Križarski ratovi. Brutalni masakri i plemenite geste

U križarskim ratovima isprepliće se nevjerojatna surovost s likvidacijama tisuća zarobljenika, i epizode iznimne časti kakve su nezamislive u današnjim sukobima, piše Oleg Maštruko u svojem tekstu o dvije značajne bitke između Drugog i Trećeg križarskog rata. Saladin, temeljito poražen u prvoj bitki, svladao je deset godina kasnije brojnu kršćansku vojsku i zauzeo Jeruzalem, no bez finalnog masakra i pljačke.

• Naslovna slika: Umjetnički prikaz bitke kod Montgisarda, Charles-Philippe Larivière, oko 1842.

• Autor je hrvatski influenser, novinar i putopisac, glavni urednik časopisa Mreža i entuzijast vojne povijesti

U ovoj epizodi crtica iz vojne povijesti pozabavit ćemo se nečim bizarno aktualnim s momentom u kojem tekst nastaje – ratovanjem u Palestini, Svetoj Zemlji. Križarski ratovi su nepravedno na zlu glasu. OK, naravno, za normalne ljude svi ratovi su na zlu glasu, ali križarski nekako posebno. Mnogima su simbol vjerskog fanatizma, možda i nekog europskog ekspanzionizma prije kolonijalnih osvajanja. Puno Europljana osjeća neku posebnu krivnju zbog križara. Osobno ne dijelim taj stav. Što se ratova i motiva za ratove tiče, križarski pohodi nisu ništa bolji ni lošiji od drugih, ništa moralniji ili manje moralni. Svaki je povod za rat jednako glup ili pametan, u ono doba borba za vlastitu svetu vjeru bila je najbolji, najčišći i najmoralniji razlog kojeg ste uopće mogli imati. Mogao bi i razraditi ove teze, no time bi otišao van sfere interesa ove serije tekstova.

Prosječnom križarskom ratniku, ali i njegovom protivniku, većina modernih ratova izgledala bi kao potpuno sumanuto bacanje ljudskih života na neke vrijednosti koje im uglavnom nimalo ne bi bile jasne. Hoću reći – svaki je rat užasno zlo i za svaki rat treba učiniti sve što je moguće da ga se izbjegne. Rekavši to, križarske vojne nisu bile ništa veće zlo od stotina drugih ratova iz bilo kojeg perioda. Može li netko zaista mirne duše tvrditi da je recimo Prvi svjetski rat po nečem “pametniji” ili “časniji” od nekog križarskog pohoda?

Okrenimo se analizi vojne situacije. U svim stoljećima križarskih ratova, kršćani su Jeruzalem kontrolirali u samo dva perioda. Obično se smatra da je križarskih pohoda bilo osam, iako je kriterij brojanja nejasan, pa bi ih mogli nabrojati i do pedeset ako treba. Mnoge se i današnje bitke i ratovi smatraju produžetkom križarskih vojni, ili odgovora na njih – džihada. Možda da se vratimo u 1920., kada je francuski general Henri Joseph Eugène Gouraud kod slamanja Sirijske pobune i ulaska u Damask, pobjedonosno stao pred Saladinov grob i viknuo “Réveille-toi, Saladin, nous sommes de retour. Ma présence ici consacre la victoire de la croix sur le croissant.” Probudi se Saladine, vratili smo se. Ovo označava pobjedu križa nad polumjesecom. Gouraud je, francuski pompozno, nakon neviđenog krvarenja njegove, ali i drugih zemalja u Prvom svjetskom ratu, smatrao da baš on, na Levantu, pobjedonosno zaključuje osamsto i nešto godina križarstva! Kakva bahatost, kakav duh!

Lepanto? Ratovi Venecije i Otomanskog Carstva u kojima su sudjelovali i naši ljudi? Princ Eugen Savojski? Opsada Malte 1565? Napoleon u Egiptu i Palestini 1798-1800? Sve su to solidni kandidati za križarske vojne, no držimo se srednjovjekovnih, originalnih, old school osam križarskih pohoda.

