Konstrukcija zajedničke povijesne svijesti Europske unije. Pozitivne i negativne strane

Zajednička europska jezgra sjećanja, predlaže Stevo Đurašković, bila bi izgrađena na isticanju političkog naslijeđa rimskog prava, prosvjetiteljstva i judeo-kršćanske etike, te kulturnog naslijeđa renesanse, racionalizma, empirizma, klasicizma i romantizma kombiniranog s poučavanjem i o naličjima tih povijesnih pojava, poput inkvizicije, kolonijalizma, revolucionarnog nasilja, klasnog tlačenja, zločina nacizma i komunizma

• Naslovna ilustracija: Kad bi na svim euro-novčanicama trebao biti jedan lik, Đuraškovićev bi prijedlog bio Franjo Asiški (Wikimedia Commons)

• Autor je docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

U prethodnom članku, koji su Ideje.hr objavile pod naslovom Rat u Ukrajini i suočavanje Europske unije s vlastitim identitetom i ideologijom osvrnuo sam se na jedan od akutnih problema europskih integracija – nedostatak nadnacionalnog identiteta.[i] Pokušao sam argumentirati kako je aktualni identitetski konstrukt Europske unije kao postnacionalne zajednice posvećene kozmopolitskim vrijednostima promicanja mira, ljudskih prava i blagostanja ne samo nedostatan, već i potencijalno dezintegrativan za Europsku uniju. Polazeći od činjenice kako je postojanje čistog građanskog identiteta iluzija čak i na primjeru zemalja koje se uzimaju za uzor građanskog nacionalnog identiteta, poput SAD-a i Francuske, izložio sam argumente u prilog konstrukcije  nadnacionalnog identiteta Europske unije koji bi trebao biti komplementaran s nacionalnim identitetima zemalja članica po uzoru na komplementarnost nacionalnog identiteta i snažnih pokrajinskih identiteta u Njemačkoj i Švicarskoj, s kojom je Uniji zajedničko nepostojanje jednog (nad)nacionalnog jezika. Na samom kraju članka, nabacio sam par općenitih preporuka za konstrukciju (nad)nacionalnog identiteta Europske unije.

U ovom ću članku detaljnije i konkretnije razradio čimbenike konstrukcije nadnacionalnog identiteta EU. Prvo ću prikazati aktualne prijepore oko samog sadržaja identiteta Europske unije, a zatim ću, polazeći od otvorenih pitanja, iznijeti svoja razmišljanja o konceptualizaciji simbola Unije, te konstrukciji slike zajedničke povijesti i kulture.

• Pogubnost izjednačavanja nacizma i komunizma

Aktivnije promišljanje o konstrukciji zajedničke europske povijesne svijesti javilo se nakon rušenja hladnoratovske podijeljenosti Europe. S jedne strane, nestalo je faktora izvanjske prijetnje kao važnog integrativnog elementa, dok je s druge strane sama Europska zajednica krenula putem i produbljenja i proširenja integracije. Produbljenje je trebalo voditi jačanju ovlasti središnjih europskih tijela, što je propisao Ugovor iz Maastrichta iz 1993. godine. Već promjena imena Europske zajednice u Europsku uniju snažno je simbolizirala proces produbljenja integracije. S druge strane, EU je pokrenula proširenje, pokretanjem postupka pridruživanja zemalja europskog istoka, što je dovelo do toga da današnja EU sadrži članice vrlo heterogenih povijesnih iskustava, te heterogenih procesa izgradnje nacije.

