Kraj Bretton Woodsa i njegove posljedice. Od eurodolara do sporazuma iz Maastrichta

Eurodolari i nafta postali su osnova američke financijske moći u monetarnom svijetu nakon Bretton Woodsa, piše Nataša Babić u trećem od šest osvrta na knjigu "Poremećaj - Teška vremena u 21. stoljeću" autorice Helen Thompson. U poglavlju posvećenom ekonomiji, Thompson prati nastanak europske monetarne unije i pokušava detektirati gdje, kada i zašto su stvoreni pokretači koji su doveli do spektakularne financijske, bankovne i ekonomske krize kojom je započelo 21. stoljeće.

• Naslovna fotografija: Trgovanje devizama u središnjici Bundesbanke, Frankfurt na Majni, 1988. (René Zimmer / Deutsche Bundesbank)

• Autorica je nekadašnja novinarka Radija 101, suvlasnica Prague College, britanskog sveučilišta u Pragu.

• Prethodni nastavci: Vodič Helen Thompson kroz nesigurna vremena. Energija, geopolitika, sudbine demokracija, Europa i svijet nakon raspada SSSR-a. Uloga NATO-a i politika nafte u vrijeme frackinga

Stoljeće je započelo spektakularnom financijskom, bankovnom i ekonomskom krizom, recesijom, globalnom pandemijom i energetskom krizom. Globalizacijski efekti, nove tehnologije, klimatske promjene i masovne migracije čine ovo razdoblje posebno kaotičnim, a predstoji i zelena tranzicija koja donosi nove distributivne sukobe. U našim tekućim live streaming okolnostima ovom se razdoblju ne vidi “kraj”, a “Poremećaj” je pokušaj da detektiramo gdje, kada i zašto su stvoreni glavni pokretači zbivanja.

Tadašnji predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi na godišnjem sastanku Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, 2013. (WEF / CC BY-NC-SA 2.0)

Thompson počinje priču dramatičnim događajem u ljeto 2011., kada su prinosi na talijanske državne obveznice toliko porasli da Italija više nije mogla posuđivati ​​bez pomoći eurozone. Jean-Claude Trichet i Mario Draghi, odlazeći predsjednik Europske središnje banke (ESB) i njegov skori nasljednik, poslali su pismo talijanskom premijeru Silviju Berlusconiju i zatražili hitnu akciju. Trichet i Draghi predložili su precizno navedene mjere, sa zakonima, ratifikacijom i ustavnom reformom – u roku od dva mjeseca!

Berlusconi je štednju i nove zakone poslao u parlament, no reforme nisu prošle. Četiri mjeseca kasnije, njemačka kancelarka i francuski predsjednik dali su Berlusconiju ultimatum, a ESB je prestao kupovati talijanske obveznice. Angela Merkel nazvala je talijanskog predsjednika Giorgija Napolitana i predložila mu da nađe alternativnu vladu. Nekoliko dana kasnije, Berlusconi je dao ostavku, a Napolitano je imenovao tehnokratski kabinet na čelu s bivšim europskim povjerenikom, Mariom Montijem. Od tada do rujna 2019. nijedan talijanski ministar ekonomije i financija nije bio izabrani političar.

Godinu dana kasnije, u govoru u Londonu, predsjednik ESB-a, Mario Draghi, na svoju je ruku, bez konzultacija s Bankom, izjavio da je “ESB spremna učiniti što god je potrebno da održi euro.” Iza Draghija u tom trenutku nije stajala nikakva dogovorena politika i, najvažnije, o njoj se nisu izjasnili Nijemci. Cijelo ljeto 2012. njegov je tim sastavljao program kupnje obveznica koji bi bio prihvatljiv Berlinu. Ponuđeno rješenje bio je OMT program i Nijemci su ga prihvatili. Draghijev govor i OMT privremeno su umirili tržišta i kupili vrijeme, ali nisu riješili principijelni problem eurozone.

“Ništa što je politički moguće ne može riješiti problem eurozone, jer onakva kakva je zamišljena i onakva kakva je stvorena, eurozona sadrži niz nerješivih problema, od kojih su neki postojali i prije njezina stvaranja”, komentira taj trenutak Helen Thompson.

­
Richard Nixon je 1971. ukinuo konvertibilnost dolara u zlato i ukinuo Bretton Woods.

Priča o eurozoni počinje 70-ih godina prošlog stoljeća, u trenutku kada Amerikanci ukidaju sistem monetarnog upravljanja, dogovoren u Bretton Woodsu 1944.

