Komfor dogmatizma. Kandidat s nogom u grobu i kandidat s nogom u zatvoru

Sjedinjenim Državama caruje dogma, piše Ivo Škorić u svojem pregledu aktualne političke situacije u toj državi. Dogma oko ograničenja brzine, oko nošenja oružja, oko niskih poreza. Rijetko tko je racionalan, osim možda milijardera, koji vrlo dobro znaju svoje prioritete, bez obzira na posljedice po ostatak ljudske vrste.

• Naslovna fotografija: Predsjednička debata Joea Bidena i Donalda Trumpa (CNN)

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za gotovo sve tzv. omladinske publikacije u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. živi u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar.  Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

Spinozin biograf, Ian Buruma, misli da jedino Spinoza može spasiti našu Republiku: sloboda da se misli racionalno a ne dogmatski je njegova najveća ostavština. Spinoza je međutim umro mlad i napušten od svih. Ljudi su ga se plašili, bojali su se što će biti s njima ako budu viđeni s njim. Ljudi su uvijek nalazili komfor u dogmi. I slobodu samu su učinili dogmom. Nitko više ne misli racionalno. Nego u okviru svoje dogme. Tehnologija društvenih mreža i algoritama je to samo pojačala i pospješila. Racionalnog izbora više nema. I ostaje nam birati između kandidata s jednom nogom u grobu i kandidata s jednom nogom u zatvoru. Postoji i treće-stranački kandidat, s mrtvim crvom u mozgu. I to uopće nije sinopsis neke nove političke komedije na Netflixu: to je naša američka realnost, naš bliješteći grad na brdu, uzor svijetu.

Kako se Buruma može nadati da bi Amerikanci mogli naglo postati Spinoze i napraviti racionalan izbor u studenome, kad Nate Silver u istraživanjima javnog mnijenja (za 538 i NYT) pokazuje kako Biden, unatoč visokoj zaposlenosti i najvećem rastu plaća u zadnjih 40 godina, opraštanju studentskog duga, te smanjenju jaza u primanjima između bijelaca i crnaca, upravo najviše povjerenja gubi među ljudima niskih primanja, mladima i manjinama? Je li moguće očekivati racionalan izbor od potrošača koji svoje mišljenje o stanju ekonomije formiraju prema stanju na burzi, iako većina nema udjela u tržištu dionica, kako piše Paul Krugman?

U CNN televizijskoj debati 27. lipnja Biden je djelovao umorno i potrošeno, kao čovjek svojih godina, monotono i nesigurno prolazeći kroz pripremljene odgovore, tako da je Trump zajedljivo odbrusio kako ga uopće nije razumio i kako nije siguran je li Biden samog sebe razumio. CNN je – racionalno – isključivao mikrofone sudionika osim tijekom odgovora i zabranio publiku u studiju, da spriječi incidente iz 2016. i 2020. No, Trump je zauzvrat odlučio potpuno ignorirati pitanja i na svako pitanje dominirati istim malo presloženim odgovorom o Bidenu kako je uništio zemlju imigrantima i inflacijom.

Na pitanje o 6. siječnju, Trump je odgovorio: “6. siječnja smo imali sigurnu granicu.” Na pitanje o svojoj presudi, rekao je kako bi i “Joe mogao postati kriminalac jednom kad bude izglasan s funkcije.” Na pitanje o Putinu – kako vojni vrh ne podnosi Bidena zbog fijaska u Afganistanu. Na pitanje o Izraelu – kako su EU zemlje dale manje novca za Ukrajinu nego što su SAD dale. Na pitanje o tome kako poboljšati standard crnaca u SAD – drekom kako Bidenova inflacija ubija ljude, a milijuni koji dolaze preko otvorenih granica otimaju kruh domaćim crncima i hispanicima. Na pitanje o ovisnosti o fentanilu – kako imamo visok trgovinski deficit s Kinom. Na pitanje o penzijama – kako sve što Biden kaže je laž. Na pitanje o klimatskoj krizi – kako Biden nema podršku policije nigdje u zemlji (a usput, on, Trump je apsolutno za čistu vodu i čist zrak).

