Klase i narod nisu mase. Kako su se fašisti udaljili od masa i kako se na tu udicu uhvatila i lijeva elita

U nastojanju da iskorijeni predrasudu o vezi fašizma i masa, Ishay Landa u svojoj novoj knjizi razlikuje mase od naroda, nacije, rase, narodne zajednice, koje su elite konstruirale upravo da se distanciraju od masa. U toj idejnoj genealogiji posebnu ulogu ima Friedrich Nietzsche, koji je kao aristokratski pobunjenik zarazio i ljevicu. Na knjigu Fašizam i mase kritički se osvrće Karlo Jurak

• Naslovna ilustracija Mussolini na balkonu Palazzo Venezia (Law and Courts in Europe)

• Autor je doktorand na studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

„Fašizam je, iznad svega, bio pobuna protiv – rečeno Nietzscheovim riječima – miroljubivih, prosječnih i egalitarističkih posljednjih ljudi.“

Izraelski povjesničar i teoretičar Ishay Landa napisao je nedavno Fašizam i mase: pobuna protiv posljednjih ljudi, 1848. – 1945. (Mizantrop, Zagreb, 2019.), opširnu studiju koja se djelomično nadovezuje na raniju pod naslovom Šegrtov čarobnjak.[i] Fašizam i liberalna tradicija. U Šegrtovu čarobnjaku Landa je nastojao ukazati kako liberalna politička tradicija nije (nužno) antitetična fašizmu, nego da fašizam nastaje i razvija se na osnovama krize liberalizma kao njegov organski nusprodukt.[ii] U tu je svrhu analizirao shizmu između ekonomskog i političkog liberalizma koja se nalazi u suštini veze između liberalne tradicije i fašizma. Drugim riječima, fašizam se pojavljuje kao „šegrtov čarobnjak“ koji mora s vremena na vrijeme uvesti reda u mase koje se otimaju kontroli, a koje sâm šegrt (liberalizam) ne može više kontrolirati. Fašizam i mase nastavak su Šegrtova čarobnjaka jer se u tom djelu Landa bavi daljnjim razbijanjem mitova o fašizmu – ovaj put ponajviše onoga da fašizam ima „masovni“ karakter, odnosno da je „masovna politika“ nužna sastavnica fašizma. I to je opet u vezi s liberalnom tradicijom, onom tradicijom koju Landa optužuje da je „odmasovila“ društvo, tj. začinila klice njegova „odmasovljenja“. Kritiku stajališta da je „masovnost“ obilježje fašizma Landa je poduzeo preko kritike Nietzscheove filozofije koju smatra esencijalnom za fašizam. A ta je filozofija sve samo ne „,masovna“, tj. ona je ustanak protiv „masovnosti“, protiv tzv. „posljednjih ljudi“.

Je li  ‘masovna demokracija’ sredstvo vladavine zatucane i primitivne ‘rulje’ protiv prosvjećene elite? Landa se pita je li baš tako i je li ikad historijski bilo tako?

Društveno-politički kontekst u kojemu nastaje Fašizam i mase ne razlikuje se mnogo od onoga u kojemu nastaje Šegrtov čarobnjak. Iako je ekstremna desnica u Europi trenutno slabija nego prije nekoliko godina, njena je prijetnja i dalje postojana. Slična je stvar i sa SAD-om čiji predsjednik više nije Donald Trump, ali što ne znači da je republikanski desni populizam poražen. Ove studije tako, čitajući ih u kontekstu uspona desnog populizma, razbijaju, raskrinkavaju i obrću shvaćanje dihotomije između ‘elita’ i ‘naroda’ koja je mnogo zastupljenija na spomenutoj populističkoj desnici nego na ljevici. Danas se čini da radikalnodesničarskog čarobnjaka prizivaju upravo mase protiv otuđenih (lijevo)liberalnih elita, da je ‘tiranija većine’ nešto što želi nametnuti desnica protiv manjina (često se služeći i referendumima), da je ‘masovna demokracija’ sredstvo vladavine zatucane i primitivne ‘rulje’ protiv prosvjećenih građana i društvenih manjina, a da srednja i viša klasa njeguju kozmopolitske vrijednosti, dok su narodne mase zatvorene u nacionalne granice, patriotski nastrojene i bogobojazne. Slučaj Brexita galvanizirao je ova uvjerenja.[iii] Landa se pita je li baš tako i je li ikad historijski bilo tako. Da ga izuzetno okupira to pitanje, dovoljno dokazuje da je tome posvetio dvije opširne studije. Zato ni Šegrtova čarobnjaka ni Fašizam i mase ne valja čitati isključivo u historijskom ključu, kao prošlo svršeno vrijeme. Srodne studije koje se naročito bave opresivnim korijenima i praksama liberalizma te vezom ničeanizma i elitističke reakcije možemo pronaći u opusu talijanskog povjesničara Domenica Losurda, primjerice Liberalism: A Counter-History, Historijski revizionizam. Problemi i mitovi, Nietzsche, il ribelle aristocratico.[iv]

