Kriza kapitalizma i/ili kriza demokracije. Dva supstancijalna izviješća Trilateralne komisije.

Trilateralna komisija osnovana je u jeku kriza sedamdesetih, koje u mnogočemu izgledaju slično kao krize koje potresaju današnji svijet. Božo Kovačević uspoređuje recentno izvješće Trilateralne komisije pod naslovom "Novi duh kapitalizma" s kontroverznim izvješćem "Kriza demokracije" iz 1975., u kojem su autori zaključili da je ključni problem demokratskih društava u prevelikom stupnju demokratičnosti.

• Naslovna fotografija: Zbigniew Brzezinski, Jimmy Carter i Cyrus Vance u Bijeloj kući. Prva dvojica bili su osnivači Trilateralne komisije, a Vance njezin član. (Creative Commons)

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

• Ovo je prvi u seriji od tri teksta Bože Kovačevića koji će se baviti ovom temom

Sedamdesete godine 20. stoljeća i prva desetljeća 21. stoljeća mogu se po mnogu čemu usporediti.  Amerika je bila u političkoj krizi koja je kulminirala 1974. godine ostavkom predsjednika Nixona kojemu je prijetio impeachment. Predsjednik Trump nije podnio ostavku unatoč impeachmentu koji je proveden protiv njega. Demokratska većina u Predstavničkom domu pokrenula je postupak protiv predsjednika Trumpa, a republikanska većina u Senatu onemogućila donošenje presude. Vrhunac političke krize Amerika je doživjela 6. siječnja 2021. godine kada je predsjednik Trump potaknuo pobunu svojih pristalica radi nepriznavanja rezultata izbora na kojima je izgubio.

Početak sedamdesetih u SAD obilježili su objavljivanje Pentagon Papers i afera Watergate,  a važnu ulogu u predsjedničkoj izbornoj kampanji 2016. godine imale  su hakirane e-mail poruke kandidatkinje Hillary Clinton iz vremena kad je bila državna tajnica. Sedamdesete su donijele prvi ratni poraz Amerike nakon 1812. godine: američke su se snage 1975., u kaosu, povukle iz Vijetnama. U još većem kaosu američke su snage napustile Afganistan u kolovozu 2021. nakon dvadesetogodišnje uzaludne okupacije.

Zbog odluke OPEC-a o smanjivanju proizvodnje nafte i znatnom povećanju cijena 1973. godine dolazi do nestašice nafte na zapadnim energetskim tržištima. Sankcije protiv Rusije zbog invazije na Ukrajinu u veljači 2022. godine rezultirale su energetskom krizom u Europi i općim povećanjem cijena energenata u svijetu. Početak sedamdesetih godina 20. stoljeća Zapad je dočekao suočavajući se s inflacijom. Inflacija pogađa zapadni svijet i na početku dvadesetih godina 21. stoljeća.

Pokušavajući detektirati uzroke tadašnje krize Zapada i predložiti moguća rješenja, Trilateralna komisija objavila je 1975. godine izvješće Kriza demokracije, koje je izazvalo burne reakcije. Gotovo pola stoljeća kasnije, 2022. godine, tim Trilateralne komisije sastavio je izvješće pod naslovom Novi duh kapitalizma

Trilateralna komisija osnovana je u jeku kriza sedamdesetih, 1973. godine. Kako je to napisano u službenoj publikaciji Trilateralne komisije, osnivači su tada osjećali „da Sjedinjene Države više nisu u tako jedinstvenoj vodećoj poziciji kao što su bile u ranijem razdoblju poslije Drugog svjetskog rata i da će u većoj mjeri zajednički oblik vodstva – uključujući Europu i Japan – biti potreban da bi međunarodni sustav uspješno upravljao glavnim izazovima idućih godina.“ (The Trilateral Commisssion 2019:1)

Može se reći da je američko globalno vodstvo i danas, više od trideset godina nakon uspješno okončanog Hladnog rata, opet upitno. No, sedamdesetih godina 20. stoljeća još je postojao Sovjetski Savez koji je ipak nudio alternativu, iako ne odveć uvjerljivu, kapitalističkom svijetu koji je zapao u krizu. Današnja kriza demokracije, koju Trilateralna komisija predstavlja kao krizu kapitalizma, događa se u vrijeme kad nijedna relevantna država ili međunarodno organizirana politička snaga ne osporava kapitalizam. Do krize je došlo nakon što su političke elite puna četiri desetljeća uvjeravale da ključne odluke donose na osnovi savjeta financijskih i ekonomskih stručnjaka i da zbog toga, ako se želi napredovati i prosperirati, njihovim politikama nema alternative (There Is No Alternative). Pokazalo se da je TINA politika dovela do krize.

