Njemačka raspravlja kao da je sama na svijetu. Zašto je Europa iščezla iz izbornih diskusija?

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Kölnu

Njemački se parlamentarni izbori vrlo pažljivo prate  i u inozemstvu. Ne bez razloga: u 16 godina staža, Angela Merkel je ne samo nadmašila gotovo sve predsjednike vlada demokratskih zemalja, nego se za to vrijeme nakupio niz promjena i među okrunjenim glavama u Europi.

Ali dok strani mediji pažljivo prate sve što se događa, u samoj izbornoj bitci u Njemačkoj inozemstvo, čak i Europska unija, jedva da se spominju. „Kao da smo izolirani u svijetu“, naslov je komentara Floriana Neuhanna, dopisnika televizijske postaje ZDF iz Bruxellesa. „Da li bih uopće primijetio koliko je ova izborna bitka provincijalna i usredotočena samo na Njemačku (da sam još u Berlinu)? Nadam se da bih. Ali, nakon što sam prije nekoliko tjedana iz Berlina otišao u Bruxelles i njemačke izbore promatram iz europske perspektive to mi još više upada u oči. To je izborna bitka koja ovdje mnoge uznemirava. Njemačka raspravlja kao da je sama na svijetu. Kao da u najvećoj članici EU rasprave, na primjer o većoj autonomnosti EU,  uopće ne igraju nikakvu ulogu?“

Novi dopisnik ZDF-a nabraja niz pitanja o kojima bruje sve europske institucije, ali o kojima kandidati i kandidatkinja za kancelarku tijekom kampanje nisu rekli praktično ni riječ. Redom se doduše opredjeljuju za „više Europe“, ali nije uopće jasno što to znači. Što misle o budućnosti EU kojoj sve više prijete nacionalističke i separatističke težnje? Što misle o zajedničkoj europskoj migracijskoj politici o kojoj se govori svugdje – samo ne u Njemačkoj? Što je s europskim ambicijama u zaštiti klime i gdje je tu Njemačka?

„To je politika koja upravo proizlazi iz provincijskog načina razmišljanja. Prije samo četiri godine,  Martin Schulz, kandidat SPD-a,  Europu je stavio u središte svoje kampanje. Ovaj put nijedna stranka sama od sebe uopće ne želi govoriti o Europi. Možda i zato jer bi te rasprave bile mnogo kompleksnije nego o samo njemačkoj minimalnoj nadnici ili samo o njemačkom povećanju poreza.“ Florian Neuhann upozorava da su takve „čisto nacionalne“ teme u Europskoj uniji zapravo znak nesporazuma i krivog tumačenja nacionalne suverenosti. Svaku značajniju odluku, podsjeća komentator ZDF-a, Berlin često donosi tek u kontekstu – i u okviru europske politike a ponekad i pod prisilom izvana.

Doista, u televizijskim diskusijama troje glavnih kandidata – Kršćanskih demokrata, Socijaldemokrata i Zelenih jedva se nešto čulo o vanjskoj i europskoj politici, u pojedinačnim nastupima još i manje. Iako se sve važnije njemačke stranke u svojim izbornim programima opširno bave Europom i ulogom Njemačke u svijetu. Ne uvijek na sretan način: u programu Kršćanskih demokrata se tim temama posvećuje čak tridesetak stranica, ali to je jedino mjesto na kojem se uopće spominje dosadašnja kancelarka Angela Merkel i to u nabrajanju bivših i pokojnih kancelara Kršćanskih demokrata, Konrada Adenauera i Helmuta Kohla. Spominje ih se zbog njihovih zasluga u stvaranju europske zajednice. Lako je zaključiti da Merkel nije time oduševljena – ni kao političarka, ni kao osoba i žena, što je onda znala i pokazati mlakom podrškom Arminu Laschetu.

• Programi

No inače je CDU/CSU u programu veoma jasan: „Njemačka kao najsnažnija gospodarska nacija Europe mora preuzeti vodeću ulogu i u sigurnosnoj politici. Više nego do sad, Njemačka mora biti spremna, zajedno sa saveznicima i partnerima i uz poštivanje međunarodnog prava, posegnuti za svim instrumentima vanjske, obrambene i razvojne politike – a i vojne, ako je nužno.“ Kad je riječ o Europi: „Naše obećanje glasi: radimo na modernoj Europi koja bi bila sposobna voditi svjetsku politiku kako bi zajedničkim snagama svladala globalne izazove. Zato Europa mora biti sposobnija za djelovanje, hrabrija i odlučnija.“ I kad je riječ o nacionalističkim tendencijama u nekim članicama „naš je odgovor: više Europe!“ Rješenje je više integracije, a ne nacionalističko ograničavanje. EU mora moći brže donositi zajedničke odluke i biti spremna te odluke i učinkovito provoditi. Što se pak tiče pitanja o proširenju Unije, nove članice ne smiju oslabiti unutrašnju stabilnost EU. To da ‘nove članice ne smiju oslabiti EU’ može se međutim tumačiti i kao da bi se probleme na Balkanu – da se sad ne spominje Ukrajinu ili čak Tursku – radije promatralo izvana.