Nietzsche i njegovo pozicioniranje prema „duhu vlastitog vremena“, ponajviše u Tako je govorio Zaratustra, imaju u knjizi posebno mjesto, izdvojeno u pogovoru pod naslovom „Nietzsche, ljevica i posljednji ljudi“, u kojem se pažnju usmjerava „Nietzscheu na ljevici“

Knjiga Fašizam i mase podijeljena je na osam poglavlja koja se tematski mogu strukturirati u tri cjeline, ne računajući uvod i pogovor. U uvodu Landa opisuje i objašnjava što bi „mase“ trebale značiti i kako se fašistička ideologija uopće pojavljuje spram njih, a u pogovoru posebnu pažnju posvećuje „Nietzscheu na ljevici“, tj. osvrće se na tendencije „lijevog ničeanizma“ kako bi ujedno i raskrinkao „ljevičarski elitizam“ kao pojavu koja ima svoje historijske razloge i korijene. S obzirom na tu umjerenu tematsku izdvojenost pogovora pod nazivom „Nietzsche, ljevica i posljednji ljudi“, mogli bismo očekivati da će se sljedeća Landina knjiga pozabaviti upravo „neoljevicom“ i njezinim odnosom prema masama i elitizmu. Vrlo naglašena kritika Frankfurtske škole u ovom djelu daje naslutiti da je to logičan nastavak. Središnji dio, tj. razrada problematike, može se tako podijeliti u tri cjeline – u prvoj se bavi „posljednjim čovjekom“ i njegovom pojavom na svjetskohistorijskoj sceni (1. i 2. glava); u drugoj odnosom između fašizma i masovne politike i društva (3., 4. i 5. glava); u trećoj posebnim slučajevima koji su bili bitni za fašističku ideologiju i praksu – ženskim i židovskim pitanjem (6. i 7. glava). Cijelo djelo obiluje referencama iz popularne kulture, iskazima samih fašista (natprosječno puno upravo Mussolinijevih i Hitlerovih citata), predfašističkih teoretičara elita (Le Bon, Mosca, Pareto itd.), književnika i umjetnika te mnoštvom tablica, propagandnih postera, grafova, političkih analiza i sl. Posebno mjesto zauzima, naravno, Nietzsche i njegovo pozicioniranje prema „duhu vlastitog vremena“, ponajviše u Tako je govorio Zaratustra.

Landa: kako raskrinkati predrasudu da je fašizam „masovna zvijer“, da je masovnost temeljna sastavnica fašizma

U samom uvodu Landa nas upoznaje s temeljnom problematikom – kako raskrinkati predrasudu da je fašizam „masovna zvijer“, odnosno da je masovnost temeljna sastavnica fašizma. Pritom ima u vidu veliki dio interpretacija fašizma – ponajviše one liberalne, ali i određene ljevičarske (npr. one u Frankfurtskoj školi), kao i najpoznatiju arendtijansku koju zbog svoje kompleksnosti i posebnosti valja razmatrati odvojeno.[v] Raskrinkavanje veze između masovnosti i fašizma tu se direktno nadovezuje na glavnu shizmu u Šegrtovu čarobnjaku – onu između ekonomskog i političkog liberalizma – dok je politički liberalizam svojim proširivanjem prava na sve šire narodne mase zapravo jačao masovnost i davao pogonsko gorivo progresivnijim političkim snagama (npr. socijalistima), ekonomski je liberalizam svojom orijentacijom na interese buržoazije i kapitala nastojao što više suziti i ograničiti masovnost. To inherentno proturječje liberalizma postaje vidljivo kada buržoazija prestaje biti, uz proletarijat, nositeljem progresivnih ideja (konkretno, idejâ Francuske revolucije i prosvjetiteljstva) suočena s jačanjem proletarijata i njegovim zahtjevima za vlastitim pravima. Tada prestaju na jednoj strani biti buržoazija i proletarijat, a na drugoj aristokracija, već se buržoazija povezuje s ostacima aristokracije u obrani vlastitih klasnih interesa. To u Europi otprilike korespondira s pojavom Nietzschea i njegove filozofije kao možda najčišćeg izraza interesa buržoazije u neprogresivnoj fazi kapitalizma, kada je poprimio svoju monopolističku, imperijalističku formu. Potonje je Lukácsev[vi] stav više nego Landin, ali ga je Landa vrlo dobro inkorporirao u targetiranje Nietzschea kao središnjeg mislioca pobune protiv masa i zaštite interesa viših klasa. U sličnoj ocjeni sudjelovao je i Domenico Losurdo s ocjenom Nietzschea kao „aristokratskog pobunjenika“.[vii] Interesantno je da Landa već tu najavljuje i izdvaja značenje „masa“ u odnosu na ostale kolektivne entitete poput „naroda“, „nacije“, „rase“, „roda“ i sl. Ideja je bila izdvojiti mase kao onaj za fašiste (i liberale?) prezreni oblik kolektiva koji valja nadomjestiti onim izvještačenim, onim nalik volji srednjih i viših klasa koje nikad nisu prigrlile masovnost.[viii]