Sedamdesetih su godina među članovima Trilateralne komisije bile ugledne osobe iz politike, biznisa i akademskog svijeta iz SAD-a i Kanade kao američke sastavnice, iz tadašnjih članica EEZ-a kao europske sastavnice te iz Japana kao azijske demokratske i kapitalističke zemlje. Kraj Hladnoga rata donio je znatno proširenje europske sastavnice Trilateralne komisije koju sada čine predstavnici iz zemalja članica EU (osim Malte) te Norveške, Švicarske, Srbije i, razumije se, Ujedinjenog Kraljevstva. U američkom dijelu članovima iz SAD-a i Kanade pridružili su se članovi iz Meksika. Japanska skupina postala je azijsko-pacifička skupina u koju su ušle Australija, Južna Koreja, Novi Zeland, Indonezija, Malezija, Filipini, Singapur i Tajland te, od 2009. godine, Kina i Indija. Sedamdesetih su, dakle, sve zemlje iz kojih su imenovani članovi bile i demokratske i kapitalističke. Danas Trilateralnu komisiju čine članovi iz kapitalističkih zemalja, ali barem jedna od njih nije i demokratska: Kina.

Pred današnjom Trilateralnom komisijom složenija je zadaća definiranja globalnih problema i mogućih rješenja nego što je to bilo prije pedeset godina. Tada je podjela svijeta bila jasna: kapitalističke i demokratske zemlje predstavljene u Komisiji bile su suprotstavljene nekapitalističkim i nedemokratskim zemljama. Današnje široko članstvo ujedinjuje pripadnost zemljama kapitalističke ekonomije, ali opterećuje ih podjela na demokratske i autokratske države na kojoj inzistira Bidenova administracija. Doduše, budući da postojeći članovi Trilateralne komisije pozivaju nove da im se pridruže, možemo pretpostaviti da se svi oni, neovisno o tome žive li slučajno u autokratskoj zemlji, zauzimaju i za kapitalizam i za demokraciju.

Pokušavajući detektirati uzroke tadašnje krize Zapada i predložiti moguća rješenja, Trilateralna komisija objavila je 1975. godine izvješće koje je izazvalo burne reakcije. Autori su bili Michel Crozier, Samuel Huntington i Joji Watanuki, a naslov je bio Kriza demokracije. Gotovo pola stoljeća kasnije, 2022. godine, daleko brojniji tim Trilateralne komisije sastavio je izvješće pod naslovom Novi duh kapitalizma s ambicijom da vladama i poslovnim elitama predloži nove političke i institucionalne aranžmane primjerene nastupajućoj novoj fazi u razvoju kapitalizma. Sedamdesetih godina 20. stoljeća Trilateralna komisija brinula se ponajprije o tome da održi prednost Zapada pred tada još postojećom komunističkom konkurencijom. Danas Trilateralna komisija pokušava uvjeriti čitatelje svog izvješća da o prihvaćanju njezinih prijedloga ovisi opstanak svijeta.

U ovoj seriji članaka usporedit ću ta dva izvješća, a zatim ovo posljednje usporediti s nekim drugim publikacijama koje se bave istom temom, krizom kapitalizma.

Poznati harvardski politolog Samuel Huntington bio je jedan od potpisnika izvješća Trilateralne komisije iz 1975. godine. (Creative Commons)

• O krizi demokracije 1975.

Premda je poticaj za izradu izvješća prije gotovo pola stoljeća bio osjećaj da je demokracija u krizi, njegovi autori su naglasili da „vjeruju da demokracija može funkcionirati ako se javnosti omogući da doista razumije prirodu demokratskog sustava, a osobito ako je ona osjetljiva na suptilan međuodnos između slobode i odgovornosti“. (Crozier, Huntington, Watanuki 1975:I)  Nimalo ne sumnjajući u opravdanost i ostvarivost svojega poduhvata, autori naglašavaju da je „središnja svrha demokratskog sustava vlasti: kombinacija osobne slobode s jačanjem društvenog napretka”. (II) No, suočeni s osporavanjem vojne, ekonomske i socijalne politike te s krizom predsjedništva u Americi i političkih institucija naslijeđenih iz prošlosti u svim zemljama Trilaterale, trojica autora izvješća postavljaju pitanje: „Da li je politička demokracija, kakva danas postoji, održiv oblik vlasti za industrijalizirane zemlje Europe, Sjeverne Amerike i Azije?” (2)