Anticipirajući tu heterogenost, Anthony D. Smith ustvrdio  je početkom 1990-ih godina kako europske nacije, uza svu heterogenost, barem dijelom participiraju u istim povijesnim tradicijama i naslijeđima. Smith je istaknuo kako se zajedničko europsko povijesno sjećanje ne može konstruirati na načelu ‘jedinstva u različitosti’, već kako ono nužno mora sadržavati nekakvu zajedničku jezgru sjećanja. Ona bi, po Smithu, trebala biti konstruirana na političkom naslijeđu rimskog prava, prosvjetiteljstva i judeo-kršćanske etike, te kulturnom naslijeđu renesanse, racionalizma, empirizma, klasicizma i romantizma. Pritom, Smith je istaknuo kako sve zemlje Europe ne participiraju jednako u navedenom povijesnom naslijeđu, ali da svaka zemlja participira barem u dijelu onog što je nazvao „europskom obitelji kultura“.[ii]  Na ovu viziju europskog identiteta nadovezala se i Katolička crkva zahtjevom da se u ustavni Ugovor za EU ubaci odredba kako Europa ima kršćanske korijene, što je odbačeno, ali je i samo donošenje Ustavnog ugovora odbačeno nakon referenduma u Francuskoj i Nizozemskoj 2005. godine.

Povijest Europe je povijest nasilja. Habermas i Derrida (Berfrois)

Prijedlog europskog povijesnog sjećanja bio je zadnja dva desetljeća debatirana tema. Prigovaralo mu se  da zanemaruje mračnu stranu europske povijesti, ili točnije da je svaka od navedenih tradicija imala i svoju mračnu stranu, poput inkvizicije, kolonijalizma, revolucionarnog nasilja, klasnog tlačenja te naposljetku nacizma i holokausta. Vrhunac kritike koncepta europskog povijesnog sjećanja bio je članak „Što spaja Europljane“ koji su Jürgen Habermas i Jacques Derrida objavili u Frankfurter Algemeine Zeitungu 2003. godine. Habermas i Derrida odbacili su koncept europskog povijesnog sjećanja iz dva razloga. Prvi je što po autorima sve predložene vrijednosti „europske obitelji kultura“ Europa dijeli sa SAD-om. Drugi, i važniji, je u tezi kako je povijest Europe povijest nasilja i konflikata, koji prije svega proizlaze iz nacionalnih identiteta i nacionalizama, čiji vrhunac predstavljaju nacistički zločini. Nasuprot europskoj povijesti međunacionalnog nasilja, Habermas i Derrida istaknuli su potrebu izgradnje europskog post-nacionalnog identiteta na praksama koje Europu bitno razlikuju od SAD-a,  a koje su se definitivno ukorijenile u Europi nakon II. svjetskog rata: vrijednosti stroge sekularnosti društva, te političkih sloboda neraskidivo povezanih sa socijalnom pravdom, koja proizlazi iz naslijeđa radničke borbe i tradicije kršćanskog socijalizma. Naposljetku, po Habermasu i Derridi taj europski postnacionalni identitet treba imati jednu jedinu dimenziju povijesnog sjećanja, a to je sjećanje na holokaust, koji treba služiti kao stalan podsjetnik pogubnosti nacionalizma i rata.[iii]

Europska unija posljedično je usvojila sjećanje na holokaust, ali upakirano u idejni okvir izjednačavanja nacističkih i komunističkih zločina. Pristupanje holokaustu kroz izjednačavanje fašizma i komunizma ima(lo) je funkciju ideološke legitimacije EU-a kao svojevrsne oaze koja donosi ‘kraj povijesti’ putem poretka mira, slobode i poštivanje ljudskih prava nasuprot povijesnog naslijeđa zločinačkih nedemokratskih režima. Na toj ideološkoj potki pokrenut je i proces europeizacije nacionalnih sjećanja, koji je trebao dovesti do suočavanja s prošlošću u svakoj članici. Međutim, donošenjem odluke o proglašenju 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, te Rezolucijom Europskog parlamenta o Europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine relativizirano je suočavanje s prošlošću fašizma i njegovih zločina. [iv] Naime, Rezolucija je izjednačavanjem totalitarnih karakteristika nacističkih i komunističkih režima i njihovih zločina (iako je u jednoj točki stipulirano kako se „jedinstvenost holokausta ipak mora priznati“), otvorila prostor da se nacistički režimi u istočnoj Europi prikažu barem djelomično kao borci za slobodu nacije protiv boljševizma, kao što se najočitije vidi u odnosu prema Ustašama i NDH u Hrvatskoj ili pak u odnosu prema Stepanu Banderi i njegovoj Organizaciji ukrajinskih nacionalista u Ukrajini.[v] Time je i otvoren prostor za djelomično izbjegavanje suočavanja nacija sa vlastitom ulogom u nacističkim zločinima, osobito u Istočnoj Europi, što je postalo očito jačanjem radikalne desnice i režima iliberalne demokracije u Europskoj uniji u 2010-im godinama.  Pokušavajući parirati tom trendu, Europski parlament je 2019. godine donio Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, gdje je eksplicitno osuđen „povijesni revizionizam i glorificiranje nacističkih kolaboracionista u nekim državama članicama EU-a“. Međutim, i ta Rezolucija bila je na liniji prethodne pozivajući „na njegovanje sjećanja na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature“.[vi]

