Kongres kao ruska Duma. Republikanska stranka planira pomoću Vrhovnog suda osigurati vječnu vladavinu.

Američki Vrhovni sud se sprema preuzeti slučaj u kojem bi presudom mogao osigurati da Demokrati više nikad ne osvoje vlast u Kongresu koji bi u tom scenariju postao poput ruske Dume, gdje jedna stranka ima neugrozivu većinu, a druge su tamo tek da pruže iluziju demokracije, objašnjava Ivo Škorić. Završava zaključkom o novom društvenom ugovoru u kojem svi lažu pa je stoga lakše tolerirati laži vladara

• Naslovna ilustracija: God Emperor of America (Wikimedia Commons)

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za gotovo sve tzv. omladinske publikacije u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. živi u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar. Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

U pismu Karlu Marxu 24. srpnja 1877. uzbuđeni Friedrich Engels opisao je masivni val štrajkova industrijskih radnika u SAD-u, započet štrajkom željezničara u Martinsburgu, Zapadna Virginia, kao “prvi ustanak protiv oligarhije kapitala nakon građanskog rata, koji može dovesti do stvaranja ozbiljne radničke stranke u Sjedinjenim Državama.” Engels je u tom proročanstvu bio sasvim u krivu. I danas, nakon otprilike 150 godina, kad zaista postoji opasnost da SAD završe kao diktatura jedne političke stranke, no sigurno ne radničke, ovdašnjim oligarsima kapitala nikada nije bilo bolje. Njihove jahte nitko ne plijeni.

Dok je od 1990. – 2022., kako piše Evan Osnos za New Yorker, medijan plaća po satu narastao samo 20%, broj milijardera povećao se sa 66 na više od 700, a broj superjahti (jahti dužih od 76m) s manje od 10 na više od 170. Jedna takva jahta proizvede stakleničkih plinova kao 1500 automobila. No tu štetu ne osjeća bogataš na jahti, nego sirotinja u Indiji. U Delhiju su u svibnju, kad je temperatura dostigla 50 stupnjeva, ptice padale mrtve iz zraka, a za svaki dan kad je temperatura u Delhiju preko 35, godišnji mortalitet u Indiji poraste 0.75% (Indija, također, ima 22 automobila na 1000 stanovnika, dok SAD ima 980). Nitko od političara ovdje međutim ne govori o odgovornosti za vraćanje tog duga prema prirodi, povijesti i čovječanstvu.

Prihod kućanstava i cijene dionica nekoliko su se desetljeća nakon Drugog svjetskog rata još držali blizu, a onda su dionice otišle uvis.

Republikanska stranka, čiji projekt je preuzimanje apsolutne vlasti nad zemljom, manipulacijom državnih skupština, prekrajanjem izbornih jedinica i kontrolom Vrhovnog Suda, priča samo o odgovornosti djece sirotinje da krvavo plate ako žele biti obrazovana. Zato im je Bidenov oprost 10 tisuća dolara studentskog duga trn u oku. Međutim, bilo bi krivo zaključiti iz toga da je taj oprost nekakvo trajno rješenje krize financiranja visokog obrazovanja u zemlji: Demokratska stranka se isključivo bori za svoje golo preživljavanje i taj oprost je samo populistička mjera da se osiguraju glasovi mlađih birača na jesen. Inače je tek kap u oceanu nenaplativih studentskih dugova: ukupni studentski dug se udvostručio od 2010.-2020.

Željezničarski štrajk 1877. ugušen je u krvi (100 mrtvih, tisuće ranjenih, 60,000 policajaca i vojnika angažirano u gušenju), a nakon njega u se kapitalisti u Chicagu udružili u tzv. Commercial Club i podigli utvrdu Fort Sheridan i dobro je naoružali, da bi organima reda u budućnosti bilo lakše skršiti svaku pobunu. I odonda traje natezanje između kapitala i rada. Nakon Oktobarske Revolucije dolazi do popuštanja, sindikalizacije radnika i F.D. Rooseveltove ekonomije New Deal-a, jedno pedeset godina relativnog rasta i poštivanja radničkih prava i slike Amerike kao obećane zemlje. No ubrzo nakon što je Demokratski predsjednik Lyndon Johnson pokušao prava proširiti na sve segmente američkog društva kroz tzv. Great Society, izgubio je podršku djela svoje stranke, i izbore, a od tada Amerika postepeno gubi radnička prava, Demokratsku stranku i prestaje biti obećana zemlja, osim za manjinu bogatih, bijelih, muškaraca, protestanata.

