Katarina Peović o Zoranu Milanoviću iz perspektive historijskog materijalizma

Nova knjiga Katarine Peović dotiče se mnogih međusobno slabo povezanih tema, od kojih nijedna nije razrađena jako iscrpno ili duboko, piše Filip Drača. Ako je se doživi kao seriju komentara na neke aktualne teme, pisane kroz prizmu historijskog materijalizma i psihoanalize, tada se iz nje može dobiti najviše

• Naslovnica knjige Katarine Peović Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim (2021), koju je objavila izdavačka kuća Durieux

• Autor je filozof i religiolog. Filozofiju je magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nakon preddiplomskog studija na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove

Prošlo je šest godina otkako je Katarina Peović objavila knjigu Marx u digitalnom dobu. Naslov koji ovdje obrađujemo prva je knjiga koju je autorica otad objavila. Unutar tih šest godina, Peović je ušla u Radničku frontu te u ozbiljan politički angažman, natječući se na izborima za predsjednicu RH te obnašajući dužnosti zastupnice u Saboru. Navodimo ovo zato što se da primjetiti razlika u kvaliteti između Marxa u digitalnom dobu i najnovije knjige. Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim (Durieux, 2021) baš i izgleda kao da ga je pisala neka obrazovanija osoba koja je, međutim, zadnjih nekoliko godina malo previše uronjena u trenutne dnevne politike da bi mogla misliti o čistoj teoriji. U jednom se paragrafu navede neko opće mjesto iz Marxa; u idućem paragrafu, nešto što je Zoran Milanović rekao ili učinio služi kao odlično oprimjerenje Marxove poante. I čitava knjiga progresira otprilike takvim ritmom; kao da je autorica nekoliko godina čitala jako mnogo novosti iz političkog svijeta, zapisivala svaki dojam o tome, te konačno kompilirala dojmove u knjigu. Jako je mnogo teorija brzo izneseno i potom napušteno bez dublje razrade. Ne izgleda dobro ako povučemo usporedbu s Marxom u digitalnom dobu, gdje se može naći (između ostalog) zanimljiva analiza Heideggerovog Pitanja o tehnici kroz marksističku prizmu.

Unatoč tome, knjiga na momente može dati korisne uvide, a nije loša ni kao poduži komentar na aktualna politička zbivanja. Knjiga nastoji iz određenih marksističkih klasika izvući neke korisne orijentacije prema tome kako razumijeti sadašnje stanje; komentiraju se razni svjetski i hrvatski tekući događaji, govori se o ‘uhljebima’ i antivakcerima i Žutim prslucima i Živom zidu, te se nude i hermeneutički komentari o tome kako tumačiti Kapital, s tim da su prekratki da bi se u njima reklo išta novo i zanimljivo. Knjiga nema jednu temu; ona je prije aplikacija historijsko-materijalističke analize na gomili tema koje su povezane jedino svojim sinkronicitetom.

U recenziji izdvajamo dvije teme iz knjige: historijski materijalizam kao kritika liberalnog ‘režima istine’, te specifična primjena ove kritike na jedno goruće pitanje sadašnjice.

• Što je historijski materijalizam?

Budući da je centralna tema ove knjige historijski materijalizam, odredimo za početak u osnovnim crtama što historijski materijalizam uopće jest, služeći se kapitalnim djelima Marxa i Engelsa iz 1840-ih godina kao i onime što sama autorica navodi kao ključno. Idemo redom. Rani tekstovi u kojima Marx i Engels izlažu svoju materijalističku metodu zamišljeni su kao polemike protiv pojedinih ljudi i njihovih ideja, te su općeniti principi koji se daju izvaditi i apstrahirati u samim tim tekstovima  često izneseni kao protuargumenti suprotstavljeni nekim konkretnim koncepcijama.

