Koji su relevantni podaci o plaćama? Makroekonomski ili podaci koje gledaju oni koji emigriraju? Masa plaća više skriva nego što otkriva

U prvom dijelu novog članka o plaćama Matija Kroflin iznosi podatke važne zaposlenima a koje javnost zanemarje pod utjecajem onih koji se apriori suprotstavljaju rastu plaća u javnim službama. U komentaru objašnjava što sve ulazi u masu plaća na razini opće države, raspravlja (nepostojeći) mandat i (ne)mogućnost sindikata da utječe na ta kretanja, te izbor pred kojim se nalazi Vlada

• Naslovna fotografija: Štrajk solidarnosti na Sveučilištu u Splitu; u prvom planu koeficijent 0d 0,60 za pomoćno osoblje kojim zaostaju za kolegama (NSZ)

• Autor je ekonomist Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja te doktorand na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu

Godišnja dinamika pregovaranja o plaćama dogovorena između sindikata i Vlade RH prije 2 godine dovodi plaće u javnim i državnim službama svake godine barem na neko vrijeme u fokus javnosti. Deficit podataka je naša normala, a mediji probleme simplificiraju. Svakogodišnji pregovori daju priliku i onima koji traže više plaće i onima koji se tome protive da iznesu svoje argumente. Kako nema definiranu politiku plaća to je korisno i Vladi jer do nje dolaze argumenti i podaci do kojih često, nažalost, nije u stanju sama doći.

Lanjska argumentacija protiv rasta plaća

Prošle se godine diskusija vrtjela oko prosječnih plaća. Svim je upućenijima bilo jasno da su dostupni podaci o prosjecima (mjesečne prosječne plaće po djelatnostima NKD-a koje objavljuje DZS) manjkav input za praćenje relativnih odnosa među plaćama u RH, no mnogi su se upuštali u izvođenje zaključaka. Tako se tim podatkom pokušalo dokazati (ovdje i ovdje):

• da su veće prosječne plaće u javnim i državnim službama u odnosu na druge djelatnosti neopravdane i specifične samo za Hrvatsku;
• da se u posljednjih 10 godina ta razlika povećala u korist zaposlenih u javnim i državnim službama.

Iako je autor ovog članka osobno pokušao pojedinim novinarima pojasniti zašto su navedeni podaci neadekvatni za donošenje takvih zaključaka, da imaju prekid u seriji, da ne uspoređuju usporedivo itd. (detaljnije vidi ovdje), to se nije bilo „primilo“.

Ipak, ove godine ti podaci nisu u fokusu jer se pokazalo da ne mogu dokazati ono što se njima htjelo dokazati. To dobro pokazuje i novi set kvalitetnijih podataka o kretanju plaća iz godišnjeg istraživanja Državnog zavoda za statistiku RAD-1G koji je obradio dr. sc. Teo Matković (ovdje i ovdje). Navedeni podaci omogućavaju usporedbu približno sličnih radnih mjesta (jer idealna usporedba ne postoji, postoji samo manje loša) u javnim službama i u privatnom sektoru i zaključci koji iz njih proizlaze su:

• plaće visokoobrazovanih u javnom sektoru su 20 posto niže nego u privatnom;
• prosječne plaće svih u javnom sektoru rastu sporije nego u privatnom;
• prosječne plaće svih u javnom sektoru rastu sporije od BDP-a;
• rad u javnom sektoru, općenito, a posebno od okončanja krize sve je manje financijski privlačan.

Tako relativni odnosi među plaćama više nisu na dnevnom redu onih koji nisu skloni povećanju plaća u javnim službama, već se ove godine pojavljuje novi argument – ukupna masa plaća svih zaposlenih u javnom sektoru!

Ovogodišnja argumentacija protiv rasta plaća 

Fokus se nastoji pomaknuti s relativnih odnosa (što je za sindikate najrelevantnije i na što oni mogu i moraju utjecati jer im je to jedna od ključnih uloga) na mase plaća i to svih zaposlenih u javnom sektoru (vidi ovdje i ovdje).

Pojednostavljeno, osnovna je teza da pojedinačne plaće ne mogu rasti dok se ne zauzda rast mase plaća (navodno eksplozivan posljednjih godina) jer je masa važnija od relativnih odnosa (od toga da keramičar ima veća mjesečna primanja od doktora opće medicine). Da pozicija ne bi bila previše kruta komunicira se da doktoru plaća može rasti, ali samo ako se prije otpusti nekoliko ljudi koji su, navodno, teret za državni proračun jer ništa ne rade. Pritom se ne mora dokazivati da takvih zaista ima i gdje točno, jer tom tezom dio javnosti konstantno žonglira, iako tu nikakvih recentnih i kvalitetnih podataka zapravo nema već se stvar temelji na anegdotalnim primjerima.

