihoze, uvjeren da su svi oko njega – njegovi bližnji, liječnik pa čak i lajući pas – dio urote koja ga želi staviti na tanjur. U potpunom strahu da živi u selu kanibala koji ga žele proždrijeti, on utjehu traži u konfucijanskim klasicima. Ali između redaka o moralu i dužnostima osobe u društvu on vidi samo jednu poruku: “Jedi ljude!” Na rubu pameti zbog uvjerenja da je brat pojeo njihovu sestru, potpuno se slomi kada spozna da je i sâm morao, nesvjesno, jesti ljudsko meso. Preplavljen osjećajem krivnje, dnevnik završava dvosmislenom molbom:

“Možda još uvijek ima djece koja nisu jela ljude? Spasite djecu…”

Zheng Yi se u Scarlet Memorial također poziva na Lu Xunovu kratku priču: “Lu Xun je u svojoj prvoj kratkoj priči, “Dnevnik luđaka”, izjavio da u kineskim povijesnim knjigama ne čitamo ni o čemu drugom osim o kanibalizmu! Lu Xun nije namjeravao da ta opaska bude senzacionalistička. Ja osobno u nju vjerujem. Po mom mišljenju, čitava totalitarna hanovska kultura jest kultura kanibalizma. Najžalosnije je to što neljudske značajke kulture kanibalizma s vremenom nisu nestale. Naprotiv, kanibalizam je nedavno doveden do neviđenih krajnosti teorijama borbe i diktature Kineske komunističke partije. Duboko se sramim svoje nacije i komunizma u koji sam nekoć gorljivo vjerovao.”

U svojoj knjizi The Mouth That Begs – Hunger, Cannibalism, and the Politics of Eating in Modern China, Gang Yue istražuje kinesko političko iskustvo 20. stoljeća onako kako je predstavljeno u književnosti kroz glad, kuhanje, jelo i kanibalizam. Raspravlja o složenoj političkoj povijesti pojma kanibal (chiren) u modernoj Kini, polazeći opet od “Dnevnika luđaka”, gdje izraz “kanibalističko staro društvo” (chirende jiushehui) tumači kao figurativnu kritiku konfucijanskih i feudalnih normi i praksi. Kineski ideogram chi daleko je bogatiji u značenjima od hrvatskog glagola “jesti“. Chi se može čitati i kao “usta koja mole za hranu i riječi”. Gang Yue piše da “taj pojam, čest u kineskoj političkoj stvarnosti 20. stoljeća – u revoluciji i masakrima – upućuje na pripovijest o želji koja se kreće od nestašice do sitosti i natrag. U Kini tako jedenje ili odbijanje hrane nose ogromnu simboličku težinu.” U središtu argumentacije Gang Yuea nalazi se premisa da je diskurs oko najuniverzalnijeg od osnovnih ljudskih djela – jedenja – duboko kulturno specifičan. Gang svoju raspravu započinje kratkim pregledom drevnog kineskog pisanja o hrani, a potom prelazi na glavnu temu: istraživanje i tekstualnu analizu motiva jedenja u modernoj kineskoj književnosti, od razdoblja “Pokreta 4. svibnja” do post-tiananmenske ere. Kanibalizam “Dnevnika luđaka” objašnjava kao kritiku stare Kine pod europskom kolonizacijom.

Zhou Zuoren, mlađi brat Lu Xuna (Zhou Shurena), autora Dnevnika luđaka, također je bio pisac, esejist i politički filozof, pesimistični prosvjetitelj koji je rezignirano vjerovao da je prosvijetljenje naroda nemoguće ako narod odbija biti prosvijetljen. (Cai Yuanpei Memorial in Shanghai, CC0 1.0)

Tonglu Li s Iowa State University objavio je akademski rad The Sacred and the Cannibalistic: Zhou Zuoren’s Critique of Violence in Modern China, u kojem ističe kako je Zhou, kao i njegov brat, puno razmišljao o simboličkom, ali i doslovnom položaju kanibalizma u kineskoj povijesti i kulturi:

“Vrste povijesnog nasilja na koje se Zhou usredotočio bile su one inherentne konfucijanskoj ideologiji; kanibalizam, jedna takva vrsta nasilja, neprestano ga je progonio. Književne i povijesne izvještaje o kanibalizmu u drevnoj Kini nije teško pronaći. Simbolička upotreba kanibalizma u definiranju kineske kulture postala je široko poznata objavljivanjem radova Wu Yua 吴虞 (1872.–1949.) i Lu Xuna krajem 1910-ih. Za Wua i Lu Xuna, pozivanje na kanibalizam bilo je više-manje retorička taktika kojom su mogli osuditi konfucijanizam. Za Zhoua, tjelesna dimenzija kanibalizma nije se smjela zanemariti: fizički kanibalizam postao je simboličan, dok je simbolička varijanta podržavala fizičko konzumiranje ljudskog mesa. Godine 1925. izjavio je da su Kinezi kanibalistički narod: ‘Simbolički govoreći, postoji ljudožderski konfucijanski etički kodeks. Onima koji traže dokaze, predlažem da pročitaju povijest.’ Zatim se okrenuo raspravi o ‘najpoznatijem događaju’: odani Songovci iz Shandonga uspjeli su stići do nove južne lokacije carske palače; usput su preživljavali jedući sušeno ljudsko meso. Taj traumatični događaj ostao je trajno u Zhouovoj glavi.”

Zhou je smatrao da je kanibalizam točka bez povratka za čovječnost, simptom “potpune smrti ljudskog srca i duše”, a do sličnog zaključka dolazi i Tobie Meyer, autor knjige What Remains: Coming to Terms with Civil War in 19th Century China, u kojoj piše o Tajpinškom ustanku (1850. – 1864.), jednom od najkrvavijih sukoba u kineskoj povijesti – sukobu pobunjenog naroda Hakka i carske Kine, koji je završio s između 20 i 30 milijuna žrtava. Meyer piše o kanibalizmu iz gladi i osvete, ali i potpunoj opsjednutosti kanibalizmom u svjedočanstvima te krvave epohe, što tumači kao tropu za potpuni slom društva.

Kolektivnu kinesku svijest oblikovalo je nekoliko tragičnih antropofagičnih epizoda, a Tajpinški ustanak jedan je od najekstremnijih slučajeva kaosa i društvenog raspada. (Wu Youru, CC0 1.0)

Politički i osvetnički, kao i očajnički kanibalizam u Kini događao se između četvrtog i desetog stoljeća, u seriji ratova između sjevera i juga, kada je nastao popularan naziv za ljudsko meso – “dvonogo janje” (兩腳羊). Tijekom dinastije Song (960–1279), taj termin postaje raširen kroz službene dokumente o kanibalizmu, ali se pojavljuje i u poeziji tog doba. Iako se često primjenjivao na čovjeka općenito, primarno je služio kao metafora za jedenje djevojčica, čije su kosti “bile mekane poput mesa” (合骨烂). Izraz koristi i Zhou Zuoren u pjesmi koju je 1947. napisao dok je bio zatvoren zbog izdaje i suradnje s japanskim okupatorima:

“Bili su tu odani Songovci iz Shandonga za vrijeme Jingkang ere [1126.–1127.].

Vjerni i pravedni, preživljavali su na ljudskom mesu dok su bježali na jug.

Kada su stigli u prijestolnicu, još je bilo nešto ostataka.

Pokorno se dvonožna janjad približila kuhinjskom loncu.”

Opsada grada Suiyanga jedna je od najepohalnijih bitaka u povijesti Kine. Tijekom razdoblja od veljače do studenog 757. godine, borbe su bile konstantne, ali i sve nesnosnije za obranu grada, koja se suočila s drastičnom nestašicom hrane i resursa. Prvo su jeli čaj i papir, zatim konje, a onda prešli na starce i mlađe dječake. Roditelji su razmjenjivali djecu kako ne bi morali pojesti svoju. Stariji su dječaci slani u borbu. Vođa obrane grada Zhang Xun ubio je vlastitu konkubinu pred vojnicima i naredio im da je pojedu kako bi skupili snagu za borbu. Grad s oko 60.000 stanovnika, uključujući i vojnike, izgubio je 30.000 ljudi koji su jednostavno – pojedeni. Kad je Suiyang konačno pao, preživjelo je svega 400 boraca, koje su kasnije smaknuli.