Je li racionalnije birati starca koji fuflja, ali se barem trudi odgovoriti na pitanja, ili grandioznog, narcisoidnog lika, koji sustavno i smišljeno odbija odgovoriti

Na pitanje o cijeni brige za djecu – kako je on otpustio nekog generala (svi smo još zbunjeni koga i zašto), a kako Biden nije otpustio nikog nakon fijaska u Afganistanu. Djecu i brigu za njih uopće nije niti jednom riječi spomenuo. Nije ga briga za mlade obitelji regularnih primanja. CNN voditeljica mu ipak nije htjela dopustiti da izbjegne odgovoriti na pitanje hoće li ovaj puta priznati izbore ako izgubi, te je, nakon što je ona četvrti puta ponovila pitanje, odgovorio: “da, ako budu fer i po zakonu” – je li racionalnije birati starca koji fuflja, ali se barem trudi odgovoriti na pitanja, ili grandioznog, narcisoidnog lika, koji sustavno i smišljeno odbija odgovoriti s da ili ne na ijedno pitanje?

Vodeći kolumnisti NY Timesa pozvali su Bidena da odstupi od kandidature. (New York Times)

S druge strane, je li racionalno svjesno birati kandidata koji je očito više za starački dom nego za predsjedničku palaču? Dan nakon debate, naslovnica NY Timesa osvanula je vapajem: Bože pomozi nam. Svi komentatori su zaključili da je u sučeljavanju pobjedu odnio Trump. Laž je nadglasala istinu. U rijetkom nastupu panike i očaja, dva vodeća kolumnista – Thomas Friedman i Paul Krugman – su oba napisala kolumne, u kojima sugeriraju da bi Demokratska stranka pod hitno morala naći novog kandidata, i da bi Biden, kojeg obojica, kako naglašavaju, vole i cijene, trebao dobrovoljno odstupiti kao kandidat. Činjenica je da nitko više i ne očekuje da će nas naš razum spasiti, već se uzdamo još samo u božju providnost.

Amerika je puna sličnih kontradikcija. Biden je prošli mjesec izjavio da do 2030. 50% svih prodanih novih automobila moraju biti električni. Istovremeno je nabio 100% carinu na jeftine kineske električne automobile. Danas je u SAD-u već više od 20 automobila na 1 električni punjač (u Kini je 8) i trećina općina uopće nema punjača. Kako će ljudi tamo voziti električne automobile? Dakle, to već u startu izgleda kao lijepo političko obećanje, koje sigurno neće biti ispunjeno. I, da, ekonomija se popravlja, ali ne za svakog podjednako. I dalje 60% Amerikanaca  živi od plaće do plaće, a generalni direktori velikih korporacija zarađuju 350x više od prosjeka svojih zaposlenika. Je li to racionalno?

­­

Kako piše Ruchir Sharma, ranijoj generaciji trebalo je 3 godine da uštede za kuću, današnjoj treba 19.

Mladima je danas gotovo nemoguće skupiti dovoljno da kupe kuću i zasnuju obitelj. Ranijoj generaciji trebalo je 3 godine da uštede da kupe kuću. Današnjoj treba 19 godina. Medijalna cijena kuće 2010.  godine bila je 220 tisuća dolara, danas je 420 tisuća dolara, piše Ruchir Sharma (kolumnist Financial Timesa i direktor Rockefeller Internationala) u svojoj knjizi “Što je pošlo krivo s kapitalizmom”. Vrijednost dionica na tržištu je prenapuhana: 1980. tržište dionica bilo je vrijedno 12 tisuća milijardi dolara – što je tada bilo ekvivalentno vrijednosti globalnog BNP. Danas to tržište vrijedi 390 tisuća milijardi dolara, odnosno 4x više od trenutne vrijednosti globalnog BNP. Kako to može biti racionalno?

Tako danas, zbog panike oko preživljavanja i mogućnosti da se djeci pruži dobar život, a ovdje to znači da svako dijete mora imati svoju vlastitu sobu, oko 25% generacije Z načelno odbija i ne želi uopće imati djecu. I dalje je 85 milijuna ljudi bez zdravstvenog i 60.000 ljudi godišnje prerano umre jer se boje troškova liječenja. S takvim trendovima, dugoročno, Americi prijeti demografski kolaps. Biden je, međutim, upravo zatvorio granicu s Meksikom, kao da provodi Trumpovu politiku i odlučio vraćati ljude, bez da im dozvoli zatražiti azil, što je u suprotnosti s američkim zakonom, koji inzistira da se svaki zahtjev za azil mora razmotriti i prosuditi, kako je rekao predsjednik sindikata azilantskih službenika za NPR. Što je tu racionalno?

