Koliko Njemačka može ulijevo? Može li Scholz uz Zelene prihvatiti i Ljevicu (Die Linke)?

Socijaldemokrati ne namjeravaju Kršćanskim demokratima više biti manjinski partner u vladi, a Kršćanski demokrati ne žele biti manjinski partner nikome. Zeleni su dakle u svakoj kombinaciji, bilo u 'Jamajka koaliciji' (sa CDU/CSU i Liberalima) ili u koaliciji sa Socijaldemokratima. Nitko ne želi s radikalnom desnicom, no mogu li se radikali iz Ljevice odreći soocijalizma i riskirati da u koalicijskoj vladi izgube profil

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Kölnu

Što se više približava 26. rujna, ishod njemačkih izbora izgleda sve neizvjesniji: prema ispitivanjima mnijenja, sad ne samo da kandidat socijaldemokrata Olaf Scholz uživa simpatije najvećeg dijela birača nego je i njegova stranka čak prestigla i kršćanske demokrate. I u strankama nervoza raste i mobiliziraju se sve snage: stanje je previše ozbiljno da bi se sad brinuli zbog pandemije. Doduše, na mitinge se – teoretski – smije doći samo uz prijavu i uz pridržavanje mjera protiv korone, ali… Ima i stranačkih štandova po gradovima, a stranački podmladak je poslan obilaziti kuće.

Odakle taj preokret naklonosti prema socijaldemokratima i što je njemačkim biračima toliko privlačno kod Olafa Scholza? I drugo pitanje, koje se postavlja i izvan granica ove zemlje: koliko Njemačka može i hoće skrenuti lijevo?

S jedne je strane rast SPD-a rezultat pada popularnosti i kandidatkinje Zelenih Baerbock i kandidata CDU/CSU Lascheta, ali nipošto samo to. Scholz se doživljava kao miran, staložen i stručno potkovan kandidat, ukratko: pravi Hanzeat. On je doduše rođen u Osnabrücku, ali je njegova obitelj brzo preselila u Hamburg kamo je krenuo u školu. To je pedigre koji u Njemačkoj nešto znači: Willy Brandt je rođen u Lübecku, a ‘pravi’ Hamburžanin Helmut Schmidt bio je gradonačelnik tog lučkog grada prije nego što je postao kancelar. Mora se reći kako vladavina Schmidta nije svima – pogotovu ljevičarima – ostala u dobrom sjećanju: to je bilo doba i terora RAF-a i utrke u nuklearnom naoružanju sa SSSR-om kad je Schmidt jasno stao na stranu Zapadnog saveza. Ali početak osamdesetih u Njemačkoj nisu bila loša vremena.

Ipak, teško se može reći kako je Olaf Scholz pokazao talent za liderstvo kakav se vidio i kod Schmidta i pogotovu kod Brandta. Na karizmu Willyja Brandta ne treba ni podsjećati: bilo da je to bio njegov poklek pred spomenikom žrtvama nacista u Varšavi, bilo da je to njegov zajednički nastup, kao tadašnji gradonačelnik Berlina, s američkim predsjednikom Kennedyjem nakon podizanja Berlinskog zida (da, baš onda se čula legendarna rečenica JFK-a “Ich bin ein Berliner“).

I Schmidt je ostao u kolektivnom sjećanju kod povijesne poplave Hamburga 1962.: na vlastitu je ruku poslao u spašavanje i tada još mladu njemačku vojsku, a za pomoć je zamolio i savezničke snage stacionirane na sjeveru Njemačke. Kancelar Adenauer se u Bonnu pjenio od bijesa: kako može nekakav gradonačelnik pokrenuti maltene međunarodnu vojnu operaciju na tlu Njemačke a da njega nitko nije pitao? Ali takav je bio Helmut Schmidt: prvo treba riješiti problem, a tek onda razmišljati o nadležnostima i političkim taštinama.

