Knjiga koja je akademsku Ameriku podigla na noge: Nancy MacLean “Okivanje demokracije”

Koliko god kritizirali gotovo sigurno pristran prikaz dosad nepoznatog političkog djelovanja nobelovca Buchanana na jačanju libertarijanskog pokreta, sila detaljne dokumentacije i izvora gradi zdanje kompromitirajućih činjenica. Knjiga punu vrijednost dobiva se tek s reakcijama, pozitivnim i negativnim, koje je pokrenula

• Autor je student diplomskog studija Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu

Democracy in Chains, knjiga američke povjesničarke Nancy MacLean, nedugo nakon što je izašla sredinom 2017. godine izazvala je žestoku buru čiji se naleti  pojavljuju i danas. Kako i ne bi. Sam naslov knjige je provokativan. Podnaslov već sigurno kod pojedinih uzrokuje trzaje bijesa: The Deep History of the Radical Right’s Stealth Plan for America. MacLean ne staje samo na naslovu, već prožima svoju povijesnu analizu žustrim optužbama, prozivanjima i osudama američke desnice. Da ovo ne bi bila samo frustrirana prozivka, MacLean nam daje iznimno detaljnu i dokumentiranu povijesnu analizu (trećina knjige su fusnote i citati!). No ako već ima kvalitetnu analizu, je li knjizi bio potreban politički naboj  da izvede poantu? Možda i jest. Suhoparna striktno akademska publikacija ne bi privukla ovoliku pažnju.

Teško je uopće sabrati sve odgovore, optužbe, napade, dekonstrukcije, ali i pohvale i lijepe riječi koje je knjiga primila. Velik dio te uzburkane mase su bili upravo ono što je MacLean predvidjela – pojedinci asocirani s prozvanim institucijama i ideologijama koji lansiraju nemilosrdne napade, ponekad uvredljive i osobne, koji budno ističu svaku barem potencijalnu grešku teksta. Ali bilo je i mnogo trezvenijih i neutralnijih kritika. Politički jezik knjige orijentiran je prema američkoj ljevici (jezik one vrste koja s druge strane izaziva samo gnušanje) pa se ponekad zapitamo obraća li se MacLean tek onima koji ionako već dijele njene stavove. No vrlo intenzivna, široka ali prije svega produktivna rasprava koju je knjiga potakla, bilo o samoj temi, o samoj knjizi, o njenim metodama, pozitivne ili negativne ocjene, opravdava postojanje ove knjige pa donekle i njen kontroverzni pristup.

MacLean je naletjela na opsežan arhiv Buchananovih spisa iz kojih je rekonstruirala njegov politički aktivizam, koji je bio usmjeren  na okupljanje istomišljenika i njihovu organizaciju u mrežu ‘akademskih’ institucija, obrazovnih fondova, think tankova čiji je cilj bio promovirati specifično viđenje liberalizma

Knjiga uglavnom prati životni put Jamesa McGilla Buchanana, profesora ekonomije i nobelovca koji će prije svega biti zapamćen kao otac teorije javnog izbora, što je i njegova glavna uloga u ovoj knjizi. No ovdje on nije samo netko tko otvara nove horizonte znanja i istraživanja. Buchanan je također bio jedan od najvažnijih članova Mont Pelerin kruga, neoliberalnog misaonog kolektiva, uz druge poput Friedricha Hayeka, Ludwiga von Misesa, Miltona Friedmana itd. Taj kolektiv nije bio tek okupljalište istomišljenika, već grupa usmjerena na konkretnu djelatnost koja će preoblikovati svijet. Buchanan je u tom smislu bio iznimno marljiv i produktivan, čak i više od Miltona Friedmana koji je stekao veću slavu (pobuđujući zavist u Buchananu). O aktivističkom neoliberalizmu gore navedenih već je pisano mnogo, dok je Buchanan pomalo prošao ispod radara. Kao što MacLean naglašava, Buchanan je i sam htio da bude tako, pošto je bio uvjeren da političko djelovanje njegovog pokreta mora velikim dijelom ostati daleko od očiju javnosti. I doista, okolnosti koje su dovele do pisanja ove knjige su stvar puke slučajnosti. MacLean je jednostavno ‘naletjela’ na tzv. Buchanan house na George Mason University kampusu, temeljit ali posve neorganiziran i zapravo zaboravljen arhiv Buchananovih spisa, korespondencija, bilježaka itd. Time je rekonstruirala život njegovog političkog aktivizma, onog koji je rijetko bio izravno usmjeren na institucije vlasti, već je bio fokusiran na okupljanje istomišljenika i njihovu organizaciju u mrežu ‘akademskih’ institucija, obrazovnih fondova, policy think tankova te drugih organizacija čiji je cilj bio promovirati specifično viđenje liberalizma.