Rezolucije EP-a interpretiraju početak II. svjetskog rata kao neposredni rezultat nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939, a ne raspravljaju kakav je učinak na izbijanje rata imao Münchenski sporazum od 30. rujna 1938. kojim su Francuska i Velika Britanija prepustile Čehoslovačku na milost i nemilost nacističkoj Njemačkoj

Vladajuće političke elite u Europskoj uniji ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, kako će prostor za povijesni revizionizam biti otvoren sve dok se suočavanje s povijesnim naslijeđem komunističkih diktatura ne rastavi od suočavanja s naslijeđem nacizma i fašizma, i to iz dva razloga. Prvi razlog je sadržan u činjenici da se fašizam, nacizam i komunizam presudno razlikuju po tome što je nacistička i fašistička ideologija direktna negacija vrijednosti prosvjetiteljstva, dok komunistička ideologija predstavlja autoritarnu radikalizaciju tih istih vrijednosti. Drugi je razlog što nacistički zločini predstavljaju genocid, dok zločini komunizma u velikoj većini to nisu.[vii] Naposljetku, problem obiju Rezolucija EP-a je u tome što interpretiraju početak II. svjetskog rata kao neposredni rezultat nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine, pri čemu Rezolucije ne raspravljaju o tome kakav je učinak koji je na izbijanje rata imao Münchenski sporazum od 30. rujna 1938. godine kojim su Francuska i Velika Britanija prepustile jednu neovisnu državu, Čehoslovačku, na milost i nemilost nacističkoj Njemačkoj. Time je Europski parlament direktno prekršio načela suočavanja s prošlošću na kojem je počivao proces europeizacije nacionalnog sjećanja.

• Kako izgraditi Europsko povijesno sjećanje

Činjenica da je europska povijest istovremeno povijest postignuća i nasilja ne bi trebala predstavljati problem: naprotiv, upravo je izlaganje obje strane povijesnog novčića  nužan uvjet za iskorjenjivanje mitova i mitske svijesti, koja je i najveća opasnost za građansku političku kulturu kao jedan od temelja liberalne demokracije. Stoga se čini plauzibilnim prijedlog Anthonya D. Smitha o zajedničkoj europskoj jezgri sjećanja, koja bi trebala biti izgrađena na isticanju političkog naslijeđa rimskog prava, prosvjetiteljstva i judeo-kršćanske etike, te kulturnog naslijeđa renesanse, racionalizma, empirizma, klasicizma i romantizma kombiniranog s poučavanjem i o naličjima tih povijesnih pojava, poput inkvizicije, kolonijalizma, revolucionarnog nasilja, klasnog tlačenja, zločina nacizma i komunizma. Da li ćemo zbog nasilja Francuske revolucije, postrevolucionarnog terora i Napoleonovih ratova odbaciti epohalnu važnost 1789. godine za stvaranje slobodne individue i za uspostavu građanske demokracije u Europi? Ili ćemo obrazovnim politikama – koje ne ubrajaju samo školstvo, već i podučavanja svekolikog pučanstva preko medijskih sadržaja – stvarati sjećanje koje ubraja i postignuća i suočavanja sa zločinstvima?

