Kombinatorika raspleta. Plenkovićeve opcije, oporbene konstrukcije. Novi izbori.

Uz scenarije raspleta postizborne situacije, Zdenko Duka skreće pažnju i na obećanja kakve bi politike vodile desnica i ljevica kad bi uspjeli sastaviti vladu: koje bi poreze uvodili, koje bi institucionalne promjene proveli. A neke bi se stvari mogle dogoditi i same od sebe, na primjer imobilizacija Ustavnog suda, jer u roku reizbora većine ustavnih sudaca dvotrećinska većina koja bi se usuglasila i izglasala ih je - nezamisliva

• Naslovna fotografija: Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković u izbornom stožeru stranke na dan izbora. (Igor Soban / PIXSELL)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

Ustavni sud RH je u petak donio iznimno kontroverzno, „nečuveno“ upozorenje prema kojem predsjednik RH Zoran Milanović ne može biti mandatar za sastavljanje nove Vlade, niti može biti premijer. I u slučaju da Milanović odmah podnese ostavku na dužnost predsjednika RH i prikupi 76 potpisa za mandatara, Ustavni sud bi najvjerojatnije tada donio odluku kojom mu zabranjuje premijersku poziciju. Upozorenje politikantski iskompromitiranog Ustavnog suda RH odmah je izazvalo brojne reakcije a imat će dalekosežne posljedice na situaciju u zemlji i na slaganje nove hrvatske Vlade. Zoran Milanović je upozorenje Ustavnog suda nazvao „pripremom za državni udar“ a udar bi navodno mogao uslijediti ako opozicija uspije sastaviti vladu.

Upozorenje politikantski iskompromitiranog Ustavnog suda RH odmah je izazvalo brojne reakcije. (Tomislav Miletić / PIXSELL)

No, što su ovi parlamentarni izbori zapravo pokazali i donijeli?

Više je opcija, ali rezultati ipak navješćuju da je HDZ bliži tome da nastavi vladati Hrvatskom i u trećem mandatu zaredom, što se nije dogodilo još od ere vladavine prvog predsjednika samostalne Hrvatske Franje Tuđmana. Tuđman je bio predsjednik Republike, a ne hrvatski premijer, ali je s njim na čelu HDZ triput dobio parlamentarne izbore i to bez koalicijskih partnera.

Andrej Plenković je već sad hrvatski premijer s najduljim stažem. Izabran je na čelo HDZ-a, bez protukandidata, u kolovozu 2016. i, ako HDZ nekako skrpi većinu od 76 ruku, pa još i kada bi Plenković ostao na premijerskom mjestu do kraja novog mandata, što je ipak malo vjerojatno, kao šef HDZ-a vremenski bi pretekao autoritarnog Tuđmana. Svakako, ovaj treći mandat, ako ga ikako ostvari, mogao bi mu iz više razloga biti i najteži.

Prva je opcija: S 61 osvojenim mandatom bi HDZ trebao privući krajnje desni Domovinski pokret koji je osvojio 14 mandat i uz samo još jednog dodanog zastupnika – bila bi to većina. Prvo je pitanje želi li DP koaliciju s HDZ-om. Prije izbora nisu isključivali i koaliciju s HDZ-om, ali ni sa SDP-om. Jedini neprihvatljivi su im bili i ostali poslije izbora SDSS te Možemo! Ali, nisu svi za koaliciju s HDZ-om. Zasad je Mislav Kolakušić iz Prava i pravde ali s njihove liste rekao da sigurno neće s HDZ-om, ali on ionako želi dati ostavku na mjestu u Saboru jer ponovno aspirira na unosni mandat u Europskom parlamentu.

Plenković ne želi DP, to mu je velika muka iz više razloga. Prošlog je mjeseca DP protiv Plenkovića predao kaznenu prijavu koja se temelji na počinjenju kaznenog djela zlouporabe položaja te omogućavanja protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka stranaca u RH.