Kao američki predsjednik Nixon, i njemački kancelar Willy Brandt je dao ostavku 1974. godine. Brandt je morao otići nakon skandala sa istočnonjemačkim špijunom u svom uredu, Günterom Guillaumeom. Prije podnošenja ostavke Brandt je iznio sumornu prognozu o tome da je Zapadnoj Europi preostalo još samo dvadeset do trideset godina života u demokraciji nakon čega će uslijediti diktatura. U istom pesimističkom duhu autori izvješća, imajući u vidu pad američkog vojnog, ekonomskog i političkog utjecaja, ocjenjuju da je izgledno „da će se Sjedinjene Države suočiti s ozbiljnijim vojnim i diplomatskim nazatkom u godinama koje dolaze nego što je to bilo ikad prije u njihovoj povijesti.” (5) Kao svoju zadaću oni vide sprječavanje daljnje erozije utjecaja SAD-a i koordinirano djelovanje Trilaterale radi održanja američkog vodstva.

I njemački kancelar Willy Brandt dao je ostavku 1974., nakon skandala sa špijunom u svojem uredu. Brandt, Huntington i drugi nisu ni pomišljali da bi u svoja predviđanja sudbine Zapada trebali uzeti u obzir i mogućnost raspada Sovjetskog Saveza. (Bundesarchiv)

Očito, Brandt, Crozier, Huntington i Watanuki nisu ni pomišljali da bi kao jednu od pretpostavki za predviđanje daljnje sudbine Zapada trebalo uzeti u obzir mogućnost skorog raspada SSSR-a. No, dok Brandt budućnost Europe u kontekstu Hladnog rata vidi kao neizbježnu diktaturu bilo politbiroa, bilo vojne hunte, autori izvješća Trilateralne komisije vjeruju da je zapadne demokracije moguće uspješno reformirati te, usklađenim naporima Amerike, EEZ-a i Japana, osigurati daljnju globalnu dominaciju Zapada nad sovjetskim Istokom. Unatoč mnogim izazovima s kojima se demokracija suočava u svim sastavnicama Trilaterale, nijedan od tih izazova – bio on unutrašnji ili vanjski – nije takav da ne bi bilo moguće uspješno mu parirati unošenjem određenih poboljšanja u postojeće demokratske sustave. Svoj optimizam Trilateralna komisija zasniva na sljedećem uvidu:

„Nijedna značajna društvena ili politička skupina u društvima Trilaterale ne predlaže ozbiljno zamjenu postojećih demokratskih institucija nacionalističkom autokracijom, korporativnom državom ili čak diktaturom proletarijata. Manjak povjerenja u demokratske institucije je jasno iscrpljen manjkom entuzijazma za alternativni set institucija.” (168)

Potrebno je, dakle, utvrditi uzroke problema u funkcioniranju demokratskih država i otkloniti ih odgovarajućim reformama. Detektirali su četiri ključna uzroka nezadovoljavajućeg funkcioniranja demokracije:

1. potraga za demokratskim vrlinama jednakosti i individualizma dovela je do opće delegitimacije autoriteta i gubitka povjerenja u vodstvo
2. demokratsko širenje političkog sudjelovanja i uključenosti stvorilo je preopterećenja u vladi i neravnomjerno širenje vladinih aktivnosti pogoršavajući inflatorne tendencije u ekonomiji
3. političko natjecanje bitno za demokraciju intenziviralo se dovodeći do dezagregacije interesa te propasti i fragmentacije političkih stranaka
4. osjetljivost demokratskih vlada na elektorat i na društvene pritiske ohrabruje nacionalistički parohijalizam na način na koji demokratska društva vode svoje vanjske poslove. (170)

Iako su jednakost i individualizam priznati kao demokratske vrline, ipak se, zbog pretjeranog naglašavanja tih vrlina i iznevjerenih očekivanja da se one ostvare u političkom životu, dogodila delegitimacija političkog autoriteta. Zanimljivo je da autori izvješća ne problematiziraju ponašanje pripadnika političke elite čiji su postupci mogli pridonijeti eroziji njihova ugleda i padu povjerenja u politiku. Kriminalne aktivnosti u koje su bili uključeni Nixonovi najbliži suradnici i njegova involviranost u prisluškivanje ureda Demokratske stranke, što je obznanjeno u aferi Watergate, nisu problematizirani kao mogući uzroci krize povjerenja javnosti u političare i političke institucije.