Konzervativna vlast je zatvorila gotovo sve javne škole, jer privatne nisu bile obvezane primati druge  osim bijelih učenika. Buchanan je na temelju slobode tržišta zagovarao privatno školstvo. Rasa nije bila njegova preokupacija. Animirala ga je vizija slobode, a desegregacijski pokret je bio tek jedan od demokratskih tokova koji sputava istinske slobode

Buchanan svoju karijeru započinje na University of Virginia, djelujući u srcu zbivanja oko presude Vrhovnog suda SAD-a Brown v. Board of Education koja je pokrenula rasnu desegregaciju na američkom jugu. Konzervativna vlast se protivila onome što je po njima bila prisilna desegregacija, pozivajući se na prava saveznih država. Tolika je bila njezina predanost da su u jednom trenutku zatvorili gotovo sve javne škole diljem Virginije, prebacujući obrazovnu zadaću privatnima koje nisu bile obvezane primati ikoga osim bijelih učenika. Buchananove ideje su ovdje naišle na plodno tlo. Na temelju slobode tržišta zagovarao je privatno školstvo, prava pojedinaca i prava saveznih država naspram prisile federalne vlasti. No mora se reći da rasa nije bila njegova preokupacija. Vizija slobode je ono što ga je animiralo, a desegregacijski pokret je bio tek jedan od demokratskih tokova koji sputava istinske slobode. Ponuda intelektualnih usluga je za njega ovdje imala pragmatičan predznak. Međutim, konzervativni napori nisu urodili plodom i desegregacija je nastavila svojim tokom. Promjenom političkih trendova i okretanjem juga prema keynesijanskoj ekonomiji i javnim programima Lyndona B. Johnsona, Buchananov utjecaj pada. No nije mu trebalo dugo da napuštanjem Virginije nađe druge koji su dijelili njegovu viziju SAD-a. MacLean detaljno bilježi njegov put sve do smrti 2013.

Iako kritičari knjige prozivaju MacLean da slabo razumije teoriju javnog izbora, nisu se uspjeli učinkovito okomiti na detaljno izvedenu poveznicu između teorije i Buchananove praktične djelatnosti. Teško je osporiti da je Buchanan prakticirao ono što je propovijedao. Iz svoje je teorije izveo konkretna rješenja i viziju koju je nastojao ostvariti praktičnim djelovanjem. Isto tako je teško osporiti da je ta vizija nedemokratska, apologija nejednakosti te na izravnu korist krupnom kapitalu.

Teorija javnog izbora nastoji opisati polit-ekonomsko ponašanje pojedinaca u kontekstu izborne demokracije. Uz klasične ekonomske postavke subjekata kao racionalnih pojedinaca, javni izbor promatra potražnju javnih usluga od strane birača naspram ponude od strane političara. Oni će, pošto pokušavaju osigurati reizbor, biti spremni ponuditi usluge i privilegije svojim biračima. Ono do čega to neizbježno dovodi je rast države te njenog posezanja u živote pojedinaca. Ovdje leži određena nepravednost. Buchanan tvrdi da će se pojedinci, u izostanku probitka iz drugih izvora, okupiti u kolektivnu akciju i tako ‘užicati’ privilegije od države. Da bi se te privilegije platile, država će morati prikupiti poreze, što znači da će oni koji su ga ‘samostalno’ osigurali svoj imetak sada prisilno morati predati kako bi platili tuđu korist. To je, Buchanan kaže, bio „legalni gangsterizam“ i „tiranija većine“.