Olaf Scholz je već kao ministar financija imao priliku pokazati svoj odnos prema Europskoj uniji i njemačkoj ulozi u EU, a ta je tema značajno prisutna i u izbornom programu Socijaldemokrata: snažniju integraciju trebalo bi dovesti do ‘prave’ fiskalne, gospodarske i socijalne unije. S koronom se pojavila i potreba za Europom u kojoj se zajednički brine i o zdravlju. EU treba raspolagati vlastitim prihodima – spominje se i naknada za emisiju CO2, kao i oporezivanje digitalnih nadnacionalnih koncerna. Kad je riječ o vanjskoj politici SPD se zalaže za više samostalnosti EU: Unija bi trebala dobiti ‘pravo’ ministarstvo vanjskih poslova, baš kao i zajedničke, europske oružane snage.

Zelenima je prije svega stalo ojačati Europski parlament koji bi trebao dobiti ovlasti kakve imaju i nacionalni parlamenti – dakle neposredni nadzor nad radom Komisije i mogućnost da doista donosi obvezujuće odluke. To ne čudi već zbog broja eurozastupnika ekoloških stranaka, ali i kao rezultat frustracije što EP donosi niz odluka vezanih za očuvanje klime i okoliša, ali koje redom potonu u nekoj ladici. No takve odluke se često i donose zato jer eurozastupnici drugih frakcija znaju da one ionako ništa neće značiti.

Sve se tri najjače njemačke stranke na papiru, u svojim programima, zauzimaju za ‘snažniju Europu’, ‘više Europe’, i značajniju ulogu Njemačke, a Zeleni bi čak da Europski parlament donosi obvezujuće odluke.

I Zeleni žele čvršću monetarnu, ali i socijalnu uniju koja će više ulagati u zaštitu klime, digitalizaciju, obrazovanje i znanost. I oni žele fond za obnovu nakon pandemije pretvoriti u trajni instrument Europske unije, a kod prihoda Unije oni tu dodaju i porez koji bi se nametnuo na proizvode od plastike. U vanjskoj politici žele da Njemačka preuzme veću i važniju ulogu u Ujedinjenim narodima, prije svega kako bi se ta organizacija usredotočila na održiv razvoj i zaštitu klime. No ističu i ljudska prava i institucije pravne države kao temelje njihove vanjske politike.

Želja Zelenih je i reforma Svjetske organizacije, osobito njenog Vijeća sigurnosti koji doista odražavaju stanje svijeta u neko davno doba. I druge njemačke stranke već dugo maštaju da i Njemačka dobije mjesto kao stalna članica VS, a Zeleni žele da to tijelo „pravedno“ reprezentira regije u svijetu  – misli se na države kao što su Indija ili Brazil.

• Minsko polje

No ostaje činjenica da je kritika dopisnika ZDF-a točna – a takvih komentara ima i u drugim medijima. O vanjskoj i europskoj politici jedva da se govorilo, ali zahtjev za „bjelosvjetskom“ njemačkom predizbornom bitkom podjednako je provincijalan i zapravo nepravedan. S izuzetkom populista koji se profiliraju onim što neće i ne žele, vanjska politika je i u drugim državama izuzetno rijetko nešto o čemu se govori pred izbore. Pogotovo u današnjim okolnostima EU i svjetska politika teme su na kojima će se teško zaraditi nekakvi politički bodovi – a lako se mogu izgubiti.

Lako je navesti niz primjera: što poduzeti na već sustavno potkopavanje institucija pravne države u zemljama kao što su Poljska ili Mađarska? Greška bi bila najava oštrih i dosljednih sankcija, a greška je i reći da Varšava ili Budimpešta mogu činiti što ih je volja. U jednom slučaju kandidata čeka kritika što ignorira temelje Europske unije, u drugom bi slučaju optužba bila narušavanje dobrosusjedskih odnosa – koji su se osobito u slučaju Poljske gradili izuzetno mukotrpno. Još je gore ako se postavi pitanje talijanskog javnog duga, konkretno pitanje o stabilnosti eura ili pitanje unutareuropskih odnosa u raspravi o tome treba li EU doista postati ‘super-država’: među članicama su u tom pitanju razlike još uvijek vrlo velike i najelegantnije je držati se općih mjesta.

Smije li jedan političar reći da ga više zanimaju ljudska prava nego jeftin plin za njemačke potrošače. Plinovod Sjeverni tok.

Slično minsko polje je i u vanjskoj politici: što reći o odnosu prema Rusiji i konkretno, o plinovodu Sjeverni tok 2.? Smije li jedan političar jasno reći da ga više ili manje zanima jeftin plin za njemačke potrošače i industriju nego geopolitičke rasprave i ljudska prava? Nije drugačije ni kad se postavi pitanje odnosa prema današnjoj Kini.

Utoliko je točno da se ova predizborna bitka izvana mogla učiniti „provincijalnom“ i „usredotočenom na svoju zemlju“, ali je također gorka činjenica da se takav nacionalni provincijalizam čak još povećao u doba korone. Mnogi su inače redovito putovali, neki su radili u jednoj, a živjeli u drugoj državi, nema malo Nijemaca koji imaju i nekretninu u nekoj drugoj zemlji. U mjerama protiv pandemije tek su rijetki uopće imali priliku svojim očima vidjeti kako se s nevoljama nose europski susjedi. Još se sav život vrti oko stupnja zaraze u Njemačkoj, vlastitoj pokrajini ili čak u gradu u kojem se živi.

No temeljni interes Njemačke jest Europska unija – i tu će jedva koja njemačka stranka i buduća vlada zagovarati nešto drugo. Ali kod detalja – kao što su državni dugovi drugih članica i koliko bi Nijemci to trebali pokriti iz vlastitog džepa – to su bitke i rasprave koje je bolje ostaviti za neku drugu priliku nego ih potezati prije izbora i dok se formira vlada.