Sa zatvorenog sastanka HDZ-ovih aktivista četiri dana prije izbora, Nacional je objavio snimku i transkript Plenkovićevog govora gdje je, među ostalim, Plenković za šefa DP-a Ivana Penavu rekao da ništa nije učinio za Vukovar, da je „uzeo na sebe žrtvu ljudi kojih nema“, da bi „moja pokojna baba mogla biti gradonačelnica Vukovara“, da je postao gradonačelnik „zato što se Marija Budimir ozvučila… To su kvarni ljudi. Zli ljudi s kojima nećemo imati posla. Nema nikakvih dilema. Nemojte biti zavarani, joj to su desni, naši su Hrvati. Nisu. Oni su srušili Kolindu, sutra će srušiti nas. To morate znati“. Pritom je još i zastupnike Mosta nazvao „bolesnicima“ koji su „za Vrapče a ne za Gornji grad“. Tu je snimku netko iz Plenkovićevog šireg kruga najhitnije dostavio Nacionalu, svakako ne dobronamjerno za Plenkovića.

Treba podsjetiti da je DP i nastao kao bivše desno krilo HDZ-a, nakon što je Plenković najavio smjer HDZ-a ideološki više k centru. Tako da bi prihvaćanje DP-a u HDZ-ovu koaliciju bilo na neki način „povratak diteta materi“. Uzeti cijeli Domovinski pokret značilo bi za Plenkovića oformiti osjetno desniju Vladu nego što je ima sada. Kakav je da je, nije to baš njegova politika, osim ako nije iz velike nužde. Ali ako je za vlast može valjda sve. Zatim, to bi jako narušilo njegov proeuropski imidž do kojeg mu je jako stalo u inozemstvu i u EU. Morao bi zbog desničara i Srbe izbaciti iz koalicije i iz Vlade. Osim toga, ako uzima tako jaku stranku u koaliciju, morat će pristati na mnoga njihova traženja a tko zna i koliko mjesta u Vladi. Plenković premijer, a Penava vicepremijer? Ili, ajde malo blaže, Mario Radić vicepremijer? I, vjerojatno još nekoliko DP-ovih ministara u Vladi, a Plenković je naučio u dva mandata sve više vladati autokratski.

Domovinski pokret bi puno lakše prešao k HDZ-u kad bi šef HDZ-a bio sadašnji potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane Ivan Anušić. (Robert Anić / PIXSELL)

Možda i najvažnije – time bi Plenković gubio sadašnji utjecaj jer je situacija takva da bi DP puno lakše prešao k HDZ-u kad bi šef HDZ-a bio sadašnji potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane Ivan Anušić. Oni su s njim dobri, ideološki se slažu i Anušić zagovara njih i prihvaća ih. A Ivan Anušić je osvojio najveći broj preferencijalnih glasova među svim kandidatima na listama HDZ-a, a i uopće (37.527), pa tako i više nego četiri tisuća glasova više i od Andreja Plenkovića (33.080). Ako mu Anušić uvede DP u Dvore, Plenkovićeva je pozicija ugrožena. Osjetio je to Plenković prije nekoliko mjeseci i odmah iskoristio priliku da umjesto skandaloznog Marija Banožića, za ministra obrane i potpredsjednika Vlade makijavelistički postavi Anušića, dakle najbliže k sebi. Dok je na dočeku izbornih rezultata u Westinu, u dubokoj noći Plenković govorio okupljenima, poslagao je oko sebe sve glavne stranačke uzdanice, no na pozornici nije bio i Ivan Anušić.

Osim svega toga, za lakše vladanje, najprobitačnije je za Plenkovića „kupovati“ zastupnike pojedinačno, kao otpadnike iz nekih, bilo kojih stranaka ili po jednog-dva zastupnika malih parlamentarnih stranaka. Onda nisu potrebni niti koalicijski ugovori, mogao bi vladati samostalno, a ovi su samo glasačka mašina. Idealni bi za to bili, recimo, Socijaldemokrati. Plenković im je mjesecima komplimentirao, jedino njima iz opozicije, ali ih nema, oni uz 17 zastupnika, kao najjači oporbeni zastupnički klub u dosadašnjem Saboru, nisu na ovim izborima dobili baš nikoga.

