Konfucijanski kolektivizam i K-Pop. Idoli, moral i epidemija suicida slavnih Korejaca

K-Pop idole u konfucijanskom sustavu odnosa ne treba doživljavati samo kao popularne pjevače, repere i seks-simbole udružene u novu obitelj, nego i kao produžetak zajednice - s razlogom ih zovu “djecom nacije”, piše Velimir Grgić. Za harmoniju kolektiva zadužen je svaki pojedinac, a cilj je izbjeći sram, koji može pasti na obitelj ili grupu. No, što kad kolektiv shvati da su njegovi idoli zapravo samo - ljudi?

• Naslovna fotografija: Minimalistička ilustracija Konfucija kao K-Pop zvijezde na suvremenoj pozornici. (Midjourney v7)

• Autor je hrvatski novinar, pisac, scenarist i producent. Objavio je dvadesetak knjiga i više od tisuću novinskih tekstova.

Za nekoga tko nikada nije postojao, Konfucije je odradio ozbiljan posao.

Doduše, nije jedini “nepostojeći” arhitekt civilizacije. Iste su teorije zadesile Shakespearea nakon što je stvorio moderni engleski jezik, Homera, pisca zapadne civilizacije u nastanku ili samog povijesnog Isusa, koji je 2005. dobio i dokumentarac doslovno naslovljen “The God That Wasn’t There”.

Konfucije je u tom kontekstu samo jedan u nizu, doduše ne bog, običan čovjek, ali prije svega konstrukt čija je živa ideja važnija od dvojbene biologije. Popularne alternativne teorije ukidaju Konfucijevo pravo na postojanje s nekoliko načelno zanimljivih argumenata, od kojih je onaj najvažniji porijeklo njegovog najvažnijeg djela “Analekti”, jedinih zapisa Konfucijevih navodno izvornih učenja. “Analekti” su napisani nakon njegove službene smrti, tj. Konfucijevi sokratovski dijalozi oblikovani su u literaturu zahvaljujući pisanju njegovih učenika. To podržava ideju o Konfuciju kao pseudonimu za skupinu autora, koncept u koji su uvukli i Shakespearea i Homera.

­­

Kineski su intelektualci, piše Jensen, objeručke prihvatili jezuitsku izmišljotinu i koristili je za stvaranje nove kineske kozmopolitske kulture.

Lionel M. Jensen je 1997. napisao knjigu “Manufacturing Confucianism”, u kojoj je argumentirao da su ideje koje nazivamo konfucionizmom zapravo preslik drevne kineske moralne tradicije ru, nastale u dinastiji Zhou, između 1046. i 256. godine pr. Kr. Zapadni kršćanski misionari 16. i 17. stoljeća prepakirali su ru i doslovno izmislili mudraca Konfucija. Kineski su intelektualci, piše Jensen, objeručke prihvatili jezuitsku izmišljotinu i koristili je za stvaranje nove kineske kozmopolitske kulture početka 20. stoljeća.

Ali službena povijest potvrđuje Konfucijevo postojanje i govori o čovjeku koji je živio od 551. do 479. godine pr. Kr. Bio je ugledni učitelj i filozof u državi Lu, nekoć kulturnom i religijskom središtu na istoku Kine. Danas je to provincija Shandong. Iako se o njegovom životu, zbog pomanjkanja pisanih tragova, još uvijek ne zna previše, konfucionistička su promišljanja o životu i svijetu postala i ostala operativnim sustavom istočnoazijskih društava. Oblikovana s glavnom idejom o važnosti moralnog karaktera za pojedinca i zajednicu, ona naglašavaju nužnost postizanja kozmičke harmonije, koju održava sklad misli i ponašanja.

Najveća konfucijanska vrlina jest Ren (仁), ljudskost, dobrota i suosjećanje, a moralni kompas upotpunjuju Li (礼), s konceptom pravilnog ponašanja, održavanja rituala, poštivanja tradicije i društvenih normi; Yi (义) kao pravednost i moralno ispravno djelovanje, Xiao (孝) kao nužnost poštivanja starijih, roditelja i predaka, uz promoviranje samodiscipline, kulture i obrazovanja kao osnove za dosezanje Rena.