Slavni hamburški prethodnici Olafa Scholza: Helmuth Schmidt i Willy Brandt (Wikimedia Commons)

Umjesto takvih slavnih momenata, Olaf Scholz u svojoj političkoj prošlosti ima mnogo više trenutaka koje bi i sam  možda najradije zaboravio. Ali još ih ima koji sve pamte, počev od početka karijere Scholza u Mladim socijalistima (Jusos) Hamburga u osamdesetima kad je jasno bio na strani frakcije Stamokap. To su bili mladi aktivisti koji su vjerovali kako treba uspostaviti monopol državnog kapitala (Staatsmonopolkapitalismus), dakle kako je jedini ‘pravi’ oblik socijalizma kakav je u SSSR-u ili DDR-u.

Njih pak očima nisu mogli vidjeti mladi također socijalisti koji su težili ‘socijalizmu s ljudskim licem’ (njima je pak i tadašnja Jugoslavija bila uzor), ali iz tog doba su i Scholzove izjave o Njemačkoj kao “čvrstom uporištu krupnog kapitala u Europi” koji se tu drži samo uz pomoć NATO-a – kojeg već i zbog toga treba ukinuti. Scholz je tada poslušno slijedio Kurta Wandta koji je, zajedno sa svojom partnericom Traute Müller, dominirao socijaldemokratima Hamburga. Ali onda je 1989. došlo do sloma istočnonjemačkog ‘radničkog raja’, a otkriveni su dokumenti iz kojih se vidi kako je Kurt Wandt bio aktivan i plaćeni djelatnik istočnonjemačke tajne službe. Ne samo Wandta, nego je i Traute Müller to koštalo političke karijere, ali Scholz je odmah promijenio košulju.

No Scholz se i bez te mrlje morao još snaći u vječitim sukobima različitih frakcija među njemačkim socijaldemokratima. Bio je gorljivi protivnik Gerharda Schrödera kad je on 1978. trebao postati predsjednik Jusosa, ali kasnije ga je upravo Schröder želio kao glavnog tajnika stranke, dakle osobu koja pazi da se svi drže partijske linije. Popularnost Scholza među drugovima nije bila osobito visoka: na prvim izborima za tajnika 2002. još je i dobio 91,3% glasova stranačkih delegata, ali već 2003. je dobio sramotnih 52,6%.

Schröder je kiptio od srdžbe jer je bilo jasno da se to zapravo tiče njega: Scholz je već tada pokazao kako je spreman i voljan biti vjerni vojnik partije. Ako je Schröder šef, onda će on činiti što mu Schröder kaže – a radilo se i o, među ljevičarima, izrazito nepopularnim mjerama kao što je reforma potpore za nezaposlene (takozvani Harz IV.) kao i o cijeloj  Schröderovoj, u osnovi neoliberalnoj Agendi 2010. po kojoj je taj kancelar stekao nadimak ‘Drug šefova’ (Genosse der Bosse).

U Schröderovoj vladi Scholz je zadnje dvije godine bio ministar rada, ali po dolasku Angele Merkel se vraća u Hamburg. Tamo je izabran za gradonačelnika – ali umjesto zvjezdanog trenutka, kao kod Schmidta, tu je još jedna velika mrlja u Scholzovoj karijeri. Kao domaćin susreta G20 godine 2017. grad će ostati u sjećanju po neviđenim neredima – i nevjerojatnoj brutalnosti policije prema prosvjednicima. Doduše, u hamburškoj je policiji još dobrim dijelom bila ekipa koju je postavio bivši senator za unutrašnje poslove, notorni desničar i zagovornik ‘reda i zakona’ Ronald Schill, ali već je i u planiranju – u čemu je Scholz sigurno imao svoje prste – bilo očitih propusta: mjesto susreta državnika bilo je u neposrednoj blizini socijalnih žarišta, gdje je svatko mogao pretpostaviti da će biti nevolja.

Scholz je i nakon prizora gorućih automobila i kaosa na ulicama Hamburga odlučno stao uz policiju tvrdeći kako “nije bilo” i kako “odlučno odbacuje” optužbe o policijskom nasilju i kako su to tek “denuncijacije”. Da doista “nije bilo” policijskog nasilja onda bi teško bilo i čak 115 istražnih postupaka protiv policijskih službenika, od toga 92 slučaja osnovane sumnje uporabe prekomjerne sile u službi.