Da damo primjer, Njemačka ideologija otvara se tvrdnjama: čovjek je postao podređen vlastitim intelektualnim proizvodima, smislio je pogrešne ideje o samome sebi ili o svojoj naravi, o Bogu i o svojem odnosu s Bogom, o državi i pravu, i tako dalje – i cilj nove revolucionarne filozofije je osloboditi čovjeka od pogrešnih koncepcija kako bi se iz tog oslobođenja izvelo i opipljivo, svjetovno oslobođenje. Čovjek je ustrojio i društvene odnose u kojima je podjarmljen, nad njim vladaju svekoliki duhovni i svjetovni despoti, i to prema šabloni koja slijedi njegove filozofske ‘miskoncepcije’; slijedi da će adekvatna teorijska revolucija iznjedriti i praktičnu, da će svrgavanje filozofskih idola dovesti do društvene revolucije. A onda – Marx i Engels upravo iznesenu liniju rezoniranja pripisuju takozvanoj mladohegelovskoj filozofiji, i određuju se protiv nje – ostatak Njemačke ideologije napada opisani projekt nečime što nazivaju „materijalističkom metodom“.

Marxov i Engelsov materijalizam ne govori prvenstveno o tome kako je materija jedina supstancija ili kako se ljudska svijest može reducirati na fizičke i kemijske procese; njihov je materijalizam socijalan i praktičan

Osnovna ideja iza materijalističke metode je korelativan odnos između onoga što će Marx kasnih 1850-ih godina nazivati „bazom“ i „nadgradnjom“ nekog društva: način na koji neko društvo proizvodi i distributira svoja životna sredstva određuje i sve one sfere društvenog i duhovnog života koje na prvi pogled ne izgledaju kao da imaju veze sa samom proizvodno-distributivnom aktivnošću; dakle, način proizvodnje uvjetuje političko-pravnu strukturu nekog društva, njegovu umjetnost i religiju i filozofiju, sve ono što bismo nazvali ‘kulturom’ nekog društva, i tako dalje. Ideju su naslijedili od Adama Smitha, koji je u svojem Bogatstvu naroda također razlikovao nekoliko tipova proizvodnje i distribucije dobara koji su se povijesno pojavili te postavio tezu da taj oblik proizvodnje uvjetuje također i politički poredak, običaje i tradicije nekog društva, ‘duh’  datog društva općenito. Riječima Barucha Spinoze, koje su Marx i Engels voljeli citirati: poredak i odnosi među idejama jednaki su poretku i odnosima među stvarima. Za svako stanje u kojemu se nalazi tijelo postoji i pripadajuće stanje u kojem se nalazi i duh.

A onda se pogreška gore ocrtane mladohegelovske filozofije sastoji u tome što je postavila ljudske misaone kreacije kao u izvjesnom smislu neovisne te kao prethodeće konkretnim političkim/socijalnim aranžmanima; Marx i Engels nasuprot takvom misaonom čovjeku postavljaju aktivnog čovjeka koji prvenstveno proizvodi za svoje potrebe, te koji ima, između ostalog, i filozofske i religijske ideje kao jedan od svojih proizvoda.  Kad su Marx i Engels govorili da čovjekovo društveno biće određuje njegovu svijest – poznat citat kojeg Peović nanovo iznosi – mislili su reći da ne postoji niti jedna apstrakcija u ljudskoj glavi koja nije uvjetovana praktičnim životom unutar datog društva. Duhovan život odražava ekonomsku proizvodnju.

Pritom je potrebno razgraničiti historijski materijalizam od ontološkog i psihološkog materijalizma, kako bismo izbjegli mehanicistička i pomalo scijentistička tumačenja koja su barem od vremena Druge Internacionale prisutna u marksističkom diskursu. I Peović upozorava na ovo naglašavajući socijalan i ekonomski karakter materijalizma o kojemu je ovdje riječ. Marxov i Engelsov materijalizam ne govori prvenstveno o tome kako je materija jedina supstancija ili kako se ljudska svijest može reducirati na fizičke i kemijske procese; njihov je materijalizam socijalan i praktičan, te objašnjava proizvodnju raznih formi subjektiviteta tako što je postavlja u kontekst proizvodnje općenito.

