Kutija ili krafna: Različito se ne uspoređuje nego ocjenjuje

• Naslovna fotografija: Render prijedloga novog stadiona, pogled iz Maksimira. (VG13)
• Autorica je diplomirana ekonomistica i doktorica arhitekture, stručnjakinja za urbani razvoj i prostorni branding, te nekadašnja direktorica Zagrebačkog velesajma. Politički je djelovala unutar stranke START, a kasnije kao čelnica inicijative Obnovimo Zagreb. Gošća-predavačica je na katedrama za projektiranje i urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Poklopilo se da paralelno traju javno savjetovanje o novim Arhitektonskim politikama Republike Hrvatske (ApolitikA) i javna polemika oko pobjedničkog rješenja stadiona u Maksimiru. Rodila se time i prilika sagledati realitet i poziciju arhitekture u Hrvatskoj na konkretnom primjeru, te ju dovesti u izravnu vezu s proklamiranom teorijom, čija ambicija teško probija kordone političkog interesa i populizma.

Prva generacija Arhitektonskih politika Republike Hrvatske, usvojenih 2013.godine[1], kani se ojačati novim strukovnim dokumentom, jer izvorni – od kojega se puno očekivalo i kojega je tim renomiranih stručnjaka i tada vodećih ljudi stručnih institucija ambiciozno lansirao na teren, u suradnji s Ministarstvom graditeljstva i prostornog uređenja – nije ostvario željeni učinak. Sažeto, praksa je pojela teoriju jer dokument nije bio zakonski obvezujući, a posljedice po identitet i okoliš vidljive su posvuda.

U međuvremenu, dogodio se Maksimir. Pobjedničko rješenje stadiona, nakon provedenog i žiriranog javnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja, izazvalo je kontroverze i debatu nacionalnih dimenzija. Toliko povike na idejno rješenje jednog arhitektonskog djela u novijoj hrvatskoj povijesti nije zabilježeno, mada je hrvatski prostor, s naglaskom na obalu i priobalje, doživio urbanističko-arhitektonske udarce nesagledivo teških posljedica po identitet i okoliš.

Kritičari ideje novoga stadiona formirali su oporbenu kolonu sastavljenu od navijača Dinama na čelu i dijela ludi iz struke koji su i sami bili uključeni u natjecanje. Pod takvim javnim pritiskom uskoro su reterirali i predstavnici kluba, grada i države, koji su svojim glasom prvotni odabir jednoglasno potvrdili. Pobjednički rad talijanskih arhitekata iz milanskog studija VG13 Architects (Tommaso Fantini i Alberto Rossi) žirirao je sud od devet članova, šest arhitekata i po jedan predstavnik kluba Dinamo, grada Zagreba i Vlade RH, s obzirom da se radi o javnom objektu sufinaciranom gradskim i državnim novcem.

Žalba sveprisutnog ministra gospodarstva

Maksimirski skandal paradigmatski je dokaz da bi i nove arhitektonske politike mogle jednako inferiorno funkcionirati u srazu s političkim i parcijalnim interesima – u polemiku, pa i rasplet slučaja, osobnim mišljenjem uključio se i predsjednik vlade. Na pobjedničko rješenje žalbe su uložili Ministarstvo gospodarstva, osporavajući ravnopravnost sudionika natjecanja, te dva arhitektonska studija. Čeka se pravorijek DKOM-a (Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave).

Korisno je znati da su o pobjedničkom rješenju i žiriranju svih 88 pristiglih radova, među kojima je pet prvih nagrađeno, odlučivali hrvatski i inozemni arhitekti s iskustvom projektiranja sportske infrastrukture. Za razliku od (dijela) opće javnosti, oni su imali uvid u širu sliku i detaljno obrazlaganje pristiglih radova. Zaglušeni bukom mase, nisu ni dobili priliku predstaviti rad i odgovoriti na kritike.

S druge strane, otpor dijela glasne javnosti dosegao je gotovo pa razinu histerije, koja je privremeno utišana ulaganjem žalbi i čekanja ishoda. Svjedočili smo tsunamiju vrijeđanja pobjedničke kreacije, jer je dio navijačke javnosti očekivao WOW efekt, surogat ili inačicu Allianze arene u Munchenu. Ne dobivši očekivano, pobjedničko rješenje izloženo je nezapamćenom verbalnom linču, bez prava na autorsku obranu.