Mladi i manjine ne napuštaju Bidena zbog ekonomije ili demografije, nego, prvenstveno, zbog Gaze

No, mladi i manjine ne napuštaju Bidena zbog ekonomije ili demografije, nego, prvenstveno, zbog Gaze. Jednostavnije je brinuti o dalekim problemima, koji su vrlo grafički prisutni na socijalnim mrežama, nego o svakodnevici opisanoj sivim brojkama. U državama kao Michigan i Wisconsin, s velikom muslimanskom populacijom, gdje su granice između Trumpa i Bidena u anketama minimalne, to može biti prevaga. Bidenova administracija je predugo čekala s prekidom vatre u Gazi i popuštala Netanyahuu, dopustivši mu da pobije 38,000 ljudi. Prekid vatre još je u veljači zahtijevalo 74% demokratskih birača Michigana, no takve su prijedloge u Vijeću Sigurnosti SAD rutinski blokirale vetom. Trump danas vodi u anketama u Michiganu.

Je li to racionalan izbor? Trump je premjestio američku ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem, prema željama izraelskih ekstremista! Zar birači zaista misle da bi on izvršio veći pritisak na Netanyahua nego je to Biden učinio? Nikki Haley, nakon što je unatoč agresivnije kampanje, više potrošenog novca i veće prisutnosti na televiziji, dramatično izgubila od Trumpa u unutarstranačkim izborima, danas, pokušavajući se pozicionirati kao mogući potpredsjednički kandidat, stavlja svoj potpis na bombe u Izraelu. I je li uopće razumno birati američkog predsjednika na temelju njegovih akcija u sukobu koji traje već više od 70 godina bez da se neko rješenje nazire, umjesto na temelju njegovih akcija glede zdravstvenog, obrazovanja, nekretnina i plaća?

U SAD-u je voziti brže od 160 km/h na autocesti krivično djelo u gotovo svakoj državi. Za nešto, što Europljani rade gotovo svaki dan, ovdje se može ići u zatvor. I nema otpora. Političari su uvjerili narod da brzina ubija i da je stroga kontrola brzine za njihovu sigurnost i dobrobit. Nema racionalne diskusije o tome. Samo dogma: brzina ubija. Aktivnost – vožnju automobila – koja je ovdje neophodna za preživljavanje – razdaljine su goleme, javni prijevoz je za (da ne budem prost) i gotovo nitko ne može imati posao ako ne vozi – zakon tretira kao privilegiju. Otprilike polovica policijske aktivnosti u zemlji odnosi se na regulaciju prometa. Oko trećine sudskih predmeta na općinskim sudovima u državi Vermont odnosi se na vožnju sa suspendiranom dozvolom (privilegije se lako oduzimaju, a suspenzije rijetko poštuju, jer se nekako mora doći na posao).

­
U velikom broju država hodati ulicom opasan revolverom je sasvim OK, čak je i glorificirano na desnim društvenim mrežama.

S druge strane hodati ulicom opasan revolverom je sasvim OK u velikom broju država: dapače glorificirano na desnim društvenim mrežama. I ustavom zagarantirano pravo svakog Amerikanca. Od 18. stoljeća. Nema racionalne diskusije o tome, iako smo sad već u 21. stoljeću, i nikome zapravo ne treba pištolj, a vatreno oružje se danas uglavnom koristi za školske masakre i samoubojstva: u zadnjih 25 godina broj samoubojstava vatrenim oružjem svake godine premašuje broj ubojstava. Postoji samo dogma: drugi amandman, drugi amandman!

Tako da ako netko misli da Amerikanci ne bi mogli izabrati čovjeka, osuđenog za krivična djela, čak za krivično djelo pokušaja prevrata ustavnog poretka, za predsjednika države, jer je to naprosto neracionalno, moram mu reći da se vara: Amerikanci nisu ništa više racionalni od Srba i Hrvata. Trump, doduše, nije još pravomoćno osuđen za pokušaj prevrata, jer Vrhovni sud odugovlači s presudom da li predsjednik države ima ili nema imunitet od takve optužbe. Razum nam kaže da ne bi trebao imati. No, emocije na obje strane barikada su prejake.

U istom sudskom predmetu, dok je još bio pred apelacionim sudom u Washington DC (taj sud je presudio da Trump nema imunitet), njegov odvjetnik (John Sauer) je čak spekulirao da predsjednik ima pravo ubiti političkog oponenta. Nevezano, u intervjuu u Egiptu, Tucker Carlson je odgovorio na pitanje zašto on nije pitao Putina za politička ubojstva u svom intervjuu u Moskvi: “Svaki vođa ubija. Leadership zahtjeva ubijanje ljudi.” Pa je sud mudro odlučio odužiti s odlukom.