Čovjek je postao podređen vlastitim intelektualnim proizvodima. Njemačka ideologija

Kako Peović navodi, bitan doprinos Marxa i Engelsa bilo kakvom revolucionarnom pokretu jest njihovo shvaćanje načina na koje oblik proizvodnje i distribucije uvjetuje svaku drugu sferu društvenog života. Prema mišljenju Marxa i Engelsa onih godina kad je pisan Manifest komunističke partije, revolucionari su tadašnje aktualne tokove shvaćali samo djelomično zato što nisu uviđali ovu centralnu strukturirajuću ulogu načina proizvodnje. Zbog ovoga je potrebno steći uvid u funkcioniranje načina proizvodnje kao takvog; da bi se mogli adekvatno zahvatiti građansko društvo, buržujski pravno-politički aranžmani, moderni oblici subjektiviteta, i tako dalje – prvo što je potrebno jest adekvatno shvatiti kako funkcionira društvo generalizirane robne proizvodnje. Ovako se djela kao što su Kapital i Grundrisse nastavljaju na ranije tekstove. Barem od trenutka kad je pisana Njemačka ideologija, Marx i Engels imaju na umu isti projekt: shvaćanje ljudskog društva kroz prizmu njegovog načina proizvodnje i distribucije dobara.

Za što sve Katarina Peović upotrebljava ovako formuliranu historijsko materijalističku metodu u svojem tekstu? Služi se njome za hrpu raznolikih ciljeva i ovdje ćemo se pobliže fokusirati na neke od njih. Knjiga obiluje komentarima na sadašnje događaje kao i na današnje prevladavajuće ideje (ili bolje rečeno, aktualne predrasude), i ona je u nekom smislu poduži historijsko-materijalistički komentar na sadašnju političku situaciju u Hrvatskoj i šire.

• Historijski materijalizam i liberalni ‘režim istine’

Katarina Peović uspoređuje mladohegelovce sa liberalizmom, i iz načina na koji ona upotrebljava taj pojam, čini se da pod „liberalizmom“ misli ne samo na skup političkih doktrina nego i na određen psihološki tip – a u frojdovskom pristupu kojeg često uzima nije lako razgraničiti jedno od drugog.  Ono što su Marx i Engels govorili protiv mladohegelovske filozofije shvaća i kao šire primjenjivu kritiku liberalizma, i to je jedna od aplikacija teorije kojom se ovdje služi. Što je liberal? Riječ je o „progresivnom konzervativcu“ koji se, da ekspliciramo oba pojma u ovoj formulaciji, s jedne strane postavlja kao protuteža političkoj desnici (podupire sekularizam i druge građanske vrednote, često je podupiratelj LGBT borbi, nije otvoren nacionalist, i tako dalje) ali je s druge strane pobornik interesa buržoazije i ni u kojem smislu nije protivnik slobodnog tržišta i privatnog vlasništva, naprotiv često je protivnik bilo kakvih omasovljenih pokreta pa tako i onih radničkih.

Mladohegelovci su bili u ovom smislu ‘liberali’; radilo se o modernim, antiklerikalnim prvacima individualizma i građanskog društva u Njemačkoj onog doba, te istovremeno i filozofskim pobornicima interesa mlade kapitalističke klase. Za liberalizam je ključno to što želi vladavinu tradicije i gole prisile svrgnuti i zamijeniti vladavinom neosobnih, pred-političkih istina koje bi trebale biti ukorijenjene u ljudskom razumu – shvaćenom ahistorijski. Pa tako autorica, oslanjajući se na Michela Foucaulta, kao primjer navodi razliku u tome kako bi data politika oporezivanja bila opravdavana u predmodernim vremenima spram toga kako se opravdava danas: prije nego što je liberalizam postao svjetski zdrav razum, politika poput povišenja poreza bila bi opravdana golom suverenom moći: kralj ima pravo uzeti koliko god poreza želi i raspravi je ovdje kraj. Nasuprot tome, suvremena porezna politika mora apelirati na ekonomsku znanost; dokazati pred tribunalom Razuma da je takva i takva politika oporezivanja opravdana. Liberalizam vlada režimom istine; kako to formulira Peović, podjarmljenost većine društva sada se mora tumačiti znanstveno i njoj se mora dati racionalno opravdanje. Mora se dokazati da aktualno stanje stvari nije niti slučajno niti Bogom dano.