Možda najočitije i planetarno najraširenije praktične odjeke Konfucionizma danas nalazimo u korejskoj popularnoj kulturi, koja je zahvaljujući usponu K-Popa u beskonačnom vizualnom džuboksu YouTubea, ali i hit-serijama i variety showovima u digitalnom katalogu Netflixa, u posljednjih desetak godina uspješno globalizirala svoje kulturne obrasce pa postala case study utjecaja kolektivizma na mentalno zdravlje pojedinca. Konfucijanizam je u Koreji prožeo sve pa čak i nešto toliko moderno kao što je pop glazba, gdje su pristojnost, moralna ispravnost i ostale vrline konfucionizma podmazale, ali često i zaglavile svaki kotač glazbene i filmske industrije. Na individualističkom zapadu, skandali vas mogu lansirati u orbitu i pretvoriti u cool buntovnika – nedavni popularni dokumentarac o Charlieju Sheenu dobar je podsjetnik na to. U Koreji, oni će vas pokopati.

Korejski konfucijanski kolektivizam podrazumijeva stroge društvene hijerarhije, a Xiao je oblikovao čak i korejski jezik, koji se gramatički metamorfozira ovisno o statusu i dobu sugovornika. U životu svih K-Pop grupa, važnost godišta odražava se kroz ulogu maknaea, najmlađeg člana. Korejska hijerarhija po dobi zove se još i “hyung – noona – oppa sustav”. Ukratko, hyung (형) je “stariji brat” – tako muškarac zove drugog muškarca koji je stariji od njega. Noona (누나) je “starija sestra”, tj. naziv koji koristi muškarac za ženu koja je starija od njega. Oppa (오빠) je “stariji brat”, naziv koji koristi žena za muškarca starijeg od sebe, a tu je i unnie (언니), “starija sestra” – tako žena zove drugu ženu koja je starija od nje.

Maknae, koji dolazi u tri različite uloge (“golden” – iznimno talentiran u više područja, “evil” – nestašan i duhovit, dovoljno hrabar zadirkivati starije, “shy” – povučen i nježan), uvijek je glavna emocionalna točka grupe. S obzirom da je grupa umjetna obitelj, gdje vođa (leader) predstavlja oca ili majku, maknae je najmlađe dijete obitelji kojem se puno toga oprašta. Njegovo sazrijevanje pred kamerama publika prati s posebnim emocionalnim učešćem, nadajući se da njihov mladi idol putem neće izgubiti svoju nevinost.

K-Pop fandom se razvijao već 1990-ih godina, u ranim danima stvaranja suvremene korejske pop glazbe. Ona se do tada nazivala jednostavno gayo (가요), dok je dominantna forma poslijeratne korejske popularne glazbe bila, a na većini narodnih zabava i ostala trot, korejska verzija foxtrota.

Seo Taiji and Boys očeva su K-Popa, čiju su karijeru, ali i privatni život svakodnevno pratili odredi mladih djevojaka.

Iako su i korejski trot pjevači sedamdesetih i osamdesetih imali svoje vatrene obožavatelje, više ili manje opsesivne i posesivne pojedince udružene u skupine koje tvore fandom, današnji su obrasci goleme i fanatične fanovske scene postavljeni na naslijeđu prve komercijalizacije koncepta teen idola. Dogodilo se naizgled slučajno 1992. s pojavom Seo Taiji and Boys, očeva K-Popa, čiju su karijeru, ali i privatni život svakodnevno pratili odredi mladih djevojaka. Trebalo je proći neko vrijeme da se na sceni počne koristiti pogrdni, mizogini termin ppasuni (빠순이), kojim muškarci nazivaju isključivo obožavateljice muških izvođača, referirajući se na njihovu navodnu “sramotnu pohotu” i javnu demonstraciju spremnosti davanja sebe zavodničkoj energiji idola.

Petorka H.O.T., skraćenica od Highfive of Teenagers, pojavljuje se 1996. kao prvi korejski boy bend koji maksimalno iskorištava potencijal ženskog fandoma. Bili su začetnici koncepta muške K-Pop idol grupe čiji su ustroj kopirali svi koji su uslijedili i naslijedili, a mnogi ga recikliraju i danas. Kada se 2001. godine projekt H.O.T. raspada zbog svađe oko ugovora s kompanijom SM Entertainment, fandom je bio taj koji je pokazao lojalnost organizirajući prosvjede protiv agencije.

Od te prve generacije K-Popa do danas ih se zaredalo nekoliko. Trenutno živimo u eri pete generacije, koja puno ulaže u autentičnost, AI i globalne girl-bendove, s imenima kao što su Le Sserafim i Babymonster.

Putem se s glazbom, metodama promocije i distribucije mijenjao i fandom. Prije svega po sastavu, šireći se u trećoj generaciji[1] s djevojčica na muškarce i sredovječne osobe, a s internetom i u slobodni prostor za sve koji ponuđeni parasocijalni odnos odluče iskoristiti kao poligon za ispoljavanje vlastitih patologija.