Druga je opcija da Plenković i HDZ učine sve što mogu da sastave većinu bez DP-a kao stranke. To bi Plenković najviše htio ali će to biti teško. Dobro, na tom putu odmah bi privukao sedam zastupnika nacionalnih manjina, najvjerojatnije bez Armina Hodžića koji je osvojio mandat kao Bošnjak i skloniji je opoziciji. On je jedini novi zastupnik među predstavnicima manjina u odnosu na prošli mandat. Tada bi HDZ-u nedostajalo još osam zastupnika. Pa kad bi to bila dva iz IDS-a, dva Nezavisne liste Matije Posavca i jedan iz Fokusa, trebalo bi privući još samo trojicu. Naravno, u sklopu te opcije je i cijepanje Domovinskog pokreta. Tako da samo jedan dio njih čine HDZ-ovu većinu. Tada opet HDZ nema prevelikih obaveza da programski udovoljava zahtjevima.

Neka je podvarijanta da se DP pocijepa pa HDZ preuzme nekolicinu njihovih zastupnika, one koji će pristati i na sve srpske zastupnike manjina i tako ostvariti većinu, i bez spomenutih liberalnih opcija koje je teško privući.

Sad kad Milanović više ne bi smio biti u igri, njegova opcija bi trebala dogovoriti novog potencijalnog mandatara. (Luka Stanzl / PIXSELL)

Treća je opcija ona teško ostvariva „nuklearna“ varijanta da SDP, unatoč lošem rezultatu od samo 42 zastupnika, okupi većinu. Navodno je Milanović večer poslije izbora ima 57 potpisa za sebe kao premijera. Osim SDP-a i koalicijskih partnera Centra, HSS-a, Glasa i Dalije Orešković, opet navodno su za njega potpisali zastupnici Možemo!, IDS-a, Nezavisne liste Matije Posavca i zastupnik Fokusa. Kad bi potpisali još svih 11 zastupnika Mosta te osam manjinaca, SDP i Milanović imali bi većinu od 76 ruku. Sad Milanović više ne bi smio biti u igri, trebalo bi dogovoriti novog potencijalnog mandatara. Čak i kad bi se to dogodilo, kako stvari stoje, Most zapravo ne bi smio ući u Vladu jer bi zastupnici Možemo! tada, po svim najavama, uskratili svoje potpise. Nipošto ne bi podržali Vladu u kojoj je „crna desnica“, dapače oni su „brana“ protiv nje.

Čini se da predstavnici nacionalnih manjina više vole Plenkovićevu izvjesnost i, kako on to sam kaže, stabilnost, pa makar je i licemjeran i bahat, nego sadašnju opoziciju. Još važnije je i to da je vjerojatno najutjecajniji u toj grupi manjinaca i dalje predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac koji s Milanovićem, a onda i sa SDP-om ne može surađivati nakon što su zaratili u ožujku 2021. oko kandidature profesorice Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda, koju je Milanović bio predlagao. Pupovac je tada objavio dio privatnih poruka između Milanovića i njega, u kojima ga je Milanović vrijeđao. Osim toga, Pupovac je odavno veliki fan Andreja Plenkovića za kojeg je na početku prvog Plenkovićevog mandata kazao da se „takvi kao Plenković plaćaju suhim zlatom“. Moguće je vremenom uvidio da ovaj nije „suhog zlata“ vrijedan, ali mu je druga strana još uvijek lošija opcija. Naravno, ako se ne pokaže da Plenković izbacuje tri srpska predstavnika iz koalicije zbog uvjetovanja DP-a.