Za liberalizam je ključno to što želi vladavinu tradicije i gole prisile svrgnuti i zamijeniti vladavinom neosobnih, pred-političkih istina koje bi trebale biti ukorijenjene u ljudskom razumu – shvaćenom ahistorijski

Da drugim riječima izrazimo istu misao: Alain Badiou, koji u ovoj knjizi ima istaknuto mjesto, govori kako u suvremenom post-hladnoratovskom vremenu politika postaje svodiva na rukovodstvo – tehnicizira se i pretvara u tobože neutralnu i nepristranu primjenu znanstvenih principa. Kada neki lijevi neoliberal, kakvih ima i kod Badioua u Francuskoj kao i ovdje, donese zakon koji srozava radnička prava radi interesa kapitala – taj je potez prikazan kao racionalna i znanstvena nužnost. Ekonomija je postala poput fizike, i odluke koje nadahnjuju uvidi ekonomske znanosti ne mogu ni slučajno pasti tako nisko da budu političke odluke – jer bi onda bile kontingentne i podložne propitivanju. Ovo nije posve suvremena pojava, mada je u posljednjih 30ak godina postala intenzivnijom: Peović navodi kako je u Engelskoj 19. stoljeća postojala velika potreba za tim da se, među akademicima te među obnašateljima neke političke dužnosti, svaki društveni negativitet i antagonizam objasni i opravda političkom ekonomijom.

In summa – liberalizam, shvaćen kao forma modernog političkog djelovanja i upravljanja, jest politika koja pretendira na to da bude utemeljena u istinama koje su izvan i iznad političkog – one jednostavno ispadaju iz ljudskog razuma, iz „čistog praktičkog uma“. Shvaćen kao određenje konkretnih političkih stavova, radi se o slobodnotržišnom konzervativizmu koji je istodobno u mnogome suprotstavljen političkoj desnici – koja često nastoji ukorijeniti politički subjektivitet u nadindividualnoj zajednici, poput Crkve ili nacije. Liberal se protivi takvim desnim pokretima prvenstveno zato što postavljaju nešto iznad individue koja u odnose sa drugim ljudima ulazi jedino vlastitom slobodnom voljom; ali isti ga razlozi suprotstavljaju i masovnim pokretima koji nisu reakcionarni.

Politika se pretvara u tobože neutralnu i nepristranu primjenu znanstvenih principa. Alain Badiou (Wikimedia Commons)

Peović postavlja aktualnog predsjednika RH Zorana Milanovića kao „arhetipskog liberala“ – i budući da postavlja 1:1 paralelizam između mladohegelovstva i liberalizma u nekadašnjem i sadašnjem obliku, jedna od njenih primjena historijsko-materijalističke analize ima oblik komentara na njegov politički put. Milanović je „ilustrativan primjer“ onoga s čime su se Marx i Engels razračunavali u vremenima kad su pisali ključne tekstove historijskog materijalizma, poput Njemačke ideologije ili Svete porodice.