Ludilo nastupa kada fanovi u uvjerenju da posjeduju svog idola odluče kontrolirati njegov privatni život

Toksični fandom samo je popularan naziv za ludilo. Ludilo nastupa kada fanovi u uvjerenju da posjeduju svog idola odluče kontrolirati njegov privatni život. Ako se sazna da idol ima dečka ili djevojku, puši, pije ili se odijeva onako kako njima ne odgovara, prva je faza lavina negativnih komentara i poruka, a onda na red dolaze prijetnje, ucjene i fizičko uhođenje. U Koreji postoji i naziv za takve “fanove” – sasaeng (사생), zaluđene obožavatelje čija opsesija može ići tako daleko da kupuju osobne podatke zvijezda od zaposlenika njihovih agencija, ulaze u hotele u kojima idoli odsjedaju ili ih svakodnevno dočekuju pred kućom.

Jedan od poznatijih slučajeva kolektivne ljubomore fandoma dogodio se 2014. kao “afera Baekhyun-Taeyeon”. Tabloidi su otkrili da su Baekhyun iz grupe EXO i Taeyeon iz grupe Girls’ Generation, tada najpopularnije akvizicije SM Entertainment, u ljubavnoj vezi. Umjesto slavlja, nastao je kaos: EXO fandom osjećao se izdanim i krenuo u napad, uvredama pa i prijetnjama smrću. Taeyeon se čak javno ispričala što je u vezi. Naravno da takva veza nije izdržala pritisak i nakon godinu dana su prekinuli.

PSY je pjevačicu Hyune ugostio i u videu za svoj planetarni hit, gdje je plesala u podzemnoj, te pored njega u finalu spota.

Udžbenički primjer posljedica nedogovorenih, ili bolje reći od agencija neodobrenih ljubavnih veza idola ostaje ljubav između pjevačice Hyune i repera E’Dawna. Danas se njihov primjer ističe kao simbol neustrašive autentičnosti, ali tada ih je ona koštala ugovora. Kada su 2018. odlučili da svoju vezu ne žele skrivati pa unatoč protivljenju menadžmenta sve otkrili medijima, njihova agencija Cube Entertainment nogirala ih je pod izlikom “gubitka povjerenja”. Srećom, karijera im nije propala, jer udomio ih je PSY na svom labelu P Nation, još uvijek okupan slavom i prihodima od svog superhita “Gangnam Style”.

K-Pop idole u konfucijanskom sustavu odnosa ne treba, dakle, doživljavati samo kao popularne pjevače, repere i seks-simbole udružene u novu obitelj, nego i kao produžetak zajednice; s razlogom ih zovu “djecom nacije”, a fanovi ih doživljavaju kao svoju braću i sestre, sa svim pozitivnim i negativnim aspektima tog odnosa. Fandomi su organizirani poput nogometnih navijačkih skupina, mini-klanovi sa svojim bojama i slijepom odanošću odabranim idolima. Takva odanost puca pod teretom izdaje – ma koliko nam se definicija izdaje činila apsurdno nategnutom – i pretvara se u ofenzivni bijes raspiren osjećajem čistog razočaranja.

Kolektivistički mentalitet stvara privid vlasništva publike nad idolima, od kojih se očekuje savršenost, življenje konfucijanskih ideala za koje publika, sastavljena od tek običnih posrnulih smrtnika, možda i nije sposobna. Idoli su idoli s razlogom, moralna vertikala, specimeni “čisti” od poroka i skandala.

Za harmoniju kolektiva zadužen je svaki pojedinac – baš kao u spektakularnim, gotovo sletovskim plesnim K-Pop koreografijama – a cilj je izbjeći sram, koji može pasti na obitelj ili grupu. Sram je bolji regulator harmonije od krivnje.

Ali što kada kolektiv shvati da su njegovi idoli zapravo samo – ljudi?

Lee Sun-kyun je bio mrtav i tu se više ništa nije moglo učiniti. Ali vrijedilo je pokušati zaustaviti druge, barem usporiti taj stravični trend crnih posljedica zapetljane mreže tradicije, kulture i medija.

­
Krajem prosinca 2023., Lee je pronađen mrtav u svom automobilu. Imao je 48 godina.