Prema monetarnom sistemu iz Bretton Woodsa, američki je dolar bio jedina valuta koja je bila konvertibilna u zlato i većina međunarodne trgovine obračunavala se u dolarima. Ovaj je sistem nudio neke očite prednosti Washingtonu, jer europske države nisu mogle provoditi konkurentske devalvacije, a MMF je omogućavao SAD-u da utječe na europske ekonomske politike. Europljanima je pak ovaj sustav omogućavao pristup dolarskim kreditima. Prema Johnu Maynardu Keynesu, britanskom pregovaraču u Bretton Woodsu, ovaj je sustav bio ključan za osiguranje stabilnih demokracija, jer je smanjio problem bijega kapitala i omogućio vladama da određuju kamatne stope u odnosu na nezaposlenost. U praksi je bilo problema, posebno tijekom poslijeratne obnove, kada je svijetom vladao manjak dolara. Sistem se nije svidio ni Harryju Trumanu, koji je pri rješavanju ekonomske krize u Europi 1947.-1948. izbjegao institucije Bretton Woodsa, a Europljanima ponudio pomoć u obliku Marshallovog plana.

Najvažniji problem ticao se rasta eurodolara kao offshore valute. Eurodolari su nastali u ranim poratnim godinama u bankama izvan SAD-a, koje nisu bile podložne američkoj bankarskoj kontroli. Na londonskim tržištima eurodolara, kapital se oslobodio poslijeratnih kontrola pa je do kraja 60-ih u svjetskom gospodarstvu kolalo mnogo više “nepokrivenih” eurodolara nego dolara koje su izdale Federalne rezerve. Način njihovog generiranja bio je totalno netransparentan. Milton Friedman, koji je pisao o “mistificirajućoj kvaliteti stvaranja novca”, prozvao je poslovanje tržišta eurodolara kreativnim knjigovodstvom. Trgovina eurodolarima omogućavala je europskim tvrtkama zaduživanje u dolarima, ali kako su oni kreirani van kontrole bilo koje središnje banke, tako je vremenom obezvrijeđena i sama ideja konvertibilnosti dolara u zlato.

Kada je 1965. predsjednik Lyndon Johnson poslao američke trupe u Vijetnam, njegova je administracija povećala zaduživanje i dopustila rast inflacije, na što je pobjesnio Charles de Gaulle. “Bretton Woods dopušta Amerikancima gomilanje duga i financiranja svojih ratova na tuđi račun”, grmio je. Međutim, kasnija Johnsonova odluka o povlačenju iz Vijetnama, kada su njegovi generali tražili dodatne trupe, a Washington ih nije mogao financirati, demonstrira da je Bretton Woods također i ograničio američke opcije u ratu.

Pitanja energije unijela su dodatne probleme. Domaća proizvodnja nafte u SAD-u dosegnula je vrhunac 1970. i otada su Amerikanci bili prisiljeni uvoziti sve veće količine nafte. Porast uvoza povećao je trgovinski deficit, a Bretton Woods je zamišljen kao sistem u kojem SAD raspolaže velikim trgovinskim suficitom i domaćom proizvodnjom energije.

Washington se suočio s izborom – održavati međunarodni monetarni sustav ili održavati međunarodni trgovinski poredak. Presudio je Richard Nixon koji je 1971. ukinuo konvertibilnost dolara u zlato i ukinuo Bretton Woods. Sljedeće godine, Amerikanci su liberalizirali kretanja kapitala, jer su im zbog uvoza nafte i financiranja deficita trebali dolari iz inozemstva. Održavanje fiksnog tečaja ukinuto je 1973. i tada počinje razdoblje “fluktuiranih valuta” čija se vrijednost određuje dnevnim transakcijama na deviznim tržištima. Početkom 1974., Washington je uklonio sve kontrole kapitala pa su se trgovinski ratovi transformirali u tečajne makinacije.

Eurodolari i nafta postali su osnova američke moći u monetarnom svijetu nakon Bretton Woodsa. Offshore tržišta eurodolara pretvorila su dolar u glavnu valutu za bankarstvo, uz niske domaće troškove u odnosu na prethodni sistem. Nakon Bretton Woodsa više nijedna valuta nije bila konvertibilna u metal i stvoren je svijet fiat novca koji je proizveo duboke ekonomske promjene. Javni i privatni dug je eksplodirao. Inflacija koja je u prošlosti bila povezana s ratom, sada se ubrzala. Nezaposlenost, za koju su Keynesijanci tvrdili da pada kada inflacija raste, rasla je u gotovo svim zapadnim ekonomijama.