Tu je onda i Furio Radin koji uvijek djeluje usklađeno s Pupovcem, pa predstavnik mađarske manjine Robert Jankovics, koji je jedini dobio ove izbore bez ijednog protukandidata. Postao je poznat i kao radikalni zagovornik tzv. Lex AP-a, uz argumentaciju da ljudi iz DORH-a koruptivno dilaju selektivne informacije odabranim novinarima, najvjerojatnije – za značajan iznos novca. Romski predstavnik je Veljko Kajtazi koji je također svojedobno imao fight s Milanovićem.

Predstavnici manjina su uz HDZ i zbog toga jer su manjinske institucije dobile u posljednja dva mandata zaista značajan novac. (Patrik Macek / PIXSELL)

Koliko god su Arsen Bauk i Peđa Grbin govorili da bi se SDP trebao potruditi privući predstavnike manjina na svoju stranu, ne može se to očekivati. Oni su uz HDZ i zbog toga jer su manjinske institucije, što naravno ne znači i građani nehrvatske etničke pripadnosti, daleko od toga, dobile u posljednja dva mandata zaista značajan novac koji im je dodijelila Plenkovićeva vlada.

Četvrta opcija su ponovljeni izbori. Zoran Milanović u ulozi predsjednika RH, kako je rekao, čekat će sve dok mu netko ne donese 76 potpisa za parlamentarnu većinu i sastavljanje Vlade. Do tada – nema mandatara Vlade. Ustav RH u članku 109.a nalaže da ako mandatar ne sastavi vladu u roku od 30 dana od dana prihvaćanja mandata Predsjednik RH mu može produžiti mandat za najviše još 30 dana. Ako ne sastavi vladu ili ona ne dobije povjerenje, onda 30+30 dana za sastavljanje dobiva novi mandatar. Ako ni on ne uspije, tada predsjednik RH imenuje privremenu nestranačku vladu i raspisuje izbore.

I novi Sabor se sam može samoraspustiti, uz većinu glasova zastupnika. Ali, naravno, Hrvatski sabor najprije treba konstituirati. Prvi realni test koji pokazuje ima li netko većinu od 76 je baš trenutak konstituiranja Sabora. Prema 74. čl. Ustava RH predsjednik Republike saziva konstituirajuću sjednicu najkasnije 20 dana nakon provedbe izbora, a Sabor se konstituira izborom predsjednika Sabora.

Ako nitko nema većinu, neće moći biti izabran predsjednik i Sabor se neće moći konstituirati. Tako je osmi saziv Hrvatskog sabora započeo prvu sjednicu 3. prosinca 2015. godine pa je zbog toga što nije mogao biti izabran predsjednik sjednica prekinuta i novom sazivu nije počeo teći mandat. Konstituiran je 28. prosinca iz drugog pokušaja izborom Željka Reinera za predsjednika.

Inače, glavni potencijalni king maker – Domovinski pokret kao ultrakonzervativna stranka – inzistira na deratifikaciji Istanbulske konvencije „jer ona promovira rodnu ideologiju“. Demografski problem Hrvatske smatraju ključnim. Poznato je da smo već godinama među 10 zemalja u svijetu s najstarijim stanovnicima. DP tvrdi da hrvatska policija (svjesno) krši Zakon o nadzoru državne granice, hapseći samo krijumčare ljudima, ali ne i migrante koji onda slobodno šeću zemljom. Hoće hitno zaustaviti „zamjenu stanovništva“, implicirajući da su je globalisti zapravo namjerno smislili tako da Hrvati napuste Hrvatsku, a u nju dosele useljenici iz trećih zemalja.

Zaboravljaju pritom da je u globalističkoj Sloveniji broj stanovnika narastao danas u odnosu na 1990. godinu, a u Hrvatskoj, koja barem u svom prvom desetljeću za vrijeme Franje Tuđmana, nipošto nije bila globalistička – ostala je u istom razdoblju bez 900 tisuća ljudi. Taj skoro pa milijun njih izabrao je da živi negdje drugdje jer im ovdje nije bilo dobro. A politika bi to što nije dobro trebala mijenjati.