Bong Joon Ho, Oscarom nagrađeni redatelj “Parazita” (2019.), filma čijim je kadrovima sa svojim baritonom dominirao i pokojni Lee Sun-kyun, praćen s 15 prijatelja i kolega popeo se na pozornicu dodjele “korejskog Oscara” Grand Bell Awards pa umjesto slavljeničkog govora povodom dominacije s osvojenih dvadesetak nagrada, optužio medije i policiju za smrt popularnog glumca. Lee Sun-kyun je doslovno preko noći od nacionalne ikone postao vreća za šutanje.

Krajem prosinca 2023., Lee je pronađen mrtav u svom automobilu. Imao je 48 godina kada je počinio samoubojstvo.

Miljenikom korejske publike postao je još tijekom 1990-ih, glumom u K-Dramama. Odabirom uloga u popularnim TV serijama postao je oličenje pozitivnih društvenih osobina, uvijek pošten, dostojanstven, vedar i pristojan. Istovremeno je glumio u art filmovima i gradio kredibilitet na festivalskom velikom platnu, a kada je 2009. oženio glumicu Jeon Hye-jin, tabloidi su dobili bajku koju je nadopunilo i rođenje dvojice sinova.

Problemi su krenuli u listopadu 2023. kada se počelo pisati da je Lee konzumirao ketamin i marihuanu u društvu 29-godišnje barske hostese. On je tvrdio da je sve laž i da je žrtva ucjene. Tabloidi su bajku pretvorili u horor.

Društvenu stigmu i sram koju stvara kontakt s drogama u Koreji prate i zakoni, među strožima na svijetu. Prvi prijestupnici uhvaćeni s marihuanom mogu dobiti do pet godina zatvorske kazne, a iza rešetaka se šalju čak i oni koji su je pušili izvan države, u zemljama gdje je marihuana legalna. Zanimljivi su i rezultati ankete provedene u prosincu 2022., koji ukazuju na to da čak 80 posto Korejaca smatra da bi slavne osobe uhvaćene u konzumaciji droga trebale snositi snažnije društvene i financijske posljedice od običnih ljudi.

Lee je imao dodatnu nesreću  – u ljeto 2023., korejski desničarski predsjednik Yoon Suk Yeol, 2025. svrgnut zbog neuspjelog pokušaja državnog udara, proglasio je rat protiv droga kao jedan od prioriteta svoje vlade. Političari su skupljali glasove, policajci ispunjavali kvotu, a nevini su, po običaju, nadrapali. Isti oni mediji koji su ga slavili, odjednom su mu presudili. Iako je prošao poligraf i ništa nije moglo biti dokazano, Lee je u očima cijele Koreje bio kriv. Morao se ubiti da bi povjerovali u njegovu nevinost.

Tragični slučaj popularnog glumca jest među novijima i poznatijima, ali nažalost riječ je o samo jednom u nizu sličnih smrti. Crni je trend prerastao u nacionalnu epidemiju, koja je Južnu Koreju dovela u statistički pakao.

Koreja je danas na vrhu liste razvijenih država s najvećom stopom samoubojstava. U 2022. godini zabilježeno je 24 suicida na 100.000 stanovnika, čime su prestigli Japan, s brojkom od 15, pa čak i Rusiju s 21. Dvije godine kasnije, stanje se pogoršalo: Koreja je zabilježila skok na 28 suicida na 100.000 stanovnika.

Slavne su osobe manji dio te statistike, ali i savršeno ogledalo društva u kojem su ovakve brojke tragično normalizirane. Obrasci su gotovo uvijek isti: u zajednici u kojoj je “čast kolektiva” važnija od pojedinca, zvijezda koja doživi “masovni napad” ne vidi izlaz ni način rehabilitacije. Osjećaj izdaje i teret sramote, koji se prelijeva na kolege, obitelj, prijatelje, fandom pa i čitavu državu, uz društvenu stigmu traženja psihijatrijske pomoći, previše često završava najgorim scenarijem.

Kada se radi o političarima i javnim osobama koje imaju stvarnu moć, mediji su vrlo oprezni

“Korejska javnost od slavnih osoba očekuje viši moralni standard nego od običnih ljudi, a mediji su vrlo agresivni kada je riječ o izvještavanju o skandalima”, izjavio je  Young-ho, profesor medijskih studija na Nacionalnom sveučilištu u Busanu, za Hollywood Reporter[2]. “Oni prenose neprovjerene optužbe i predstavljaju ih kao činjenice. Suprotno tome, kada se radi o političarima i javnim osobama koje imaju stvarnu moć, mediji su vrlo oprezni — izvještavaju vrlo defenzivno, uz strogo provjeravanje činjenica, pretpostavljajući da bi mogli biti tuženi za klevetu.”