Stručni “pro i kontra”

U međuvremenu se pojavilo i nekoliko stručnih osvrta, među kojima izdvajam esej profesora Vedrana Mimice i kritički osvrt arhitekta i kritičara Maroja Mrduljaša. Tekst Vedrana Mimice naslovljen je anegdotalnim citatom “Arhitektura nije najvažnija, važniji je nogomet” [2], pa već u podnaslovu elaborira da je kod tipologije sportskih objekata, pa tako i nogometnog stadiona, fundamentalno pitanje socijalni aspekt arhitekture. Te da bi žiratorima koristilo imati sportska iskustva Ćire Blaževića ili Cice Kranjčara.

Mimica smatra i da je, usprkos delikatnosti i očekivane pozornosti javnosti, prezentacija pobjedničkog rada i rezultata natječaja bila nedovoljno dobro pripremljena. Razmatra i genezu Turininog stadiona, oblikovanog u skladu s topografijom u kodu “otvorene zelene arene pejsaža”, od koje autor nije odustao nametanjem gradnje južne tribine, dok je dio posvećen autorima pobjedničkog rada, uglednoj tičinskoj arhitektonskoj školi iz koje su potekli, i minimalističkom jeziku kojim iznose svoj pogled na arhitekturu i vlastite kreacije u prostoru.

Smatra da pristup talijanskih autora nije usporediv s Turininim, iako je autorsku referencu na Turinu žiri vrednovao kao jednu od bitnih kvaliteta pobjedničkog rada. Referira se i na genius loci (duh mjesta), identitet prostora koji dinamikom vremena doživljava promjene, smatra da talijanski pobjednički rad ne odražava duh mjesta Turinina stadiona iz 50-ih godina prošloga stoljeća i zaključuje da arhitektura jest važna za društvo, a njezina javnost podrazumijeva prostor za političku participaciju građana.

Maroje Mrduljaš svoj tekst [3] naslovljuje izostankom spektakla kakav se očekivao i utvrđuje procjep između očekivanja “zatvorene scenografije nametljivog identiteta od strane kritičara” i “tektonike prvonagrađenog rada” [4] koju kritičari nisu prepoznali. Zaključuje da “arhitekturu danas šira javnost, političko polje, pa i dio samih praktičara tumači ponajprije kao sliku i proizvod koji mora potvrditi već oblikovana očekivanja konzumerističkog društva”. Ovdje se dogodilo obrnuto: “umjesto slike kakvu očekujemo od stadiona, nudi se ideja izvedena iz datosti mjesta i iz vlastitih sredstava arhitekture.”

I Mrduljaš se referira na Turinu i njegovu zamišljenu “zelenu arenu u krajoliku” koja je vezu s gradom i prirodom ostavila sačuvanom, da bi desetljeća preinaka i nemara uništili izvornost ideje. Staje u obranu progresivne arhitekture koja djeluje kao “simbolička i pragmatična linija obrane javnog interesa: trijezna, tektonski precizna, a javnu građevinu zamišlja kao društvenu infrastrukturu umjesto spektakularne, samodostatne robe”. I zato je upravo Maksimir do sada najveća provjera te teze na temi koja se uobičajeno tumači kao spektakl.

Linč ulice umjesto objektivnog sagledavanja

Novim stadionom u Maksimiru grad Zagreb dobiva novi pojedinačni prostorni identitet, čiji značaj utječe na konkurentni identitet grada. Ne nastaje stadion jednoga kluba, već nastaje gradski stadion inkorporiran u već postojeće sportsko okruženje i blisko susjedstvo parka Maksimir, jedne od ključnih prepoznajnica i vrijednosti grada Zagreba.

Na međunarodnom arhitektonsko-urbanističkom natječaju, slikovito rečeno, “kutija” je pobijedila “krafnu”, čime je kritika oblika dobila apsurdne konotacije, jer uspoređivati se može samo slično. Različito se ne uspoređuje nego ocjenjuje. I to je upravo ono što je ocjenjivački sud sastavljen od šest arhitekata s iskustvom projektiranja sportskih objekata plus troje predstavnika institucija i napravio – ocijenio pristigle radove i odabrao najbolji sukladno svome sudu.

Sve što je iza toga slijedilo premašilo je razinu kritike i pretvorilo se u linč pobjedničkog rješenja, bez namjere da ga se objektivno sagleda. Ulica je preuzela riječ. Jer, nazvati “opravdanom” silinu podcjenjivačke retorike, gole uvrede i ismijavanje stručnog pristupa, populističko je podilaženje. Ako se može i mora govoriti o pristojnosti i međusobnom uvažavanju u javnome prostoru, u slučaju komentiranja pobjedničkog rada talijanskog arhitektonskog dvojca, govorimo o egzemplaru najgrublje nepristojnosti i primitivizma.