Priča dalje ide ovako. Velika masa plaća znači da je relativno velik porezni teret kojim se ona mora financirati iz skromnog BDP-a, da taj veliki porezni teret guši napore poslodavaca da generiraju veću dodanu vrijednost, odnosno povećaju BDP te bi u novoj krizi takva masa plaća mogla dovesti do potrebe za dodatnim povećanjem poreza jer se neće imati iz čega financirati. Pritom je, navodno, efikasnost ljudi na koje se raspodijeljuje ta masa plaća generalno relativno niska, a usluga loša (iako ta tvrdnja također nema konkretne dokaze). Sindikati se optužuju da dopuštaju bujanje mase plaća i ništa ne poduzimaju (a navodno imaju instrumente kojima mogu utjecati) i da na već pretjeranu masu neodgovorno traže povećanje i potencijalno ugrožavaju makroekonomsku stabilnost u budućnosti.

U svemu ima relevantnih stvari nad kojima se treba zamisliti, ali ima i generaliziranja, brkanja lončića što bi trebala biti čija uloga u društvu i korištenja podataka isključivo u samo jednom kontekstu, da bi se opravdalo neko početno stajalište. Da bi procijenili kvalitetu te argumentacije treba kretnuti od podataka.

Što pokazuje masa plaća u javnom sektoru

Rast naknada za zaposlene na razini konsolidirane opće države (u nastavku teksta – masa plaća) od 2015. do 2018. nešto je brži od nominalnog BDP-a. Kumulativno, te naknade rastu 14,1 posto, a nominalni BDP raste 12 posto. Dakle, nema tu nekog eksplozivnog rasta. Relativno gledano, masa plaća prema Eurostatu u RH je trenutno 11,7 posto BDP-a i komparativno je velika (Slika 1.) Samo 7 zemalja u EU imalo je veći udio mase plaća u BDP-u. Ima tu, međutim, još puno toga što ne govore oni koji se ovim argumentom protive rastu plaća, a što je vrlo bitno.

Kod brojke od 11,7 posto BDP-a problem je kao i s ukupnom javnom potrošnjom kada je se promatra kao udio u BDP-u, a to je baza u odnosu na koju se ti izdaci normiraju (BDP), a koja je u Hrvatskoj u odnosu na mnoge druge zemlje niska i kreće se anemično. Stoga, kao i u slučaju ukupne javne potrošnje i ovdje, ako se masa plaća normira po glavi stanovnika, komparativna pozicija Hrvatske se bitno mijenja.

Dakle, ako se naknade za zaposlene promatraju kao udio u BDP-u onda samo 7 zemalja EU ima veća izdvajanja od RH, no ako se izdaci za plaće normiraju po broju stanovnika onda samo 4 zemlje imaju manja izdvaja po glavi stanovnika od RH – Mađarska, Poljska, Rumunjska i Bugarska (Slika 2.) Iako je ovdje riječ o aposlutnim iznosima u eurima te bi PPS veličine pokazale nešto manje razlike između bogatijih i siromašnijh zemalja pozicija Hrvatske vjerojatno se ne bi bitno promijenila.

Slika 1. Udio naknada za zaposlene na razini opće države (u % BDP-a) – 2018. godina

Slika 2. Naknade za zaposlene na razini opće države (po glavi stanovnika* u eurima) – 2018.

Bilo bi logično da naša masa plaća raste brže od njemačke, ali ne raste

Nadalje, s obzirom na naš stupanj razvoja trebalo bi biti logično da većina izdataka za javnu potrošnju, pa i onih za plaće u Hrvatskoj raste brže nego u razvijenim zemljama EU (poput Njemačke). Međutim, podaci pokazuju suprotno. Slika 3. pokazuje kako je prosječna godišnja stopa rasta mase plaća u posljednjih 10 godina u Hrvatskoj bila 1,8 posto, bitno ispod razina drugih posttranzicijskih zemalja. Mi smo rasli na razini prosjeka cijele EU. Primjerice, u Njemačkoj je masa plaća rasla 3,1 posto godišnje. Čak kada u obzir uzmemo i rast mase plaća po glavi stanovnika (ima razloga zbog snažnijeg pada stanovništva u Hrvatskoj) u promatranom periodu, masa u Hrvatskoj raste 2,3 posto godišnje po stanovniku, a u Njemačkoj opet raste više, 3 posto.