Dmitry Kulikov autor je akademskog rada Ancient Ritual Cannibalism in Late Shang China (ca. 1250–1046 BC), u kojem na temelju epigrafskih i arheoloških analiza kasnog razdoblja dinastije Shang predstavlja dokaze u prilog kontroverznoj tezi da su nakon ritualnog žrtvovanja mladića, koji su ubijani istim metodama kao i žrtve Kulturne revolucije (dekapitacije, premlaćivanja, spaljivanja, utapanja, kuhanja), tadašnji ratni pobjednici prakticirali ritualni kanibalizam.

“Jedna od glavnih religijskih koncentracija kulture kasnog Shanga bila su masovna, redovita ljudska žrtvovanja regulirana od strane države. Ritualno konzumiranje ljudskog mesa bilo je dio tih žrtvovanja i osiguravalo je kontinuiranu komunikaciju ljudi sa svetim silama”, piše Kulikov. On vjeruje da su antropofagični rituali šangskih kraljeva bili način stjecanja magične moći koja se nalazila u žrtvenoj hrani. Njome bi povećali vlastiti sveti autoritet i moć, što im je omogućavalo održavanje društvene stabilnosti i reda u državi, poziciju jamaca općeg blagostanja naroda.

Tradicionalno vjerovanje da se pri liječenju bolesnika ne smije zanemariti nijedan potencijalni lijek rezultiralo je praksama tzv. “medicinskog kanibalizma”. “Rođendan dječaka”. (E. Stuart Hardy, CC0 1.0)

Još od razdoblja dinastije Tang, djeca (a povremeno i supružnici) sudjelovala su u kulturno prihvaćenim praksama nazvanima gegu 割股, rezanju mesa s bedra ili ruke, koje bi posluživali bolesnim i umirućim roditeljima. Razdoblje dinastije Tang (618. – 907.) naziva se zlatnim dobom kineske povijesti, a iako su carevi sporadično zabranjivali ove prakse, rezanje dijelova tijela (ruke i noge) i njihovog serviranja bolesnima nastavilo se sve do 19. stoljeća.

Gegu se oslanja na tradiciju medicinskog kanibalizma, izgrađenu na popularnosti dva kapitalna djela tradicionalne kineske medicine i prirodoslovlja. Bencao Shiyi (本草拾遺) u osmom je stoljeću napisao Chen Cangqi, liječnik i farmakolog. Chen je prikupio i opisao mnoge lijekove koji su bili zanemareni u prethodnim sličnim knjigama. Naglašavao je da se ne smije zanemariti nijedan potencijalni lijek, pa tako ni dijelovi ljudskog tijela. Ljudsko meso preporučio je kao lijek za tuberkulozu, slabost i atrofiju mišića, a Li Shizhen preuzeo je ove medicinske savjete za svoje djelo Bencao Gangmu (本草綱目) iz 16. stoljeća. Li Shizhen je proveo 27 godina sakupljajući podatke iz preko 800 starih izvora, dodao vlastita promatranja i kritički ispravio mnoge greške iz ranijih tekstova. Knjiga ima 52 sveska, opisuje 1892 vrste lijekova, a među njima su izlučevine i dijelovi ljudskog tijela: menstrualna krv kao lijek za žuticu i delirij, žuč i jetra za rane, a preporučuju se čak i izmet, urin, kosa, slina, kosti i nokti. U obje knjige postoje savjeti kako pripremiti tvrđe dijelove Homo sapiensa, njihovim sušenjem, prženjem i mljevenjem u prah.