Ilustracija osvajanja Jeruzalema 1099. Pretpostavlja se da je autor Sébastien Mamerot, te da datira iz 14. ili 15. stoljeća.

Tu je naravno najlegendarnija, prva križarska vojna, original, sve ostalo su kopije. Križarska vojska je u tom pohodu, kako bi se reklo na engleskom, uspjela “against all odds“. Teško je u vojnom smislu objasniti koliko je taj uspjeh bio nevjerojatan, i koliko bi nizak koeficijent kladionice stavile na osvajanje Jeruzalema u momentu kada je pohod kretao 1096. Dopustite mi da to usporedim s hrvatskim osvajanjem SP u nogometu. Vrlo vrlo VRLO teško i malo vjerojatno, ali ne i nemoguće. Pa došli smo jako blizu par puta, što je već samo po sebi svjetsko čudo. Ali na sam vrh se ipak nismo uspjeli popeti. Slično se moglo dogoditi i križarima 1099., da nakon epskih pobjeda svejedno zapnu pred Jeruzalemom, ali uspjeli su izvući i to zadnje čudo.

Masakr građana Svetog Grada koji je uslijedio stoji kao crna mrlja i dan danas. U klanju se nije gledala vjera – križari su ubijali i muslimane, i Židove, i braću kršćane. No, cilj je postignut – Kristov grob u rukama križara.

Drugi je križarski pohod krenuo dok je Jeruzalem još bio križarski – u čemu je jedinstven. Prvi je križarski pohod rezultirao trima križarskim državama – Jeruzalemsko Kraljevstvo, Kneževina Antiohija (danas Antakya u Turskoj, grad snažno pogođen nedavnim potresima) i Grofovija Edessa (danas Sanliurfa, također u Turskoj, također pogođena potresima). Kasnije im se pridružila i Grofovija Tripoli (danas na sjeveru Libanona), najmanja od svih.

Križarske države oko 1135, između Prvog i Drugog križarskog pohoda.

Sanliurfa je danas gotovo sasvim nebitan grad, no Edessa je u srednjem vijeku bila jedno od ključnih križarskih uporišta. Kada je Imad al-Din Zengi 1144. osvojio Edessu i masakrirao gotovo kompletno kršćansko stanovništvo, bio je to poziv na drugi križarski pohod. Kao i kod svih ratova, realizacija je ispala drastično drugačija od plana, pa je umjesto Edesse cilj postao Damask, nakon Jeruzalema drugi najvažniji grad Levanta tada. Opsada Damaska nije uspjela, i pohod se raspao, odnosno stopio s već postojećim kršćanskim stanovništvom spomenutih državica.

U period između drugog i trećeg križarskog pohoda spadaju dvije bitke koje ćemo malo detaljnije prodiskutirati u nastavku. Smatram ih odličnim primjerom za križarske bitke tog perioda, kako po strategiji, operativi, taktici, ali i dokumentaciji samih bitaka. Konačno, budući da sigurno ne možemo analizirati sve stotine bitaka iz (najmanje) osam križarskih pohoda, moramo uzeti neke kao primjer, pa neka to budu Montgisard i Hattin.

Prije nego i pređemo na same bitke – spoiler alert. Nakon Hattina 1187. križari gube Jeruzalem. Ovo je bio izravan motiv za Treći križarski pohod, najpoznatiji po dva srednjovjekovna “celebritya” koji su ga vodili. Vodeću ulogu s kršćanske strane imao je legendarni engleski kralj Rikard I, poznat kao Rikard Lavljeg Srca. S muslimanske strane stajao je ništa manje legendarni Saladin, proslavljen upravo u bici koju ćemo kasnije opisati. Njihove bitke, od kojih su najpoznatije Arsuf i opsada Akra, su za križarske pohode ono što je za španjolsku ligu El Classico, derbi Barcelone i Reala. Ričard, unatoč uspjesima, nije uspio osvojiti Jeruzalem prije povratka u Englesku.