Slika 3. Prosječna stopa rasta ukupnih naknada za zaposlene na razini opće države u periodu od 2008. do 2018.

Na kraju, rast mase plaća treba kontekstualizirati i u okviru onoga što se s plaćama događa unutar naše zemlje. Naime, ako u obzir uzmemo podatke o prosječnim plaćama i broju zaposlenih u pravnim osobama u RH onda je vidljivo da je ukupna masa plaća u zemlji od 2015. do 2018. kumulativno porasla za 22 posto, dok je masa plaća samo u javnom sektoru porasla 14,1 posto. Dakle, masa plaća u privredi posljednjih je godina rasla brže nego masa plaća u javnom sektoru.

Optimizam i pojedinačne plaće

Gornje zaključke potvrđuju i drugi podaci. Prema usporedbi prosječnih bruto satnica na Eurostatu vidljivo je da, što se plaća tiče, živimo na staroj slavi, koja neće biti dugog vijeka jer je dinamika plaća kod nas vrlo anemična. U zdravstvu i socijalnoj skrbi bolju satnicu imaju Slovenci, u obrazovanju Slovenci, Poljaci i Estonci. Bolju satnicu u poslovnom sektoru imaju Slovenci, Estonci i Česi. Moglo bi se reći da Hrvati i danas, u apsolutnim iznosima imaju dobre plaće u odnosu na dio posttranzicijskih zemalja.

Međutim, ako se gleda promjena satnice u posljednjih 14 godina (Slika 4.) vidi se kako plaće u gotovo svim drugim zemljama rastu brže nego u Hrvatskoj, sustižu i prestižu te apsolutnim iznosima plaća konvergiraju razvijenim zemljama EU. Hrvatska stagnira. Slovaci, Bugari, Rumunji, iako još imaju nešto niže aspolutne razine satnica nego Hrvati, iz godine u godinu osjećaju snažnu promjenu. Taj pozitivan efekt koji stvara društveni i ekonomski optimizam vrlo je bitan. U Hrvatskoj ga nema.

Zašto ostati u hrvatskom zdravstvu kada je satnica u njemačkom 2,5 puta veća i posljednjih je 10 godina porasla  28 posto, a u Hrvatskoj 10 posto. Argumenti kako ovakve usporedbe nisu relevantne jer ne uzimaju u obzir troškove života su bespredmetni. Za 90 posto ljudi koji donose odluku o iseljavanju relevantna je upravo ovakva  usporedba

Po Hrvatsku je  situacija posebno loša zadnjih 10 godina (Slika 5.) u kojima su plaće u svim posttranzicijskim zemaljama (osim Slovenije u obrazovanju i Mađarske u zdravstvu i socijalnoj skrbi), ali i prosječne plaće na razini cijele EU, porasle više nego u Hrvatskoj. Sukladno tome, snažniji emigracijski tijekovi od ulaska u EU posljedica su toga što građani racionalno sagledavaju okolnosti. Zašto ostati u hrvatskom zdravstvu kada Eurostat pokazuje kako je satnica u njemačkom 2,5 puta veća i posljednjih je 10 godina porasla  28 posto, a u Hrvatskoj 10 posto. Argumenti kako ovakve usporedbe nisu relevantne jer ne uzimaju u obzir troškove života i kretanja cijena su bespredmetni. Za 90 posto ljudi koji donose odluku o iseljavanju relevantna je upravo ovakva  usporedba, o ostalim parametrima nisu u stanju donijeti informiranu odluku niti o njima razmišljaju.

Slika 4. Promjena u plaćama i nadnicama po satu u 2018. u odnosu na 2004. (u €)

Slika 5. Promjena u plaćama i nadnicama po satu u 2018. u odnosu na 2008. (u €)

Na koncu, kretanje indeksa plaća i nadnica na razini cijele EU na kvartalnoj bazi. Taj set podataka ukazuje na sličan zaključak kao i usporedba kretanja satnica. Plaće u Hrvatskoj rastu sporije od plaća u usporedivim zemljama, dinamika je mnogo bliža prosjeku EU zemalja nego usporedivim posttranzicijskim zemljama. Ovaj set podataka relativno se dobro poklapa i s dolaskom premijera Plenkovića na vlast te pokazuje da njegova vlada nije bitnije promjenila komparativnu poziciju Hrvatske kada je u pitanju rast plaća u dvije dolje prikazane djelatnosti javnih službi, iako se jako trudi pokazati drugačije.