Podsjetimo se, Zoran Milanović bio je predsjednik Vlade u periodu od 2011. do 2016. godine, te su pod njegovom administracijom donesene izmjene u Zakon o radu koje Peović navodi kao ključnu prekretnicu koja dovodi do sadašnjeg stanja radništva u RH. Pod Milanovićem se odvija tranzicija sa relativno stabilnih oblika zapošljavanja na veću deregulaciju i fleksibilizaciju radnih odnosa te se normalizira prekovremeni i neplaćeni rad. Hrvatska je posljednjih godina postala europski rekorder po postotku radnika koji su pod ugovorom na određeno vrijeme, najčešće tri mjeseca ili još manje; također, broj radnika koje se ustupa preko agencije umnožio se za čak 18 puta. Dakle, ukoliko pričamo o borbi između kapitala i rada, jasno je na čijoj je strani bivši premijer i aktualni predsjednik; istovremeno, Zoran Milanović je „progresivan“ u maltene svakom pogledu koji nije u direktnoj vezi sa položajem radničke klase i nije pobornik ikakvih politika koje bi bile štetne za nacionalne ili vjerske manjine, ili pak rodne ili seksualne.

Milanović je u svojem inauguracijskom govoru – i autorica ovo uzima kao dobro oprimjerenje generalnog liberalnog stava – rekao, navodeći liberalnog teoretičara Yuvala Hararija, da izbori nisu sredstvo postizanja konsenzusa oko istine; masa može izglasati da klimatske promijene ne postoje ili da nisu velik problem, ali to jednostavno neće utjecati na činjenično stanje. Ono što može zaštititi istinu od mogućeg pogrešnog suda rulje su institucije koje ograničavaju moć popularnog mišljenja tamo gdje je to potrebno. Izbori su samo kompromis želja, a ne presuda tome tko je u pravu u nekoj debati. Nastavljajući se na već izneseno o liberalnom ‘režimu istine’, Peović zaključuje da za liberala istina stoji izvan i iznad političkog i politika joj mora služiti; ali ne samo to, nego su mase postavljene kao potencijalno neprijateljske spram istine, i radi istine potrebno je da moć mase bude ograničena političkim institucijama. Zamislimo da je Milanović umjesto dolazećih klimatskih katastrofa uzeo kao primjer neko ekonomsko pitanje, poput toga kolika bi trebala biti minimalna plaća; još bi se jasnije ocrtao elitistički stav prema kojemu radnik ne bi trebao imati relevantnog glasa u tom strogo tehničkom i znanstvenom problemu.

Milanovićev inauguracijski govor  o izborima i istini, izraz liberalnog stava. (Damir Senčar/PIXSELL)

Peović tumači Marxovu i Engelsovu kritiku mladohegelovske filozofije, koja je bila ključnim razvojnim momentom u formulaciji historijskog materijalizma, kao jednu kritiku „liberalizma“ koja je lako prevodiva u sadašnju situaciju – te koja bi danas zapravo bila još aktualnija nego polovinom 19. stoljeća, jer danas više nema pruskih kraljeva i aristokrata. Taj liberalizam više nije subverzivna već hegemona sila. Ovako shvaćen, historijski materijalizam tek sada postaje aktualniji nego u vremenima kad je prvotno formuliran, budući da je predmet njegove kritike postao mnogo širom metom.

• ‘Režim istine’ i njegove populističke subverzije

Kad je već riječ o znanstvenim istinama koje su iznad politike i ruljama koje bi mogle istinu ugroziti, ne možemo a da ne kažemo koju riječ o ‘slonu u prostoriji’ – sadašnjoj pandemiji i populističkim antivakcerskim pokretima, koji savršeno uokviruju o čemu je ovdje riječ. Dakle, ovdje imamo posla sa pokretima koji se predstavljaju kao narodni, i to ne posve bez merituma, a čiji su prozvani neprijatelji upravo razne političke i znanstvene ‘elite’. Kako bi se historijski materijalizam trebao postaviti spram ovakvih problema? Katarina Peović nudi relativno originalan osvrt na pandemiju i antivakcerstvo koji nije obuzdan uobičajenim uokvirivanjem ovog sukoba.