Osvajanje Carigrada 1204., slika Tintoretta iz 1580. godine.

Naredni, četvrti križarski pohod dobar je primjer kako plemenite ideje – ako križarske ideje uopće smatramo plemenitima – završe kao potpuna suprotnost. U nemogućnosti da nabave prijevoz do Palestine, a neraspoloženi da idu preko sve neprijateljskijeg teritorija pod kontrolom Bizanta, križari su se dali ucijeniti od strane Venecijanaca – prevest ćemo vas do Levanta našim galijama, cijena sitnica, vi nama zauzvrat pomognite osvojiti – Zadar. Ovu priču, pretpostavljam, gotovo svatko zna barem u osnovnim crtama jer se uči na satovima povijesti, a pogotovo je bliska meni, rođenom Zadraninu. Zadar je bio kršćanski, pa je Papa ekskomunicirao cijeli pohod. Nije stalo na Zadru 1202., križari su kasnije osvojili i opljačkali i Carigrad 1204., a da do Palestine nisu ni stigli. Eto kako ponekad završe planovi.

Jeruzalem je za svih križarskih pohoda kršćanski bio još samo jednom, i to gotovo slučajno. Za Šeste krusade, Friedrich II ispregovarao je 1229. zauzeće Jeruzalema bez borbe, koji je ostao kršćanski do 1244., i nakon toga nikada više. Puno je tu izuzetno zanimljivih priča, ali prostor i koncentracija čitatelja su ograničeni pa se vratimo na dvije bitke koje sam rekao da ćemo uzeti za pogled povećalom u ovom tekstu.

1177. križari su na Levantu bili etablirani već preko tri četvrt stoljeća, imali su svoje države, svoje plemstvo, svoje društvo, crkve, biskupe, vojsku, čitave generacije kršćana europskog porijekla rađale su se u križarskim državama Levanta, govorile francuski, njemački, talijanski ili latinski (tada još ne engleski, ali s Ričardom je došlo i to), a da nikad nisu vidjeli tlo Europe… čarke sa muslimanskim vojskama bile su redovni dio života, no dugi periodi prolazili su i u relativnom miru.

Na čelu Jeruzalemskog Kraljevstva stajao je Baldwin IV, tada 16-godišnjak. Baldwin je poznat i kao “kralj gubavac”, bolovao je od lepre, znao je da neće dugo živjeti ali je želio ostaviti trag, po svim zapisima bio je mnogo zreliji od svojih godina.

Sirijski glumac Ghassan Massoud utjelovio je Saladina u filmu “Kraljevstvo nebesko” Ridleyja Scotta iz 2005. (Scott Free Productions)

Dolaskom francuskog kralja Filipa II, počeo je plan za morski napad iz Palestine na Egipat. Od toga nije bilo ništa, i Filip je otišao na sjever da pokuša osvojiti neke utvrde u Siriji. Jeruzalem je ostao s opasno malo stajaće vojske. Saladin je, doznavši to, u Egiptu mobilizirao između 20 i 30.000 ljudi, što je za srednji vijek brojčano vrlo velika vojska, i krenuo na Palestinu. Baldwin ga je dočekao kod Montgisarda.

Gdje je uopće Montgisard? To je dobar primjer problema s kojim se susreću povjesničari križarskih pohoda, ponekad su i sama imena mjesta izgubljena u povijesti, a svi zapisi su izrazito ekspresivni. Većina povjesničara se slaže s lokacijom blizu današnjeg grada Ramla u središnjem Izraelu.