Slika 6. Prosječna međukvartalna stopa rasta indeksa plaća i nadnica* (1. kv. 2015. – 1. kv. 2019.) – obrazovanje

Slika 7. Prosječna međukvartalna stopa rasta indeksa plaća i nadnica* (1. kv. 2015. – 1. kv. 2019.) – zdravstvena zaštita i socijalna skrb

Generaliziranje i kamufliranje

Podaci pokazuju kako velika masa plaća (kao udio u BDP-u) zapravo nije velika zbog velike rastrošnosti i izdašnosti plaća do koje je došlo posljednjih par godina, kako se sugerira, već zbog male baze, odnosno BDP-a. Također, masa plaća u Hrvatskoj posljednjih 10 godina raste sporije nego u drugim usporedivim zemljama, pa i razvijenim zemaljama poput Njemačke. Isti zaključak proistječe i iz Eurostatovih komparativnih podataka o kretanju plaća. Osim toga, masa plaća u cijeloj zemlji raste snažnije nego u javnom sektoru, a i taj zaključak potvrđuju podaci o kretanju prosječnih plaća u RH (vidi Matković gore)

Sve ovo, pojedinci neskloni povećanju plaća ne uzimaju u obzir već gledaju samo užu sliku a da ojačaju svoju argumentaciju, a da ostale interpetacije zakamufliraju, služe se generaliziranjem, bijegom od rasprave o relativnim plaćama na raspravu o masi plaća.

Treba istaknuti još nešto. U masu plaća (naknade za zaposlene na razini opće države) uključeno je sve i svašta – izvanproračunski fondovi, agencije, lokalna država, ministarstva, itd. Mnogi od tih segmenata nemaju veze s dinamikom rasta plaća u javnim službama ni s domenom utjecaja sindikata javnih službi koji trenutno ističu zahtjeve za povećanjem plaća. Stoga je povezivanje trenutnih zahtjeva za rast plaća u javnim službama i u točno određenim sektorima unutar javnih službi (prosvjeta i visoko obrazovanje i znanost) s kretanjem mase u koju je uključena lokalna država i cijela državna uprava, u najmanju ruku čudno. Javni sektor je heterogen i nije opravdano generalizirati i sve trpati u isti koš, osim ako nije interes lakše manipulirati javnošću.

KOMENTAR

Uloga sindikata, interesi poslodavaca, ponašanje politike

Onome tko se malo zamisli ne bi trebalo biti čudno što  je trenutni štrajk prosvjetara  vrlo uspješan po pitanju odaziva članova i nečlanova sindikata

I

Odgovornosti i mogućnosti sindikata proizlaze iz zakonskih ograničenja i instrumenta koje imaju na raspolaganju. Svakome bi trebalo biti jasno da, primjerice, Sindikat znanosti ne kadrovira kod g. Bandića u gradu, ne zapošljava općinske radnike u Dalmaciji niti kadrovira po MUP-u i ministarstvima. A sindikatima se prigovara da utjecaj, koji navodno imaju, ne koriste na usmjeravanje kretanja svih plaća u javnom sektoru. Sindikati ne zapošljavaju ljude, niti sami, bez države mogu utjecati na kvalitetu i kvantitetu rada zaposlenika. Primarna je svrha sindikata da brinu o zaštiti radnika u djelatnostima u kojima djeluju, o njihovom statusu u odnosu na ostatak društva. Relativne plaće su za sindikate ključna stvar i tu imaju najveći utjecaj.

Koliko bi jednog kirurga ili medicinsku sestru, učitelja, znanstvenika, baletnog umjetnika ili socijalnog radnika trebalo biti briga koga i gdje politika zapošljava, pri čemu ne vodi računa koliko sve to skupa stoji državu? Koliko njemu znači argument da je ukupna masa plaća – u koju ulazi sve i svašta – velika, ako vidi da njegov susjed, koji radi kod privatnika ili njegov kolega koji je otišao u Njemačku, posljednjih godina živi mnogo bolje od njega? Njega prioritetno zanima njegova osobna pozicija, njegov relativan položaj, a ne neka za njega imaginarna veličina zvana masa plaća, na koju u konačnici ni ne može utjecati.

Ova logika rezoniranja pojedinaca vrijedi to više što su okolnosti trenutačno relativno povoljne i ljudi to u određenoj mjeri percipiraju. Ekonomija raste, proračun je u redu, nismo u proceduri prekomjernog deficita, plaće u privredi rastu. Nemogućnost vlade da posljednjih godina bitnije unaprijedi položaj svojih zaposlenika izaziva nezadovoljstvo i pad motiva za radom u sustavima poput zdravstva, socijalne skrbi, prosvjete.  Zbog toga iz tih sustava u određenoj mjeri odlaze kvalitetniji zaposlenici koji bolje plaćen posao mogu naći u privatnom sektoru u Hrvatskoj ili u inozemstvu. Sve je izraženiji i slab interes za obnavljanje i popunjavanje radnih mjesta nekih profila (primjerice nastavnika fizike, informatike, matematike…).