Uz to, europsko povijesno sjećanje trebalo bi se graditi i poučavanjem o povijesti moderne ideje ujedinjenja Europe. Osobito bi bilo važno istaknuti kako su kanonski europski mislioci, iz čijih ideja je proistekao moderni pojam nacije, građanskog društva i liberalna demokracija – poput Rousseau, Voltairea, Benthama, Kanta, Saint-Simonea itd. – razvijali ideju ujedinjene Europe paraleleno s idejama o modernoj nacionalnoj državi. Ideju ujedinjene Europe kao sredstva prekida europskih sukoba i sredstva stvaranja zajedničkog europskog identiteta zagovarali su prije II. svjetskog rata brojni poznati intelektualci vrlo raznolikih svjetonazora, poput Sigmunda Freuda, Alberta Einsteina, José Ortega y Gasseta, Thomasa Manna, Stefan Zweiga, Friedricha von Hayeka, Rainera Maria Rilkea, Paula Valéryja, ali i političari poput socijalista Aristide Brianda i konzervativca Konrada Adenauera.  To je važno za stvaranje svijesti kako europsko ujedinjenje nije samo bila ideja liberala, već ljudi raznih političkih usmjerenja. Stoga, treba poučavati i o alternativnim idejama Europe, od kršćanske vizije ujedinjene Europe nasuprot prosvjetiteljskoj ideji Europe do radikalne vizije fašističke ujedinjene Europe nasuprot Sovjetskom savezu i ‘trulim demokracijama’ Velike Britanije i SAD-a.[viii] Pritom, ono što svakako treba izbjegavati stvaranje je svojevrsne euro-mitologije ‘od stoljeća sedmog’, poput datiranja počela ideje Europe u Herodotove ideje o Europi, ili Franačke Karla Velikog kao prve prethodnice Europske unije.[ix] Osim što su ideje Europe imale tada potpuno drugo značenje od današnjeg, važno je u javnosti naglašavati kako se današnja ideja ujedinjene Europe javila paralelno s idejama moderne nacije, budući to držim presudnim za stvaranje dobre podloge za isticanje komplementarnosti nacionalnog i europskog identiteta.

Intoniranje svake nacionalne himne treba slijediti Oda radosti

• Simboli europskog identiteta

Nadalje, europski identitet bi trebao biti vidljiv i prisutan u svakodnevnim životima Europljana.[x] Ne samo putem širenja europskog povijesnog sjećanja putem medija i školskog sustava, već prije svega putem svakodnevno prisutnih simbola. To bi ubrajalo da nacionalni grb u svakoj javnoj ustanovi bude uparen s grbom EU, svaka izvješena nacionalna zastava da bude uparena za zastavom EU, svako intoniranje nacionalne himne da slijedi intoniranje Beethovenove Ode radosti, da na dokumentima poput putovnice i osobne iskaznice budu EU zvjezdice uz nacionalni grb, da natpis na korici putovnice bude ‘Nacionalna država/Europska Unija’… U biti, politika simbola bi trebala slijediti ono što je već primijenjeno u prometnoj politici: na novim vozačkim dozvolama i registracijama nacionalna simbolika sparena je s europskim zvjezdicama.