Gegu je bio puno doslovnija praksa: umjesto pravljenja pripravaka, dijete bi s vlastitog tijela odrezalo komad mesa, pripremilo ga u kuhinji i serviralo roditeljima. Iako je to bilo u potpunom raskoraku s konfucijanskom idejom o tijelu kao daru roditelja koji se ne smije “oštetiti”, rezanje vlastitog mesa u ekstremnim slučajevima žrtvovanja za starije smatralo se ultimativnim dokazom ljubavi i uslužnosti. Chen Cangqi je tvrdio da je konzumiranje ljudskog mesa (posebno dječjeg) zbog chija u krvi ljekovito nadoknađivanje životne energije koju roditelj gubi dok je bolestan.

Glad koja je od 1958. do 1962. pokrenula val kanibalizma kao posljedice Maovog Velikog skoka naprijed transformirala se u osvetnički kanibalizam Kulturne revolucije. “U komuni je uvijek proljeće.” (Ma Zhenlong, CC0 1.0 )

Šest godina nakon izlaska Zhengovog “Grimiznog spomenika”, u ljeto 1999., kinesko-američki profesor s California State University, Song Yongyi, specijaliziran za Kulturnu revoluciju otputovao je u Kinu kako bi nabavio dokumente za svoja istraživanja. Tamo su ga uhitili zbog krađe državnih tajni. Uz političku intervenciju pušten je iz kineskog zatvora nakon stotinu dana. Jedan od velikih Songovih projekata je Chronology of Mass Killings during the Chinese Cultural Revolution (1966-1976), velika online lista zločina nastala kao plod dugogodišnjeg rada na stvaranju detaljne kronike komunističkih zločina. O kanibalizmu u regiji Guangxi Song u svojoj kronologiji ima sljedeći unos:

“1968.; 13. svibnja – 30. kolovoza: U najkrvavijim represijama nad suparničkom masovnom frakcijom koju su vodili provincijski i lokalni rukovoditelji u regiji Guangxi, žrtve nisu samo tučene do smrti, nego su ponekad čak i njihovo meso, srca i jetru brutalno pojele ubojice. U tim valovima kanibalizma diljem regije sudjelovalo je najmanje deset do dvadeset tisuća pripadnika milicija i razularenih masa. Tijekom tog razdoblja kanibalizam je postao široko rasprostranjen trend u više od deset okruga i rezultirao je s ukupno 300 do 400 žrtava. Među njima je okrug Wuxuan imao najozloglašeniji i najveći broj slučajeva. Od ukupno 524 ubijene žrtve u tom okrugu, oko 100 ih je kanibalizirano od strane lokalnih milicija i pomahnitalih masa.”

Song je zaslužan i za kompiliranje dokumenata poznatih kao Secret Archives about the Cultural Revolution in Guangxi, Classified Documents, tajnih dosjea koje je istražujući zločine u regiji Guangxi još 1980-ih ispisao Odbor Komunističke partije Kine za Guangxi Zhuang Autonomnu regiju. Song ih je objavio između 2016. i 2017. u SAD-u na engleskom jeziku, nakon šest godina prikupljanja kutija sa svih 46 svezaka. Pokazalo se da je istražni tim Kineske komunističke partije, među kojima je bio i tadašnji glavni tajnik Hu Yaobang, 1981. poslan na teren sa zadatkom da sazna istinu o pričama o kanibalizmu. Nakon pet godina, prikupljene informacije su dale širu sliku o događaju koji povijest pamti kao “Masakr u Guangxiju”.

Službeni dokumenti ukazuju na tri vala ekstremnog nasilja: prvi se masakr dogodio u selima, gdje su vođe Kulturne revolucije od jeseni 1967. do proljeća 1968. ubijale osobe optužene da su desničari, bogataši, zemljoposjednici i kontrarevolucionari, uključujući i simpatizere frakcije 4.22. Masakr se u drugom valu dogodio u proljeće i ljeto 1968. kada su većinom ubijani članovi 4.22, ali i njihove obitelji i pristaše. U ljeto se nastavio i treći val ubijanja, kada se masovna smaknuća sele iz ruralnih u urbana područja. “Velika frakcija” osvaja gradove pod kontrolom 4.22, kao što su Guilin i Nanning, glavni grad regije Guangxi. Pogubljeno je nekoliko desetaka tisuća zarobljenika. Tijekom Kulturne revolucije i ratova frakcija, u regiji je ubijeno između 100.000 i 150.000 ljudi. U smaknućima se štedjelo na mecima. Metode su uključivale premlaćivanje, dekapitaciju, živo zakapanje, kamenovanje, utapanje, kuhanje i evisceraciju.