Ovdje može biti koristan Engelsov Položaj radničke klase u Engleskoj, rani tekst iz 1845. godine u kojem Engels radi tada pionirsko empirijsko istraživanje konkretnih uvjeta života jedne klase koja je u onom trenutku još bila novom pojavom i o kojoj nije postojalo mnogo istraživanja, a to je naravno proletarijat. Engels je u tom tekstu upotrijebio sada slavnu formulaciju „socijalnog ubojstva“, pod čime je mislio sustavno nanošenje takvih uvjeta života nad nekom populacijom unutar kojih masovnije umiranje postaje neizbježno. Kada kapitalizam ubija, najčešće čini to na neosoban način u kojem nije očito da se uopće radi o ubojstvu, dakle o nasilnoj smrti koja je direktno izazvana ljudskom rukom.

Engelsov tretman socijalnog ubojstva također služi i kao temelj razrade toga kako procesi poput potiskivanja traumatičnih iskustava igraju konstitutivnu ulogu u formuliranju ideologije nekog društva. Peović pripada sada već bogatoj misaonoj tradiciji koja nastoji suplementirati historijski materijalizam uvidima Freudove psihoanalize, i dijelovi knjige posvećeni su obrani ove sinteze od nekih čestih prigovora unutar drugih marksističkih škola. Pojednostavljeno rečeno, neki frojdo-marksisti tvrdili su da su Marx i Engels donijeli veliko otkriće time što su ‘bazu’ i ‘nadgradnju’ povezali dovevši ih u odnos obostranog uvjetovanja; ali manjak njihove teorije je u tome što izostaje konkretno objašnjenje toga kako se točno stvarni, praktični, ekonomski život prevodi u jezik ideologije, religije, političkih aranžmana, i tako dalje – a ključ ovoga prevođenja može ponuditi Freudova psihoanaliza. Ovo je bila pozicija Ericha Fromma (i mnogih drugih, imenujmo Fromma primjera radi), i sličan pristup odnosu između Freuda i Marxa brani i autorica.

Sistematsko nasilje se gura pod tepih raznim opravdavanjima, relativiziranjima, racionaliziranjima, ili pak totalnim i direktnim negiranjima. Friedrich Engels (Wikimedia Commons)

Kako je zamijetio Engels u svojem Položaju, kapitalizam generira kolosalno nasilje koje nije ničime sistematski reprezentirano, već se naprotiv ono gura pod tepih raznim opravdavanjima, relativiziranjima, racionaliziranjima, ili pak totalnim i direktnim negiranjima. Što se događa s onime što je potisnuto, izbačeno iz javnog diskursa, te vraća li se ikako? Ovime dolazimo do jedne svježe instancije socijalnog ubojstva, a to je način na koji su razne kapitalističke države, naročito one zapadnoeuropske i sjevernoameričke, reagirale na pandemiju koronavirusa – te pogotovo način na koji su mnogi građani tih zemalja reagirali na sve veći upliv države u svoje osobne živote.

Služeći se historijskim materijalizmom i psihoanalizom, Peović nam nudi donekle originalan i zanimljiv komentar na pandemiju, epidemiološke mjere, a pogotovo na antivakcerske pokrete. Diskurs o pandemiji i popularnim reakcijama na epidemiološke mjere često je uokviren binarizmima poput (na primjer) razuma i znanosti na jednoj strani, te teorija zavjere na drugoj; ili primjerice, obrazovane i stručne „elite“ na jednoj strani, te iracionalnih i neukih masa na drugoj. Prihvatiti, prije svega, da zdravstvena ugroza svjetskih razmjera uopće postoji već samo po sebi predstavlja točku na kojoj se naizgled svrstavamo na stranu „znanosti“ a protiv „teorija zavjere“; da ne idemo onda dalje do prihvaćanja ili odbijanja predloženih riješenja ovakve situacije, poput obaveznog cijepljenja, nošenja maski, fizičkog distanciranja, i tako dalje. Pandemija i politike oko nje područje su drastičnih obostranih demoniziranja – „antivakceri“ i „antimaskeri“ su iracionalni i zatucani ignoramusi, a oni koji su se cijepili su korisni idioti nekakve globalne farmaceutske zavjere čiji je cilj uništenje temeljnih ljudskih sloboda.