Zanimljivo je da kao jedan od uzroka krize demokracije autori ističu širenje političkog sudjelovanja i uključenost velikog broja građana u politiku. Porast očekivanja i isticanje sve brojnijih zahtjeva građana primorali su vladu da neprestano proširuje svoj djelokrug tako da je izašla izvan okvira svojih organizacijskih mogućnosti, ali i izvan dopustivih proračunskih okvira što je generiralo inflaciju. Uključenost o kojoj autori govore odnosi se, ponajprije, na aktivnosti pokreta za građanska prava šezdesetih godina. Američki crnci pojavljuju se na političkoj pozornici kao akteri koji inzistiraju na državnoj intervenciju radi eliminacije nasljedstva rasne diskriminacije i postizanja ravnopravnosti u dostupnosti obrazovanja, radnih mjesta, zdravstvene skrbi i socijalnih fondova. Problem za američku demokraciju predstavlja i to što su radnici, zahvaljujući razini prihoda, stabilnosti radnih mjesta te potrošačkim aspiracijama i mogućnostima, postali de facto srednji sloj.

„Uključivanje znatnih dijelova populacije u srednji sloj povećalo je njihova očekivanja i aspiracije izazivajući jače reakcije ako one nisu bile ostvarene. Proširivanje političkog sudjelovanja povećalo je zahtjeve prema vladi.” (167)

Manom ponajprije američke demokracije autori smatraju njezin pretjerano natjecateljski karakter. U žaru natjecanja zanemaruju se opći interesi, a prednost se daje svemu što može pridonijeti ostvarivanju pobjede nad suparnikom. Sve to dovodi do slabljenja uloge političkih stranaka koje nisu u stanju svoje kandidate, zaokupljene prikupljanjem političkih poena u svojim izbornim jedinicama, primorati da se povinuju općem interesu i da provode neku jasno definiranu stranačku politiku.

Napokon, pretjerana osjetljivost političkih elita na očekivanja elektorata dovodi do toga da se političari unutar jedne zemlje jedni prema drugima odnose onako kako je to uobičajeno za ponašanje službenih predstavnika država u međunarodnim odnosima. To su autori izvješća naglasili upozorivši da nerijetko sukobljeni interesi pojedinih dijelova biračkoga tijela dovode „demokratske lidere do toga da iskazuju veću revnost za kompromis kad pregovaraju sa svojim neprijateljima i da imaju više poteškoća u postizanju kompromisa kad pregovaraju jedni s drugima.” (177)

Ukratko, ključni problem demokratskih društava je u prevelikom stupnju njihove demokratičnosti. Osim što su pojedinci i skupine nadahnuti egalitarističkim idealima inzistirali na tome da se demokracija uvede i onamo gdje joj nije mjesto – primjerice, u način izbora nastavnika na sveučilištima – očekivanja građana u odnosu prema vlasti rasla su razmjerno slabljenju utjecaja tradicionalnih institucija.

„U prošlosti, institucije koje su igrale glavnu ulogu u indoktrinaciji mladih o njihovim pravima i obvezama kao članova društva bile su obitelj, crkva, škola i vojska. Učinkovitost tih institucija kao sredstava socijalizacije znatno se smanjila.” (171)

Obilježje svih tih tradicionalnih institucija, koje je u stanovitoj mjeri uspjelo nadživjeti slom tradicijskih vrijednosnih sustava i uspostavu novovjekovnih društvenih ugovora, njihov je autoritarni karakter. Čini se da autori tog izvješća Trilateralne komisije pokazuju stanovitu nostalgiju za poželjnim oblicima autoritarizma, koji više nisu djelotvorni u modernim demokratskim društvima. S obzirom na tako konzervativan pristup autora izvješća ne iznenađuje što ostatke utjecaja nekadašnje aristokracije,  koju su u uvodu detektirali kao prijetnju održivosti demokratske vlasti, u europskim društvima i u Japanu smatraju stabilizirajućim čimbenicima tamošnjih demokracija:

„Demokracija predstavlja veću prijetnju samoj sebi u Sjedinjenim Državama nego u Europi ili Japanu gdje još postoje ostatci naslijeđa tradicionalnih i aristokratskih vrijednosti. Nepostojanje takvih vrijednosti u Sjedinjenim Državama proizvodi manjak ravnoteže u društvu što, zauzvrat, dovodi do natezanja između vjerničke strasti i vjerničke pasivnosti. Politička vlast u Sjedinjenim Državama nikad nije jaka i ona je osobito slaba tijekom razdoblja vjerničke strasti i intenzivne predanosti demokratskim i egalitarističkim idealima. U Sjedinjenim Državama snaga demokracije ima problem upravljivosti na način kakvog drugdje nema.” (124-125)