Dok je dio javnosti očekivao oblik kruga (elipsu) autorski dvojac pobijedio je s oblikom kvadrata (pravokutnikom). I geometrija kruga i kvadrata, dva su temeljna, mada potpuno različita stupa euklidske geometrije. Dok je krug savršeni geometrijski oblik, cijeli naš koncept mjerenja temelji se na kvadratu koji utjelovljuje ortogonalnost. Rugati se dakle odabiru među ravnopravnim geometrijskim elementima, koji od antike pariraju i dominiraju kulturom i arhitekturom, u najmanju je ruku površno. Analogno, pejorativne usporedbe s kartonskom kutijom, kutijom za alat ili “kvartetom” laptop računala, kojima je projekt izložen ruganju, više mu laskaju nego štete.

Brutalizam umotan u suptilnost lebdećih elemenata ne ostavlja ravnodušnim kada su presjeci u pitanju. Osobito dojmljiv je odnos tribina gledan iz kuta parka Maksimir. Dojmu nije naškodila, ali niti pretjerano pomogla, spontana asocijacija na Vladimira Turinu. Prvenstveno kroz poštovanje samoga mjesta, zagrebačke škole arhitekture i njezina bogatog fundusa na tkivu grada, pa potom kao homage arhitektu koji je to mjesto još za svoga vremena percipirao kao urbani eko-sustav. Za očekivati je da je žiri sve to sagledao i potom shodno vlastitom sudu izlučio najbolji rezultat. Jer, upravo to je zadaća svakog ocjenjivačkog suda – ocijeniti radove i među njima odabrati najbolje.

Koji su onda argumenti koji ulici daju legitimitet suca? Propuh? Kutija umjesto željene krafne? Neočekivano u zamjenu za očekivani stereotip? Sva ta sila subjektivnih (pr)ocjena naspram anteriori nespremnosti na objektivno slušanje argumentacije, obrušila se već na startu, kako na žiri tako i na autore pobjedničkog rada. Oduzeto im je elementarno pravo na prezentaciju i argumentaciju svoga rada i prosudbe.

Kad se političar zabrine za svoj imidž

Naposljetku, u linč se uključila politika, prostirući po tko zna koji put jastuk populizma pred birače i lupajući struci vrata u nos. Ona ista politika čiji predstavnici su sudjelovali u žiriranju, slušajući argumente stručnih članova žirija i koji su jednoglasno podržali pobjedničko rješenje. Svi sada traže kompromis između stručnog suda i suda glasne javnosti. Pa se smislilo pitijsko rješenje, kojim se propituje legalnost natječaja i ravnopravnost sudionika. Državna komisija će u žalbenom postupku dati pravorijek.

Nastali skandal paradigmatski je primjer da bi i nove arhitektonske politike mogle jednako inferiorno funkcionirati u srazu s političkim i parcijalnim interesima. Stručnoj arhitektonsko-urbanističkoj javnosti dosuđena je pozicija pasivnog dionika društvenog dijaloga, u kojemu je najčešće inferiorna. Koliko je, uz ovakvu populističku praksu, može praktički osnažiti teorija nove Apolitike? Viđeno ne ostavlja previše mjesta za optimizam. Ipak, treba li struka na to stoički pristati? Naravno da ne. A smije li društvo prigrliti diktat populizma? Nipošto.

---

Izvori

[1] Apolitika 2013. – 2020. ( Arhitektonske politike Republike Hrvatske – Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja)

[2] Jutarnji list, Magazin, 10.10.2026.

[3] https://www.telegram.hr/kultura/stadion-maksimir-nije-spektakl-kakav-smo-zeljeli-i-upravo-je-u-tome-poanta/

[4] Fantini i Rossi studirali su na Akademiji arhitekture u Mendrisiju, školi koju je 1996. pokrenuo Mario Botta i koja izrasta iz arhitektonske kulture Ticina. Njezina tradicija vodi od Louisa Kahna, s kojim je Botta surađivao: red konstrukcije, volumetrija i svjetlo shvaćeni su kao sama tvar arhitekture, a način na koji je građevina izvedena mora ostati čitljiv. U Maksimiru to načelo dobiva javnu dimenziju, jer čitljiva konstrukcija postaje zajednička slika grada. (citat M.M.)