“Prema tajnim vladinim dokumentima iz Guangxija, 150.000 osoba je tijekom tog razdoblja umrlo od neprirodnih uzroka. Od toga broja, 30.000 nije imalo utvrđen identitet, pa čak ni spol. Devedeset pet posto njih ubijeno je izravno ili je umrlo od posljedica mučenja i zlostavljanja. Manje od pet posto umrlo je od posljedica oružanog sukoba. Još 30.000 osoba navedeno je kao nestalo”, kaže Song u razgovoru za Radio Free Asia. Od toga ih je, po službenim podacima, 302 ritualno pojedeno. U činu kanibalizma sudjelovalo je nekoliko tisuća osoba. U okrugu Wuxuan, gdje su nasilje i kanibalizam dosegnuli šokantne razmjere, pojedeno je najmanje 38 ljudi. Song donosi nezavisne brojke: “Određeni broj ljudi pojele su revolucionarne mase. Zabilježeno je ukupno 421 osoba koje su pojeli samo u jednom okrugu Guangxija, no postoje izvještaji o kanibalizmu u još 27 okruga.” U istom razgovoru Song daje konkretne primjere:

“Za jednog se čovjeka govorilo da pripada takozvanoj petoj kategoriji, njega su pretukli do smrti na mjestu gdje je stajao. Imao je dvoje djece, jedno od jedanaest i jedno od četrnaest godina. Lokalni dužnosnici i naoružana milicija rekli su da je važno iskorijeniti takve ljude, pa nisu samo ubili tu djecu već su ih i pojeli. To se dogodilo u okrugu Pubei, Guangxi, gdje je ukupno ubijeno i pojedeno 35 osoba. Većina njih bili su bogati zemljoposjednici sa svojim obiteljima. Jednom je zemljoposjedniku po imenu Liu Zhengjian ubijena cijela obitelj. Imao je 17-godišnju kćer, Liu Xiulan, koju je devet ljudi grupno silovalo, a zatim su joj rasporili trbuh i pojeli jetru i grudi (…) Sredinom listopada 1968. jedan pripadnik naoružane milicije u komuni u okrugu Shangsi počeo je otvoreno ubijati ljude. Po njegovu su nalogu, pripadnici lokalne milicije rasporili trbuhe petorici ljudi, izvadili im jetre, skuhali ih i zajedno sjeli da ih pojedu. Sljedećeg dana ubili su još četiri osobe i ponovno im izvadili jetre, koje su zatim podijelili među ostalim članovima brigade — svatko je dobio po jedan zalogaj — kao simbol diktature proletarijata.”

Ideološki motiviran kanibalizam odvijao se javno, a ljudi su u njemu sudjelovali kako bi dokazali svoj revolucionarni žar. “Crvena omladinka maše rukom.” (Whitworth Digital Commons, CC0 1.0)

Članak u The New York Timesu, koji je pod naslovom A Tale of Red Guards and Cannibals, 6. siječnja 1993. potpisao Nicholas D. Kristof, dobrim je dijelom zaslužan za širenje priče o “komunističkom kanibalizmu”. Svi detalji kojima se služio za šok-efekt prepisani su iz iste ishodišne točke, istraživanja Zhenga Yia.