Političke implikacije ovog novog svijeta, oblikovanog oko inflacije i duga, bile su mnogostruke. Jedan od narativa smatra da je takav svijet potaknuo “antidržavna” promišljanja organizacije ekonomije, temeljene na idejama Hayeka i Friedmana, koji su smatrali da državne intervencije u ekonomiju uzrokuju inflaciju i slab rast. Imenovanjem Paula Volckera za predsjednika Fed-a 1978. i dolaskom Margaret Thatcher na vlast u Velikoj Britaniji i Ronalda Regana u SAD-u, počinje razdoblje “neoliberalizma”.

Bundesbanka nije mogla pooštriti uvjete kreditiranja, a Willy Brandt je vidio rješenje u stvaranju Europske središnje banke. (Bundesarchiv, B 145 Bild-F048639-0008 / Wegmann, Ludwig / CC-BY-SA 3.0)

Za njemačkog kancelara, Willyja Brandta, tržišta eurodolara ugrožavala su europsku monetarnu autonomiju. Banke i tvrtke mogle su izbjeći više kamate posuđivanjem eurodolara u Londonu pa Bundesbanka u praksi nije mogla pooštriti uvjete kreditiranja. Brandt je vidio rješenje u stvaranju Europske središnje banke. Za francuske političare, problemi Bretton Woodsa, prvenstveno su proizašli iz američkog stava prema konvertibilnosti u zlato. Samo nekoliko dana nakon Nixonove odluke o kraju Bretton Woodsa, francuski predsjednik Georges Pompidou poslao je ratni brod preko Atlantika da preuzme francusko zlato iz New Yorka.

Ove različite političke prosudbe temeljile su se na materijalnim razlikama. Zapadnonjemačka marka imala je antiinflacijski kredibilitet koji je nedostajao francuskom franku. Njemačka prednost dijelom je proizašla iz njemačkog trgovinskog viška, a dijelom iz neovisnosti Bundesbanke od političke kontrole u vrijeme kada su vlade, a ne središnje banke, određivale kamatne stope. Unatoč razlikama, Europska zajednica je 1969. započela razgovore o monetarnoj suradnji, no kada su 1971. Nijemci i Nizozemci jednostrano uveli fluktuaciju svojih valuta, Francuzi su opet pobjesnili. Predsjednik Pompidou osudio je taktiku aprecijacije valute kao kršenje “morala zajednice”. Francusko-njemački odnosi toliko su se pogoršali da je, prema svjedočanstvu jednog njemačkog službenika, Zajednica teturala na rubu kolapsa.

Kriza je potaknula EZ da 1972. usvoji kolektivni aranžman tečaja poznat kao “Zmija u tunelu”, koji je međusobno vezao europske valute. U dogovoru je sudjelovalo šest izvornih članica EZ-a i  još četiri:  Velika Britanija, Danska, Irska i Norveška. Međutim, “Zmija“ je zahtijevala reforme koje neke države nisu mogle provesti. Stoga je privremeno rješenje podijelilo EZ u dvije monetarne skupine. Jedna, predvođena Zapadnom Njemačkom, reformirala je “Zmiju”, vežući valute svojih članica, a druga, koja je uključivala Veliku Britaniju, Irsku i Italiju, imala je valute koje fluktuiraju u odnosu i na dolar i na marku. Francuska je odlučila ostati u njemačkom monetarnom bloku, što nije bila posljedica makroekonomske kompatibilnosti, već politička odluka koja im se kontinuirano “svetila”. U nemogućnosti da slijedi Bundesbanku, francuska je vlada 1974. bila primorana ukloniti franak iz “Zmije”, da bi ga godinu dana kasnije vratila. Pariz je onda tražio promjene u politici Bundesbanke, no od toga nije bilo ništa pa su Francuzi ponovo uklonili franak.