Korejska industrija zabave hrva se s negativnim posljedicama slave već 15 godina. Prvi centar za podršku Korean Creative Content Agency (KOCCA) otvara još 2011. Prve godine centar je primio 40 slavnih osoba. U 2019., broj se popeo na 164. Iste je godine preminula Sulli.

­
Sulli je u svijet šoubiznisa zagazila kao dječja glumica, a onda je 2009. postala idolom, kao članica ženske grupe f(x).

Pravim imenom Choi Jin-ri, Sulli je u svijet šoubiznisa zagazila kao dječja glumica, a onda je 2009. postala idolom, kao članica ženske grupe f(x). Karijera im je strelovito rasla pod mentorstvom jedne od najvećih K-Pop kompanija SM Entertainment, koja je 1996. stvorila i spomenuti H.O.T., prvi korejski boy bend svih vremena. Sulli nije bila tipična, šutljiva članica girl benda. Imala je jasne i glasne stavove – podržavala je žensko pravo na slobodu izražavanja, branila kolegice koje su kritizirali zbog izazovne odjeće, promovirala pokret nenošenja grudnjaka i kritizirala dvostruke standarde postavljene za muške i ženske izvođače.

Konzervativci su je razapeli, a kada je 2015. napustila f(x) i posvetila se solo karijeri, kao i glumi, požalila se na napade depresije i anksioznosti. To je internetskim nasilnicima dalo dodatnu municiju za sadističko iživljavanje u komentarima i porukama. Sulli je preklinjala SM Entertainment da zaštiti svoje izvođače strožom kontrolom hejtera na Internetu. Ništa se nije promijenilo, trolovi su se iživljavali, njeno se psihičko stanje pogoršavalo, a samoubojstvo je počinila u listopadu 2019. Imala je samo 25 godina,

Za života je nitko nije slušao, a morala je umrijeti da bi pokrenula ozbiljniju nacionalnu raspravu o online zlostavljanju – cyberbullyingu. Kritizirao se SM, ali i druge entertainment kompanije, zbog pasivnosti u obračunu s “toksičnim fandomom”. Tražila se zabrana anonimnosti pri ostavljanju internetskih komentara pa čak i zatvaranje trolova iza rešetaka, a najveći nacionalni portali gasili su opcije komentiranja za sve tekstove o slavnim osobama. Galama je trajala nešto manje od dva mjeseca, i onda se dogodilo drugo veliko celebrity samoubojstvo – galama, ukratko, nije zaustavila katastrofalni trend, a njega je nastavila 28-godišnja Goo Hara, K-Pop pjevačica iz girl grupe Kara, dobra prijateljica Sulli. Razlozi su bili isti: mizogini komentari koji su je proganjali po internetu i doveli do suicidalne depresije. Kasnije je otkriveno da si je Goo Hara šest mjeseci ranije također pokušala oduzeti život, ali nije uspjela. Na taj poziv upomoć nažalost nitko nije odgovorio.

Rast ili pad K-Pop ikona danas uvelike ovisi o društvenim mrežama i brojnosti umreženih fanova koji će okupljeni oko svakog koraka svog idola blagosloviti ili zgaziti njihovo postojanje. Problem cyber-maltretiranja maligna je posljedica ove iznimne otvorenosti života u javnosti. Ako su prije pojave društvenih mreža Korejci mogli nazivati idole “svojima”, s društvenim mrežama ideju posjedovanja mogli su prakticirati do krajnjih granica odlučivanja o životu ili smrti svog “posjeda”.

Korejski pop idoli su od svojih malih nogu podvrgnuti godinama teške obuke, skoro-pa-vojničkim kampovima pjevanja, plesanja, repanja i učenja stranih jezika, koji um i tijelo mladića i djevojaka pretvaraju u nezaustavljive zabavljačke mašine. Opstaju fizički i psihički najsnažniji, oni istinski uvjereni u uspjeh svoje budućnosti. Jer cilj je dalek, a svaki je korak stresan. Neki K-Pop izvođači počeli su obuku sa šest, sedam godina i proveli čitavo desetljeće učeći kako postati zvijezda, paralelno s učenjem ostalih osnovnoškolskih i srednjoškolskih predmeta. Nakon potpisa i debija za izdavačku kuću/agenciju, koja je do tada ulagala u njihov rast, očekuje se instant-uspjeh. Ako prvih nekoliko singlova i nakon eventualnih modifikacija i eksperimenata u poboljšanju formule koja ne pali novo ime ne ostvari očekivanja, brzo nestaje sa scene i na red dolazi svježe lice i glas s pokretne trake nacionalnih talenata. A i kada uspije, idoli ne postaju bogataši sve dok ne otplate dugogodišnje ulaganje kompanija u njihove vještine i brend. Kad se dug poravna, kreće pravo ubiranje plodova karijere.