DP je zaista imao uspješnu, za njihove simpatizere kampanju s jasnim, kratkim porukama. „Ustani i ostani!“ a spot „Crven, bijeli, pravi“. Ocjenjuje se da su DP i Možemo! imali najbolju, najjasniju kampanju.

Domovinski pokret je na izborima 2020., kad ga je vodio Miroslav Škoro, osvojio 16 mandata, ali se vremenom i više nego prepolovio, pa je u ožujku 2024. završio na samo šest zastupnika u saborskom klubu. To bi mogla biti pouka i za sadašnji trenutak kad bi priklanjanje bilo HDZ-u, bilo SDP-u moglo rezultirati raskolom u stranci.

U četiri godine kao da se ništa bitno nije promijenilo

Iako glavna posljedica rezultata izbora, to tko će vladati, nije još do kraja poznata, rezultati nalikuju onima iz 2020. godine. U četiri godine kao da se ništa bitno nije promijenilo. HDZ je s partnerima dobio pet mandata manje (61), SDP s partnerima jedan mandat više (42). Treći je Domovinski pokret s dva mandata manje (14), Most i (novi) Suverenisti četvrti s tri mandata više (11), onda Možemo! i partneri s tri više (10). IDS je dobio jedan mandat manje (2), Nezavisna lista Matije Posavca (2) i Fokus (1) su novi na izborima.

O presudnom utjecaju D’Hondteovog načina izračunavanja mandata govori podatak da je za SDP i za Možemo! glasalo je ukupno 731.750 birača, gotovo dvije tisuće više nego za HDZ (731.750). Ali HDZ ima 61 mandat a SDP i Možemo! ukupno 52. I to je poticaj za neke novinare koji pišu da su za ljevicu izbori izgubljeni u lipnju 2023., kad je Možemo! odbio predizbornu koaliciju s SDP-om. Možemo! je radio najbolje za sebe, ne možemo znati što bi bilo da je bilo drugačije.

Od 2020. nijedna nova stranka koja bi nešto više značila nije se pojavila. Godine 2011., kad je uvjerljivo pobijedila lijeva koalicija predvođena Milanovićem, pojavili su se laburisti i osvojili šest mandata. Most, kao platforma, tada još i ne kao stranka, osvojila je na izborima 2015. čak 19 mandata. Na izborima 2016. nova „treća opcija“ Živi zid ima osam mjesta, 2020. Možemo! sedam mandata. Ove godine skoro pa ništa novo, osim što će Plenković teže, a možda čak neće nikako sastaviti vladu.

Ono što je očito je da su ovo već treći parlamentarni izbori u kojima pretežu glasovi za desnicu. U ukupnom udjelu glasova, ljevica već desetak godina slabi. Mogli bismo reći – tako je to u Hrvatskoj. Djelomično, tako je to i u Europi. Ali kod nas, čini se da bi to mogli dovesti u vezu i s velikim iseljavanjem iz Hrvatske, osobito posljednje desetljeće. Iako to doista nije istraženo, logično je zaključiti da zemlju više napuštaju oni koji su sposobniji i obrazovaniji, koji se mogu vani lakše snaći. A takvi su ipak više skloniji liberalnim nego konzervativnim opcijama.

Ulazak RH Zorana Milanovića u predizbornu bitku onog istog dana kada je raspisao parlamentarne izbore, pokazalo se odmah, s njegove je strane bio je ipak igra na sigurno. Nije on tada uopće izašao iz „zone komfora“, kako je bio kazao novinarima pred Hrvatskim arhivom, 15. ožujka kada je izazvao veliko iznenađenje s najavom SDP-ove kandidature za premijera.

Vrlo brzo je priopćio da ne misli dati ostavku na predsjedničko mjesto. Ne možemo znati, ali da je dao ostavku i ušao u izbore kao kandidat, Rijeke pravde bi vjerojatno prošle možda i osjetno bolje. Zamišljeno neideološko okupljanje svih (od ljevice do desnice i obratno) protiv HDZ-a bila je njegova osnovna ali i jedina potka za pobjedu na izborima.