Položaj gradonačelnika, koji u slučaju grada-pokrajine Hamburga istovremeno znači i mjesto predsjednika pokrajinske vlade, Scholz napušta prije isteka drugog mandata kako bi 2018. postao ministrom financija u posljednjoj vladi Angele Merkel. I na tom se mjestu najprije istaknuo time – da se nije istaknuo. I kod Merkel se činilo da je najprije ‘poslušan vojnik’ njene vlade. Tako su u ovoj predizbornoj kampanji zapravo dva kandidata koji se očajnički trude izaći iz sjene Angele Merkel: Scholz i Armin Laschet koji kao kandidat CDU/CSU treba pokazati da kršćanski demokrati mogu i bez ‘velike mame’.

Za razliku od Lascheta, Scholzu to očito dobrim dijelom uspijeva: razlog tome je da Scholz nipošto nije tek ‘aparatčik’ koji se nekako iskoprca i kad upadne u nevolje. Kad je riječ o njegovoj stručnosti u ekonomiji, poštuju ga čak i ekonomisti s desnog političkog spektra, a pripada i u rijetku sortu političara koji neće oklijevati pozvati stručnjake i slijediti njihove savjete. To je možda logično u slučaju Sebastiana Dulliena iz Instituta za makroekonomiju i istraživanje konjunkture koji je blizak njemačkim sindikatima. Ali u tim je pozvao i Jakoba von Weizsäckera kao glavnog ekonomista ministarstva, a redovito se savjetuje i s profesorom Jensom Südekumom sa sveučilišta u Düsseldorfu.

Iako to nije bila njegova samostalna nego i odluka Vlade, no Scholz je među stručnjacima ostavio dobar dojam i pri nastojanju da mjere protiv pandemije ne uzrokuju i masovnu nezaposlenost i kolaps gospodarstva. Ekonomisti će možda reći da su iza tih mjera Scholzove (socijaldemokratske) ideje, kako kad je riječ o investicijama u infrastrukturu, tako i kad je riječ o zajedničkom, europskom odgovoru na financijske izazove. A kad je riječ o minimalnom globalnom porezu koji se počinje nazirati, jasno je da ga nikad ne bi bilo da je u Washingtonu još Trumpova ekipa, ali Scholz je i tu imao važnu ulogu.

Tu dolazimo i do pitanja, koliko Njemačka može i želi skrenuti ulijevo: naravno da će to uvelike ovisiti o sastavu neke buduće koalicije. Čak i više nego njemački socijaldemokrati koji se jedva usuđuju vjerovati vrlo pozitivnim ispitivanjima javnog mnijenja, stranka Ljevice  (Die Linke) uvjerena je kako će već za koji tjedan sudjelovati u crveno-zeleno-crvenoj koaliciji koja će vladati Njemačkom. Angela Merkel, koja je na čudan način štedljiva čak i u podršci Laschetu, u jednoj od rijetkih izjava uoči izbora jasno odbacuje i samu mogućnost da CDU/CSU uđe u koaliciju s (krajnjom) Ljevicom. Od Scholza se takva izjava nije mogla čuti.

A kad se slušaju izjave političara Ljevice i čitaju slogani s njihovih plakata, onda je to doista kanonada obećanja koja još jedva imaju ikakve veze s tržišnom privredom. Najavljuju se i veće plaće i mirovine, više državnih izdataka i investicija bez jedne riječi odakle novci – osim većeg poreza za bogataše, ali toliko bogataša jednostavno nema. Ta je izborna buka dobrim dijelom i ‘zviždanje u šumi’ od straha: Ljevica jest bitan politički faktor u nekad istočnim pokrajinama kao što je Tirinška, ali podrška na saveznoj razini sustavno pada. Sad je na 7%, a ne izgleda daleko dan kad će pasti ispod izbornog praga.

Makar je i Scholz u svojim mladim danima rogoborio protiv članstva u NATO-u – što je još stav njemačke Ljevice – ne čini se da će biti spreman prihvatiti povratak nekakvog novog “monopola državnog kapitala” kakav je nekoć zagovarao. Bilo je mnogo buke kad je, zbog korone, na primjer država intervenirala na tržištu dionica i (opet) postala značajan vlasnik zračnog prijevoznika Lufthanse kojemu je burzovna vrijednost pala daleko ispod razine vrijednosti samih aviona koje ima. Ali tad su se čule mnoge Scholzove isprike i obećanje da će se država riješiti tih dionica čim se stanje nešto popravi – što i čini.