Specijalnu pozornost trebalo bi obratiti na novac kao možda najsnažniji simbol, budući da je na razini svakodnevnog života najčešće pred očima građana (barem dok još postoji u fizičkom obliku). Aktualne euro-novčanice ostavljaju dojam hi-tech dizajna; potpuno su identitetski apstraktne, čak i građevine kao jedini konkretni simbol identiteta su potisnute u pozadinu, a nisu navedena ni njihova imena. Uz zadržavanje hi-tech izgleda, koji šalje poruku kako je Europa prostor digitalne budućnosti, novčanice bi trebale imati identitetsku odrednicu u prvom planu. To bi značilo zadržavanje građevina, ali uz njihovu istaknutiju konturu i imena, te dodavanje povijesnih ličnosti koje bi simbolizirale zajedničko europsko povijesno sjećanje. Pri tom, sami likovi na novčanicama nisu primarno važni svojim djelom, već kao povijesni simboli vrijednosti koje treba sadržavati europski identitet. Novi dizajn euro-novčanica mogao bi slijediti dva smjera. Prvi bi smjer bio odabrati šest povijesnih ličnosti (imamo šest apoena) koje bi simbolizirale političke i kulturne vrijednosti zajedničke jezgre europskog povijesnog sjećanja kako je predložio Anthony D. Smith.  Moguće bi bilo i stavljanje po dva lika na novčanice, ali se bojim da bi se time donekle izgubila snaga simbolike likova. Koje bi to ličnosti bile, stvar je pregovora i široko provedene javne rasprave na razini same Unije, a ja bih si uzeo slobodu na ovom mjestu predložiti i obrazložiti povijesne ličnosti koje bi najbolje reprezentirale vrijednosti Smithove jezgre. Ti likovi bi bili Toma Akvinski, Franjo Asiški, Cervantes, Nikola Kopernik, Karl Marx, Rene Descartes.

Svećenik Toma Akvinski je u ranom srednjem vijeku preuzeo Aristotelovu političku filozofiju antičke demokracije te je ugradio u svoja djela. Time je otvorio put za odvajanje crkve od države, a i za kasnije stvaranje sekularnog društva. Franjo Asiški prvi je izjednačio prirodu s čovjekom u modernom smislu današnjeg shvaćanja, te time ukazao i na važnost poštivanja prirode. Zatim, u doba Križarskih ratova najglasnije je propovijedao da su svi ljudi jednakopravna božja djeca, te se u doba sveopćeg vjerskog rata otputio u Palestinu razgovarati sa saracenskim kalifom o pomirenju kršćana i muslimana. Zbog toga, te zbog promoviranja skromnog života može ga se uzeti kao svojevrsnog vjesnika buduće post-materijalističke Europe.

Miguel de Cervantes Saavedra značajan je po epu Don Quijote koji je krajem 16. stoljeća kroz lik idealističnog viteza i njegova sluge Sancha Panze kritizirao licemjerje i nepravdu feudalnog poretka, osobito odnos prema ženama, te imao i snažnu simboliku pomaganja najranjivijima i najugroženijima u društvu.

Nikola Kopernik početkom 16. stoljeća znanstveno je dokazao prethodnu tezu Galileo Galileia o heliocentričnom sustavu*. Osim što je otkriće bilo važno kao okidač razvoja modernih prirodnih znanosti, ono je simbol razbijanja parohijalnog pogleda na svijet, koji rađa svaku vrstu predrasude, pa i šovinizam.

Simbolika Karla Marxa bila bi najbolje vidljiva ako bi išao u duetu sa Adamom Smithom: potonji je krajem 18. stoljeća dao detaljan opis građanskog društva kapitalističkog poduzetništva, te se stoga drži idejnim ocem modernog kapitalizma, dok se prethodni, uza sve kontroverze koje prate njegovo idejno naslijeđe, još drži jednim od najboljih analitičara proturječnosti i problema kapitalizma. Također, njegovo je djelo idejni začetnik alternative liberalnom kapitalizmu, te je, između ostalog, utjecalo na ideje socijalne pravde u tržišnom društvu kao osnove europske socijaldemokracije.

Prijedlogu povijesnih ličnosti na novčanicama mogu se dati razni prigovori, od izostavljanja ovih i onih važnih povijesnih ličnosti, do toga da u izboru nema žena, Židova i Muslimana itd. Više je orijentiran prema davanju smjernica u kombinaciji s težnjom da izabrane povijesne ličnosti pokrivaju što veći geografski raspon

Na kraju Rene Descartes kao začetnik prosvjetiteljstva: Descartes je u 17. stoljeću stvorio koncept čovjeka kao bića kojem je Bog dao razum za razlikovanje dobra i zla, iz čega proistječe čovjek kao aktivni subjekt povijesti, a ne pasivni objekt božjeg nauma, kako je tumačen u feudalizmu. Svojim djelom dao je temelj za razvoj kasnijih ideja prosvjetiteljstva, a tumačenjem čovjeka kao bića kojem je Bog dao razum pomirio je racionalnost s vjerom, što je važno za današnje prijepore o odnosu vjere i znanosti.