Sama je bitka bila fantastično jednostavna. Muslimanske vojske onog vremena, a i dugo kasnije, taktiku su temeljile na fintiranju, obilaženju oko neprijatelja lakom i brzom konjicom koja je sipala kiše strijela po mogućnosti bez dužeg stajanja. Isprovocirani ovakvim ubodima, kršćani bi napustili vlastiti poredak i krenuli u progon, čime bi lako upali u okruženje saracenskih snaga, kako onih na konjima, tako i pješaka. Druga opcija bi bila da kršćanski juriš bude snažan, odlučan, dobro organiziran i usmjeren na pravo mjesto u saracenskoj liniji. Kod Montgisarda se desilo ovo drugo, juriš su predvodili Templari friško pristigli iz svog garnizona u Gazi.

Teška, oklopna konjica, uglavnom ratničkih redova poput Ivanovaca ili čuvenih Templara, činila je vrlo mali dio kršćanskih vojski, ali dakako – “najfotogeničniji”. Prikazi križara na slikama i u filmovima su uglavnom prikazi odlično oklopljenih vitezova sa šljemovima preko cijele glave, s malim otvorima za oči, crvenim križem na prsima, na velikim, snažnim konjima, i s moćnim mačevima. U stvarnosti, većina vojske bili su mobilizirani feudalni podanici, kršćani, rođeni na Levantu, europskog porijekla ali koji Europe u životu nisu ni vidjeli, naoružani kopljima i od oklopa u najboljem slučaju s verižnjačom (chainmail, košulja od metalnih karika).

Udarna šaka teške konjice bila je džoker karta, ali u realnim okolnostima bitke vrlo teška za korištenje. Templari su se znali oteti kontroli i započeti juriše bez ovlaštenja “odozgo”. Ako bi prošlo dobro – svi bi si kasnije uzeli zasluge, ako bi prošlo loše – krenulo bi bacanje krivnje. Odlučne brojke znale su biti vrlo malene – pedesetak vitezova moglo je jurišom odlučiti bitku s nekoliko desetaka tisuća sudionika s obje strane.

Juriš teške konjice, ilustracija. (Italeri.com)

Kod Montgisarda je tempiranje juriša bilo savršeno – u momentu dok su Saraceni tek slagali redove na njih se sručila čelična šaka teške konjice. Nastala je opća bježanija i pokolj.

Po mnogim kroničarima najveće zasluge za kršćansku pobjedu ima Raynald de Chatillon, vrlo prgav, ratoboran i nagao lokalni plemić, zanimljive biografije. Ako ste gledali Kingdom of Heaven, jedan od najboljih filmova s temom križarstva, Raynald vam nije promakao, crvene brade, agresivan, radi probleme kada se god pojavi. Vodeći kroničar William od Tira ga slabo spominje, osim kada ga može spomenuti po zlu, jer ga osobno nije podnosio. Kod Montgisarda, Raynaldova naglost je vrlo vjerojatno omogućila kršćansku pobjedu, koja je bila tako odlučna, da se Saladin sa slomljenom vojskom povukao u Egipat. Križarski Jeruzalem je dobio još desetljeće života. Montgisard svakako spada u top 5 a možda i top 3 najvažnije križarske pobjede uopće.

Punih deset godina je trebalo proći da Saladin pokuša opet, a čak nije ni bio spreman – okolnosti nas zaskoče kad ih ne očekujemo (vidi paralele sa suvremenom situacijom u momentu pisanja ovog teksta). U Palestini je početkom 1187. vladao mir – napet, ali ipak mir. Ako Raynald de Chatillon nešto nije mogao podnijeti – to je mir. Raynaldova baza bila je utvrda Kerak – danas na jugu države Jordan. Iz nje je kretao u pohode bez ovlasti kralja iz Jeruzalema, a u jednom je napao muslimanski karavan, opljačkao ga i uzeo taoce. Neki izvori govore da je u karavanu bila Saladinova sestra, čime je sukob dobio osobnu notu. Saladin je od Guya de Lusignana, koji je na mjestu kralja Jeruzalema naslijedio Baldwina, koji je od gube umro mlad, tražio povrat talaca i opljačkanih dobara. Lusignan, očajan da održi mir, je na to pristao, ali Raynald je odbio poslušati svog nominalnog kralja, smatrajući se dovoljno ravnopravnim njemu da to odbije.