U međuvremenu, međutim, ima dovoljno drugih presuda koje savršeno jasno daju do znanja puku da je Trump jedan lopov i prevarant: u dvije civilne presude u New Yorku Trump je kažnjen s 83 i 355 milijuna dolara, prvo za difamaciju žene, koju je davno seksualno napastovao, a poslije tvrdio da ona o tome laže, a drugo za lažiranje vrijednosti svojih nekretnina u New Yorku (već prema potrebi, ne vrijede ništa kad treba platiti porez, a vrijede više od vrata raja kad treba uzeti zajam).

Ova druga presuda je zabranila njemu, njegovim kompanijama i njegovim sinovima raditi ikakav posao u gradu New Yorku. I na kraju, najteži udarac do sada došao je iz smjera iz kojeg se najmanje očekivalo. Naime, ozbiljniji procesi oko pokušaja da se utječe na rezultate izbora 2020. korupcijom državnih službenika u Georgiji, Arizoni, Floridi su se isto odužili. Tako je naizgled neozbiljan slučaj pred sudom na Manhattanu došao u prvi plan.

Dok je supruga Melanija bila trudna s njegovim sinom, on je odlučio spavati s porno zvijezdom Stormy Daniels. Poslije, kad su došli izbori 2016., odlučio ju je platiti da šuti o tome. I naumio je to učiniti diskretno preko svog odvjetnika-fiksera Cohena, tako da mito, koje joj je dao da šuti, knjigovodstveno zavede kao pravni trošak svoje izborne kampanje. Tu međutim ima više krivičnih djela, ukupno 34, kako je tužilaštvo pobrojalo, i porota je presudila da je kriv po svih 34 (visina i oblik kazne bit će odlučeni slijedeći mjesec).

Izbor porote je bio fer – jedan je čak izjavio da većinu vijesti dobiva preko Truth Social – i jednoglasno su ga proglasili krivim po svakoj od 34 točaka. (Washington Post)

U američkoj sudskoj praksi, presude porote – tj. običnih građana selektiranih za tu priliku – su konačne. Za svakog porotnika i tužitelji i branitelji moraju dati suglasnost. I izbor Trumpove porote je bio fer, tj. oni su zaista bili “jury of his peers”: 8 od 12 porotnika su u gornjih 20% primanja, 10 od 12 nisu Newyorčani, jedan je čak izjavio da većinu vijesti dobiva preko Truth Social (Trumpov twitter). I jednoglasno su ga proglasili krivim po svakoj od 34 točaka.

Nedugo nakon te presude i Bidenov sin, Hunter, proglašen je krivim (po 3 točke) za laganje na aplikaciji da kupi pištolj. Što će njemu pištolj, bog će ga znati. No eto, ustavno pravo da se bude naoružan. Ali to pravo nije dostupno ovisnicima o ilegalnim drogama. Pa je on zaokružio na formi da se ne drogira, a pušio je crack u to vrijeme. To vjerojatno nitko ne bi nikada ni otkrio ni preispitivao da nije sin predsjednika. Činjenica jest, naime, da se elite često, i ne samo u SAD-u, ponašaju kao da su iznad zakona, kao da zakon postoji samo za siromašne, neobrazovane i one daleko od političke moći, a ne za njih.

Elite, zaštićene novcem, položajem u društvu, odličnim odvjetnicima i umreženosti s političarima, krše zakon nonšalantno: Hunter i Trump su samo vrhovi ledenog brijega, koje vidimo jer su iznad razine mora, jer su izloženi javnom propitivanju kao predsjednikov sin i bivši predsjednik. Da se Trump nije pačao u politiku, ne bi nikad znali za njegove seksualne afere, niti za njegovo varanje na vrijednosti nekretnina (što valjda svaki drugi kućevlasnik u New Yorku radi bez velikog skandala).

Zato je skandalozno da 98% naših političara u Washingtonu pripada tom miljeu ljudi odraslih u novcu, koji su posvršavali najbolje škole, imali visoke pozicije u najmoćnijim korporacijama i/ili odvjetničkim uredima, koji nisu u životu razmišljali kako će djetetu platiti popravak zuba – oni sjede i odlučuju o tome što je dobro za nas. Kako to može biti reprezentativno? Kako to može biti racionalno? Manje od 2% od zastupnika u Kongresu dolazi iz radničke klase, ima iskustvo fizičkog rada, ne zna kako je teško zaraditi kruh, ako nisi dio tih elita po rođenju. Amerika je danas postala što je Britanija bila u 18. stoljeću, kad su Amerikanci digli revoluciju protiv nje.