“Gospodin Zheng navodi primjer iz dokumenata o ženi koja je bila prisiljena identificirati i denuncirati unakaženo tijelo svog muža. On je bio ubijen, oguljen od mesa i većinom pojeden. Kao kaznu što je voljela ‘kontrarevolucionara’, bila je prisiljena spavati s njegovom glavom pored sebe”, piše Kristof i dodaje: “Incidenti prijavljeni iz Guangxija bili su očito najopsežniji slučajevi kanibalizma na svijetu u posljednjem stoljeću ili više. Također su se razlikovali od svih drugih po tome što sudionike nije motivirala glad niti psihopatska bolest. Umjesto toga, radnje su izgledale ideološki motivirane: kanibalizam, za koji dokumenti kažu da se odvijao javno, često su organizirali lokalni dužnosnici Komunističke partije, a ljudi su navodno sudjelovali kako bi dokazali svoj revolucionarni žar”, pisao je Kristof.

Partijska istraga završila je s petnaest počinitelja osuđenih na četrnaest godina zatvora, a više od stotinu odgovornih osoba izbačeno je iz partije ili je ostalo bez polovine plaće. “Tijekom Kulturne revolucije, u tom političkom pokretu nije postojalo nikakvo pravo, a političari su poticali ljude da se međusobno ubijaju”, kaže Song Yongyi i nastavlja: “Granica između ljudi i zvijeri postajala je sve tanja i bilo je vrlo lako prijeći tu granicu.” Stariji stanovnik Wuxuana, predstavljen samo kao Luo, intervjuiran 2016. godine, izjavio je: “Kanibalizam? Ja sam tada bio ovdje, proživio sam to. Ali Wuxuan se posljednjih godina brzo razvio i sada ta povijest nema nikakvo značenje”. Ipak, Zheng Yi upozorava: “Budući da vlada nikada nije dopustila dubinsko ispitivanje povijesti, nemoguće je reći da su lekcije naučene.”

• Literatura

Gang Yue “The Mouth That Begs – Hunger, Cannibalism, and the Politics of Eating in Modern China”

Dmitry Kulikov “Ancient Ritual Cannibalism in Late Shang China (ca. 1250–1046 BC)”

Donald S. Sutton “Consuming Counterrevolution: The Ritual and Culture of Cannibalism in Wuxuan, Guangxi, China, May to July 1968“

Holly E. Schreiber “Cannibalized Evidence: The Problem of Over-incorporation in Zheng Yi’s Scarlet Memorial”

Lu Xun “Diary of a Madman”

Song Yongyi  “Chronology of Mass Killings during the Chinese Cultural Revolution (1966-1976)

Tobie Meyer “What Remains: Coming to Terms with Civil War in 19th Century China”

Tonglu Li “The Sacred and the Cannibalistic: Zhou Zuoren’s Critique of Violence in Modern China”

Zheng Yi “Scarlet Memorial: Tales of Cannibalism in Modern China”

https://brill.com/display/book/9789004697904/BP000017.xml?language=en

https://brill.com/display/book/9789004361003/BP000028.xml?language=en

https://www.cambridge.org/core/journals/comparative-studies-in-society-and-history/article/abs/consuming-counterrevolution-the-ritual-and-culture-of-cannibalism-in-wuxuan-guangxi-china-may-to-july-1968/9D7B3DD84CF53C31B35E8C97D99BF9AE

https://www.journals.uchicago.edu/doi/10.2307/2950243

https://www.jstor.org/stable/179381

https://www.jstor.org/stable/26237369

https://www.jstor.org/stable/43490199

https://www.nytimes.com/1993/01/06/world/a-tale-of-red-guards-and-cannibals.html

https://www.researchgate.net/publication/378305856_Ancient_Ritual_Cannibalism_in_Late_Shang_China_ca_1250-1046_BC

https://www.sciencespo.fr/mass-violence-war-massacre-resistance/en/document/chronology-mass-killings-during-chinese-cultural-revolution-1966-1976.html

https://www.rfa.org/english/news/china/china-cultrev-04292016134149.html

https://www.rfi.fr/en/asia-pacific/20160522-cannibalism-china-publication-official-records-50-years-after-cultural-revolut

https://laogairesearch.org/wp-content/uploads/2018/08/cannibalism-report.pdf