Talijanska politika
O turbulentnih 80 godina Talijanske Republike, starim i novim boljkama slavljenice, kroz osobnu vizuru piše Giovanni Vale. Neki od problema koji muče osmo najveće gospodarstvo svijeta možda vam djeluju začudno, neki zasigurno vrlo poznato.
O turbulentnih 80 godina Talijanske Republike, starim i novim boljkama slavljenice, kroz osobnu vizuru piše Giovanni Vale. Neki od problema koji muče osmo najveće gospodarstvo svijeta možda vam djeluju začudno, neki zasigurno vrlo poznato.
U nedjelju 7. lipnja moj je otac proslavio 80. rođendan. Tim smo se povodom svi okupili u obiteljskoj kući u Gemoni del Friuli, na sjeveroistoku Italije, nakon kratkog zajedničkog putovanja po zemlji. Nekoliko dana prije toga sudjelovali smo u još jednoj rođendanskoj proslavi, ovaj put u središtu Firence: 2. lipnja Talijanska Republika navršila je 80 godina, a na trgu Piazza della Signoria – kao i u svim drugim talijanskim gradovima i općinama – predstavnici vlasti svečano su obilježili temelje Republike, od Pokreta otpora koji je pridonio slomu fašizma do novog Ustava kojim je uspostavljena demokracija.
Osam desetljeća kasnije, Talijanska Republika u isto je vrijeme i neprepoznatljiva i potpuno ista. Mnogo se toga, naravno, promijenilo, počevši od globalnog konteksta u kojem se zemlja danas nalazi, no neki trendovi i dalje pružaju jasnu sliku suvremene Italije: velike europske ekonomije u kojoj istodobno rastu društvene razlike.
Čak su i temeljne vrijednosti Republike, iako formalno neupitne, često predmet osporavanja: ne samo partizanska borba nego i sam Ustav, koji je vlada nedavno (bezuspješno) pokušala izmijeniti.
Nekoga tko je rođen neposredno nakon Drugoga svjetskog rata možda najviše iznenađuje sam sastav današnje vlade. „U mojoj mladosti bilo je nezamislivo da vladu predvodi političar koji dolazi iz Talijanskog socijalnog pokreta (MSI)“, kaže moj otac Luciano, misleći pritom na sadašnju premijerku Giorgiu Meloni, koja je još kao tinejdžerica djelovala u mladeži MSI-ja, neofašističkog pokreta osnovanog 1946. godine. No sadašnja vlada nije jedino obilježje današnje Italije koje zorno pokazuje koliko je neobičan bio razvojni put zemlje tijekom posljednjih osam desetljeća.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata Italija je bila zemlja koju nije trebalo samo obnoviti nego i ponovno ujediniti. Dvije godine, od 1943. do 1945., zemlju dijeli građanski rat između partizana i fašista, pa je oslobođenje u proljeće 1945. predstavljalo više početak nego kraj jednog procesa. Za prve vlade Republike prioritet je bila „nacionalna pomirba“, zbog čega je već 1946. donesena opća amnestija kojom su ukinute blaže kazne i iz zatvora oslobođene tisuće fašista i bivših suradnika režima.
I danas je 25. travnja – Dan oslobođenja – povod političkim i povijesnim raspravama. Istina, Giorgia Meloni redovito sudjeluje na komemoraciji u Rimu (za razliku od Silvija Berlusconija, koji je sve do 2009. izbjegavao obilježavanja povezana s Pokretom otpora), no to ne znači da postoji jedinstveno tumačenje prošlosti. Naprotiv, prema mišljenju sadašnjeg predsjednika Senata Ignazija La Russe (istaknutog člana Melonijine stranke Braća Italije) 25. travnja trebalo bi odavati počast ne samo poginulim partizanima nego i pripadnicima Talijanske Socijalne Republike, odnosno onima koji su se do samoga kraja borili na Mussolinijevoj strani.