Scholz ističe i kako je određivanje minimalne nadnice koju je prihvatila vlada Angele Merkel, zasluga SPD-a i kako će te nadnice biti nešto više. Socijalna solidarnost se topi, a jaz između bogatih i siromašnih u 16 godina Angele Merkel postao je mnogo veći

Planske privrede u Njemačkoj neće biti, ali možda bi se nešto moglo dogoditi u drugom dijelu lijeve politike: više skrbi za socijalno slabe i ugrožene. Tu i stari socijaldemokrati priznaju kako je Scholzu “srce na pravom (lijevom) mjestu”: kao gradonačelnik Hamburga, grada u kojem su stanarine dostigle astronomske visine, dao je sagraditi na tisuće socijalnih stanova. Jer jedino to može pomoći smanjenju  stanarina, nikakva regulacija i državno ograničenje cijene, a što se opet može naći na plakatima Ljevice.

Scholz ističe i kako je određivanje minimalne nadnice koju je prihvatila vlada Angele Merkel, zasluga SPD-a i kako će te nadnice također biti nešto više. Socijalna solidarnost se topi, a jaz između bogatih i siromašnih u 16 godina Angele Merkel postao je mnogo veći. Mirovine, zdravstvena skrb, socijalna pomoć… To su bila postala ‘nevažna’ pitanja i tu bi se od Scholza moglo očekivati više ‘skretanja ulijevo’.

No u kojoj mjeri i u kojim područjima – to će najprije ovisiti o sastavu koalicije. Sad, uoči izbora se čini kako najprije Zeleni mogu računati opet doći na vlast – upravo zato jer im podrška pada i jedva da još ima ikakve šanse da oni budu najveća stranka Bundestaga. Ali ako se može vjerovati SPD-u kako nema nikakvih ambicija i dalje biti manjinski partner CDU/CSU-u, a kršćanski demokrati pak tvrde kako uopće ne žele biti manjinski partner bilo kome, onda u bilo kojoj kombinaciji tu moraju biti Zeleni. Sa CDU/CSU u takozvanoj “Jamajka koaliciji” uz Liberale? Takvi pregovori su se prošli puta otegli u beskonačnost da bi na koncu završili neuspjehom. Sa SPD-om i onda s Ljevicom? Može li Ljevica prihvatiti kompromise, oprostiti se od planova obnove socijalizma i upustiti se u podjednako velik rizik da izgubi profil i bude ‘potrošena’ kao sićušni partner u vladajućoj koaliciji? Ili SPD, Zeleni i Liberali – a baš je Hamburžanin Helmut Schmidt doživio ‘izdaju’ Liberala kad su 1982. promijenili zastavu i stali uz Kohla i CDU/CSU… I to se još pamti.

Nervoza je velika i jer je mnogo toga na kocki: Armin Laschet je predsjednik vlade pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija, a i tamo ga čekaju izbori u svibnju sljedeće godine. Ako sad ne postane kancelar, najvjerojatnije neće više nikad. Socijaldemokrati su polako ispucali sve koji bi uopće mogli preuzeti kancelarsko mjesto, a nitko nije daleko dospio.

Zapravo su ministri financija kao što je Scholz rijetko popularne osobe u vladama – možda s izuzetkom Wolfganga Schäublea (CDU) u prošloj vladi Angele Merkel, kojeg su i građani Njemačke zdušno podržavali u njegovoj svađi s tadašnjom Atenom oko dugova te zemlje. Najpopularniji su obično ministri vanjskih poslova, ali socijaldemokrat Heiko Maas nakon sramote u Afganistanu, bio on osobno kriv ili ne, jedva da ima šansi u dogledno doba. Dakle Scholz – ili još dublji pad u političku beznačajnost.

Zato: zaboravimo na koronu. Na ulice, zvoniti ljudima na vratima, držati govore, javljati se u medije bez obzira koliko nevažni bili… Bit će tijesno.