Jednom slavni, u hodu otkriju koliko je teško koračati pod teretom otrova s Instagrama i KakaoTalka, ali i koliko se samo poniznosti, ispravnosti i poslušnosti očekuje od kolektivističkih idealista spremnih ugristi zbog svakog odmaka od nepisanih pravila ponašanja, odijevanja i mišljenja.

Sportaši i glumci prolaze isto.

Kim In-hyeok, profesionalni igrač odbojke, počinio je samoubojstvo u veljači 2022., nakon što je većinu karijere podnosio ružne komentare na svoj fizički izgled, ali i glasine o svojoj navodnoj homoseksualnosti. Pola godine prije svoje smrti, s hejterima se upustio u online rasprave pa tako napisao svoj posljednji javni vapaj za mirom: “Svi ti nesporazumi koje sam ignorirao posljednjih deset godina. Mislio sam da će biti najbolje jednostavno ih ignorirati, ali sada sam umoran. Nitko od vas me nikada nije vidio izbliza i ne zna ništa o meni, a ipak me neprestano zlostavljate svojim zlobnim komentarima. Molim vas, prestanite. Jako sam umoran od toga.”[3]

Iste 2022. godine život si oduzima i TV glumica Yoo Joo-eun, nakon što je pala u depresiju zbog neostvarenih glumačkih ambicija.

U 2023. sve se pogoršava do razine rekordne godine. Choi Sung-bong bio je simbol uspjeha – odrastao u sirotištu i nakon preživljavanja na ulici, 2011. se pojavljuje u “Korea’s Got Talent”, oduševljava opernim glasom pa nakon viralnih YouTubea videa potpisuje za Sony Music. Početkom 2021. sve je šokirao kada je objavio da ima rak i tražio novac za svoj album, a onda šokirao još više kada je dvije godine kasnije priznao da je lagao i da je potpuno zdrav. Osramoćen, počinio je samoubojstvo u 33 godini života.

Kim Sae-ron  pred kamerama se počela pojavljivati još kao djevojčica i odrastala je kao miljenica nacije, sve dok je 2022. nisu uhvatili pijanu za volanom.

Iste godine samoubojstvo je počinila i 26-godišnja glumica Jung Chae Yul, koja se proslavila se ulogom policajke u seriji “Zombie Detective” (2020.), zatim pjevač Moonbin, 25-godišnji član boy benda Astro, a onda i 29-godišnja K-pop pjevačica Haesoo. Do kraja 2023., život su si oduzeli 39-godišnji glumac Song Jae-lim i 37-godišnja live streamerica Lim Ji-hye, koja je svoje samoubojstvo najavila uživo na YouTubeu.

Posljednja velika tragedija dogodila se u veljači 2025., samoubojstvom 24-godišnje glumice Kim Sae-ron. Pred kamerama se počela pojavljivati još kao djevojčica i odrastala je kao miljenica nacije, sve dok je 2022. nisu uhvatili pijanu za volanom. Krenuo je digitalni linč. Skandal ju je koštao minutaže u popularnoj Netflixovoj TV seriji “Bloodhounds”, iz koje su je producenti izrezali kako ne bi dodatno uznemirili javnost. Ostavio ju je dečko, izdavač tražio novac zbog izgubljenih sponzorskih ugovora i lavina kaosa kulminirala je suicidom.

Vožnja u alkoholiziranom stanju nosi gotovo jednaku stigmu kao konzumacija marihuane i kokaina, koji ionako nisu glavni grijeh korejskih idola. Crnim tržištem dominira Propofol. Dakle, ne traži se stimulants, jer Propofol je potpuno suprotno od toga, intravenski anestetik kojim slavne osobe pokušavaju usporiti svoje ubrzane živote. Ponekad s kobnim posljedicama, poput slučaja Michaela Jacksona. Ali potpuno pražnjenje glave naglim odlaskom u čvrsti san za mnoge je vrijedno rizika. Također, vrijedi podsjetiti da je zbog rigidnih zakona i njihovog čvrstog provođenja do kokaina, marihuane i heroina u Koreji jako teško doći. Propofol se nalazi u ormarićima svakog liječnika koji se bavi estetskom kirurgijom, a imamo li na umu da Koreja slovi za državu s najviše plastičnih kirurga po glavi stanovnika, anestetik je itekako dostupan njihovim najčešćim pacijentima.