Željeznički štrajk 1877. trajao je 69 dana, a zajedničkim naporima su ga ugušili savezni organi reda i mira, nacionalna garda i neformalne naoružane skupine građana. Najmanje stotinu ljudi poginulo je u neredima diljem države. (Wikimedia Commons)

Johnson nije očekivao da će mnogi ljudi, posebno na jugu zemlje, radije glasati protiv vlastitog napretka, samo ako im to garantira da će time crncima i dalje biti gore nego njima. I tako se zlo postepeno perpetuiralo i ni danas ne možemo imati univerzalno zdravstveno osiguranje, ni plaćeno visoko obrazovanje, ni plaćeni roditeljski dopust i brigu za djecu, samo zato da to ne bi onda imali i crnci. Ekonomskim analitičarima nije više dobro ni kada raste broj zaposlenih, jer to vodi u inflaciju, a inflacija vodi rastu kamatnih stopa, a te dovode do smanjenja investicija, zatim pada vrijednosti dionica – dakle, logično, bilo bi bolje da čim prije što više ljudi izgubi posao, da bi vlasnici jahti mogli zadržati svoje bogatstvo, ne?

Američki novac je uglavnom u mirovinskim fondovima: 40 tisuća milijardi dolara, dvostruko kolika je američka ekonomija, tako je investirano. Većina mladih nemaju ništa. I svaka generacija ima relativno sve manje u početku (osim bogatih nasljednika). I društvo je tako organizirano da ih natjera u dug još prije nego se zaposle, samo da bi dobili obrazovanje da bi se uopće mogli zaposliti, ne bi li ostatak svojih života tim otplatama uvećavali bogatstvo investitora, mirovinskih fondova i vlasnika kapitala. Ljudi generalno onda odustaju od svojih snova, prisiljeni takvim materijalnim okolnostima. I tako američki san postaje američka dužnička noćna mora.

Najveće probleme stvara otplata studentskih kredita.

I oko polovice stanovnika vjeruje da to baš tako mora biti. Jer zašto bi oni bili dužni plaćati obrazovanje tuđe djece? Oni su vratili svoje dugove za školovanje! Kad je školovanje koštalo kao danas samo nekoliko pretplata na online knjige. Ili nisu išli na fakultet baš da se ne bi zadužili. I sad nije fer. Što bi oni danas plaćali nekom da studira ženske studije? Taman posla. Sasvim logično. Iako potpuno ignorira povijest ove zemlje. Naime, nekad je bilo znatno jeftinije ići na fakultet, baš zato što su države stipendirale školovanje. Sve do sedamdesetih i nakon Johnsonovog Great Society – kad su se predsjednik Richard Nixon i Ronald Reagan (tada guverner Kalifornije) prestrašili obrazovanih manjina i obrazovanog proletarijata, i, uz svježe uspomene na šezdesetosmaške studentske proteste, skresali državne subvencije sveučilištima i učinili visoko školovanje namjerno skupim i nedostupnim: studiranje na dug je bila Reaganova ideja, još dok je bio guverner, kako bi se studentariju discipliniralo i kako bi se perpetuirala klasna i, u Americi svakako, rasna podjela, gdje samo ‘njihovi’ mogu i smiju biti obrazovani.

Druga polovica stanovnika se osjeća prevareno i iznevjereno. Čini se da dok prva grupa ima političku stranku koja zastupa njihove interese, druga ima političku stranku koja ih vuče za nos. To što su za neefikasnost Demokrata razlozi dublji i strukturalni, posljedica toga kako je ova federacija originalno složena, Bidenu ne pomaže: njegova popularnost je jedva 37%. Politička polarizacija je, uslijed interneta i društvenih mreža, veća nego ikad: nekad su političari više vremena provodili nalazeći međusobne kompromise – danas to vrijeme provode pokušavajući zadovoljiti najglasnije i najbjesnije predstavnike svoje baze na Facebooku. Ed Luce, urednik Financial Timesa, pita se koliko dugo još zemlja, koja se danas doslovce sastoji od dvije ideološki zasebne nacije, koje međusobno skoro i ne žele razgovarati, može opstati kao svjetska supersila.

Namjere Republikanaca su jasne: oni žele SAD proceduralno, administrativno pretvoriti u jednostranačko društvo, državu po državu, reducirajući Demokrate na razinu oporbe u ruskoj Dumi

I dok ne vidim točno što bi Demokrati željeli učiniti u svrhu tog opstanka, namjere Republikanaca su sasvim jasne: oni žele tu polarizaciju riješiti tako da SAD proceduralno, administrativno učine jednostranačkim društvom, državu po državu, reducirajući Demokrate na ulogu oporbe u ruskoj Dumi: da postoje kao dokaz da smo demokracija, ali da nikada ne mogu pobijediti ni nametnuti svoju volju. U toj namjeri valja promatrati slučaj Moore v Harper iz Sj. Karoline, koji bi se uskoro mogao naći pred Vrhovnim sudom. Radi se o tzv. teoriji nezavisnosti državnih skupština. U tom slučaju republikanac Timothy Moore, glasnogovornik skupštine Sjeverne Karoline, tuži Rebeccu Harper iz Common Cause Sjeverne Karoline i traži od Vrhovnog suda SAD-a da preokrene odluke Vrhovnog suda Sjeverne Karoline, koji je presudio, u tužbi Common Causea protiv Skupštine Sjeverne Karoline, da je republikanska većina zaista prekršila Ustav Sjeverne Karoline, prekrojivši izborne jedinice Sjeverne Karoline tako bezobrazno da nova mapa praktički garantira sigurnu pobjedu Republikanaca u 10 od 14 izbornih jedinica.