Iako se čini kako Buchananovi uvidi doista imaju nešto korisno za reći o odnosu države i javnih usluga te demokratske politike, njegovo odvođenje zaključaka u krajnje libertarijanskom smjeru privlači pažnju drugdje (libertarijanizam je oznaka koja se u tim krugovima preferira, bliskost s neoliberalizmom je očita, te dovoljno uska da razradu ovog obiteljskog stabla ideja ostavimo za neki drugi put). MacLean kompetentno prikazuje kako je zaključak posve antidemokratski, koliko god libertarijanci smatrali drukčije.

Buchananova koncepcija slobode je bila puko negativna, i bilo kakva impozicija od strane države ili drugih, koliko god govorili o pravima, je jednostavno nelegitimna. Političku borbu svog vremena vidio je kao onu između „individualnog i kolektivnog poretka“. Krajnji cilj su trebali biti okovi koji će sputati demokraciju

Buchanan je posebno usmjerio pažnju  na demokratske pokrete toga doba koji su se borili za radnička, rasna, ženska, glasačka i ostala prava. Smatrao je kako njihovi zahtjevi, ostvareni preko države, naprosto ugrožavaju slobodu drugih. Njegova koncepcija slobode je bila puko negativna, i bilo kakva impozicija od strane države ili drugih, koliko god govorili o pravima, je jednostavno nelegitimna. Buchanan je političku borbu svog vremena vidio kao onu između „individualnog i kolektivnog poretka“, pri čemu je on ipak privilegirao slobodu nad jednakošću. Krajnji cilj je bio „konstitucionalna revolucija“ – osiguravanje ustavnih uredbi koje će iznimno otežati intervenciju vlasti u tuđe vlasništvo i slobode, kao i mogućnost demokratske politike da ostvari postignuća tim putem. To su trebali biti okovi koji će sputati demokraciju.

Buchananova taktika se sastojala u okupljanju „kontraiteligencije“ koja će „promijeniti način na koji ljudi razmišljaju o vlasti“. Percipirajući opću prevlast „liberalnog konsenzusa“ (u zbunjujućem američkom smislu, tj. liberal kao ljevičar) u raznoraznim institucijama, od obrazovanja, preko pravosuđa sve do federalne vlasti, trebalo ga je postupno preokrenuti. Kao što je pokret ustvrdio za sebe u jednom trenutku, „treba se ugledati na Lenjina“.  I naravno, treba djelovati u tajnosti – većini se ne može pristupiti izravno. Oni imaju direktan interes u održavanju demokratskih obrazaca politike. Sustav treba transformirati neprimjetno. Time je i doista stvorena široka mreža fakulteta, think tankova, policy institucija te obrazovnih fondova o čijem se zajedničkom utjecaju može samo nagađati. Ključna figura osim Buchanana je Charles Koch, trenutno osma najbogatija osoba na svijetu, uvjereni libertarijanac i čovjek koji je uložio mnogo truda i resursa u promoviranje pokreta i ideja, čineći ga vjerojatno najzaslužnijom osobom u cijeloj priči. Primjerice, već domaća imena na think tank sceni, Cato i Heritage instituti su njegovih ruku djelo. Često osobno uključen u cijeli pothvat, krajnji cilj mu je isti kao Buchananov – svođenje državne vlasti na minimum i apsolutna zaštita negativne slobode pojedinca.

Kada se nastoji uspostaviti veza između Buchanana i Kochova libertarijanskog pokreta, iako se tvrdi da je supstancijalna ovdje ne ispada mnogo više od usputne. Nesumnjivo je Buchanan iznimno utjecajna figura, no da je upravo on um iza političke tehnologije pokreta ovdje nije dokazano

Je li pokret uspio u svojem naumu? Prolazni pogled na američki politički diskurs otkrit će vrlo dosljedno izrečene ideje libertarijanskog pokreta. Od najvećih interesenata u korporacijama, preko republikanskih političara pa sve do običnih radnika čujemo priču o premoćnoj državi, o narušenoj slobodi, o ‘pijavicama’ koje žive na državnoj sisi, koje otimaju porezni novac poštenih ljudi kako bi mogle ljenčariti. Upravo je ironična raširenost takvog diskursa među ‘plavim ovratnicima’ koji se često sami (nesvjesno) koriste državnim programima i čije zagovaranje ovakvih ideja ide prosto suprotno interesima njihove ekonomske i društvene pozicije. To možda i najbolje svjedoči o prodoru tih ideja u američko društveno tkivo. Drugi primjer koji možemo navesti je porezna reforma koja je netom prošla kroz kongres SAD-a, koja dominantno ide na ruku korporacijama i imućnima. Iako će smanjiti poreze i nižim klasama, ostaje pitanje kako će se pokriti nastala proračunska rupa. S obzirom na ponašanje trenutačne republikanske vlasti, možemo očekivati da će stradati javno financirane institucije i programi, od koje ovi imaju najviše koristi. Valja obratiti pozornost na budućnost onoga što se najčešće spominjalo kao mete institucionalnog rastakanja – obrazovanje, zdravstvena i socijalna skrb, tržišna regulacija, sindikalna organizacija pa i zaštita okoliša. Kako sada stvari stoje crno im se piše.