Ovom popisu mogu se dati razni prigovori, od primjedbe da su izostavljene ove i one važne povijesne ličnosti, do one da izbor isključuje žene, Židove i Muslimane itd. Prijedlog je orijentacijski, te je više usmjeren davanju smjernica u kombinaciji s težnjom da izabrane povijesne ličnosti pokrivaju što veći geografski raspon. S obzirom na postojanje malog broja apoena, a velikog broja članica, za pretpostaviti je kako bi bilo jako teško postići konsenzus o šest, pa čak i dvanaest (ako bi na svaku novčanicu išla po dva lika) povijesnih ličnosti koje bi dobile mjesto na euro-novčanicama. Stoga je alternativni prijedlog da na svim novčanicama bude jedan jedini lik, koji bi približno simbolizirao vrijednosti Europske unije. To bi mogao biti Franjo Asiški: s jedne strane katolički svećenik, a s druge strane prvi promotor ekologizma i antimaterijalizma, koji svojim humanizmom obuhvaća i ljevicu i desnicu.

• Sekularizam na podlozi kršćanskog kulturnog naslijeđa

Dosada izloženi konstrukti europskog povijesnog sjećanja i identitetske simbolike većinom su se referirali na građanski koncept identiteta, što znači naglašavanja univerzalnih vrijednosti slobode, ljudskih prava i socijalne pravde. Međutim, u prethodnom članku je pokazano kako građanski koncept identiteta nužno mora biti dopunjen partikularnim kulturnim konceptom da bi se cementirao osjećaj emocionalne vezanosti i solidarnosti.

Uzimajući u obzir veliku heterogenost europskih zemalja, njihove povijesti i kulture, zajednički kulturni koncept može biti samo kršćansko kulturno naslijeđe. Međutim, ono se ne svodi na to da je zajednički europski temelj kršćanstva vjera simbolizirana u crkvi koja dominira središtem svakog grada i svakog sela u Europi, kako je predložio spitzenkandidat europskih pučana Manfred Weber u svibnju 2019. godine tijekom svog govora u Zagrebu u sklopu kampanje za europarlamentarne izbore.[xi] Svi ljudi u Europi nisu vjernici, a i među vjernicima ima poprilično onih koji ne idu u crkvu, što je osobito rašireno kod protestanata. Međutim, svi autohtoni Europljani su kršćanski ateisti, da parafraziram izvrstan članak Ante Tomića o katoličkom ateizmu. I vjernici i ateisti svetkuju kršćanske blagdane kroz blagdanski stol i ‘feštanje’, te su okruženi time od najmanjih nogu. Ili kako je lijepo proustovski sročio Tomić:  „Ako i prestaneš vjerovati u nadnaravno, ostaju ti priče, pjesme, slike, okusi, mirisi i osjećaji, čitav katolički doživljaj svijeta iz kojega ne možeš izaći čak i kad bi to želio. I naravno da onda slaviš Božić, kao i sve druge blagdane. Smrtno te uvrijedi ako nema tvoga dara na mahovini ispod božićnog drva ili ako pojedu čitavu teću bakalara bez tebe.“[xii] Na citiranim Tomićevim riječima – pri čemu katoličko varira u pravoslavno ili protestantsko – zasniva se kulturni identitet Europske unije, te je na toj razini otvoren obogaćivanju, uklapanju drugih kultura u ovo svetkovanje: ne znam tko bi odbio za Božić ili uskrs jesti npr. janjeće ili teleće ćevape, ili dobru sarmu/japrak, izvorno muslimanska jela, osim ako ne voli meso. S druge strane, badnji ručak može biti obogaćen kakvim vegetarijanskim, ili čak veganskim specijalitetom. Dotične prakse ne diskriminiraju druge; dapače, čak ih i pozivaju da se uključe, kao što bi trebalo biti i obrnuto.