Milanović je poručivao: Glasajte za bilo koga, osim za HDZ-a. Arsen Bauk je u jednom televizijskom istupu zajedničke točke ovako opisao: 1/ poboljšanje standarda građana; 2/ bitka protiv korupcije; 3/ jednakost svih građana pred zakonom. Bi li te tri točke svi potpisali, pitao je Bauk. I odgovorio: Bi!

Iz Možemo! stalno poručuju da neće u vladu s desnicom. (Goran Stanzl / PIXSELL)

No, ako iz Možemo! stalno poručuju da neće u vladu s desnicom, štoviše da će biti brana „ulasku crne desnice u vladu“, bjelodano je da od Vlade s lijeva na desno i obratno teško da može biti.

Milanovićeva najava da će postati premijer Vlade nacionalnog spasa (protiv HDZ-a) već je tri dana kasnije rezultirala anketom Nove TV prema kojoj je rejting SDP, u odnosu na nekoliko tjedana ranije, porastao za devet poena u odnosu na njihovu raniju anketu – na 22,6 a ad hoc ispitivanje o tome tko im je prihvatljiv kao premijer, pokazalo je da je za Milanovića 32 posto, za Plenkovića 30 posto, za Sandru Benčić 12 posto, itd. Ali, osjetilo se i po općem raspoloženju i po sljedećim anketama da se rejting Milanovića, a time i SDP-a ispuhao i da je SDP počeo padati. Konačni rezultati pokazuju da SDP-u ulazak Milanovića u igru nije puno donio. Da, izazvao je osjetno veći interes za izbore pa je izlaznost, sigurno ne samo zbog njega, bila odličnih 62,4 posto. Čim se Milanović uključio u sumnjivim ustavnim okolnostima, neki su se SDP-ovi partneri odmaknuli,  a neke je SDP eliminirao jer se osjetio jačim nego prije.

Što je tokom kampanje Milanović u funkciji predsjednika Republike više nepotrebno omalovažavao i vrijeđao, čini se da je više gubio birače, nego što ih je dobivao. Bilo bi najbolje da je poslije svoje najave da je premijerski kandidat Rijeke pravde zašutio. To pokazuje sada i ovo sporno upozorenje Ustavnog suda. Milanović je bio prekrio sve, SDP i Grbin postali su nevažni, a i vidjelo se da nekoordinirano vode kampanju. O programu SDP-a i partnera koji je solidno napisan, malo se čulo. U isto vrijeme, HDZ se potpuno mobilizirao, kao kontru Plenković je počeo napadno hiniti kako je racionalan, smiren, čak uključiv. I, HDZ je odradio kampanju. Nije to bilo ništa posebno, ali trudili su se i osjetno bolje organizirali od SDP-a. Oni su kao spremni „Za sve izazove“ dočekali „Rijeke pravde koje dolaze“.

Prije ulaska Milanovića, očekivalo se da će glavna tema kampanje biti HDZ-ova korupcija i postavljanje Ivana Turudić na mjesto Glavnog državnog odvjetnika. (Patrik Macek / PIXSELL)

Prije ulaska Milanovića, očekivalo se da će glavna tema kampanje biti HDZ-ova korupcija, postavljanje na mjesto Glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića, čovjeka koji ležerno laže i druži se s osobama iz kriminalnog miljea, da će to biti HDZ-ova klijentelistička pogodovanja i zloupotreba moći i utjecaja. Da, bila je dobrim dijelom, ali su Plenković i HDZ to amortizirali prokazivanjem Milanovića kao kršitelja Ustava, iskoristivši situaciju u kojoj predsjednik RH koji bi se po Ustavu trebao brinuti za „usklađeno djelovanje te stabilnost državne vlasti“ praktički sudjeluje u kampanji protiv HDZ-a i najavljuje da će biti novi premijer.