„Ovdje valja naglasiti da pojmove poput „nacije“, „rase“, „naroda“ ili „narodne zajednice“, koji su bili ključni za fašistički vokabular, ne treba brkati s masama, jer je zapravo riječ o suprotnim stvarima. Ti su pojmovi predstavljali sve što je masa tek trebala postati. Masa se doživljavala kao svojeglava, lijena, miroljubiva, egalitaristička, nestalna, buntovna, ženskasta, razmažena, neuljudna, osjetljiva, sentimentalna, urbana. Narod je, nasuprot tome, bio discipliniran, pun poštovanja prema autoritetu, marljiv, skroman, pristojan, muževan, spreman na žrtve, seljačkog mentaliteta i vezan za zemlju… Masa je demokratska, Volk je aristokratski.“ (str. 24).

Određivanje Nietzschea kao središnjeg predfašističkog mislioca i ideologa pobune protiv masovnosti trasira put prema konzervativnim teoretičarima elita poput Le Bona, Pareta i Mosce koji su bili otvoreni kritičari demokracije, teoretičari nužnosti oligarhijskog društva i neposredno utjecali na fašiste, ponajviše na Mussolinija.[ix] Landa dosta izdvaja i Španjolca Ortegu y Gasseta te njegov utjecaj na konzervativne i fašističke pokrete u Španjoskoj – njegova će „pobuna masa“ dobiti zanimljivu inverziju kasnije.[x] Sve te teorije i ideje, nadahnute prvenstveno „aristokratskim pobunjenikom“ Nietzscheom kao svog glavnog neprijatelja izdvajaju „posljednjeg čovjeka“, onog oblika „čovjeka mase“ kojega obilježava ressentiment i koji mora biti nadvladan („učim vas Nadčovjeku“ – Tako je govorio Zaratustra). „Posljednji čovjek“ jest „čovjek mase“, on je egalitaran, miroljubiv, prosječan, odbacuje aristokratske navade, opijen kršćanskim i/ili socijalističkim moralom, i doživljava svoj uspon razbijanjem okova feudalizma (progresivne strane kapitalizma), pojačanim ulaskom u svijet rada, u svijet politike, u gradski život itd. Njegova demografska eksplozija također je ono što brine ‘aristokratske pobunjenike’. On postaje temeljna jedinica buduće pobune, one pobune do koje će, prema socijalistima, nužno doći uslijed prevladavanja rđavih strana kapitalizma. Nietzsche, prema Landi, upravo te rđave strane kapitalizma nastoji obraniti, a odbaciti one progresivne koje si omogućile formiranje masovnog društva. To je, prema ranije spomenutom Lukácsu, ulaz u iracionalni, imperijalistički period kapitalizma.

Na čitavom nizu primjera Landa želi pokazati kako se historijski fašizam svaki put pojavljuje kao otpor prema pojačanom djelovanju masa u politici – u Italiji kao pokret razbijanja bienia rossa, vala radničkih štrajkova u poslijeratnoj Italiji; u Njemačkoj prvo kao pokušaj razbijanja revolucije u rukama Freikorpsa, ali i dalje uslijed vrlo dobrih rezultata i utjecaja ljevičarskih stranaka, prvo SPD-a, a onda i KPD-a; u Austriji također slično itd.[xi] Nekoć su to socijalisti i komunisti nazivali „likvidacijom radničkog pokreta“ kao suštinom fašizma („najreakcionarniji oblik vlasti buržoazije“). Ideja je pokazati kako „većinska hipoteza“ i fašizam kao „demokratski autoritarizam“ jednostavno ne pije vodu, a da se demonstracija masovne snage nacizma dogodila uglavnom uslijed državnog terora, prisile i sustavnog eliminiranja svake istinske alternative (str. 223). Osim toga, Landa pokazuje koliko su nacisti uložili propagandnog truda da povežu klasni rasni prijezir – briga o tome kako „degenerirane“ rase i takvi društveni slojevi imaju sve više djece, pa dolazi do „kvarenja stanovništva zbog nedovoljnog razmnožavanja vrijednih obitelji“ i „prijetnje podčovjeka“ (str. 236 i 237).