Rat je u ljeto 1187. postao neizbježan, i to u momentu kada nije odgovarao nijednoj strani. Saladin je na operativnoj razini problemu pristupio pametnije nego pred deset godina. Shvatio je da prvo mora na otvorenom polju uništiti izuzetno snažnu armiju kraljevstva, a onda će lakše eliminirati pojedinačne utvrde. Da namami križare na bojno polje, prvo je opkolio Tiberias, na zapadnoj strani Galilejskog jezera, danas u sjevernom Izraelu. De Lusignan je iz Jeruzalema odmah htio u napad, u razbijanje opsade. Raymond III od Tripolija, jedne od kršćanskih grofovija, čija je žena bila u opkoljenom Tiberiasu, savjetovao je protiv ulaska u rat, no bio je nadglasan. Dosta su aktivne bile glasine da je Raymond izdajica križara, ili barem nepouzdan, zbog nekih osobnih dogovora sa Saladinom. (Raymond i Raynald nisu ista osoba, nemojte ih pomiješati.)

Armija Jeruzalemskog Kraljevstva, kada se posve mobilizira, bila je respektabilna sila – 20-ak tisuća odlično naoružanih i iskusnih ratnika, s dosta visokim udjelom teške konjice i vjerskih redova Templara i Ivanovaca. No Saladin je ovaj put sve predvidio, znao je gdje će se kršćani okupiti, iz kojeg će smjera doći, kontrolirao je izvore vode a u Siriji i Palestini u srpnju je jako vruće…

Teritorij pod vlašću Saladina prije bitke kod Hattina. (Osprey)

Kršćanska vojska okupila se kod La Sephorie (danas gradić Sephoris ili Tzephora, sjeverni Izrael). Od Sephorie do Tiberiasa je u dobrim uvjetima jedan dan marša. Križari su krenuli na istok prema Galilejskom jezeru, dok su se Saraceni planski povlačili, zasipajući kršćane strelicama s daljine, što je bila uobičajena taktika muslimanskih vojski. Na otprilike dvije trećine puta zaključuju da neće doći do Tiberiasa tog dana i da trebaju logorovati negdje usput, a vodom se opskrbiti kod izvora Kfar Hattin. Žeđ je već ozbiljan problem, što Saraceni znaju i postavljaju se između kršćanske vojske i izvora.

Tijekom noći – kreće psihološki pritisak, Saraceni udaraju bubnjeve, pjevaju, provociraju žedne križare razbacivanjem vode, koju imaju u relativnom obilju jer kontroliraju put do Galilejskog jezera. Treba napomenuti da je voda Galilejskog jezera pitka, za razliku od geološki bliskog, ali u vodnom smislu sasvim različitog Mrtvog mora (koje nije more nego također jezero) koje se nalazi južnije u Palestini, i čija voda zbog iznimne slanosti nije pitka. Uz to, Saraceni pale i travu oko križarskog logora, dodatno im pojačavajući žeđ.

Ujutro, nastavlja se teror žeđi, dima, vrućine, ali i kiše strelica muslimanske lake konjice i streličara, koji su obnovili zalihu streljiva preko noći. Bitka još uvijek nije izgubljena za križare, ali situacija je već kritična. Može li ih odlučan juriš teške konjice u smjeru hattinskog izvora ili jezera spasiti? Možda bi i mogao, ali moral je tako nizak, da organiziranog juriša nema, već kaotičnog srljanja u malim grupama u smjeru izvora, što Saraceni zaustavljaju. Raymond III od Tripolija – koji je, prisjetimo se, bio protiv ulaska u rat – je na čelu križarske kolone i čini dva juriša konjicom u smjeru sjeveroistoka, od kojih drugi uspijeva: probija se sa svojim vojnicima van saracenskog obruča, ali ovim je ostatak kršćanske vojske u još težoj situaciji. Neki zapisi kažu da su Saraceni Raymonda jednostavno pustili, što pojačava glasine o dogovoru sa Saladinom i izdaji.