Milanovićeva „kampanja“ se i te kako razlikovala od SDP-ove. Milanović je vjerovao da može mesijanski ujediniti svu oporbu, pa je zato govorio da je dobar glas za bilo koga, osim za HDZ. Priča o tzv. Trećoj republici ostala je nejasna, nanizao je o njoj neke naznake. Po njemu, treba eutanazirati Ustavni sud RH. To bi se bez obzira na ishod izbora, u praksi moglo i dogoditi jer će vjerojatno teško biti dobiti dvotrećinsku većinu u Saboru za bilo što, pa tako i u izboru za ustavne suce. A vrlo skoro, do ljeta, samo troje sudaca neće podlijegati reizboru. U Treću republiku vjerojatno potpada i to da se strancima u Hrvatskoj ograniči turističko rentanje kuća. SDP je za porez na nekretnine, Možemo! također. Ali HDZ nije. Milanović je za poreze za banke, besplatno studiranje i doktorate i da pacijenti s iskaznicom dopunskog osiguranja moraju u privatnim bolnicama, poliklinikama imati isti tretman kao klijenti koji plaćaju.

SDP-ova tri prva poteza bi bila micanje Turudića, ukidanje Lex AP-a i hitno povećanje mirovina za 10 posto i uspostavljanje novog načina usklađivanja mirovinama s plaćama. To bi možda zaista, osim HDZ-a naravno, podržale sve sadašnje opozicijske stranke i mogli bi biti prvi potezi te neke široke i jako teško ostvarive antihadezeovske većine. Ta bi Vlada možda učinila nekoliko takvih antikorupcijskih poteza i poslije tog „čišćenja“ terena mogla bi se i raspasti i mogli bi u nove izbore.

Ali, što treba očekivati od HDZ-a i vjerojatne njegove nove Vlade? Ako ne bude nekih drastičnijih promjena u desno zbog mogućeg koaliranja s DP-om, treba očekivati politiku „kontinuiteta“ i „stabilnosti“ i dosta opreznu unutarnju politiku bez ključnih teških reformi koje bi razvlastile ovu „stranačku državu“, planirale kako dugoročno dići efikasnost ekonomije i poljoprivrede, decentralizirati zemlju. Prema procjenama stručnjaka, trenutačno europski novac podiže hrvatski BDP za nekih 4-5 posto. Europskog novca bit će sve manje.

HDZ obećava 125.000 novih radnih mjesta, prosječnu neto plaću 1600 eura neto, prosječnu mirovinu 750 eura, do 2028. Do 2030. svako dijete bi trebalo imati mjesto u vrtiću. Opet će prepoloviti vrijeme čekanja na dijagnostičke preglede! Obećavaju mjere s kojima će veliki broj praznih stanova staviti na tržište. Također, sigurnost, visok međunarodni ugled i prepoznatljivost Hrvatske. U okolnostima u kojima sarajevski Dubioza kolektiv pjeva da „fali samo dlaka do Trećeg svjetskog rata“. Ono što HDZ nije obećao ali što mi možemo prognozirati iz njegovih pripremnih poteza posljednjih mjeseci pa i godina je još oštrije zarobljavanje državnih ali i drugih institucija te medija. Izvjesni vid represije protivan demokraciji. To će biti HDZ-ov trend.

Već za mjesec i pol čekaju nas izbori za Europski parlament. Tako da u superizbornoj godini ni za koga nema opuštanja. HDZ je u tim izborima obično nešto slabiji nego u parlamentarnim, osim toga i utjecaj D’Hondta je manji jer je samo jedna a ne deset izbornih jedinica. Vidjet ćemo koga će HDZ staviti na liste. Listu za europske izbore već je utanačio jedino SDP. Možda i zbog toga da neki mogući kadrovski potresi poslije parlamentarnih izbora ne bi poremetili listu za 9. lipnja.