Landa prigovara Frankfurtskoj školi što su najveći dio opusa posvetili kritici masovnog (američkog) društva, konzumerizma i potrošnje, dovodeći lijevu misao čak u poziciju da koketira i s nekim nacističkim teoretičarima poput Heideggera. Horkheimer (lijevo) i Adorno

Sljedeća je bitna sastavnica otpor prema elementima masovnog društva koji uvelike obilježavaju zapadni liberalni svijet, naročito američki („amerikanizam“) – kultura koja više nije uzvišena nego sve dostupnija masama, pa i do te mjere da same mase sudjeluju u njoj, konzumerizam koji je nusprodukt dostupnosti robe široke potrošnje, slobodno vrijeme orijentirano na dokolicu i ‘prizemne’ oblike zabave (glavno obilježje dekadencije). Kako je tu kontrastirana „dekadentna“ Amerika „aristokratskoj“ Europi, Landa naglašava da su nacisti i fašisti crpili odatle velike motive za obranu takve Europe, pa dok je Amerika bila prezrena, Britanija i Francuska ipak su uživale udivljenje u fašistâ. A kako je amerikanizam shvaćen kao masovno društvo i kultura par excellence, tu ulijeće i oštra kritika Frankfurtske škole kao uvertira u kritiku „lijevog ničeanizma“. Naime, Landa mnogo prigovara Horkheimeru, Adornu i Marcuseu što su posvetili najveći dio svoga opusa kritici masovnog (američkog) društva, konzumerizma i potrošnje, dovodeći lijevu misao čak u poziciju da koketira i s nekim nacističkim teoretičarima poput npr. Heideggera.

„Hitler je, na primer, dijelio uvjerenje da su Europa i Njemačka kulturno superiorne u odnosu na imućnu, ali malograđansku Ameriku. Konzervativci su Europu često prikazivali kao utvrdu kulture koja se našla pod opsadom koji složno navire s istoka i zapada, i iz kapitalističke Amerike i komunističkog SSSR-a, dviju država za koje se činilo da ih više toga ujedinjuje nego razdvaja.“ (str. 338 i 339).

Posebno mjesto zauzima odnos prema ženskom i židovskom pitanju. Neprijateljstvo fašizma prema rodnom pitanju i davanje masama obilježje „ženskastosti“ nasuprot pravoj „spartanskoj muževnosti“ produženje je ideala patrijarhalnog društva. Paradoksalno, to patrijarhalno društvo zbog totalitarnih tendencija nacizma i fašizma, u konačnici dovodi do eliminacije doma, a ne do njegove sakralizacije jer ga sakralizira i podređuje „državnom cilju“. Židov je arhetip neprijatelja kojeg se povezuje s revolucionarnošću i masovnošću – bio on kapitalist ili komunist – ako pak Židov utjelovljuje „duh kapitalizma“, utjelovljuje njegovu progresivnu stranu ili utjelovljuje neproduktivnu stranu kamate i potrošnje nasuprot proizvodnji.  Tu Landa, kako bi potkrijepio svoju tezu, naglašava da npr. Hitler nije Židovima toliko zamjerao „zelenaštvo“ i kapitalističko-lihvarski habitus koliko njihov upliv u radničke i socijalističke pokrete. I opet je fenomen masovne kulture kao neprijateljske „zdravoj“ i „uzvišenoj“ aristokratskoj u temelju nacističke ideologije, ovaj put njegove antisemitske sastavnice:

„Širenje masovnog konzumerizma također se pripisivalo židovskom utjecaju, uglavnom zato što su Židovi bili vlasnici nekoliko njemačkih robnih kuća. Židovi su se, slično tome, identificirali kao glavni protagonisti napada na kanonsku, klasičnu kulturu, kao oni koji promiču Kulturbolschewismus distribuirajući modernističku ‘izrođenu’ umjetnost, i kao zagovornici moderne, urbanizirane, komercijalne masovne kulture koja uništava zdrave narodne tradicije iz nacionalne prošlosti koje su se povezivale sa seljaštvom.“ (str. 429).

Zbog ničeanskog utjecaja naglašeno je općenito i neprijateljstvo prema kršćanstvu, tj. šire – judeokršćanskoj tradiciji koju obilježava egalitarizam, ‘stado’, miroljubivost i poniznost. Nacizam koji je inkorporirao brojne paganističke motive daje za pravo toj tvrdnji, no prečesta praksa povezivanja klerikalizma i fašističkih oblika vlasti dovodi u pitanje koliko se neprijateljstvo prema judeokršćanstvu može smatrati bitnom karakteristikom fašizma. Još više ne odgovara paralela s današnjim desnim populizmima koji se nerijetko pozivaju upravo na judeokršćansku tradiciju kao superiornu i poželjnu, unutar diskursa o ‘tradicionalnim vrijednostima’.

Nietzsche nije i ne može biti jedini, pa možda čak ni glavni korijen fašizma, pa je pitanje koliko kritika masovnosti, koja svakako proizlazi iz Nietzscheove filozofije, može biti aplicirana baš i jedino na odnos između fašizma i masa