Osvježavajuće, svakako, je stoga vidjeti nezavisnog kandidata za senat iz države Nebraska, Dana Osborna. Dan je radnik (i slika se u kariranoj košulji s metlom u ruci) koji postavlja klima uređaje i sindikalni vođa (koji je vodio štrajk u Kellogg korporaciji 2021.). Iako je bliži Demokratima po politici, odlučio se kandidirati kao nezavisni kandidat, jer njegova politička platforma posuđuje s obje strane – recimo po pitanju drugog amandmana i imigracije bliži je Republikancima, a po pitanjima inflacije, pobačaja, radničkih prava Demokratima. Osborn je za puške i protiv imigranata kao i većina radničke klase ovdje, koja se boji da će im izbjeglice i azilanti uzeti onaj zadnji keks sa stola, i koja si voli umišljati da su njihove puške još jedino čega se buržoazija zaista plaši. Možda to nije racionalno, ali može biti prihvatljivo ako dovede jednog radnika u Senat. Dvije osnovne točke njegovog programa su dizanje saveznog minimalca i legalizacija kanabisa na saveznoj razini (barem za medicinsku upotrebu). Njegova pobjeda nikako nije sigurna. Niti će on sam puno moći promijeniti.

A i da uspije, nikako dovoljno! Teško da će kao jedini radnik u Senatu uspjeti srušiti temeljnu dogmu američkog kasnog kapitalizma da su niski porezi dobri za društvo. Američki san i američki progres, na kojemu je Americi zavidio čitav svijet u godinama nakon Drugog svjetskog rata, posljedica su golemih poreza koje su najbogatiji tada plaćali: preko 70%, čak do 91%! Danas je najviši dohodovni razred oporezovan 37%. U 1950.-tima su i Demokrati i Republikanci smatrali da su visoki porezi najbolji i najdemokratskiji način da najbogatiji pridonesu općem dobru. Negdje nakon 1970., a pogotovo za Reagana, razvila se druga tzv. “trickle down” filozofija, koja je dominantna dogma danas: da su visoki porezi loši, jer je država loša i neefikasna u alokaciji novca i da je najbolje bogatašima ostaviti što više, pa neka sami odluče što će s novcem.

­­

Guido Alfani argumentira da porezi na bogatsto moraju biti daleko viši nego danas, onakvi kakvi su bili nakon Drugog svjetskog rata.

Društvo je tako ostavljeno na milost njihovoj dobroj volji kome će koliko dati, što je regresija na srednjovjekovni, feudalni model (Varoufakis zato zove naš sustav tehnofeudalizmom). Talijanski povjesničar, Guido Alfani, u knjizi “Kao Bogovi među ljudima: povijest bogatih na Zapadu”, zaključuje da se to mora promijeniti, ako hoćemo naprijed (npr. riješiti problem klime): porezi na bogatstvo i bogaćenje moraju biti vrlo visoki, daleko viši nego danas, kakvi su bili nakon Drugog svjetskog rata. “Porezi su jedini ispravan način institucionalno i kulturološki da bogati pridonesu društvu: ne milostinja, nego porezi,” zaključuje racionalno Alfani.

Milijarderi – Kenneth Griffin, Jamie Dimon, Peter Thiel, Elon Musk, Marc Andreessen, Cliff Asness – već organiziraju podršku Trumpu kako se to ne bi slučajno desilo. Veći porezi su njihova najveća mora. Biden je star i neće stići, ali mogao bi netko nakon njega. Zato treba po svaku cijenu dovesti Trumpa ponovno na vlast da u korijenu sasiječe svako takvo razmišljanje. Nije im simpatičan (njima nitko osim sebe samih nije). A i ne gaje iluzije da ih ne bi, svirep poput njih, sve posložio pred zid i strijeljao ako zaključi da bi ga to učinilo popularnijim. No, ako sačuva njihovo bogatstvo i moć, da su svi na njihovoj milosti, začepit će nos. Vidjeli smo ove zime kako efikasno koriste to svoje bogatstvo i moć, uspješno ucjenjujući vodeća američka sveučilišta da moraju slijediti njihove osobne političke stavove prema Izraelu i Gazi, ili lete glave, kako piše Adam Tooze. Platit će trollanje, deepfejkanje i sve što treba, samo da dovedu na vlast nekog tko im neće dići porez, bez obzira na to hoće li ljudska vrsta opstati nakon njihove smrti. Oni znaju svoje prioritete. I vrlo su racionalni. Pitanje je da li mi ostali jesmo.