Mišljenje koje Peović iznosi direktno se nastavlja na gore iznesenu tematiku liberalnog prijezira prema masama i povjerenja u „razum“ ili „istinu“ kao nadpolitičke entitete – kada pričamo o pandemiji, dodajmo tome i kategorije poput „ekspertize“ ili „znanosti“. Za nju, opasnost definitivno postoji i mjere poput cijepljenja su najefikasnije riješenje ovog problema kojim trenutno raspolažemo, no ipak je potrebno odbaciti diskurs koji otpor cijepljenju reducira na njegovo odbacivanje znanstvenog autoriteta. Kontrarno raširnom uvjerenju prema kojem je antivakcerski pokret antiintelektualistički i antiznanstven, Peović ističe da antivakceri itekako imaju akademike, medicinske stručnjake i druge mjerodavne osobe kao svoje neformalne autoritete; dakle, sukob nije između znanosti i pseudoznanosti. Protiv cijepljenja ponekad prosvjeduje čak i medicinsko osoblje.

Ekonomist Nassau Senior bio je jednom poslan da razbije štrajk tako što bi radnicima objašnjavao da ekonomska znanost nalaže da moraju raditi 11 sati dnevno. Liberali tog doba smatrali su za radnike koji štrajkaju protiv nehumanih uvjeta rada da su naprosto masa ignoramusa

Suprotno navodnom iracionalizmu antivakcerskog pokreta (navode se riječi „histerična masa“), Peović ističe da ne postoji omasovljeni otpor koji bi bio racionalno planiran, što bi taj prigovor učinilo trivijalno točnim; prosvjedi koji se poduzimaju radi nekog progresivnog cilja nisu ni sami sačinjeni od ljudi koji su o svemu racionalno i podrobno promislili i koji točno znaju što očekuju. Možemo li prigovore o histeričnoj rulji koja ne razumije znanost zamisliti u kontekstu radnika koji prosvjeduju za kraće radne dane ili veće plaće? Ne moramo zamišljati – možemo pogledati anegdotu o „Seniorovom posljednjem satu“ koju Marx prenosi u prvom svesku Kapitala; ekonomist Nassau Senior bio je jednom poslan da razbije štrajk tako što bi radnicima objašnjavao da ekonomska znanost nalaže da moraju raditi 11 sati dnevno. Liberali tog doba smatrali su za radnike koji štrajkaju protiv nehumanih uvjeta rada da su naprosto masa ignoramusa koja ne razumije znanost; netko tko slijedi materijalističku metodu trebao bi imati skeptičan stav prema takvim objašnjenjima i danas.

Konačno, što se tiče objašnjenja toga kako je i zašto antivakcerski pokret u zadnjih par godina uzeo maha, Peović ističe da se radi o globalnom trendu koji je najjači upravo u zemljama koje su već desetljećima podvrgnute neoliberalnim politikama, i pripisuje nedavnu popularnost antivakcerskog pokreta jednoj širokoj potrebi među toliko napaćenim ljudima da se negdje „povuče granica“ – makar na vlastitom tijelu. Psihoanaliza i historijski materijalizam oboje okreću pozornost na to da smo utjelovljena bića, na kraju dana; ljudsko tijelo se u frojdo-marksističkom diskursu postavlja kao osnova kroz koju pristupamo epistemološkim i političkim pitanjima koja su u raspravama o pandemiji neposredno relevantna. Objašnjenje koje nudi Peović tvrdi sljedeće: antivakcerstvo je jedan lako probavljiv i popularan izraz nemoći, koji na atomiziran i antisocijalan način nastoji zadobiti bilo kakvu kontrolu nad vlastitim tijelom, makar ta kontrola bila potpuno beznačajna. Cjepiva dakako nisu opasna i antivakcer se ni od čega zapravo ne brani; ali riječ je o osobi koja je vjerojatno prije pandemije radila preko 8 sati dnevno, da bi potom tokom lockdown-a bila satjerana u svoju kuću – i lako je u takvom nizu događaja osjećati jedan veoma intiman manjak moći nad vlastitim tijelom, za kojeg se kompenzira patetičnim otporom prema nečemu bezopasnom. Možemo nadopuniti autoričinu analizu primjedbom da teorije zavjere vrlo često apeliraju na percipiran ili stvaran napad na vlastitu vitalnost; navodni estrogen u vodi, pa onda genetski modificirana hrana koja navodno uzrokuje rak, pa onda chemtrails… primjera je bezbroj.