Aristokracija kao načelni neprijatelj demokracije stabilizirajući je čimbenik u Europi i Japanu, a predanost demokratskim i egalitarističkim idealima ugrožava američku demokraciju. U određenim okolnostima demokraciju su ugrožavali aristokracija, vojska, srednja klasa i radnička klasa, a šezdesetih godina glavna opasnost dolazi od kritički orijentiranih intelektualaca i mladeži na koju obitelj, crkva, škola i vojska nemaju zadovoljavajući utjecaj. Tom urušavanju utjecaja tradicije uvelike su pomogli masovni mediji. Tisak je u Americi 1974. godine učinio ono što nijedna institucija ili utjecajna skupina u povijesti nije uspjela: „izbacio je iz ureda predsjednika koji je prije manje od dvije godine bio izabran s jednom od najvećih razlika u broju osvojenih glasova u američkoj povijesti.“ (99-100) Zbog svega toga autori izvješća Trilateralne komisije zaključuju da je u interesu opstanka demokracije potrebno smanjiti njezin intenzitet i ograničiti njezin opseg: „Došli smo do toga da priznajemo da postoje potencijalno poželjne granice ekonomskog rasta. Isto tako postoje potencijalno poželjne granice beskrajnom širenju političke demokracije. Demokracija će imati duži život bude li imala uravnoteženije postojanje.” (125) Pritom, čini se, smatraju da ne bi bilo neprihvatljivo javnost obmanuti upozorenjima o postojanju vanjske opasnosti. „U odsutnosti jasno vidljive prijetnje sigurnosti teško je mobilizirati podršku unutar demokracije za mjere koje bi bilo nužno provesti radi postizanja sigurnosti.” (175)

Slika prvog od dva navodna incidenta u Tonkinškom zaljevu – tri vijetnamska torpedna čamca koji će napasti USS Maddox. Drugi se incident nikad nije dogodio, a iskorišten je kao povod za ulazak SAD-a u rat u Vijetnamu, što autori izvješća iz 1975. ne problematiziraju.

Oni ne problematiziraju činjenicu da je, primjerice, incident u Tonkinškom zaljevu bio izmišljen kako bi se stvorio povod za izravni američki vojni angažman u Vijetnamu. To je mogao biti jedan od uzroka pada povjerenja u političke institucije i gubitka autoriteta vojske kao socijalizacijskog mehanizma. Ma koliko elite pružale povoda za svoju nevjerodostojnost, demokratski sustav ipak treba u većoj mjeri biti prilagođen njihovim interesima i mogućnostima negoli zahtjevima građana.

Ovo je letimični pregled osnovnih teza Trilateralne komisije iznesenih u knjizi Kriza demokracije 1975. godine. Njezini autori tada nisu mogli predskazati raspad SSSR-a, munjevitu transformaciju sustava međunarodnih odnosa iz bipolarne distribucije moći u unipolarnu 1991. godine te eksplozivno širenje demokracije u zemljama Istočne Europe. Premda je, dakle, njihovo razmišljanje bilo određeno obzorom Hladnog rata, oni ipak ne smatraju da glavna opasnost za zapadnu demokraciju dolazi izvana. Sovjetska alternativa nikome na Zapadu nije bila privlačna. Kriza demokracije nastupila je kao posljedica društvenih promjena u zemljama Trilaterale. Ključni problem bio je u tome što demokratske vlade nisu bile u stanju ispuniti očekivanja svojih građana. Preporučeno rješenje bilo je: smanjiti opseg primjene političke demokracije.

Da bismo stekli predodžbu o mogućem utjecaju ideja iz tog izviješća na, primjerice, američku politiku, treba se podsjetiti da su – uz druge uglednike iz političkog, poslovnog i akademskog života – tada na popisu članova Trilateralne komisije bili i budući predsjednik SAD-a Jimmy Carter i njegov potpredsjednik Walter Mondale,  Zbigniew Brzezinski, budući savjetnik za nacionalnu sigurnost u administraciji predsjednika Cartera, te trojica budućih državnih tajnika, Cyrus Vance,  Warren Christopher i Richard Holbrooke.

