O karakteru Macronovog europskog heroizma. I ljevici

Macron ne oblikuje europsku viziju, nego Europu više brzina, piše Danijela Dolenec. Novi predsjednik Francuske kojeg mnogi karakteriziraju kao vizionara, raspadajućoj Europi nudi „more of the same“

Mnogi analitičari i mediji hvale Macrona, ali nakon što mu je Habermas napisao hvalospjev[1], odlučila sam da ga vrijedi pažljivije promotriti. Budući da smatram da je za, Junckerovski rečeno, „galopirajući populizam“ u Europi barem dijelom krivo napuštanje europskog socijalnog modela – Macronov zagovor obnavljanja socijalne Europe zvuči mi kao dobra stvar.

Kao pobornicu europske ideje, veseli me što francuski predsjednik nedvosmisleno zagovara obnovu Europe. Možda najvažnije: Macron oblikuje ambicioznu i optimističnu poruku. U kontekstu očite dominacije Njemačke, usuđuje se predstaviti kao europski lider, govori o potrebi za političkim heroizomom i povratkom velikim narativima[2].

Doista ih trebamo. Jedan od glavnih problema ljevice danas je što je postala reakcionarna. U strankama ljevice retorika nade prečesto je zamijenjena retorikom nostalgije. Prema udžbeničkoj definiciji, revolucionarna retorika temelji se na obećanju emancipacije, na širenju prostore ljudske slobode i, prije svega, na odlučnom napuštanju prošlosti. Nasuprot tome, karakteristika je reakcionarne politike da oblikuje narativ u kojem se zlatno doba već dogodilo. Upravo je to dobar opis suvremene parlamentarne ljevice: njena je imaginacija zarobljena u postignućima države blagostanja 20. stoljeća, odnosno postignućima socijalističkih država. Retoriku modernizacije, orijentacije ka budućnosti i optimizma uspješno su preuzeli liberali. Ljevici je stoga nasušno potreban utopijski horizont, hrabri i ambiciozni ciljevi. Politički heroizam doista jest dio razloga zašto je Macron pomeo protivnike na izborima, i zašto oko njega postoji toliko pozitivne energije i probuđene nade.

Politički je danas teško zagovarati obnovu europskog projekta, ali to moramo. Bez globalne vizije, klimatske promjene, digitalna transformacija i migracije neizbježno nas vode novim sukobima i ratovima. O tome govori Macron, i s time se mogu samo složiti. U svom govoru o Europi koji je održao na Sorbonni u rujnu ove godine, samo par dana nakon održanih izbora u Njemačkoj, naveo je niz konkretnih prijedloga za Europu o kojima se i Njemačka mora na neki način očitovati. Na to su se podigle mnoge obrve. Kako on to misli, Merkel tek treba složiti vladu, a on se nameće kao akter koji želi utjecati na te pregovore. Dolazi li doista neko novo doba u kojem će Francuska oblikovati novu političku viziju za Europu? To bi bilo stvarno super, ali na žalost nije.

Rezultat smanjenja poreza na bogatstvo je da 44% novca oslobođenog od oporezivanja ostaje u rukama najbogatijih 1%. Odgovarajući na pitanje je li on „le president des riches“, rekao je da Francuskoj trebaju uspješni ljudi. Njegove socijalne reforme idu ka fleksibilizaciji tržišta rada, reformi obrazovnog sustava tako da bolje odgovara potrebama tržišta rada i smanjivanju socijalnih transfera

Prvo, Macron je nedavnom intervjuu rekao da se s gospođom Merkel čuje gotovo svaki dan, te da je s njom prošao sve detalje svoga govora prije nego ga je izgovorio na Sorbonni. Takva uska koordinacija već sama za sebe sugerira da se ne okrećemo novu stranicu za Europu. Drugo, Macron ne oblikuje europsku viziju, nego Europu više brzina. Usmjeren je prije svega na popravljanje funkcionalnosti eurozone i liberalizaciju francuske ekonomije kako bi ona u toj arhitekturi zauzela bolje mjesto. Umjesto otvorenog društva, značajan dio njegove vizije predstavlja zajednička obrana granica. Treće, Macron provodi mjere, kojima, nasuprot vlastitoj retorici o revitalizaciji europskog socijalnog modela, reže socijalna prava kako bi stvorio „povoljniju klimu za investicije“. Rezultat smanjenja poreza na bogatstvo koji je proveo jest da 44% novca oslobođenog od oporezivanja ostaje u rukama najbogatijih 1%[3]. Odgovarajući na novinarsko pitanje o tome je li on „le president des riches“[4], rekao je da Francuskoj trebaju uspješni ljudi[5]. Njegove socijalne reforme idu ka fleksibilizaciji tržišta rada, reformi obrazovnog sustava tako da bolje odgovara potrebama tržišta rada i smanjivanju socijalnih transfera. Drugim riječima, njegov reformski paket su neoliberalne mjere koje Europska komisija savjetuje zemljama članicama proteklih dvadeset godina. Država tobože mora rezati prava da bi bila konkurentna, a istovremeno se dobrovoljno odriče prihoda kako bi zaustavila bijeg „talentiranih“.

Što dakle ostaje od Macronovog zagovora političkog heroizma i potrebe za velikim narativima? U nedavnom intervjuu spominje da je čitao Houellebecqov Soumission, glavna poanta kojeg, kako je ja razumijem, jest da je liberalizam kao ideologija nesposoban oblikovati političku zajednicu. Ne znam što je iščitao Macron, ali usprkos nabrijanoj retorici njegova je politika samo još jedna reciklaža Blairizma koji se zubima drži za Hayekiansku vjeru u tržište kao superiorni društveni procesor. Na žalost, novi predsjednik Francuske, kojeg mnogi analitičari karakteriziraju kao ambicioznog lidera i vizionara, raspadajućoj Europi nudi „more of the same“.

[1] Der Spiegel, “What Macron Means for Europe”, dostupno na http://www.spiegel.de/international/europe/juergen-habermas-on-the-european-vision-of-emmanuel-macron-a-1174721.html

[2] Intervju za Der Spiegel – http://www.spiegel.de/international/europe/interview-with-french-president-emmanuel-macron-a-1172745.html

[3] https://www.jacobinmag.com/2017/10/macron-france-tax-plan-budget

[4] http://www.lemonde.fr/politique/article/2017/09/29/macron-a-la-reconquete-des-categories-populaires_5193190_823448.html

[5] Macron: „Pour que notre société aille mieux, il faut des gens qui réussissent.“