Je li Buchanan doista čovjek koji stoji iza svega? Ono što postaje jasno u kasnijim dijelovima knjige, kada se nastoji uspostaviti veza između Buchanana i Kocheva libertarijanskog pokreta jest da ona iako se tvrdi da je supstancijalna ovdje ne ispada mnogo više nego usputna. Nesumnjivo je Buchanan iznimno utjecajna figura u cijeloj priči, no da je upravo on um iza političke tehnologije pokreta ovdje nije dokazano. Štoviše, jedna od najpoznatijih kritika knjige na web stranicama Vox magazina kaže da se takvim tvrdnjama samo izaziva konspiratorna ideja. Iako je djelo daleko od teorije zavjere, ovu kritiku valja imati na umu – politički naboj knjige, često u obliku komične poetike zla (Buchanan kao ‘dijaboličan’, ‘zli mastermind‘, itd.), ponekad stvara veze koje nisu tamo.

Ali možemo to gledati i na drugi način – upravo zahvaljujući takvom šarenom i naelektriziranom jeziku možemo se lakše kretati kroz povijesne činjenice – jasno je kada MacLean samostalno progovara i kada čitatelj treba biti na oprezu da se ne ponese valom emocija, pri čemu problemi teksta isplivavaju na površinu. Naravno, to se ne može nazvati pozitivnom stranom knjige, već nešto što je spašava od katastrofe. Istina, moglo se ostati na čisto neutralnom pristupu i jeziku, no kao što sam naveo gore, krajnji rezultat je ispao puno zanimljiviji kad se uzme odjek javne rasprave.

S jedne strane taktika nije nimalo kontroverzna – okupljanje istomišljenika, organizacija događaja, obrazovanih programa pa i financijskih mreža je svakodnevnica civilnog društva. Ali skrivanje političke djelatnosti iza znanstvenog rada krši sve principe akademije. Financiranje od strane korporacija rezultira ideološkim pokretom – predstavljanjem partikularnih interesa kao općih

Iako knjiga nesumnjivo ima čitav niz problema i nedosljednosti, ona i dalje ima značajnu vrijednost. Neke od brojnih kritika jesu sasvim opravdane i produktivne, ali sve zajedno ne mogu dati konačnu ocjenu da se knjigu ne isplati niti otvarati. Štoviše, metatekst reakcija na knjigu samo dopunjuje vrijednost i predlažem njihovo zajedničko čitanje za povećanje uvida. Koliko god kritizirali gotovo sigurno pristran prikaz Buchanana i libertarijanskog pokreta, sila detaljne dokumentacije i izvora gradi zdanje kompromitirajućih činjenica na koje još treba reagirati.

Uzmimo primjer. S jedne strane taktika Buchanana i općeg pokreta nije nimalo kontroverzna – okupljanje istomišljenika, organizacija događaja, obrazovanih programa pa i financijskih mreža je svakodnevnica civilnog društva. Ali skrivanje političke djelatnosti iza vela znanstvenog rada, rašireno agitiranje te netransparentnost krši apsolutno sve vrijednosti i principe akademije (za koju se prodaje). Tome moramo dodati i financiranje od strane korporacija, što osim pretvaranja ekonomske moći u političku također rezultira ideološkim pokretom u punom smislu riječi – predstavljanje partikularnih interesa kao općih. Ironično, ponašaju se kao zavjera kulturnih marksista, česta figura u konzervativnom diskurzu, koja subverzijom uništava zapadnu civilizaciju potajno infiltrirajući društvene institucije i šireći marksističke ideje.