Na kraju, kao sinteza, postoji još jedna stvar u pozadini kršćanskog kulturnog naslijeđa. A to je činjenica da su vrijednosti prosvjetiteljstva, te sam Napolenov Code Civil, sekularizirana verzija vrijednosti koje je Isus propovijedao u Evanđelju, ali i Muhamed u Kuranu, poput pomoći slabima i potrebitima, dužnosti da im se daje, naglaska na osobnoj odgovornosti (kod Isusa trn i balvan iz Propovijedi na Gori, kod Muhameda zapovijed da se ne može ići putem Alaha ako se ne obračuna sa šejtanom u sebi). Nadalje, evanđelja su puna primjera Isusova djelovanja protiv društvenog tlačenja (Jer ja sam došao da rastavim sina od njegova oca, kćeri od njezine majke i snahu od njezine svekrve, Matej, 10, 37), a osobito inspiracija za rodnu ravnopravnost, koja se vidi po posebnoj pažnji koju Isus posvećuje brojnim ženama.

U tom smislu, ne treba potpuno diskreditirati inicijativu pape Ivana Pavla II. da u neki budući Europski ustav uđe odredba o kršćanskim korijenima Europe, a koju je istaknuo u sklopu rasprave o Ustavnom ugovoru za EU 2003.-2004. godine. Papa je tada istaknuo kako „Budući europski ustav bi trebao bi spomenuti kršćanske korijene ovoga kontinenta. To ne bi ni u kojem smislu umanjilo sekularnu prirodu Europske unije. Naprotiv, to bi pomoglo da se kontinent štiti od dvostruke opasnosti ideološkoga sekularizma s jedne, te sektaškoga integralizma s druge strane.”[xiii] Međutim, čak i ako (s pravom) otklonimo jukstapoziranje kršćanskih korijena ideološkom sekularizmu i sektaškom integralizmu, u nekom budućem europskom središnjem dokumentu bi trebalo biti navedeno kako Europa počiva na kulturnom i političkom naslijeđu koje proizlazi iz kršćanstva kao sastojka svakodnevne kulturne prakse u europskim društvima.

* Gospodin Marko Jakelić upozorio nas je da Kopernik naravno prethodi Galileo Galileiu. Uredništvo se ispričava čitateljima zbog propusta.

• Bilješke

[i] Ovaj tekst je proizašao iz rada na znanstvenom projekta UIP-2019-04-2979 „ Integracija i dezintegracija Europske unije: Dinamike europeizma i euroskepticizma” Hrvatske zaklade za znanost.

[ii] Za cjeloviti prikaz Smithove ideje oko konstrukcije Europskog identiteta, vidi Anthony D. Smith (1992). National Identity and the Idea of European Unity. International Affairs 68 (1): 55-76, te isti (1993), A Europe of Nations. Or the Nation of Europe? Journal of Peace Research 30 (2): 129-135.

[iii] Jürgen Habermas i Jacques Derrida, (2003). February 15, or what binds Europeans together: A plea for a common foreign policy, beginning in the core of Europe. Constellations, 10(3), 291–297.

[iv] Za cjelovitiju elaboraciju o pogubnosti političke uporabe teorija totalitarizma u Europskoj javnosti, kao i o samim teorijama totalitarizma, vidi moj raniji članak „Ako se komunizmu oduzme antifašistička legitimnost, Europa ostaje gotovo bez antifašista!“  https://forum.tm/vijesti/ako-se-komunizmu-oduzme-antifasisticka-legitimnost-europa-ostaje-gotovo-bez-antifasista-3352

[v] https://min-kulture.gov.hr/vijesti-8/rezolucija-europskog-parlamenta-o-europskoj-savjesti-i-totalitarizmu/13538