Svejedno, narod ne oprašta ove riskantne luksuze bogatih i slavnih. Na svojoj je koži to osjetio i Wheesung aka Realslow, pravim imenom Choi Whee-sung. Dugo je godina uživao u statusu pionira korejskog R&B-ja, koji je pomogao oblikovati kao solo izvođač na početku novog milenija. Sve je to palo u vodu kada su ga tijekom 2020. čak dva puta pronašli bez svijesti na podu zahoda, sa špricom i bočicama anestetika pokraj sebe. Početkom 2021. osudili su ga na godinu dana zatvorske kazne. Nedugo zatim, oduzeo si je život. Imao je 43 godine.

Wheesungov je slučaj od početka bio javan; javnost je već 2005. znala da pjevač pati od kronične depresije, napada panike i nesanice, ali mediji se u kopanju po prljavom rublju uglavnom služe jednostavnom metodom otkupa informacija od svojih doušnika iz policije.

“Kada policija prosljeđuje informacije medijima, to su najčešće slučajevi koji uključuju slavne osobe — uglavnom zato što je interes javnosti za slavne mnogo veći nego za političare“[4], kaže An Junhung, odvjetnik iz seulske odvjetničke tvrtke Son & Partners, specijaliziran za kaznena djela povezana s drogom. “Što istražitelj dobije više medijske pozornosti, to su mu veće šanse za napredovanje. To je javna tajna. Kada policijski službenici budu unaprijeđeni na visoke položaje u policiji ili tužiteljstvu, obično u svojoj karijeri imaju povijest vođenja slučajeva koji uključuju slavne i poznate osobe.“

Jednom kad se lov na slavne otvori, čini se da ga nitko ne može zaustaviti.

Ali nedavno se na K-Pop sceni dogodilo čudo.

T.O.P., pravim imenom Choi Seung-hyun, jedan je od najboljih korejskih repera i bivši član (lead rapper) muške grupe Big Bang nastale još 2006. Kada je 2017. trebao otići služiti vojsku, umjesto u vojarnu, poslali su ga u zatvor. Dobio je 10 mjeseci zatvorske kazne zbog priznanja da je prethodne godine s mladom djevojkom u svojoj kući četiri puta pušio marihuanu. Dan nakon presude, pronašli su ga predoziranog benzodiazepinima, lijekovima protiv anksioznosti. Srećom, preživio je, ali za korejsku industriju zabave bio je mrtav. Desetljeće i pol hit pjesama i obećavajući glumački počeci više nisu značili ništa. Prije nego se povukao, preko svoje tadašnje agencije YG poručio je da zaslužuje kaznu zbog toga što je povrijedio grupu, agenciju, javnost, obožavatelje i obitelj. Priznao je da će mu biti žao sljedećih 10.000 godina i onda nestao na osam.

Serija “Squid Game” bila je defibrilator za karijeru T.O.P.-a, koji je dobio priliku i za povratak na glazbenu scenu. (Netflix)

Iz duge anonimnosti je iskoračio zahvaljujući hit-seriji “Squid Game”. U drugoj sezoni, koja se na Netflixu pojavila krajem 2024. i postala najgledanijim sadržajem ovog streaming servisa, bio je njen glavni negativac, ludi drogirani reper Thanos.

“Iskreno, tijekom snimanja, kada je na setu bilo stotine glumaca i članova ekipe, a ja sam morao odigrati scene u kojima Thanos zapravo uzima drogu, lagao bih kada bih rekao da to nije bilo izazovno, jer me natjeralo da se suočim s dijelom sebe koji uzrokuje duboku bol”[5], pričao je T.O.P. promovirajući seriju, ali i svoj iskupljujući povratak pod reflektore, makar on bio igrana karikatura vlastitog post-skandal imidža u korejskom mainstreamu. “Količina ljubavi i podrške koju sam primio i osjetio tijekom svojih dvadesetih, i pad koji je uslijedio nakon toga – sve je to za mene bilo prvo takvo iskustvo. A cijelo to razdoblje gurnulo me u duboku tamu.”

Hwang Dong-hyuk, kreator serijala, pokazao je ogromnu hrabrost pri ovom odabiru, ali i T.O.P., koji je svaku novu medijsku priliku iskoristio za isprike. Iskupljenje je bilo moguće prvenstveno zato što je “Squid Game” producirao i financirao američki Netflix, a ne njegova korejska ispostava. Ali bilo je i učinkovito, jer fanovski je konsenzus ipak bio oproštaj.