Embed from Getty ImagesZa mojeg oca, koji je rođen u Rijeci 1946. godine i koji je na današnji talijanski teritorij stigao već godinu poslije (zajedno sa svojom majkom i bakom, također rođenima i odraslima u Rijeci), narativ o Drugom svjetskom ratu dobiva dodatnu dimenziju. Naime, velik dio talijanske ljevice dugo je „esule“ (izbjeglice) poput njega smatrao fašistima, neovisno o tome jesu li doista imali simpatije prema fašizmu ili ikakve veze s njim. To je desnici osiguralo monopol nad tumačenjem povijesti 250 tisuća Talijana koji su neposredno nakon Drugoga svjetskog rata napustili Jugoslaviju.
„Imam dojam da o Drugom svjetskom ratu svatko i dalje misli na svoj način, jednako kao i prije 80 godina. Te podjele nikada nisu prevladane“, sa žaljenjem kaže moj otac. Čini se da nedavna anketa objavljena u dnevniku talijanske televizijske kuće Sky potvrđuje takvu ocjenu: za 33 posto Talijana antifašizam je temeljna vrijednost na kojoj počiva Talijanska Republika, no taj udio pada na 18 posto među biračima desnog centra, a raste na 59 posto među biračima ljevice.
Prve godine očeva odrastanja bile su, s gospodarskog stajališta, još uvijek obilježene potrebom za obnovom zemlje, znamenitim Marshallovim planom – koji je Italiju, kao i ostatak zapadne Europe, čvrsto vezao uz Sjedinjene Države – te nastavkom iseljavanja. Njegov otac, moj djed, prve je poratne godine proveo radeći u Švicarskoj. Tek krajem pedesetih godina, u vrijeme kada je nastajala Europska ekonomska zajednica među čijim je osnivačicama bila i Italija, započeo je gospodarski procvat.
Bile su to godine u kojima se Italija mogla pohvaliti statusom najvećeg europskog proizvođača kućanskih aparata, dok je FIAT na tržište lansirao legendarne modele poput Fiata 500 i Fiata 600. U valovima unutarnjih migracija milijuni ljudi sele iz ruralnih područja i s juga zemlje na sjever, osobito u industrijski trokut Milano–Torino–Genova. Zemlja se bogatila, ali ne ravnomjerno: jaz između sjevera i juga nastavio se produbljivati.
Embed from Getty ImagesDanas je Italija treće najveće gospodarstvo Europske unije i jedno od najvažnijih u svijetu. Međutim, BDP po stanovniku znatno se razlikuje od regije do regije, pa su neka područja sjevera dvostruko bogatija od pojedinih dijelova juga zemlje. Od sedamdesetih godina Italija više nije zemlja iseljavanja, nego useljavanja: danas u njoj živi 5,9 milijuna stranih državljana, odnosno oko 10 posto ukupnog stanovništva. No put do talijanskog državljanstva nije lak. Djeca stranih roditelja rođena u Italiji ne stječu automatski talijansko državljanstvo, već ga mogu zatražiti tek kada navrše 18 godina.
Ono što Italija zasigurno jest ostavila iza sebe jest politički terorizam, koji je potresao zemlju od kraja šezdesetih do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Srećom, dio svakodnevice više nisu bombaški napadi, ciljana ubojstva ni otmice istaknutih osoba, poput one Alda Mora, predsjednika talijanskih demokršćana, kojega je 1978. godine otela i ubila teroristička skupina Crvene brigade. Oružane organizacije krajnje desnice i krajnje ljevice postupno su razbijene.
Isto se može reći i za velike mafijaške zločine s početka devedesetih godina, kada je Cosa Nostra ubijala istaknute predstavnike države, među njima i suce Giovannija Falconea i Paola Borsellina, koji su likvidirani u razmaku od svega nekoliko mjeseci 1992. godine. Mafija, naravno, nije nestala, ali više ne napada državu na tako izravan način.