Prije pogovora i posveti nemalih dvadesetak stranica fenomenu ničeanizma na ljevici, što se tematski djelomično izdvaja, pogledajmo gdje se sve i kako mogu uputiti kritike Landinoj analizi. Jedna od njih spomenuta je u prethodnom odlomku, a odnosi se na nedovoljnu analizu veze između (judeo)kršćanstva i nacizma/fašizma. Dok se o ideološkom neprijateljstvu, slijedeći ničeanizam kao izvor, uistinu može govoriti o suprotstavljenim pozicijama, prakse definitivno nisu bile takve da se zaključi isključivo na neprijateljstvo prema judeokršćanstvu. No, nedovoljna posvećenost vezama između institucija kršćanstva (prije svega, crkve u fašističkim režimima, što je najistaknutije bilo u katoličkim Španjolskoj i Portugalu) samo je jedan od primjera onoga što je Landi ispalo u cherry-pickingu koji obilježava cijelu studiju. To što se snažna veza između klera i fašističkih režima ne spominje skoro uopće proizlazi iz predominantnosti ‘ničeanske hipoteze’, tj. izvođenja velikog dijela fašističke ideologije iz Nietzscheove filozofije. Nesumnjivo je Nietzsche utjecao na fašizam, ali njegov utjecaj nije bio samo na fašizam, što priznaje i sâm Landa jer posvećuje posebno poglavlje „ničeanizmu na ljevici“. Međutim, Nietzsche nije i ne može biti jedini, pa možda čak ni glavni korijen fašizma, pa je pitanje koliko kritika masovnosti, koja svakako proizlazi iz Nietzscheove filozofije, može biti aplicirana baš i jedino isključivo na odnos između fašizma i masa. Točniji naziv studije tako bi bio „Ničeanske politike i mase“. Zato Landa i ne nudi jasnu definiciju fašizma, a uopće ne problematizira ni vezu između nacizma i fašizma (npr. je li nacizam jedna od vrsta fašizma, ili postoji razlika). To mu je izvan horizonta jer bi to umjereno poremetilo njegove početne pretpostavke zbog kojih onda dolazi do daljnjih manjkavosti. To bi npr. bila očita eskulpacija masa od odgovornosti za fašističke pobjede. Bez obzira na trud da dokaže da radnička klasa nije masovno glasala za naciste i fašiste, Landa ipak ne uspijeva objasniti odakle je toliki broj ljudi bio interpeliran fašističkom ideologijom i kako to da tî ljudi nisu činili „masu“? Zašto je „masi“ pridana isključivo pozitivna konotacija? Ako je razlog Landina marksistička ideologija, ni to ne bi bilo točno jer je već Marx upozoravao da se reakcionarni pokreti itekako mogu napajati masovnom podrškom, o čemu je napisao stranice i stranice u djelima Klasne borbe u Francuskoj 1848-1850 i Osamnaesti brumaire Louisa Bonaparta.

„Ovi [Mobilna grada francuske Privremene vlade 1848.] su većinom pripadali lumpenproletarijatu, koji u svim velikim gradovima čini masu strogo različitu od industrijskog proletarijata. Iz tog sloja regrutiraju se lopovi i zločinci svake vrste, njega sačinjavaju otpaci društva, ljudi bez određenog zanimanja, skitnice…“[xii]

Također i ovo:

„Pustolov [Louis Bonaparte] koji je došao iz bijelog svijeta, koga je uzdigla pijana soldateska, kupljena rakijom i kobasicama, kojoj on stalno iznova mora da dobacuje kobasicu.“[xiii]

Dakle, ovdje vidimo kako je Marx itekako svjedočio i opisivao kako mase okupljene u ‘svjetinu’ ili ‘rulju’ mogu poslužiti u reakcionarne svrhe. Pritom njegov rječnik nikako ne odudara od prezrivog opisa te svjetine prisutnog i u nemarksističkih teoretičara poput Hanne Arendt koju Landa kritizira. Arendtijanska ‘svjetina’ (isto u savezu s elitama) ne razlikuje se mnogo od Marxove – i jedna i druga čini aktivnu bazu dovođenja na vlast reakcionarnog vođe – bio to Napoleon III. ili Hitler. To je dodatno začinjeno time da se mase ne definiraju stranački ili klasno, nego kao veliki broj pasivnih, politički ravnodušnih ljudi, koji prodiru na scenu razaranjem klasičnog klasnog društva i pripadajućeg stranačkog poretka. Landi je to ipak izmaklo iz zapažanja ili je namjerno ignorirao, pa se stječe dojam u Fašizmu i masama da eskulpira mase od uloge u pojavi reakcionarnih pokreta poput fašističkih. Problem je što to čini konzistentno s marksističkih pozicija, a sâm marksizam uopće ne daje razloga za takvo razmišljanje. Drugim riječima, Landa u svoju analizu nije uključio fenomen ‘deklasiranosti’ koji je karakterističan za prodor masa (ne klasa!) u politiku. U tom se slučaju mase lako okreću protiv klasnih politika, što iskorištava antiklasna i antikomunistička politika par excellence – fašizam.