• O krizi kapitalizma 2022. godine

Izviješće Novi duh kapitalizma nema istaknuta autorska obilježja kao izviješće o krizi demokracije napisano prije gotovo pola stoljeća. Riječ je o programskom dokumentu koji detektira tri globalno relevantne skupine problema za koje bi kapitalizam u svojoj idućoj fazi trebao pronaći rješenja. Ta tri područja su klimatske promjene, digitalna revolucija i socijalne nejednakosti. Definirani su i ciljevi čijim ostvarenjima bi ovo izviješće trebalo pripomoći:

„Svaka osoba mora živjeti i raditi u svijetu bez emisija stakleničkih plinova do 2050. godine.

Svaka osoba mora imati pristup svim blagodatima digitalne revolucije.

Svaka osoba mora imati jednake mogućnosti za ostvarivanje svojih potencijala.“ (The Trilateral Commission 2022:x)

Primijenjen je identičan obrazac za obradu svake od tih tema: kako smo dovde došli?; gdje smo danas? i što sada trebamo učiniti? No, tome prethodi uvod o povijesti kapitalizma. Dosadašnji razvoj kapitalizma prošao je kroz četiri razdoblja. U prvom razdoblju, od 1600. do 1770. godine, riječ je bila o merkantilističkom kapitalizmu čiji je najistaknutiji predstavnik bio Jean-Baptiste Colbert, ministar financija Louisa XIV. Uslijedilo je razdoblje liberalnog industrijskog kapitalizma od 1770. do 1910. godine, čija je personifikacija bio škotski moralni filozof i teoretičar kapitalizma Adam Smith. Potom je nastupilo razdoblje upravljanog kapitalizma, od 1910. do 1970. godine, kojemu je teorijsko utemeljenje dao John Maynard Keynes. Predstavnik Čikaške škole Milton Friedman zaštitni je znak neoliberalnog kapitalizma koji traje do kraja 20. stoljeća. Kako vidimo, prezentirana je periodizacija kakvu, s većim ili manjim modifikacijama, susrećemo u udžbenicima ekonomske povijesti Zapada.

Neoliberalni model bio je dominantan zahvaljujući ekonomskoj politici nekoliko uzastopnih američkih administracija, od Ronalda Reagana do Georgea W. Busha, no danas su mogućnosti da se u okviru tog modela uspješno rješavaju globalni problemi su iscrpljene.

S novim stoljećem i tisućljećem započela je nova, peta faza u razvoju kapitalizma. Za tu fazu još nema naziva niti je poznato ime osobe koja bi mogla biti njezin zaštitni znak. Svojim izviješćem Trilateralna komisija nastoji utjecati na to kakva će biti ta peta faza kapitalizma i kakav bi trebao biti regulativni okvir za buduće funkcioniranje kompanija. Današnje stanje kapitalizma obilježeno je podjelom na demokratske i inkluzivne modele, s jedne strane, te autoritarne i ekstraktivne modele, s druge.

U zemljama koje prakticiraju demokratske i inkluzivne modele zajamčena su vlasnička prava, svima je omogućen pristup tržištu, uravnoteženo je tržište rada, provodi se zaštita potrošača, a zakonska regulacija onemogućuje uspostavu monopola. Na političkoj razini postoji demokratski pluralizam, poštuju se biračka prava građana, u odnosima između pojedinih grana vlasti djeluje sustav provjera i ravnoteža, mediji su slobodni, sudstvo neovisno, a manjinska prava zajamčena. No, unatoč tim zajedničkim obilježjima postoje razlike između dva dominantna tipa kapitalizma unutar demokratskih i inkluzivnih modela. Liberalno demokratski kapitalizam – kako ga nazivaju autori ovog izvješća, dok se u drugim izvorima može naći naziv liberalna tržišna ekonomija – prakticira se u Australiji, Kanadi, Novom Zelandu, Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu. U EU prakticira se socijaldemokratski kapitalizam ili koordinirana tržišna ekonomija. U tu kategoriju autori su uvrstili Japan i Koreju zanemarujući činjenicu da na oblikovanje kapitalističkih praksi u tim zemljama znatnije utječu naslijeđeni i još postojeći feudalni odnosi nego tradicija modernog i klasno osviještenog radničkog pokreta.