Cooper se poziva na tzv. izbornu klauzulu Ustava SAD, tvrdeći da ta zabranjuje državnim sudovima, konkretno u ovom slučaju Vrhovnom sudu Sjeverne Karoline, da preispituju validitet odluka državnih skupština o tome kako će organizirati izborne jedinice u svojim državama. U stvari, Ustav SAD-a nigdje eksplicitno ne zabranjuje sudovima da preispituju odluke: Ustav sudove uopće ne spominje. No, ne spominje izričito ni da li se državne skupštine moraju u tom procesu pridržavati svojih državnih ustava. Izborna klauzula glasi: “Vrijeme, mjesto, i način održavanja izbora za senatore i zastupnike u svakoj državi određuje njena skupština.” Ostalo je otvoreno interpretaciji.

Vrhovni sud SAD-a ima devet sudaca, od kojih su čak šest nominirali republikanski predsjednici, a svoje izrazito konzervativne političke stavove demonstrirao je ove godine ukidanjem presude u slučaju Roe protiv Wadea, koja je ženama jamčila pravo na pobačaj. (Wikimedia Commons)

Zagovornici teorije nezavisnosti državnih skupština promiču da izborna klauzula daje zastupnicima državnih skupština ekskluzivno pravo da reguliraju savezne izbore u svojim državama i da drugi državni politički akteri – kao npr. sudovi ili guverner – nemaju prava intervenirati u tom procesu. Dakle, Cooper od Vrhovnog suda SAD traži da proglasi da Vrhovni sud Sjeverne Karoline nije imao pravo donijeti odluku, kojom je poništio nove izborne jedinice, koje si je republikanska većina u Skupštini Sjeverne Karoline kreirala kako bi si osigurala ostajanje na vlasti bez konkurencije. Vrhovni sud SAD-a je tradicionalno odbijao zaprimati slučajeve bazirane na teoriji nezavisnosti državnih skupština (zadnji puta su to odbili 2015. i 2019.), a američki revolucionari iz 18. stoljeća su ipak u ostatku izborne klauzule dodali da savezna skupština, Kongres, donosi i može promijeniti zakone kojima se reguliraju izbori. No, Vrhovni sud u novom sastavu, popunjen sucima koje je Trump postavio, politički sklon republikancima i konzervativcima, pokazao je interes da zaprimi ovaj slučaj.

Presuda Vrhovnog suda SAD-a u korist Skupštine Sjeverne Karoline stvorit će presedan na koji se onda i skupštine drugih država mogu pozivati kad njihove stranačke većine sebi tako reorganiziraju izborne jedinice da vječno ostanu na vlasti (proces se inače zove gerrymandering, star je kao i naša demokracija, jedino se danas obavlja kompjuterima, koji mogu brzo i precizno nacrtati granice okruga u kojima jedna stranka uvijek ima većinu). Tu je problem što trenutno Republikanci imaju većinu u 62 državne skupštine i državna senata, a Demokrati samo u 36 (od 99, Aljaska je podijeljena; iako im je apsolutna brojčana premoć tek neznatno veća – 54.14%). Grubo rečeno, 2/3 američkih država su u rukama Republikanaca, i ako, ohrabrena presudom Vrhovnog suda, svaka učini isto što i Sjeverna Karolina, Demokrati više nikada neće moći ostvariti većinu u Kongresu. I Kongres će postati više kao ruska Duma, gdje jedna stranka ima neugrozivu većinu, a druge su tamo tek da pruže iluziju demokracije.

Cooper od Vrhovnog suda SAD traži da proglasi da Vrhovni sud Sjeverne Karoline nije imao pravo donijeti odluku, kojom je poništio nove izborne jedinice, koje si je republikanska većina u Skupštini Sjeverne Karoline kreirala kako bi si osigurala ostajanje na vlasti bez konkurencije.