Bitka kod Hattina, crvena strelica je gibanje kršćanske vojske, a zelena muslimanske. Galilejsko jezero je desno. (Benherz / CC BY-SA 3.0)

Opkoljeni ostaci križarske vojske, ludi od žeđi i neprestane kiše strelica, pružaju očajnički otpor koncentriran oko jednog od Hattinskih brdašaca, no bitka je uskoro gotova, što pokoljem na bojnom polju, što van njega, nakon predaje. Saladin je na mjestu likvidirao sve pripadnike kršćanskih ratničkih redova, zatim sve turkopole (lokalni muslimani s Levanta u križarskoj službi). Kršćanskim plemićima je poštedio život, osim jednome….  s Raynaldom de Chatillonom je u pitanju bila osobna osveta. Prema nekim kroničarima Saladin mu je osobno odrubio glavu, po drugima to su učinili njegovi tjelohranitelji.

Da bi skupili vojsku za katastrofalan obračun kod Hattina, kršćani su znatno oslabili garnizone i posade utvrda diljem Palestine, pa su nakon bitke one uglavnom padale u Saladinove ruke bez većeg otpora: Akra, Nablus, Jaffa, Toron, Sidon, Bejrut i Aškelon… iznimka je bio Tir, na jugu današnjeg Libanona, kojega je spasio dolazak Conrada od Monferrata iz Europe. Najzad, u listopadu 1187. pao je i Jeruzalem, što je središnja radnja filma Kraljevstvo nebesko (Kingdom of Heaven) Ridleya Scotta.

U vezi s padom Jeruzalema imamo zanimljivu pričicu koja opisuje Saladinov karakter, ali i karakter njegovih protivnika pa i samog rata. Nakon Hattina ostalo je vrlo malo kršćanske vojske i još manje velikaša koji bi je vodili. Saladin se u grad koji je krunski dragulj cijele kampanje htio ušetati bez borbe, pozvao je križare na pregovore u Aškelon i ponudio im uvjete: napustite Jeruzalem, kršćanska sveta mjesta bit će poštovana, svi građani mogu slobodno ostati ili otići, hodočasnici mogu doći kad god žele. Križari su poštovali ideju, ali su odgovorili da napuštanje svetog mjesta bez borbe jednostavno ne dolazi u obzir: “razumijemo mi tebe, ali razumi i ti nas!”. Saladin je rekao – OK, onda mi nema druge nego uzeti grad silom, a svi znate što to znači? Pljačku i masakr. Astrolog mu je jednom prorekao da će ostati bez oka ako uđe u Jeruzalem. Saladin se povjerio arapskom kroničaru da je za takvu čast spreman ostati bez oba!

S križarske strane organizacija obrane pala je na Baliana od Ibelina, plemića srednjeg ranga, koji se nekako uspio spasiti kod Hattina i skloniti u Tir. Balian je pristojno zamolio Saladina ako može na jedan dan skoknuti do Jeruzalema kako bi skupio ženu i obitelj i odmah se vratiti u Tir? Neće nositi oružje, niti provesti i jednu noć u gradu. Saladin je dozvolio.