Zanimljivo je da Indija, čiji su predstavnici od 2009. godine uključeni u rad Trilaterale, nije uvrštena ni u jednu od prezentiranih kategorija unutar postojećih modela kapitalizma

U zemljama koje prakticiraju autoritarne i ekstraktivne modele kapitalizma vlasnička prava nisu u potpunosti zajamčena, na djelu je rođački kapitalizam koji je često protunatjecateljski i monopolistički, primjenjuje se izrabljivanje. Na političkoj razini u tim zemljama nalazimo oligarhijsku ili jednostranačku vlast, onemogućavanje slobode političkog organiziranja i izražavanja te velik utjecaj neformalnih veza. Unutar tog modela kapitalizma kompetitivni autoritarizam provodi se u Egiptu, Rusiji, Singapuru i Turskoj, a državno birokratski kapitalizam u Kini. Zanimljivo je da korupcija nije navedena kao bitna sastavnica načina funkcioniranja društva u zemljama s autoritarnim i ekstraktivnim modelima kapitalizma. Isto je tako zanimljivo da Indija, čiji predstavnici su od 2009. godine uključeni u rad Trilaterale, nije uvrštena ni u jednu od prezentiranih kategorija unutar postojećih modela kapitalizma. Nema odgovora na pitanje zašto je to tako.

Kako vidimo, Kina je jedina u kategoriji zemalja s državno birokratskim kapitalizmom. Zapravo, autori ovog izvješća iskazuju dvojbe o tome je li Kina i dalje kapitalistička zemlja. Oni konstatiraju da su reforme koje je inicirao Deng Xiaoping dovele do uspostave kapitalizma u Kini, ali aktualna kineska vlast pod vodstvom Xi Jinpinga stavlja u pitanje ta dostignuća. Zbog pojačanog nadzora Partije nad ekonomijom  moglo bi se dogoditi da „Kina još jedanput bude potpuno izvan granica kapitalističkog spektra“ (9).

No, neovisno o tome hoće li ili neće ubuduće Kinu tretirati kao kapitalističku zemlju, jasno je da se autori priklanjaju shvaćanju o istodobnom postojanju više vrsta kapitalizma (varieties of capitalism theory). To je bilo tako i u prethodnom razdoblju, ali je neoliberalni model bio dominantan zahvaljujući ekonomskoj politici nekoliko uzastopnih američkih administracija, od Reagana do Busha mlađeg (dok je Obamu zapala sanacija posljedica financijske krize), i međunarodnih financijskih institucija, ponajprije MMF-a i Svjetske banke. Mogućnosti da se u okviru tog modela uspješno rješavaju globalni problemi iscrpljene su. Potrebno je uspostaviti novi odnos između države i tržišta.

U okviru neoliberalnog modela inzistiralo se na deregulaciji financijskih tržišta i na dioničarskom kapitalizmu, na shvaćanju da je glavna svrha postojanja kompanija ostvarivanje što je moguće viših profitnih stopa za dioničare. Uz podršku izvršne i zakonodavne vlasti i asistenciju čelnika središnjih banaka, takav oblik kapitalizma doveo je do smanjivanja razine radničkih prava i gubitka mnogih radnih mjesta u nekim zemljama Trilaterale, do ekscesnog rasta prihoda menadžera i relativnog smanjivanja plaća ostalih zaposlenika, do preseljenja proizvodnje u zemlje u razvoju gdje su porezne stope niže, plaće manje, a obveze prema radnicima i okolišu gotovo nepostojeće.

Posljedice primjene tog modela bile su vidljive i ranije, ali su definitivno isplivale na površinu izbijanjem globalne financijske krize 2008. godine. Osnaženju svijesti o negativnim posljedicama dominacije korporativnih interesa nad državnim pridonijelo je izbijanje COVID krize kad je došlo da pucanja opskrbnih lanaca pa robe proizvedene u zemljama u razvoju nisu na vrijeme stizale do zapadnih tržišta. Na koncu, ruska invazija na Ukrajinu aktualizirala je važnost strateških interesa država.

„Kampanja međunarodnih sankcija pokrenuta kao odgovor na rusku invaziju Ukrajine pokazuje kako vlade još mogu mobilizirati ekonomsku moć svojih država da služi strateškim interesima.“ (26-27) Američki državni tajnik Antony Blinken, jedan od današnjih članova Trilateralne komisije. (Creative Commons)

Vrijedi zapaziti da su autori izbjegli spomenuti jedan ništa manje uvjerljiv primjer dominacije moći države nad interesima pojedinačnih kompanija. Naime, administracija predsjednika Trumpa otpočela je s uvođenjem trgovinskih sankcija protiv Kine i ograničavanjem angažmana američkih kompanija na kineskom tržištu još 2018. godine. Time je izazvala ozbiljne poremećaje u globalnoj ekonomiji. Tako je, zapravo, započelo razdoblje protekcionizma praćeno usporavanjem globalizacije, koje neki nazivaju slowbalization. Daljnji korak u tom smjeru bile su najave o razdvajanju američke i kineske ekonomije ili o decoupling-u. I EU je, velikim dijelom pod pritiskom Bidenove administracije, pristala na stanovite oblike decoupling-a koji su štetni za europske kompanije koje posluju u Kini.