Grupa čiji je T.O.P. bio član, BigBang, bio je boy bend drugačiji od svih, autorski odmak od šablona s provokativnijim pristupom formuli. BigBang se nakon dugog razdoblja hibernacije 2026. vraća slaviti 20 godina postojanja, što se u K-Pop fandomu obilježava kao novi praznik. Grupa je imala problema i pored T.O.P.-a. Najveći je donio njezin pjevač Seungri (pravim imenom Lee Seung-hyun), koji je 2019. postao glavni osumnjičenik u “skandalu Burning Sun” pa tako koncept grupe koja je izokretala očekivanja idola odveo u potpuni ekstrem. Ispostavilo se da je on, zajedno s drugim slavnim osobama, organizirao lanac prostitucije, ali i silovanja u noćnom klubu u luksuznoj četvrti Gangnam.

Vođa BigBanga, G-Dragon (pravim imenom Kwon Ji-yong), poznatiji je kao “Kralj K-Popa” i najveći korejski glazbeni ambasador koji na svojoj novoj povratničkoj turneji “Übermensch” u 2025. obara rekorde posjećenosti u Aziji, SAD-u i Europi. Njegov come back novi je trijumf nakon osam godina izbivanja sa scene, tijekom kojih se borio s anksioznošću, stresom i premorenošću. Mediji su ga 2011. razapinjali kada je testiran pozitivan na marihuanu, a on se vadio da je slučajno povukao dim na tulumu. Nakon toga je postao još popularniji. Isto se dogodilo i kada su ga neuspješno pokušali povezati s lancem prostitucije iz kluba “Burning Sun” pa nije čudo da je medijima posvetio povratnički hit “Power” (2024.).

A čini se da “power” ima i T.O.P. Netflix je bio defibrilator njegove karijere pa je tako nedavno otkriveno da se do kraja 2025. planira vratiti i glazbi. Prvi singl nakon 2013. godine pratit će glazbeni video s umjetničkom direkcijom Chae Kyoung-sun, art direktoricom “Squid Gamea”.

Svjedočimo li samo demonstraciji snage izuzetaka, vještini majstora preživljavanja ili nečemu većem, naznakama novog doba, pukotinama u strogom konfucijanskom poretku glazbene industrije? Pokazat će vrijeme, baš kao i (nadamo se) to je li Konfucije ikada postojao ili nije. Fanovi grupe BigBang u isto vrijeme čekaju odgovor na puno važnije civilizacijsko pitanje – hoće li se 2026. iskupljenje dovesti do te razine da će se T.O.P., nakon solo come backa, vratiti i u grupu BigBang, gdje mu je sve ionako odavno oprošteno?

Njegov intervju iz siječnja 2025. nije optimističan, ali zato je savršen primjer tereta srama, kao snažnog regulatora konfucijanskog društva: “Što se tiče toga da krenem dalje samostalno, osjećao sam da, ako se suočim s kritikama i osudom, to je nešto što mogu izdržati sâm. Međutim, dokle god sam bio dio Big Banga, taj se osjećaj krivnje nije mogao izbrisati, i vjerovao sam da više ne mogu dopustiti da tim pati zbog mene. Razlog zbog kojeg se ne mogu vratiti, iskreno, jest taj što se osjećam previše posramljeno da bih mogao pogledati ostale članove u oči.”

• Literatura

Lionel M. Jensen “Manufacturing Confucianism” (Duke University Press, 1997.)

https://www.bbc.com/news/articles/c626p25egddo

https://www.koreaherald.com/article/10394240

https://variety.com/2019/music/news/k–pop–mental–health–goo–ha–ra–kang–daniel-1203433641/

https://www.nytimes.com/2024/02/28/world/asia/k–pop–suicide–goo–hara.html

https://www.unitedwecare.com/the–theory–behind–yoo–jun–euns–suicide/

•  Bilješke

[1] Od 2012. do 2018. godine, s globalnim pohodom grupa kao što su BTS, Seventeen i BlackPink.

[2] https://www.hollywoodreporter.com/movies/movie-features/inside-deadly-toll-celebrity-south-korea-1236208887/

[3] https://novasiagsis.com/cyberbullying-the-case-of-south-korean-celebrities/

[4] https://www.hollywoodreporter.com/movies/movie-features/inside-deadly-toll-celebrity-south-korea-1236208887/

[5] https://www.koreaherald.com/article/10394240