Jednom kad se našao u Jeruzalemu, građani i ostatak garnizona molili su ga da ostane i organizira obranu. Za Baliana je to značilo da krši dogovor sa Saladinom! Što učiniti? Pitao je za savjet – samog Saladina. Playa to playa, pimp to pimp. Saladin je shvatio situaciju, oslobodio ga prethodnog obećanja, i štoviše dao pratnju za Balianovu ženu za put do Tira, dok Balian organizira obranu grada! Sama je opsada Jeruzalema bila kratka i s jasnim ishodom od početka – u ovom tekstu nećemo u detalje. Balianu i ostacima vojske dopušteno je da napuste grad bez finalnog masakra i pljačke, čime je Saladin još jednom ispao plemenit, jer je u Aškalonu najavio “osvajanje mačem” ako tada ne prihvate njegovu ponudu.

Ovu pričicu nisam našao u “zapadnim” izvorima, već u izuzetno zanimljivoj knjizi Amina Maaloufa “The Crusades through Arab Eyes” (Križarski pohodi viđeni arapskim očima). Ne zvuči kao da je izmišljena, iako arapski izvori Saladinu pridaju gotovo božanske karakteristike.

Smaknuće Raynalda de Châtillona nakon Hattina, ilustracija iz rukopisa kronike Williama od Tira iz 15. stoljeća.

U križarskim ratovima isprepliće se, za naše današnje kriterije, nevjerojatna surovost s likvidacijama tisuća zarobljenika, s ovakvim hiper-časnim epizodama koje su recimo posve nezamislive u sukobima Hamasa i Izraela ili Ukrajine i Rusije. Zbog toga se slažem s komentatorima za koje je jednostavno neprimjereno današnjim povećalom gledati i ocjenjivati smisao ili čast tih davnih sukoba.

Guy de Lusignan, kralj Jeruzalema, pušten je na slobodu nakon godinu dana. Poražen i slomljen, povukao se na Cipar, gdje je umro 1194., što je zanimljiva priča, ali za neku drugu priliku. Ostali kršćanski vođe vraćeni su uz otkupninu – što je tada bio najčešći način oslobađanja, a ima određenih sličnosti i s onim što razne skupine rade i danas.

Raymond III, prisjetimo se, uspio se probiti iz okruženja. Neki kroničari kažu da se trebao okrenuti i pomoći križarskim suborcima, no on je nakon gašenja žeđi odlučio produžiti prema Tiru, za kojeg je po dolasku zaključio da se ne može braniti – pogrešno, Tir je među rijetkim križarskim utvrdama koje nisu pale – pa se vratio doma, u Tripoli, danas na sjeveru Libanona. Tiberias se nakon poraza kod Hattina predao, Saladin je pustio Raymondovu ženu koja se pridružila suprugu u Tripoliju. Raymond nije dugo uživao u statusu jednog od rijetkih kršćana koji nije zarobljen kod Hattina – umro je od plućne bolesti u jesen 1187. još prije pada Jeruzalema. Svi kršćanski vođe, osim likvidiranog Raynalda, su ga nadživjeli.

Križarske države nakon debakla kod Hattina, 1190, prije Trećeg križarskog pohoda (MapMaster, Wikipedia)

Saladin je pobjedom kod Hattina i osvajanjem Svetog Grada isprao okus poraza kod Montgisarda i ušao u legendu. 1191 u Palestinu se kao vođa Trećeg križarskog pohoda iskrcao Ričard Lavljeg Srca, koji je Saladinu nanio nekoliko teških poraza, ali Jeruzalem nije uspio vratiti u kršćanske ruke.

Raynaldova utvrda Kerak stoji i danas, u Jordanu, može se obići. Tir je gotovo sasvim razrušen, ali odlično je očuvana križarska utvrda u Sidonu, te u Jbeilu kraj Bejruta – smijem se pohvaliti da sam ih i obišao. Stoji, dakako, i cijeli grad Jeruzalem, i osjetljiva je točka mnogih skupina, religija i država. Saladin svoj najveći spomenik ima u Damasku, Raynald i Guy prikazani su kao dvije poražene figure… general Gouraud, s početka priče, ne bi se složio…