U knjizi se protekcionizam spominje samo na primjeru okolišnog protekcionizma EU i Indije. EU je predložila uvođenje ekološkog poreza za robe proizvedene u zemljama u razvoju primjenom tehnologija koje emitiraju stakleničke plinove. Takve robe su jeftinije od onih proizvedenih u EU u uvjetima strogog ograničenja emisija. Uvođenjem tog poreza izjednačile bi se cijene europskih i uvoznih proizvoda. Spomenuto je da je Indija uvela carine na uvoz proizvoda zelenih tehnologija iz Kine kako bi zaštitila vlastitu proizvodnju i sačuvala radna mjesta u tom sektoru ekonomije. No, uopće se ne spominju protekcionistički potezi kojima je Trumpova administracija eklatantno prekršila pravila Svjetske trgovinske organizacije i na svoj način otvorila put redefiniranju odnosa države i tržišta, a Bidenova administracija nastavlja s takvom praksom kad je u pitanju Kina.

Ruska agresija na Ukrajinu poslužila je Americi kao dobrodošao izgovor i dodatni povod za inzistiranje na prekidu isporuke ruskih energenata Europi što je američki strateški interes još iz vremena Hladnog rata. Koristeći svoju političku moć Amerika je primorala europske države da uvoze skuplje energente od drugih dobavljača i da svojim građanima i gospodarstvu nametnu povećanje cijena mnogih proizvoda i usluga. No, vlade zemalja Trilaterale nisu uspjele svoje proizvođače nafte i plina primorati na solidarnost s građanima. Te kompanije ostvarile su 2022. godine rekordne profite. Društva i gospodarstva velikog broja država primorani su da solidarno snose trošak enormnog rasta profita nekolicine energetskih kompanija. Eto, tako bi glasio drukčiji opis iste stvarnosti koju autori izviješća Trilateralne komisije lakonski opisuju riječima da „vlade još uvijek mogu mobilizirati ekonomsku moć svojih država da služi strateškim interesima“.

Neovisno o takvim mjestimičnim površnostima, u knjizi je ipak jasno rečeno do čega je njezinim autorima stalo. Fazu neoliberalnog kapitalizma obilježenog inzistiranjem na interesu dioničara da ostvare što je moguće veću dobit – što pretpostavlja odustajanje države od oblikovanja nacionalnih industrijskih strategija i isključivanje mogućnosti da šira društvena zajednica barem posredno utječe na alokaciju resursa – naslijedit će još neimenovana peta faza kapitalizma koju će ponajprije obilježiti inkluzivnost i svijest o postojanju globalnih problema u čijem rješavanju trebaju sudjelovati svi.

Ovo je prvi dio teksta Bože Kovačevića o Trilateralnoj komisiji. Slijedi dublja analiza novog izvješća Trilateralne komisije i njegova usporedba s drugim suvremenim publikacijama koje obrađuju istu temu.

• Literatura

The Trilateral Commission (2022), A New Spirit of Capitalism, London: Hurst&Company

Biden, Joe (2023), Remarks by President Biden in State of the Union Address

Blair, Tony (2022), After Ukraine, What Lessons Now for Western Leadership?

Chalmers, Jim (2023), Capitalism after the crises

Crosier, Michel; Huntington, Samuel P.; Watanuki, Joji (1975), The Crisis of Democracy, New York University Press

Gill, Stephen (1992), American Hegemony and the Trilateral Commission, Cambridge University Press

Hayek, Friedrich (2011), The Constitution of Liberty, University of Chicago Press

Lewin, Ariel Y.; Linden, Greg; Teece, David J. (2022), The New Enlightenment, Cambridge University Press

Posner, Richard A. (2009), A Failure of Capitalism, Harvard University Press

Wansleben, Leon (2023), The Rise of Central Banks, Harvard University Press

Weber, Max (1989), Protestantska etika i duh kapitalizma, Sarajevo: Veselin Masleša