Sindikatima je jasno da će pregovori o povećanju plaća idućih nekoliko godina biti otežani. Iduće godine, u razdoblju u kojem bi se o osnovici trebalo pregovarati nova Vlada vjerojatno će se tek sastavljati. Sindikati su također svjesni da će po ulasku u ERMII proceduru pregovori o plaćama biti pod snažnim pritiskom potrebe za održavanjem niskog deficita i stabilnosti cijena, a posebno ako ekonomija uđe u silazni ciklus (a što ne bi bilo neočekivano u idućih godinu, dvije).

Stoga je jasno zašto sindikati trenutno stvaraju pritisak za rješavanje neravnoteža u koeficijentima unutar sustava obrazovanja, ali i zašto traže snažnije opće povećanje osnovice i zašto baš ove godine. Ako neće ove godine, kada će. Sigurno to neće biti u mogućnosti kada Hrvatsku zahvati novi val usporavanja gospodarske aktivnosti ili neka nova recesija.

II

Iako je u kontekstu trenutnih zahtjeva sindikata masa plaća lansirana jer drugih metaka protiv povećanja plaća baš i nema, rasprava o masi plaća je relevantna jer ima i mnogo šire i dugoročne reperkusije.

Kod većine građana vjerojatno postoji svijest o dobrobitima javnih usluga kao što su obrazovanje, zdravstvo i mirovinsko osiguranje. Najveće koristi od besplatnog zdravstva i obrazovanja, od relativno široke mreže osnovnih i srednjih škola, imaju građani nižih primanja. Međutim, zbog nezadovoljstva kvalitetom usluge, nedovoljno i neobjektivno informirani građani mogu postati skloni radikalnim rješenjima poput potpune privatizacije mirovinskog sustava ili prebacivanja odgovornosti za zdravstvenu zaštitu i obrazovanje na pojedinca, isplate bruto plaće i slične ideje. Također, kratkoročni interes poslodavaca je maksimalizacija profita. Umanjuju ga nefiskalna davanja i neki porezi, a porezi bi mogli biti manji ako se obuhvat javnih usluga smanji. Dakle, problem dijelu javnosti nisu samo mase za plaće, već općenito, uloga države u pružanju nekih temeljnih javnih usluga i javna potrošnja kojom se te javne usluge održavaju.

Ono što je najgore da u cijeloj toj priči Vlada RH ne zna što je njena pozicija. Makroekonomska se politika ne bavi upravljanjem ciklusima već isključivo uravnoteženjem proračuna, neovisno o stanju poslovnog ciklusa. S tog aspekta bilo bi lakše upravljati proračunom i ubirati dovoljno poreza za manji opseg javnih usluga kada se država ne bi morala nositi s izazovima mirovinskog sustava, kontinuiranim rastom zdravstvenih troškova itd.

Nesporno je da bi promjene u načinu kadroviranja u lokalnoj i državnoj upravi sigurno u nekom razumnom roku mogle dovesti do efikasnijeg upravljanja brojem zaposlenih. I u javnim službama se stvari mogu popraviti, ponajprije kroz snažniji sustav odgovornosti za kvalitetu i kvantitetu rada. Sindikati i pojedini resori neke stvari mogu bolje i kvalitetnije definirati i kroz kolektivno pregovaranje. Rezultat ovakvih napora može biti kvalitetnija finalna usluga i time bi se ozbiljna vlast trebala ozbiljno baviti. No, problem mase plaća ili ukupne javne potrošnje kod nas nije primarno brojnik već nazivnik, odnosno BDP i popravljanje komparativne pozicije Hrvatske, kada se promatra udio mase plaća u BDP-u nije kompatibilno s trenutnom politikom čiji je isključivi cilj u domeni ekonomije – održavanje proračunske ravnoteže.  Takav pasivan stav ne može voditi dugoročnom razvoju zemlje.

Izbor je dakle: stiskati plaće i druge javne troškove te svjesno erodirati javne sustave u kvaliteti i obuhvatu kako bi uskladili izdatke s malim BDP-om ili graditi kvalitetniji sustav javnih usluga (koji vjerojatno neće biti jeftiniji) i stvarati pretpostavke za održiviji i snažniji ekonomski i društveni razvoj. Ovo potonje je u interesu većine građana, no taj pristup traži i aktivnu ulogu politike i zauzimanje jasnog stava oko toga kakvu ulogu države želimo u budućnosti.