Novi njemački kancelar, Helmut Schmidt, kritizirao je podjelu između njemačke “Zmije “ i ostalih kao “dvorednu” Zajednicu koju na okupu drži samo problem dolara. Razdoblje slabog dolara krajem 70-ih posebno ga je brinulo, jer po njegovim riječima, Zapadna Njemačka nije mogla pratiti konkurenciju iz Azije, kupovati američke državne obveznice, pokrivati aprecijaciju marke prema dolaru i drugim valutama i istovremeno kontrolirati njemačke monetarne uvjete – dok banke u Londonu nude kredite u eurodolarima. “Francuska i Njemačka ne mogu nastaviti u dva različita monetarna kampa ako žele smanjiti utjecaj dolara na europska gospodarstva”, zaključio je. Bio je to Schmidt koji je predložio francuskom predsjedniku Valery Giscard d’Estaingu stvaranje Europskog monetarnog sustava s ERM mehanizmom deviznog tečaja. Francuzi su se našli pred izborom – dopustiti rast inflacije ili prihvatiti njemačku monetarnu disciplinu? Izabrali su ovo drugo. U novom europskom sustavu fiksnog tečaja sve su strane vezale svoje valute uz umjetnu valutu ECU, koju je povjesničar Charles Kindleberger nazvao “njemačka marka s francuskim imenom”.

Paul Volcker je uveo novu vrstu razmišljanja i radikalno promijenio američku monetarnu politiku, eliminirajući inflaciju pomoću ograničavanja ponude novca. (Reagan White House Photographs / CC0)

Jimmy Carter imenovao je Paula Volckera za novog šefa Feda 1979. Volcker je uveo novu vrstu razmišljanja i radikalno promijenio američku monetarnu politiku, eliminirajući inflaciju pomoću ograničavanja ponude novca. Visoke kamatne stope koje su proizašle iz takve politike trajale su do sredine 80-ih i zadavale Europljanima mnogo briga. Iako su cijene nafte postupno padale nakon drugog naftnog šoka 1979.-1980., snažni dolar je poskupio uvoz. Jacques Delors, koji je tada bio francuski ministar financija, prozvao je godine 1981.-1985. trećim naftnim šokom za Europu. Istovremeno su visoke dolarske kamate stvorile savršene uvjete za bijeg europskog kapitala, baš kada su Europljani uvodili liberalizaciju financijskih tržišta.

U Njemačkoj je zbog nekih odluka Bundesbanke na vlast došla Kršćansko-demokratska unija koja će voditi državu sljedećih 16 godina. U Francuskoj, nasuprot tome, nije postojala neovisna središnja banka koja političarima može nametnuti monetarnu politiku. Kada je socijalist François Mitterrand pobijedio na predsjedničkim izborima 1981., a zatim Socijalistička stranka osvojila većinu u Nacionalnoj skupštini, ERM se skoro raspao.

Nastojeći smanjiti vrijednost dolara, Reagan je zatražio suradnju od EZ-a, Kanade i Japana

Kraj Volckerovog monetarnog šoka i zabrinutost Reaganove administracije zbog utjecaja jakog dolara na američki izvoz pružili su privremeni monetarni predah Europljanima. Nastojeći smanjiti vrijednost dolara, Reagan je zatražio suradnju od EZ-a, Kanade i Japana pa su sporazumima „Plaza“ i „Louvre“ dogovorili kolektivnu akciju. Međutim, pokazalo se da američki trgovinski deficit nije imao puno koristi od slabijeg dolara pa je ministar financija, James Baker, sugerirao da druge vlade i njihove središnje banke potaknu veću domaću potrošnju i stvore potražnju za američkom robom i uslugama. Ni uz najbolju volju zapadnonjemačka vlada nije mogla utjecati na Bundesbanku pa je dogovoru s Amerikancima došao kraj.

U međuvremenu su se nastavljale teškoće europskih monetarnih razlika. Tijekom druge polovice 80-ih, inflacija je padala, Bundesbanka je držala inflaciju na nuli, ali Francuzima je to predstavljalo  sjajnu priliku da smanje kamatne stope i potaknu rast. Međutim, ERM je nalagao da Banque de France slijedi politiku Bundesbanke! Frustrirani Mitterrand pokušao je dogovoriti osnivanje francusko-njemačkog Vijeća za koordinaciju monetarne politike u ovakvim slučajevima, ali je Bundesbanka i tu ostala neumoljiva! U nadi da će doći do promjene, francuski ministar financija, Edouard Balladur, predložio je stvaranje monetarne unije na sastanku s europskim kolegama 1988. i tada su pokrenute procedure koje će rezultirati Maastrichtom i stvaranjem eura.