Kako „posljednji ljudi“ nemaju nužno unaprijed neko svoje vrijednosno određenje („mirni“ i „egalitarni“ – zašto uopće vjerovati Nietzscheu na riječ? Ako se fašistima ne treba vjerovati na riječ, kako kaže Landa, ne treba ni njihovom preteči – Nietzscheu!), tako ni demokracija kao mehanizam nije a priori vrijednosno određena. Točno je da su fašisti u krajnosti prezirali demokraciju i htjeli njeno ukinuće, ali su jednako tako shvaćali da se ona može suspendirati i – samom demokracijom. Tako je demokracija prokazana kao puki mehanizam – shvaćali su to i njeni ideološki protivnici poput Carla Schmitta:

„Za radikalnog demokrata, demokracija ima vlastitu vrijednost kao takva, bez obzira na sadržaj politike koja se vodi pomoću demokracije. No, ako postoji opasnost da se demokracija iskoristi kako bi se demokracija uklonila, onda radikalni demokrat mora odlučiti ostati demokrat i protiv većine ili mora odustati od sama sebe. Čim demokracija dobije sadržaj neke vrijednosti koja se zasniva na njoj samoj, ne može se više biti demokrat (u formalnom smislu) po svaku cijenu.“[xiv]

Schmitt je bolje shvaćao demokraciju i njezine konzekvence od Lande, a to su razumjeli i protofašistički teoretičari poput Le Bona i Pareta. Pretpostavka da se razotkrije suštinski neutralna vrijednost demokracije jest pretpostavka o vrijednosnoj neodređenosti onih koji participiraju u toj kvantifikaciji (demokracija je prvenstveno kvantifikacija). Landa nije pretpostavljao da su participanti u demokraciji vrijednosno neodređeni, pa je zasnovao veliki dio svoje teorije na fašističkom protivljenju demokraciji kao dokazu za prijezir prema masama. To je tek djelomično točno, jer čim su reakcionarne snage uslijed prodora masa u politiku osjetile da mase mogu biti i ‘njihove’, arhitektonika demokracije kao a priori progresivne sile počela se raspadati.

Vuče li suvremeni woke progresivizam na zapadnim sveučilištima porijeklo (samo) od Nietzschea

Što se tiče kritika Lande tu se ipak valja zaustaviti. Fašizam i mase su, kao i Šegrtov čarobnjak, jako studiozno i minuciozno obrađeno djelo koje obiluje snažnom argumentacijom, mnoštvom citata i primjera. Pogreške nastaju tamo gdje se previše polazi od strogo unaprijed zasnovanih pretpostavki koje ne podnose odstupanja. To se najviše vidi u shvaćanju masa, što proizlazi iz silne potrebe da se one prikažu ‘dobrima’. A da je potrebno tako prikazati mase, Landa vidi u krizi suvremene ljevice koja se napajala iz ničeanskih i drugih pesimističkih izvora, te čije duhovne horizonte već više od pola stoljeća obilježava ‘poraz’. Taj je fenomen na zapadnoj ljevici u svojoj prvoj fazi opisao Perry Anderson[xv], a u kasnijoj (postmarksističkoj) Razmig Keucheyan.[xvi] Tu dolazimo do pogovora ove knjige gdje je dotaknuta problematika „lijevog ničeanizma“ (što je opet nemoguće svoditi isključivo, pa čak ni primarno na Nietzschea!). Nekoliko se procesa odvija u lijevoj i radikalno lijevoj teoriji i praksi uslijed razočaranja realsocijalizmom na Istoku i nemogućnošću revolucije na Zapadu: decentralizacija i deontologizacija radničke klase kao revolucionarnog subjekta, pomak od klasne prema identitetskoj politici, pojava ‘novih tema’ i mnoštva različitih revolucionarnih subjekata (određenih partikularističkim i identitetskim borbama, poput onih za rasna, ženska, seksualna, manjinska prava, ekologističke i mirovne inicijative i sl.). Više filozofskih izvora koristi se kako bi se opravdalo i utemeljilo te zaokrete, a sve njih obilježava potreba da se pokaže kako subjekt progresa (dugo vremena radnička klasa i njezina partijska avangarda) počinje sumnjati u sâm progres. To ljevicu okreće iracionalističkim i pesimističkim filozofijama koje su prvenstveno trebale pokazati kako su veliki narativi završeni, kako je sve stvar ‘perspektive’ i nema esencijalizma, kako impersonalna struktura dominira nad subjektom i kako je čovjek kao subjekt već više puta u povijesti ideja dezavuiran. Takva se uvjerenja kreću u suprotnom smjeru od prosvjetiteljstva, tekovina Francuske revolucije, a tako i marksizma kao jedne od tih tekovina. U tom dodiru marksizma s postmodernizmom presudnu je ulogu odigrao Nietzsche, ali ne samo on – tu je također i Freudova psihoanaliza koja je u prvi plan stavila nesvjesne mehanizme čovjekova ponašanja te strukturalizam koji se s područja lingvistike brzo širi i u područje antropologije (Levi-Strauss), književne teorije, pa i psihoanalize (Lacan). U marksizmu najznačajnije je ime Louisa Althussera. Vodećim misliocima „decentralizacije subjekta“ smatraju se Marx, Nietzsche i Freud, a često im se pridodaje i Saussure i Heidegger. Ono što je svojom kritikom masovnog društva začela Frankfurtska škola (a prije njih i Gramsci teorijom hegemonije čime je utjecao na postmarksističke kulturalne studije), to su nastavili postmarksisti i drugi pripadnici ‘post-kanona’ od kojih svakako najviše valja izdvojiti Michela Foucaulta, koji je direktno od Nietzschea preuzeo svoje shvaćanje diskursa i genealošku metodu. Mnoštvo ‘perspektivističkih’  partikularnih borbi (antiesencijalizam) povezanih ‘lancima ekvivalencija’ u središtu su interesa Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe.[xvii] Danas imamo pojavu tzv. woke ljevice, a zapadna sveučilišta, naročito američka, opijena poststrukturalizmom prava su oaza za te ideje. Drugim riječima, novi suvremeni progresivizam napojio se na izvorima reakcionara Nietzschea.[xviii] Neosporno Landa vidi štošta krivo u Nietzscheu na ljevici, pa naglašava ogromne štete koje njegov teorijski utjecaj ima za ljevicu:

„Desnici Nietzsche daje krila; ljevicu ograničava, usporava, elitizira; privlači je upravo dovoljno na desnu stranu da u njoj posije sjeme sumnje u samu sebe, da stvori neslaganje, odnjeguje osjećaj superiornosti u odnosu upravo na one ljude s kojima bi trebala voditi borbu protiv klasnog društva da bi ta borba imala ikakve izglede za uspjeh… Ljevici je njegov antiesencijalizam s naglaskom na fleksibilnost identiteta ono što obećava oslobađanje od društvenog ugnjetavanja. Ali, kao i obično u politici, kvaka je u tome što svaka strana, da bi održala svoju političku ideologiju, mora odbacivati ničeanizam druge.“ (str. 450-451).

Landa tako dobro raskrinkava kontradiktnost ničeanizma na ljevici i probleme koje je stvorila pluralna i fleksibilna antiesencijalistička pozicija unazad više od pola stoljeća. No, jednako tako ne negira i ne može negirati da je ta ‘elitizacija’ ljevice itekako uzela maha. Štoviše, to ga jako brine i čini se da su glavni motivi za pisanje Fašizma i masa te Šegrtova čarobnjaka bili upravo u tome da se historijski s ljevice skine teret elitizma i preseli ga se na desnicu. Stoga, čak i da ne otvara tu temu u pogovoru ove studije, nekako se čini logičnim da sljedeća Landina knjiga bude Ljevica i elite. Time bi se upotpunila trilogija kvadrature fašizma, ljevice, masa i elita. Ili, bolje, triju jahača ‘razaranja uma’ – ničeanizma, fašizma i ‘neoljevice’.

• Bilješke

[i] Ishay Landa, Šegrtov čarobnjak. Liberalna tradicija i fašizam, Disput, Zagreb, 2018.

[ii] Zapravo se ne radi o nekoj novoj teoriji – za većinu komunističkih i socijalističkih partija tridesetih godina prošlog stoljeća fašizam je bio „najreakcionarniji oblik vlasti buržoazije“; a u teoriji čitav niz autora povezivao je liberalizam i fašizam, kao dva oblika „građanske vladavine“. V. npr. Reinhard Kühnl, Oblici građanske vladavine. Liberalizam – fašizam, Komunist, Beograd, 1978.

[iii] Primjera je zadnjih godina jako puno – od Brexita i Trumpa do ‘žutih prsluka’ u Francuskoj i aktivnosti klerikalnog civilnog društva uzduž društava i zapadne i istočne Europe. Sve njih karakterizira jako ideološko svojatanje ‘naroda’ i antielitistički diskurs, pri čemu se elite ‘kozmopolitske’, ‘lijevoliberalne’; otuđene od potreba i strahova ‘autentičnog naroda’. U Hrvatskoj se to naročito vidjelo u aktivnostima klerikalnih civilnih inicijativa U ime obitelji i Narod odlučuje, koje su polučile i stanovite uspjehe u utjecaju na javne politike, formiranje političkih stranaka, artikuliranje političkog diskursa itd.

[iv] Vidi: Domenico Losurdo, Historijski revizionizam. Problemi i mitovi, Prosvjeta, Zagreb, 2017.; Losurdo, Liberalism. A Counter-History, Verso, London, 2014.

[v] Hannah Arendt povezivala je pojavu fašizma (općenito „totalitarizma“) s masovnim društvom, odnosno atomizacijom i „iskorijenjenošću“ pojedinaca u masi – oduzetošću od njegovih veza s klasom, strankom, socijalnim podrijetlom, profesijom itd. Dakle, njoj je više u fokusu činjenica da „masovnost“ zapravo „otkida“ i atomizira pojedinca, a ne da ga čini svjesnim članom nekog masovnog kolektiva. Zato je teško pojam i ‘optužbu’ masa (zapravo ‘svjetine’, koja čini savez s elitom, die Menge) kod Arendt uspoređivati s ostatkom liberalne tradicije koja je polazila od masovnog karaktera fašizma. Tu Landa nije učinio distinkciju, ali ona je vrlo očita u Izvorima totalitarizma. Vidi: Hannah Arendt, Izvori totalitarizma, Disput, Zagreb, 2015., X. poglavlje: „Besklasno društvo“, str. 299 – 332.