S Kongresom sličnijim Dumi, Trumpu će lakše biti Putinom 2024., kad se vrati u Bijelu kuću, a SAD će od demokracije postati autokracija, od oligarhije, diktatura. Trump, iako generalno više Amerikanaca ima o njemu negativno mišljenje (54.9%), i dalje pobjeđuje unutar sustava u kojem predsjednika bira izborni kolegij, jer unutar više od polovice američkih država većina građana ima pozitivan stav o njemu, i jer je među potencijalnim republikanskim predsjedničkim kandidatima i dalje daleko najpopularniji (49%, u usporedbi s drugoplasiranim DeSantisom koji ima tek 25%). Bidenovo državno odvjetništvo se svakako trudi da ga ogadi biračima koliko može. Dosta ljudi se nada da bi Trump do 2024. mogao završiti i u zatvoru. To međutim nije nikakva garancija protiv njegove kandidature. U stvari, Sjedinjene Države su već imale predsjedničkog kandidata koji se kandidirao iz zatvora i koji je u zatvoru završio osuđen po istom Zakonu o špijunaži kojim sada terete i Trumpa:  socijalistički kandidat Eugene Debs kandidirao se 1920. za predsjednika iz zatvora u Atlanti, gdje su ga smjestili jer je u zadnjim godinama Prvog svjetskog rata javno istupao protiv obavezne regrutacije (time je, tvrdilo se, pomagao neprijatelju; Zakon o špijunaži je i donesen 1917. upravo da bi se ugušila oporba obaveznoj regrutaciji). Debs je na tim izborima osvojio milijun glasova.

Ne samo da možemo dobiti jednostranačku diktaturu, nego taj diktator, ironično, može sebe vidjeti nasljednikom heroja radničke klase. Nije nikakva tajna da se Trump, kao i svaki pohlepni kućevlasnik, rentijer i izrabljivač, voli tako vidjeti i prikazivati, kao čovjek iz naroda, šampion radništva, žrtva ‘duboke države’ i vladajućih elita, kome FBI podmeće, ne bi li ga uklonili iz politike. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da više od polovice Amerikanaca vjeruje da je FBI podmetnuo Trumpu, i da su mu podvalili dokumente, koje nije smio imati, tijekom pretresa kuće na Floridi. Među republikanskim glasačima čak 72% vjeruje da je Trump nevina žrtva FBI-a i duboke države. Još je u srpnju 2016. je voditeljica CNN, Carol Costello, gotovo sa simpatijama, karakterističnim postklasnoj, identitetskoj, američkoj novoj ‘ljevici’, primijetila kako je Trump “uspješno ujedinio američku demografiju tzv. plavog ovratnika”. I njegova popularnost u toj grupi, naročito među bijelim muškarcima bez fakultetskog obrazovanja, koji se mahom protive Bidenovom oprostu studentskog duga, od kojega oni nemaju nikakve koristi, može samo rasti. Trenutno je Trump upravo kineskom efikasnošću izoliran od medija, javnosti i društvenih mreža: no njegovom kandidaturom za predsjednika to će se brzo promijeniti – više ga neće moći ignorirati.

U međuvremenu Biden nema što drugo ponuditi: oprost studentskog duga mu je do sada najznačajniji i populistički najefektivniji potez (možda i jedini populistički potez) – budući da mu je većina programa opstruirano i blokirano voljom – demokratskog senatora iz Zapadne Virginije, Manchina, zbog kojeg se ne može provesti ni jedna socijalno progresivna ni klimatska mjera (Manchin je osobno profitirao $5 milijuna od 2010.-2020. – tri puta svoju plaću kao senatora – od ulaganja u rudnike ugljena; a kao političar, primio je više novca od lobbyja naftne industrije nego ijedan drugi član Kongresa u povijesti). Tako da, iako vjerojatno neće biti kraha Wall Streeta kao 1929., niti će biti nestašica plina i benzina ove zime, kakve je moguće očekivati u zemljama EU, dugoročnija politička prognoza nije nimalo sjajna: nepobjediva republikanska većina u Kongresu, Trump kao predsjednik, i trijumf konzervativnog političkog programa i izrabljivačke ekonomije, kapitalizma koji se nikome ne mora ispričavati, koji nikome ne mora polagati računa, države koja postoji da osigura bogaćenje svoje elite, a ne boljitak svih svojih građana, populizma koji nema nikakve veze s potrebama naroda, i zadovoljava jedino potrebe vladara, diktatora, koji njime upravlja.

Sirotinji će preostati jedino lagati, da zadrže krov nad glavom, obitelj na okupu, zdravstveno osiguranje, itd. U uvjetima kresanja socijalnih servisa i davanja, krivotvorenje podataka je jedini način da se preživi. To svi znaju. I ljudi koji apliciraju i tete u socijalnim servisima, koje aplikacije adjudiciraju. Joshua Hunt, u članku za New York Times, to zove “etiketom siromaštva”. Tako, prešutno, dobivamo novi društveni ugovor, u kojem svi lažemo, pa nam je, stoga, lakše tolerirati laži vladara – jer eto nismo ništa bolji od njega.