Ako i jesu zagovaratelji demokracije kao principa, onda to funkcionira na isti način kao sa slobodom – značenje riječi je pomaknuto na njihovo specifično shvaćanje.

Drugi primjer je produdemokratski element. Ako i jesu neki zagovaratelji demokracije kao principa, onda to funkcionira na isti način kao sa slobodom – značenje riječi je pomaknuto na njihovo specifično shvaćanje. Otvoreno se protive raznim oblicima demokratske politike poput društvenih pokreta, sindikata itd. Sukladno tome, demokracija bi trebala biti minimalna – periodični izbor vladajućih elita, čija svrha nije izražavanje volje demosa već da bude mehanizam promjene i kontrole vlasti. U uvjetima minimiziranja kanala izražavanja demokratske volje najveći će utjecaj imati oni koji imaju najviše resursa za samostalnu organizaciju. Ovdje je jasno pokazano da je to upravo krupni kapital.

Je li kapitalizmu demokracija uopće potrebna? Najbolji suvremeni protuprimjer je Kina. U povijesti ih imamo svu silu, od autoritarne razvoje politike azijskih tigrova, preko vojnih pučeva u Južnoj Americi do protudemokratskih previranja Europe prve polovice 20. stoljeća. Trend zadnjih desetljeća ide prema povećanju broja liberalnih demokracija (ali također možemo govoriti o suvremenom protutrendu). No takvi poretci sam po sebi nikada nisu bili na ‘ti’ s demokratskom politikom. Demokracija je izborena žestokim borbama često unutar već liberalnog poretka i jednako žestokim se od tada redovito brani. No te obrane nisu uvijek uspijevale i prostor dostupan demokratskoj politici se sužava. Od takozvanih neoliberalnih revolucija 80ih (pozdravljene od libertarijanskog pokreta kao pravi smjer ali čak i za njih nedovoljno radikalne) pa do širenja njihovih utjecaja diljem svijeta političko se polje preuređivalo u korist kapitala. Neoliberalizam bi najradije minimizirao demokraciju i demokratski izbor pretvorio u tržišni izbor konzumirajućeg poduzetnog pojedinca. Njegove suvremene manifestacije stavljaju naglasak na gospodarski rast i u tu krajnju svrhu maksimalno sužavaju političko polje.

Društvene aberacije, istaknimo ekstremnu nejednakost kao jednu (u SAD-u posebno izražena), nailaze na suženi prostor demokracije koji brojnim nezadovoljnima ne nudi priliku da se sami suoče s problemom. Iako se grozimo nad politikama populističkih stranaka i pokreta njih treba sasvim ozbiljno shvatiti. Oni su simptom demokratskog deficita. Libertarijanski pokret pozdravlja ovo stanje (a i opravdano je sumnjati da su sami mnogo pridonijeli). No to može još radikalnije – treba do kraja rastaviti državu koja još nekako zadržava ulogu u svijetu dominacije ekonomskog momenta te u konačnici stvari u potpunosti prepustiti tržištu, ono političko pa i ono društveno. Kakva je posljedična raspodjela moći možete pretpostaviti.

Sve navedeno je dio trendova zadnjih nekoliko desetljeća gdje je ekonomska ali politička moć krupnog kapitala vrtoglavo narasla – za prvi dokaz valja samo pogledati trendove koncentracije bogatstva i rasta nejednakosti. Iako je takvo stanje posebno zaoštreno u SAD-u, i druge zemlje imaju priliku zastati i zapitati se. Svima koji bi htjeli postavljati pitanje o takvom razvoju stvari, bilo s točke opozicije ili neutralnosti, Democracy in Chains, usprkos mnogim nedostacima može pružati mnoge uvide. Kao što sam ranije naglasio, ne samo knjiga kao takva već kao kulturni objekt koji je uznemirio duhove ima mnogo toga za reći. MacLean se pridružuje nizu recentnih studija o skrovitim političkim djelovanjima američke radikalne desnice i krupnog kapitala (primjerice Jane Mayer i njen Dark Money, Kim Phillips-Fein i Invisible Hands: The Businessmen’s Crusade Against the New Deal te Steven M. Teles i  The Rise of the Conservative Legal Movement) koji daju odgovore na ono što se ponekad čini kao njihov strahovit i neobjašnjiv utjecaj.