[vi] Georg Lukács vidi dugački kontinuitet od kasnog romantizma i klasičnog idealizma (Schelling), preko Schopenhauera i Nietzschea, do sociologije vilhelmovske epohe i vitalističke filozofije, kao intelektualnih temelja za nacizam i Hitlera. Nietzschea smatra „osnivačem iracionalizma imperijalističkog perioda“, i u tome se Landino razmatranje direktno nadovezuje na već postojeće Lukácsevo. Vidi: Georg Lukács, Razaranje uma. Put iracionalizma od Šelinga do Hitlera, Kultura, Beograd, 1966., str. 247.

[vii] Losurdo, Nietzsche, il ribelle aristocratico: Biografia intelletuale e bilancio critico, Bollati Boringhieri, Turin, 2004.

[viii] „Narod“, doduše, na ljevici ima jednako pozitivne konotacije kao i na desnici, makar ne znači isto – dok je na ljevici sinonim za „donje klase“, na desnici je za „narodnu zajednicu“ (po krvi, tlu i podrijetlu, uglavnom). Radi se zapravo o ideološkom označitelju koji biva vrlo lako inkorporiran u svaku ideologiju jer svaka ideologija ovisi o podršci upravo samoga ‘naroda’, kako ga god shvatili.

[ix] Primjerice, Paretova „cirkulacija elita“ u kojoj se izmjenjuju „lisice i lavovi“ odgovara upravo izmjeni liberalizma i fašizma kako su to prikazali Landa i srodni teoretičari. Mussolini je sâm u praksi iskusio kako „lavovi“ moraju zamijeniti „lisice“ i zbog čega.

[x] Misli se na „pobunu elita“ američkog konzervativca Christophera Lascha (The Revolt of the Elites. And the Betrayal of Democracy) – sâm se Lasch referirao na Ortegu y Gasseta. Prema Laschu, nove američke elite više nisu „vrsne“, niti uopće nalik na staru buržoaziju 19. i dijela 20. stoljeća. Sada ih karakterizira kozmopolitizam, iskorijenjenost, nikakav osjećaj za patriotizam i tradicionalne vrijednosti. Jednom riječju, dekadentne su i degenerirane. Time su slične „masama“ u Ortege y Gasseta, i predstavljaju opasnost za tradicionalne vrijednosti. Laschova je intencija spasiti elite od samih sebe, i njegova „pobuna elita“ predstavlja jedno od intelektualnih zasnivanja šarolikog spektra desnih populizama i novih „konzervativnih revolucionara“ koji će progovoriti protiv elita zadržavajući suštinski vlastiti elitizam.

[xi] Landa se trudi minucioznom analizom njemačkih izbora od 1919. do 1932. godine ukazati kako su sveukupno stranke ljevice cijelo vrijeme bile jače od desnice, a pogotovo nacionalsocijalista, čak i kad je NSDAP polučio najbolji rezultat. Također, analizom izbornih rezultata po dijelovima Njemačke naglašava kako nacisti nikad nisu imali bazu u radničkoj klasi, a da je odlijevanje radničkih glasova od ljevice prema nacistima bilo tek nekih zanemarivih nekoliko postotaka.

[xii] Karl Marx, Klasne borbe u Francuskoj 1848-1850, Kultura, Zagreb, 1949., str. 44-45.

[xiii] Karl Marx, Osamnaesti brumaire Louisa Bonaparta, Kultura, Zagreb, 1950., str. 105.

[xiv] Carl Schmitt, „Duhovno-povijesno stanje suvremenog parlamentarizma“, Politički spisi, Politička kultura, Zagreb, 2007., str. 12.

[xv] Perry Anderson, Razmatranja o zapadnom marksizmu, BiGZ, Beograd, 1985.

[xvi] Razmig Keucheyan, The Left Hemisphere. Mapping Critical Theory Today, Verso, New York, 2013.

[xvii] Možda glavno djelo postmarksizma Hegemonija i socijalistička strategija. Vidi: Ernesto Laclau i Chantal Mouffe, Hegemony and Socialist Strategy, Verso, London, 2001.

[xviii] Politički korektna i očarana intersekcionalizmom mnoštva borbi ‘neprivilegiranih’ (svih koji nisu „bijeli heteroseksualni muškarci na poziciji moći“) zapravo je perspektivistički obrnula Nietzschea, ali je ostala na istom terenu kao i on – što dalje od ‘privida’ zapadne metafizike. Foucault je u svojoj zadnjoj fazi odustao od dezavuiranja subjekta, možda se to dogodi i s pomodarskom ljevicom.