Za dobar sumarni prikaz različitosti procesa suočavanja sa prošlošću II. Svjetskog rata u europskim zemljama, vidi tekst Tonija Judta (2002). The past is another country: Myth and memory in post-war Europe, u: J. W. Müller (ur.), Memory & Power in Post-War Europe: Studies in the Presence of the Past. Cambridge: cambridge Univeristy Press, 157-183, te tekst Etienne Francoisa (2006). Velike pripovijesti i lomovi brana sjećanja. Sjećanje na Drugi svjetski rat između nacionalizacije i univerzalizacije, u: M. Brkljačić/ S. Prlenda (ur.), Kultura pamćenja i historija. Zagreb: Golden Marketing- Tehnička knjiga, 221- 235.

[vi] Zbog uspona radikalne desnice u Europi te ugroženosti vrijednosti liberalne demokracije osobito u istočnoj Europi, https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html

[vii] Za ovo razlikovanje, vidi knjige Bernard Bruneteaua Totalitarizmi (Zagreb: Politička kultura, 2002) i  Stoljeće genocida: nasilje, masakri i genocidne metode od Armenije do Ruande (Zagreb: Politička kultura, 2005). Ljevica stavljanje u isti koš nacizma i komunizma vidi i kao inzistiranje na pamćenju komunističke autoritarnosti, a potiskivanje sjećanja na komunističku socijalnu državu u okviru legitimacije EU neoliberalizma (vidi npr. članak poznatog marksističkog sociologa Todora Kuljića, Novi diktat sećanja u kolektivnom pamćenju EU, Novi plamen: časopis demokratske ljevice za politička, društvena i kulturna pitanja, Godina V (2011), br.15, 116-120). Argument da je samo komunizam nasuprot liberalizma jačao socijalnu državu je dobrim dijelom upitan, budući je i Hitlerova njemačka uvela bogati paket socijalnih mjera za arijevski puk. O tome vidi knjigu Aly Götza (2012) Hitlerova socijalna država : pljačka, rasni rat i nacionalni socijalizam. Zaprešić: Fraktura.

[viii] Dobar pregled povijesnog razvoja ideje Europe može se vidjeti u knjizi  Gerarda Delanty-ja (1995). Inventing Europe: Idea, Identity, Reality. New York. New York: St. Martin’s Press.

[ix] O krivim idejama da se Karlo Veliki proglasi prvim europskim ujediniteljem  vidi npr. članak Reme Bodeija (2009). Memory and Identity of Europe. IRIS 1(1): 11-25. Vidi i članak POVIJEST IZGRADNJE EUROPE: Prisjećajmo se više svojih korijena, na službenim stranicama Europske unije https://op.europa.eu/webpub/com/europe-better-together/hr/EUROPE_Building_together.html

[x] O potrebi vidljivog europskog identiteta najviše je pisala Kathleen R. McNamara. Vidi njenu knjigu The Politics of

Everyday Europe: Constructing Authority in the European Union. Oxford: Oxford University Press, 2015.

[xi] https://www.vecernji.hr/vijesti/hdz-ovci-uz-pjesmu-eye-of-the-tiger-usli-u-dvoranu-1320182

[xii] Ante Tomića „Mojim zemljacima je nevjerojatno da se ja kao ateist križam, molim i da slavim Božić. Ne razumiju ni kad im objasnim zašto je to tako!“, Jutarnji list, 25. prosinca 2017., https://www.jutarnji.hr/naslovnica/pise-ante-tomic-mojim-zemljacima-je-nevjerojatno-da-se-ja-kao-ateist-krizam-molim-i-da-slavim-bozic-ne-razumiju-ni-kad-im-objasnim-zasto-je-to-tako-6873519

[xiii] Božo Goluža, Europa je stvorena na kršćanskim korijenima, Crkva na kamenu, 18. Rujna 2016.,  https://www.cnak.ba/kolumne/uciteljica-zivota/europa-stvorena-krscanskim-korijenima/