Devedesete godine donijele su radikalan zaokret na talijanskoj političkoj sceni. Velika antikorupcijska istraga poznata pod nazivom „Čiste ruke” (Mani Pulite) označila je kraj karijere brojnih političara i njihovih stranaka te otvorila prostor novim akterima, među kojima i Silviju Berlusconiju, koji je talijanskom politikom dominirao gotovo sve do svoje smrti 2023. godine. U Italiji, kao i drugdje, politike preraspodjele dohotka karakteristične za razdoblje od 1950-ih do 1970-ih postupno se napuštaju s usponom neoliberalizma. Posljedice su danas vidljive u rastu društvenih nejednakosti: najbogatijih 10 posto Talijana posjeduje gotovo 60 posto ukupnog bogatstva, dok najsiromašnijih 50 posto stanovnika dijeli nešto više od 7 posto.
No to nije jedini problem. Od 1991. do 2022. plaće su u Italiji realno porasle za svega 1 posto (u usporedbi s prosječnim rastom od 32,5 posto u zemljama OECD-a), a prosječni realni prihod kućanstava još se nije vratio na razinu prije financijske krize iz 2007. godine. Ta je stagnacija pridonijela razvoju jednog od najozbiljnijih problema suvremene Italije: odljeva mozgova, odnosno iseljavanju stručnjaka, istraživača i netom diplomiranih mladih ljudi. Procjenjuje se da je između 2011. i 2024. zemlju napustilo više od 630 tisuća mladih u dobi od 18 do 34 godine. Riječ je o podatku koji ozbiljno dovodi u pitanje budućnost zemlje, već opterećene niskim natalitetom i vrlo visokom prosječnom dobi stanovništva.
U Gemoni del Friuli moj otac podiže pogled prema srednjovjekovnom dvorcu, razorenom u katastrofalnom furlanskom potresu 1976. godine, čija je obnova dovršena tek 2019. Na njegovoj glavnoj kuli danas se u znak slavlja vijori velika talijanska zastava. „Republiku u budućnosti očekuju brojni izazovi, počevši od zaštite okoliša, koja se tiče svih stanovnika ovog planeta“, razmišlja moj otac Luciano. „Nadam se da će Italija ponovno ozbiljnije raditi na smanjivanju društvenih nejednakosti i da će, zahvaljujući i novim tehnologijama koje omogućuju rad na daljinu, mjesta poput ovoga ponovno privlačiti mlade obitelji.“
U tekst su 10. lipnja 2026. naknadno dodane fotografije Italije.
8. lipnja 2026.
Intervju Augustin Palokaj
Kako sam kosovski ustav pridonosi političkoj nestabilnosti zemlje, zašto aktualni premijer Albin Kurti redovito dobiva uvjerljivu potporu birača, koliku štetu trpi Kosovo zbog rizika da u manje od dvije godine bude prisiljeno na četvrte parlamentarne izbore? Na ta i druga pitanja odgovara dopisnik Jutarnjeg lista iz Bruxellesa Augustin Palokaj.
5. lipnja 2026. / čita se 26 minuta
STOGODIŠNJICA IZLETA U RUSIJU (2)
Osvrti suvremenika na Krležin "Izlet" ne svode se na njegov umjetnički doseg, nego se izdvajaju i politička pitanja koja je pokrenuo: odnos komunizma i kapitalizma, te Hrvatske i Srbije. U Srbiji se knjiga koristi i kao povod da se zahtijeva uspostava diplomatskih odnosa Kraljevine SHS i Sovjetskog Saveza. Iako nijedan od kritičara nije komunist, nisu krili simpatije za ideje tad već zabranjene Komunističke partije, piše Božo Kovačević u drugom članku o knjizi koja je bila kudikamo više od putopisa - (svjetsko)povijesna ali i aktualna kulturnopolitička rasprava
1. svibnja 2026. / čita se 5 minuta
U FOKUSU
Koliko je Donald Trump podcijenio političku moć Pape Lava, kako je razljutio "opreznog" papu, i zašto mu je talijanska premijerka morala okrenuti leđa, analizira Giovanni Vale. Talijanski političar koji to ne bi učinio bio bi politički mrtav, objašnjava njegov sugovornik.