Zapadnoeuropska monetarna unija zahtijevala je od zapadnih Nijemaca da se odreknu njemačke marke. (Mattes / CC BY 2.0 DE)

Zapadnoeuropska monetarna unija bila je zapravo francuski projekt, zamišljen da okonča moć Bundesbanke i zahtijevao je od zapadnih Nijemaca da se odreknu njemačke marke. Helmut Kohl uložio je sav svoj politički talent da uvjeri birače u prednosti jedinstvene valute, od čega je posebno isticao kraj konkurentskih devalvacija i priliku za sveobuhvatnu reformu EZ-a. Čak i nakon ujedinjenja Njemačke, što je mogao iskoristiti za povlačenje, Kohl je ustrajao. Ipak, s obzirom na žrtvu napuštanja marke, Nijemci nisu pristali na monetarnu uniju koja ne bi zadovoljavala temeljne njemačke zahtjeve. To je značilo da predložena Europska središnja banka mora biti druga verzija Bundesbanke, pravno obvezana ugovorom EU-a na stabilnost cijena kao primarne svrhe monetarne politike i oslobođena bilo kakve političke kontrole. Takve ovlasti Bundesbanke proizašle su iz snažnog njemačkog političkog konsenzusa da se stabilnost cijena kontrolira pomoću monetarne politike. Međutim, takav konsenzus nije postojao u drugim europskim državama kada je konačno ratificiran Ugovor iz Maastrichta.

Nijemci su od samog početka inzistirali na strogim uvjetima za članstvo, ali da se slijedila samo antiinflacijska logika, monetarna unija bila bi mini-unija, što bi predstavljalo rizik za njemačke izvoznike kojima su prijetile devalvacije iz zemalja izvan Unije. Devet dana nakon završetka summita u Maastrichtu, Bundesbanka je podigla kamatne stope kao odgovor na inflacijske posljedice ujedinjenja Njemačke. Taj je potez doveo do 18-mjesečnog nereda unutar ERM-a prilikom kojeg su Britanci trajno napustili mehanizam, Italija je privremeno istupila, a španjolska, portugalska i irska valuta su devalvirale. U prvi je mah izgledalo da od monetarne unije neće biti ništa. Onda je krenula kalkulacija da će selektirana skupina ipak krenuti naprijed, ali to bi podijelilo EU na „jezgru” i „periferiju“. Konačno, eurozona je 1999. izostavila samo one s pravom izuzeća – Veliku Britaniju i Dansku – i privremeno, Grčku.

Monetarna unija nije imala široku političku podršku u Njemačkoj zbog južnoeuropskih država. Socijalni demokrati zalagali su se na izborima 1994. protiv članstva južnjaka, dok je Kohl tvrdio da je monetarna unija simbol europskog jedinstva. Talijani i ostali južnjaci poduzeli su reforme i uveli nepopularne mjere za kvalificiranje, jer su strahovali za stabilnost vlastitih valuta, višu inflaciju i kamate u slučaju da ostanu “vani”. Već sami pokušaji da se približe uvjetima pridonijeli su rastu kredibiliteta na financijskim tržištima, čime su izborili enormne uštede za svoje državne blagajne.

Monetarna unija započela je život pod optužbama da je euro previše njemački da bi služio Italiji i previše talijanski da bi ga tolerirali Nijemci. Promjene koje je Draghi morao uvesti 2012. nisu nikada bile u planu. Njemačka je uniju nevoljko prihvatila, ali pod njemačkim uvjetima i bez prezadužene Italije. Na koncu je dobila blok s Italijom i pravilima kakva je tražila, ali ta pravila nisu bila predviđena za teret talijanskog duga.

Reformirajući Europsku središnju banku, Draghi je tražio izlaz iz ove situacije, bez ponovnog otvaranja Ugovora iz Maastrichta. Prelazak ESB-a na kvantitativno popuštanje (QE) 2015., kojim je središnja banka izravno kupila dug država eurozone, predstavljao je enormnu promjenu na koju Nijemci ne bi pristali u vrijeme Maastrichta. Ali do 2010-ih, ESB je izgubila antiinflacijsku logiku na kojoj je bila utemeljena. Njemačko gospodarstvo više nije funkcioniralo u ekonomskom svijetu u kojem ga je trebalo štititi od inflacijskih pritisaka izvana. Kineski uvoz djelovao je antiinflacijski, a njemački financijski sektor više nije bio uzor stabilnosti koji treba štititi od previranja na eurodolarskim tržištima. Dapače, poslovanje vodećih njemačkih banaka na tim tržištima bio je djelomični razlog “Velike transformacije” kojom je ESB odgovorila na krizu Eurozone.