Antivakcerstvo je jedan lako probavljiv i popularan izraz nemoći, koji na atomiziran i antisocijalan način nastoji zadobiti bilo kakvu kontrolu nad vlastitim tijelom. Katarina Peović (Duško Jaramaz, PIXSELL)

• Kakvu analizu historijski materijalizam može nadomjestiti

Nova knjiga Katarine Peović dotiče se mnogih međusobno slabo povezanih tema, naguranih u 150ak stranica, i nijedna specifična tema nije razrađena jako iscrpno ili duboko. Ukoliko ju se odmah doživi kao seriju komentara na neke aktualne teme, pisane kroz prizmu historijskog materijalizma i psihoanalize, tada se iz nje može dobiti najviše. Cilj ove knjige – nažalost, naveden tek u njenom zadnjem poglavlju – bio je iščitati neke ključne tekstove historijskog materijalizma (istaknuti su i kroz knjigu često citirani Položaj radničke klase u Engleskoj, Sveta porodica, Manifest komunističke partije i Kapital) u svjetlu sadašnjih hrvatskih i svjetskih događaja. O samom ostvarenju ove namjere ne bi se moglo prigovoriti ništa što ne vrijedi za namjeru kao takvu; upitno je može li se tim tekstovima prilaziti šablonski i shvaćati ih kao prizmu kroz koju je bilo kakav događaj unutar kapitalizma jednoobrazno saglediv. U primjerima koje smo ovdje obradili, autorica povlači jednu veoma direktnu paralelu između mladohegelovaca i Zorana Milanovića, do te mjere da se u knjizi govori o Milanovićevoj „kritičkoj kritici“.

No s druge strane, knjiga ima zanimljivih momenata zbog kojih čitanje može biti isplativo. Analiza pandemije i antivakcerskog pokreta nudi osvježavajuć pogled koji izbjegava klišeje o znanosti i antiznanosti ili o strukama i šarlatanima, obrazovanima protiv neukih, i tako dalje. Otpor cjepivima nije adekvatno objašnjiv nekim manjkom povjerenja kojeg neuka rulja ima u znanost, razum i druge „sublimne objekte ideologije“, ako ni iz kojeg drugog razloga onda zato što antivakcerska pozicija nije puko odbacivanje znanosti već postavljanje „alternativne“ znanosti – uz teoriju prema kojoj je „predominantna“ znanost postala korumpiranom, čime zapravo nije istinska znanost. Predbacivati ovom sklopu uvjerenja da je iracionalan i neutemeljen je, kako Peović ispravno ističe, izlišno i trivijalno.

Ono što je u takvim situacijama potrebno je analiza koja neće zapadati u moraliziranja ikakvog tipa. Ono što Peović navodi na početku knjige kao bitnu mogućnost koju  historijski materijalizam otvara je upravo analiza slobodna od moraliziranja – ako su nam potrebne teorije koje se neće oslanjati na to da su ljudi navodno zli ili glupi (pa se zbog toga protive cijepljenju), zapravo je historijski materijalizam za to najbolje opremljen.